Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO JE UNIŠTENA KOLAŠINSKA FABRIKA ALU-ČELIČNIH UŽADI: Šansa koju je pojeo DPS

Objavljeno prije

na

Prije desetak dana, na četvrtoj oglašenoj prodaji, konačno su se pojavili zainteresovani za kupovinu kolašinske Fabrike alu-čeličnih užadi (FAK). Radi se o lokalnoj firmi Kolašin enerdži, koja se bavi drvopreradom i koja je ponudila tek 854.500 eura za višemilionsku imovinu – oko 40.000 kvadrata zemljišta u Bakovićima, objekte sa pripadajućom infrastrukturom, osnovnu opremu, pomoćne mašine, rezervne djelove, sirovine…Kolašin enerdži postoji samo nekoliko mjeseci, ali je ujedno i jedina firma koja trenutno u tom gradu otvara radna mjesta.

FAK, fabrika čiju će imovinu preuzeti, je bivša proizvodna jedinica KAP-a, a nekada je zapošljavala preko 250 Kolašinca. Proizvode je izvozila na prostore Azije, Evrope, Bliskog istoka, Kine i Afrike. Zadnje dvije decenije prošlog vijeka Kolašin je mogao da se pohvali da ima super moderne proizvodne linije, hale, zaokružen tehnološki proces. Zahvaljujući FAK-u varoš je imala i konkurentan izvozni proizvod jer su uže ili kabal iz Bakovića bili cijenjen proizvod na interkontinentalnom tržištu. Danas ostaje dilema da li je FAK morao da dijeli sudbinu KAP-a i da li su se, da je bilo više volje i preduzetničkog duha, mogla sačuvati radna mjesta bar za trećinu ,,fakovaca”.

FAK je počeo da radi krajem 1985 .godine i bio je jedan od najvećih i najmodernije opremljenih kolektiva na sjeveru Crne Gore.

Program izgradnje fabrike usvojen je pet godina ranije. Već krajem ‘90-ih prošlog vijeka nastupili su problemi, a proizvodnja je gotovo obustavljena 2004. godine. Tokom 2010. godine konačno je stavljen ključ u bravu jednog od najrespektabilnijih preduzeća koja su postojala na prostoru te opštine. Radnici su dobili otpremnine i većina ih je još na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Od tada do prije nekoliko dana trajala su i nastojanja da se proda imovina preduzeća u stečaju, koje samo KAP-u duguje oko pet miliona eura.

Ideju da ožive fabriku imali su mnogi. Predstavnici lokalne uprave više su puta najavljivali da će nastojati da FAK-u vrate bar dio nekadašnjeg sjaja. U septembru 2011. godine ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Aleksejević Nesterenko najavio je tokom posjete Kolašinu „mogućnost aktiviranja fabrike”. Od toga nije bilo ništa. Prva formalna ponuda stigla je sada od Kolašin enerdži, i daleko je ispod iznosa koji je bio potreban za izgradnju pogona.

„Investicija za FAK je iznosila skoro 13 miliona dolara. Novac je obezbijeđen zahvaljujući saradnji fabrike kablova iz Svetozareva i Fonda za nerazvijena područija bivše Jugoslavije.. Alu -čelična užad i kablovi su izvoženi skoro svuda na prostoru Azije, Evrope, Bliskog istoka, Kine i Afrike”, sjeća se Dragan Bulatović finansijski direktor FAK-a. On tvrdi da su nedostatak volje i neažurnost nadležnih uništili preduzeće koje je moglo da uspješno radi i danas, kao samostalan pogon, nezavisno od KAP-a. Uvjeren je da su gašenju preduzeća doprinijeli novi rukovodioci iz redova vladajuće stranke, dovedeni na čelo firme poslije rascjepa u jedinstvenoj Demokratskoj partiji socijalista.

,,Nema riječi o tome da su FAK ugasile ekonomske okolnosti ‘90-ih. Tokom sankcija i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, naravno da je proizvodnja smanjena, ali tvrdim da je moglo da se radi za domaće tržište. Nizbrdo je krenulo u vrijeme raspada DPS-a, kada su na čelo fabrike postavljeni ljudi iz ‘pobjedničke opcije’. Nedostatak stručnosti i vizije, ali, prije svega nezainteresovanost su uništile FAK”.

FAK je donosio višestruku korist Kolašinu. U vrijeme njegovog uspješnog poslovanja u srednjoj školi formiran je smjer za metalo-preradu. Tri generacije mladih Kolašinaca računali su da će završetkom te škole obezbijediti sebi stalan i dobro plaćen posao u pogonima u Bakovićima. To se, nažalost, nije desilo.

„Moglo je, da je postojala volja. Za obrtna sredstva u jednom trenutku nam je falilo 1,5 miliona eura. Nije to bilo nemoguće obezbijediti. Htjeli smo dodatno da pravimo nitne i zavrtnu šrafovsku robu da imamo i taj asortiman, to nisu velika ulaganja, tražili smo tada, ali niko nije htio da ulaže. Godinama je sve propadalo, a mi smo slušali samo maštovita obećanja, koja se nikada nijesu obistinila”, kaže Bulatović.

Prekid programa prerade u KAP -u značio je i kraj kolašinskog pogona. Radnici su mahom uzimali otpremnine i otišli među nezaposlene, a tokom godina fabrika je ruinirana, krov oštećen, nekoliko puta sprečavana je krađa dijela opreme.

Otvaranje FAK-a bio je jedan od najznačajnijih ekonomskih impulsa za Kolašin. Njegovo zatvaranje kao da je najavilo propast mnogih preduzeća. Iako, prema mišljenju nekih bivših rukovodilaca te fabrike, nema personalne odgovornosti za njenu propast, teško je povjerovati u činjenicu da su samo sankcije krive za propast jednog od preduzeća po kojem se mala varoš na sjeveru prepoznavala i imala mnogo razloga za ponos.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo