Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO PARTIJSKI KADROVI GOSPODARE DRŽAVNIM PREDUZEĆIMA: Dubinsko pranje

Objavljeno prije

na

Jedni – sebi i (partijskim) prijateljima i rođacima dijele radna mjesta, drugi daju novac i posao, treći stalna zaposljenja. A svi dobro zarađuju. Na gubitku je samo država kao većinski vlasnik preduzeća u kojima su menadžerska mjesta raspoređena po partijskom ključu

 

Iz nedavnog saopštenja koje je potpisao izvršni direktor Nikola Rovčanin saznajemo kako je EPCG “za prvih šest mjeseci ove godine ostvarila dobit od preko 100 miliona eura”. I  lanjskog proljeća slušali smo sličnu priču, predsjednik borda Milutin Đukanović najavljivao je rekordnu dobit, pa je poslovna 2022. završena sa skromnim profitom od nepuna četiri miliona.

Gledajući poslovnu grupu koju EPCG čini sa svojim ćerka firmama, stvari stoje još lošije. Prema konsolidovanom finansijskom izvještaju za 2022. godinu Elektroprivreda i njene ćerke firme završile su prošlu godinu sa neto gubitkom od 9,09 miliona eura. Radi poređenja, prethodna 2021. godina završena je uz dobit od 59 miliona. Nova uprava koju predvode Đukanović i Rovčanin, ohrabrena nevjerovatnom cijenom struje na evropskim berzama, trošila je neuporedivo više. Na novozaposlene, zarade, sumnjive investicije i lične privilegije “lica sa posebnim dužnostima”.

Na prošlomjesečnoj Skupštini akcionara EPCG glasovima predstavnika vlade (država je vlasnik više od 98 odsto akcijskog kapitala) usvojena je nova Politika naknada sa metodologijom obračuna varijabilne naknade za lica sa posebnim dužnostima prema EPCG. Iz tog dokumenta smo saznali da odabranima rukovodiocima pripada redovna plata u visini do 3,5 prosječne zarade u kompaniji (više od 1.100 eura) plus jednokratna varijabilna naknada koja im, nakon usvajanja poslovnih izvještaja, može donijeti od dvije do sedam prosječnih zarada EPCG.

Ne zna se ko su tačno ta lica. Prema usvojenom pravilniku u tu kategoriju spadaju predsjednik i članovi Odbora direktora, izvršni direktor, glavni direktor za operativno upravljanje, glavni finansijski direktor, izvršni rukovodioci funkcionalnih i operativnih cjelina, rukovodioci podružnica, sekretar, članovi Revizorskog odbora, rukovodilac Tima za internu reviziju, kao i druga lica utvrđena poslovnim odlukama Odbora direktora.

Ko su ta lica i koliko ih je – poslovna je tajna. U to se, na Skupštini akcionara, uvjerila i Nataša Backović, službenica i mali akcionar EPCG. Ona je od menadžmenta najveće državne kompanije u Crnoj Gori zatražila spisak lica koja ostvaruju zaradu po osnovu “politike naknada” uz iznose njihove fiksne zarade, varijabilne naknade i isplaćenih bonusa. Zatražila je i Pravilnik za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih “koji obavljaju poslove od posebnog značaja za društvo” i spisak onih koji su po tom Pravilniku dobili stan ili stambeni kredit. Ostala je bez odgovora. Treba da bude zadovoljna ukoliko izbjegne kritike i prijetnje čelnih ljudi EPCG kojima je bila izložena nakon prošlogodišnje Skupštine i pitanja koja je tada postavila.

U međuvremenu, krajem prošle nedjelje, zaposlenima u EPCG isplaćen je obećani bonus (13. plata). Prema dostupnim informacijama isplaćeni iznos veći je od redovne junske plate, pa se može pretpostaviti da se EPCG tako riješila makar trećine prošlogodišnje dobiti.

Nijesu svi u prilIci da slave. Predrag Karišik iz Bijelog Polja razapeo je šator i počeo štrajk glađu ispred upravne zgrade EPCG u Nikšiću, nakon što mu nije, po treći put,  produžen ugovor o radu sa EPCG. “Počeću sa štrajkom glađu sa jednim zahtjevom, a to je smjena gospodina Milutina Đukanovića”, izjavio je novinarima Dana,  “i sve što se meni bude dogodilo direktno će biti odgovoran Milutin Đukanović i lider partije Andrija Mandić jer su mi upravo oni dali obećanje da ću dobiti ugovor o radu, da ću biti zaposlen, a u stvari sam prevaren”.

Koji dan ranije, šest radnika firme Solar gradnja, ćerke kompanije EPCG požalilo se medijima da su, umjesto očekivanog produženja ugovora, dobili otkaz. Bez posla su, kažu, ostali nakon što su odgovornima u Solaru i EPCG  ukazali na problem loše organizacije i nedostatka osnovnih sredstava za rad zbog čega nisu bili u mogućnosti da ostvare predviđene norme i bonuse predviđene potpisanim ugovorima. “Od svog novca i zahvaljujući snalaženju inženjera kupujemo u Okovu, Ramelu i drugim preduzeća najosnovije stvari za posao”, navode električari koji su, nakon što su ostali bez posla, željeli da protestuju ispred kapije preduzeća. Ali su ih tamo, tvrde, “prepadali” njima neki nepoznati ljudi.

Druge (državne) firme – druga pravila. Nezadovoljni radnici Željezničke infrastrukture, državne kompanije nastale prije 15 godina podjelom tada jedinstvene Željeznice Crne Gore na više manjih preduzeća, pišu krivične prijave protiv uprave preduzeća. Za sada su Osnovnom i Specijalnom tužilaštvu predali dvije. Jedna je tužilaštvu proslijeđena u martu, druga u junu i za sada, kako su njihovi podnosioci rekli za Monitor, nemaju povratnih informacija.

Obije se, u najvećoj mjeri, odnose na postupanje članova Odbora direktora i izvršne direktorice preduzeća zbog zloupotrebu položaja te nanošenja materijalne šetete preduzeću i većinskom vlasniku – državi.

U prijavi izvršnoj direktorici Željezničke infrastrukture Marini Bošković navode da je čestim izmjenama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta stvorila uslove “za nezakonit prijem odnosno raspored zaposlenih koji je vršen mimo zakonskih propisa (Zakon o radu, Zakon o željeznici, Zakon o bezbjednosti, organizaciji i efikasnosti željezničkog prevoza, Zakon o sprječavanju sukoba interesa…) i uprkos preporuci resornog Ministarstva kapitalnih investicija da se obustavi zapošljavanje.

Od avgusta 2021. izvršeno je 14 izmjena Pravilnika, a u mandatu aktuelnog odbora direktora, za nekih godinu dana, ukupno – 10. Jedna od njih omogućila ja da se na radno mjesto koordinator Sistema upravljanja bezbjednošću  zaposli osoba koja nema položen, do tada obavezan, stručni ispit na željeznici. “Činjenica da poslove ovog radnog mjesta koje je, po prirodi posla, najvažnije u sistemu bezbjednosti u željezničkom saobraćaju, obavlja lice koje nema položen stručni ispit na željeznici, predstavlja i nonsens nezabilježen u istoriji željezničkog saobraćaja”, stoji u pismu koje je NVO Vozom kroz Crnu Goru krajem juna uputilo predsjedniku države Jakovu Milatoviću.

Da bude zanimljivije, kao koordinator Sistema upravljanja bezbjednošću zaposlen je Radovan Vukić, predsjednik Odbora direktora Željezničke infrastrukture.  Iako je u preduzeću već postojalo više zaposlenih, neki od njih u statusu trenutno neraspoređenih radnika, koji su zadovoljavali sve (strožije) propisane uslove za imenovanje na tu funkciju. Zakon nalaže da oni imaju prioritet i da se novosistematizovana radna mjesta popunjavaju prvo internim oglasima među onima koji su već zapošljeni u kompaniji.

“Osim kršenja navedenih zakonskih propisa smatramo da zapošljavanje Vukića na ovom radnom mjestu predstavlja klasičan primjer kršenja Zakona o sprječavanju sukoba interesa jer je Vukić, kao predsjednik Odbora direktora, direktni pretpostavljeni izvršnoj direktorici a ona mu je, kao koordinatoru sistema upravljanja bezbjednošću, bila takođe direktni pretpostavljeni”, navodi se u krivičnim prijavama i pismu upućenom Predsjedniku Crne Gore. Onda je došlo do korekcije, objašnjavaju autori. “Zbog neupitnog sukoba interesa a i zbog bolje zarade, novim izmjenama sistematizacije radnih mjesta je, pored već postojećeg, sistematizovano još jedno radno mjesto tehničkog direktora u Sektoru za održavanje građevinske infrastrukture na koje je raspoređen Vukić”.

Slično su,  izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta stvoreni  i uslovi za raspored na bolje plaćeno radno mjesto još jednog člana Odbora direktora. Riječ je o Vladimiru Merdoviću, koji je nakon izbora u Odbor direktora, zbog konflikta interesa koji je potvrdila nadležna državna Agencija, podnio ostavku na mjesto pomoćnika izvršnog direktora.

Onda je sistematizovano novo radno mjesto “tehnički direktor u sektoru za elektro poslove”. A Merdović je  platu pomoćnika izvršnog direktora primao sve do prelaska na novo radno mjesto što je, tvrde pravnici iz NVO Vozom kroz Crnu Goru, nezakonito. Potom je iz Statuta kompanije brisana stavka da Odbor direktora bira i razrješava pomoćnike izvršnog direktora, nakon čega se Merodvić ponovo vratio na staro radno mjesto. Ostajući član Odbora direktora.

Da li zauzvrat, bord Infrastrukture je donio Odluku o produženju mandata Marini Bošković na još dvije godine i to prije isteka prethodnog mandata i bez objavljivanja i sprovođenja javnog konkursa za poziciju izvršnog direktora. A naredne nedjelje će se pred Skupštinom akcionara naći njihov prijedlog o izmjena Statuta kompanije kojom se mandat Odboru direktora i izvršnom direktoru produžava sa dvije na četiri godine. “Ovim potezima Odbor direktora i izvršna direktorica pokušavaju da u prelaznom periodu do formiranja nove Vlade osiguraju svoje pozicije kako bi ostali na istim a takođe sumnjamo i da se ovim pokušava stvoriti „zakoniti“ osnov za isplatu naknade u slučaju da, nakon izbora nove vlade, ne budu više na tim pozicijama”, piše u pismu Milatoviću. Da bude u toku.

Kako na zemlji – tako i na nebu. I vodi.

Javnost se prošle nedjelje zabavljala snimcima razgovora članova Odbora direktora državne avio kompanije iz kojih se može zaključiti kako su oni namještali izbor izvršnog direktora i šalili se na račun zarade koju njihove privatne firme ostvaruju poslovanjem sa To Montenegro. Pojedini od njih tvrde da je riječ o montaži a fakta govore da ni ta priča nije bez osnova.

Dok premijer Dritan Abazović i njegovi saradnici iz JP Morsko dobro svako malo zapljuskuju podacima o prihodima koje državna kompanija ostvaruje nakon preuzimanje trajektnog saobraćaja u Bokokotorskom zalivu, podaci o troškovima nikako da ugledaju svjetlost dana. Zato je priča o nezadovoljstvu radnika angažovanih na tom poslu zbog ugovora na određeno vrijeme nestala preko noći. Dobili su stalan posao. Pa koliko košta.

Vuci siti i partija mirna. I DPS bi pozavidio.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo