Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO JE VLAST RASPRODALA I ZALOŽILA SVE ZNAMENITOSTI KOLAŠINA: Spomenici za plate

Objavljeno prije

na

Gotovo nijedna od najstarijih i najljepših kolašinskih zgrada više nije opštinsko vlasništvo. Objekti, koji bi, da su nadležni bili ažurniji i imali više osjećaja za nasljeđe svoje varoši mogli biti i dio turističke ponude, odavno ili su prodati ili su stavljeni pod hipoteku za neki od kredita, kojima lokalna vlast pokušava da spasi grad od finansijskog kolapsa. Na investitore i dinamiku adaptacije jednog broja tih objekata koji su sada u privatnom vlasništvu ne mogu uticati, kažu u lokalnoj vlasti. Za one pod hipotekom iz Opštine obećavaju da ih neće prepustiti bankama.

Jedna od najstarijih zgrada u Kolašinu nalazi se u Ulici Boška Rašovića, tik pored Trga Vukmana Krušćića. Građena je na samom početku XX vijeka, najvjerovatnije 1901. godine. Pripadala je staroj kolašinskoj trgovačkoj porodici Marića. Kako u knjizi Kulturno nasljeđe Kolašina navodi Draginja Kujović, neki aritektonski elementi na ovoj zgradi dati su u duhu secesije. U kući Marića, nakon što je nacionalizovana, bio je smješten sreski sud, a prije dvije godine je prodata za 120 000 eura podgoričkom preduzeću, čiji je vlasnik Nebojša Bošković. Do sada ništa nije rađeno na toj zgradi, a njen trenutni izgled jasno govori o višedecenijskoj nebrizi i neodgovornosti. Dok Bošković svake godine bar po jednom obeća da će radovi na adaptaciji ruševine „uskoro početi” dotrajala zgrada svakodnevno ugrožava živote prolaznika, a Kolašinci su već zaboravili na obećanja o „savremenom hotelu”, koji na toj lokaciji treba da nikne.

Još više nebrige vidi se na „zgradi Gorštaka”. Vlasnik je, takođe, Bošković a kupio je od Opštine prije osam godina za samo 80 000 eura. Najvjerovatnije da je građena 1920 godine. Prvi put se pominje 1930 godine kao prvi kolašinski hotel Grand, koji je imao sedam soba na spratu, a u prizemlji restoran, kafanu i recepciju. U hotel se ulazilo iz ulice koja se tada zvala Gavrila Principa. Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka, Grand hotel postaje Hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata, a posjetile su ga i brojne poznate ličnosti tog vremena. Kasnije, u drugoj polovini prošlog vijeka, zgrada je nekoliko puta mijenjala namjenu, a bila je i vlasništvo FK Gorštak. Nekoliko godina u tom periodu predstavljala je centar za okupljanje sportista, ali i mnoga kulturna dešavanja.

Dok za zgradu „starog suda” obećava da će sačuvati njen pređašnji izgled, Bošković tvrdi da se bivši Grand hotel mora rušiti.

„Zgradu Gorštaka, nekadašnji hotel Boškovića, moraćemo srušiti, jer je u vrlo lošem stanju, ali će se graditi zgrada koja izgledom podsjeća na nekadašnji hotel, kako se to vidi na starim fotografijama”, kaže sadašnji vlasnik.

On se u nekoliko navrata žalio novinarima kako je u trgovini sa Opštinom „višestruko štetovao”, jer lokalna uprava dugo nije uspijevala da iseli stanare iz zgrade starog suda, pa je to, kako tvrdi, morao sam da učini i da za to plati.

Bošković je zbog toga svojevremno namjeravao i da tuži kolašinsku lokalnu vlast i traži 200 000 eura zbog štete koju je pretrpio. U međuvremenu je odustao od toga, jer, kako kaže, ima povjerenja u aktuelne opštinske funkcionere.

One objekte koje nije uspjela ili nije mogla, zbog zakonskih propisa da proda, Opština je dala kao zalog bankama za kredite. Tako je prošle godine pod hipoteku stavljen i Dom penzionera. Predsjednik Opštine Darko Brajušković dobio je „zeleno svijetlo” od zakonodavne vlasti da potpiše ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine na Dom penzionera čija je površina 102 m2 i pripadajuću parcelu površine 276 m2 kao garanciju za kratkoročno zaduženje od 70 000 eura kod Atlas banke.

Taj, kao i mnogi drugi krediti davno je iskorišten za isplatu zaostalih zarada za zaposlenih u lokalnoj upravi.

Brajuškovićev prethodnik Mileta Bulatović stavio je pod hipoteku čak i zgradu Centra za kulturu, u kojoj je smješten i Zavičajni muzej i gradska biblioteka. Prošle godine grad je umalo ostao bez zgrade, jer je zbog kašnjenja od skoro 600 dana Crnogorska komercijalna banka (CKB) priprijetila da će biti prinuđena da započne postupak namirenja duga vansudskom prodajom nepokretnosti koje su služile kao zalog.

Pored zgrade Centra za kulturu, pod hipoteku je za kredit od 320 000 eura, koji je uredno vraćan do prije tri godine godine, dato i dvorište od 715 m2.

U kolašinskoj opoziciji kažu da ne mogu da razumiju „opuštenost” lokalne vlasti kada je riječ o vraćanju kredita , gdje je zalog zgrada u samom centru grada. Oni tvrde da je vrijednost tog objekta i pripadajućeg placa oko dva miliona eura, pa je kako kažu prosto neshvatljivo kako je ta vrijednost rizikovana zarad kredita od 300 000 eura, koji je „uludo potrošen”.

„Tačno se vidi da od kako je Brajušković na toj funkciji nije vraćen ni jedan euro kredita uzetog od CKB. Kakve su to kredite oni vraćali kad nijesu uspjeli taj za koji je hipoteka stavljena na jednu od najstarijih zgrada u samom centru grada, gdje su prostorije nekoliko važnih ustanova”, kazao je odbornik te partije Panto Peković.

Kolašinska vlast je uzimala kredite ne vodeći računa o tome šta će ponuditi kao zalog, smatraju u Demokratskom frontu. Prema riječima predsjednika izbornog štaba kolašinskog DF Aleksandra Dožića krediti su korišteni za javnu potrošnju, bez ikakve kontrole i mjere.

„Zbog toga je danas kolašinska Opština najzaduženija u Crnoj Gori. Ono što će ostaviti aktuelna vlast za sobom su posljedice koje će se godinama sanirati”, kazao je Dožić.

Nasuprot tome, Brajušković tvrdi da se drugačije nije moglo. Prema njegovim riječima, do sada Opština nije prepustila bankama ni jedan objekat, pa se to neće dogoditi ni ubuduće.

„Zanemarujete činjenicu da smo više milona duga uspjeli da vratimo u minule dvije –tri godine. Neke od kredita i hipoteka smo naslijedili, kada Demokratska parija socijalista, iako u vladajućoj koaliciji, nije imala realnu moć da utiče na važne odluke. Kolašincima će ostati najstarije zgrade ovog grada, za koje se slažem da imaju značajnu istorijsku i kulturnu vrijednost”, obećava prvi čovjek grada.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo