Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN KOVAČEVIĆ, REDITELJ FILMA JOŠ JEDNO PROLEĆE: Ljudi su izgubili povjerenje

Objavljeno prije

na

Iskustvo kovida neminovno je intenziviralo doživljaj filma, bar u početku, sada je pandemija kovida iza nas, i već smo je zaboravili. Ne mogu se praviti direktne paralele između ove dve bolesti, ili ove dve epidemije, ali se mogu porediti načini funkcionisanja institucija, države, i reakcije društva

 

Žiri 14. UnderhillFesta – međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji je održan prošlog mjeseca u Podgorici, dodijelio je specijalno priznanje filmu Još jedno proleće reditelja Mladena Kovačevića. Ovaj dokumentarni medicinski triler tematizuje epidemiju variole vere  u Jugoslaviji 1972. godine. Film je imao svjetsku premijeru na prestižnom festivalu u Karlovim Varima 2022.

MONITOR: Žiri  UnderhillFesta je istakao da specijalno priznanje dodjeljuje filmu “Još jedno proleće” koji predstavlja neprocjenjivo vrijedan dokument o događajima iz prošlosti Jugoslavije koji su primjer snage i zajedništva koje je jugoslovensko društvo posjedovalo u kriznim trenucima. Pretpostavljam da je ideja stvaranja filma upravo nastala tokom pandemije korona virusa?

KOVAČEVIĆ: Jeste. Inspiracija za ovaj film je očigledna. U proleće 2020. godine, trebalo da počnemo snimanje jednog drugog filma koji je bio logistički previše komplikovan uz restrikcije putovanja, karantine, sve te epidemiološke mere koje su bilo najstrože na početku. I pošto nismo bilo sigurni koliko će takve mere potrajati, počeo sam da razmišljam o nekom drugom filmu, ne samo produkcijski jednostavnijem, nego pre svega filmu koji bi bio relevantan za situaciju u kojoj su se naši životi tako naglo promenili. Tako se pojavila ideja za film o jugoslovenskoj epidemiji variole iz 1972. godine.

MONITOR: Kažite nam o realizaciji ovog dokumentarnog filma i koliko ste vremena posvetili samom istraživanju. Vidjeli smo da je film sastavljen od arhivskih snimaka. Koliko je bilo teško doći do njih? Razlikuje li se film od prvobitne zamisli?

KOVAČEVIĆ: Ideja za ovaj film vrlo je konkretna. Da se ispriča zvanična verzija događaja, iz perspektive pouzdanog naratora koji je u tim događajima učestvovao. Glavni izvor scenarističke građe je stručna knjiga “Variola vera” profesora Zorana Radovanovića, koji je i narator filma. Struktura je vrlo precizna. U prvom delu film podseća na policijski procedural, gde protagonisti pokušavaju da raspletu događaje koji su doveli do epidemije variole, a kasnije film sve više liči na medicinski triler, od trenutka kada se otkriva variola u zemlji, kada borba počinje. I formalna rešenja tretmana arhiva, bila su deo prvobitne zamisli od koje završeni film nije odstupio. A proces istraživanja filmskog arhivskog materija u velikoj meri bio je olakšan tako što je u katalozima televizijskih arhiva, sve u vezi sa epidemijom variole bilo precizno zavedeno. Najteže je bilo pronaći arhivske materijale koji nisu direktno povezani sa scenama epidemije, a koji su bili neophodni da bi se ispričala ova dramaturški kompleksna priča. Ali malo po malo, koristeći šture opise u katalozima, donekle intuitivno, naravno uz pomoć kolega sa televizija, uspeli smo da lociramo sve što nam je potrebno. Neki materijali, na primer filmske trake iz arhiva RTS-a, stajale su u arhivu 50 godina, i prvi put skenirane su za potrebe ovog filma. Pored RTS-a, koji je i koproducent filma, drugi izvori bili su Filmske novosti, Zastava film i Televizija Kosovo gde smo pronašli neke od najuzbudljivijih scena.

MONITOR: Rekli ste da je glavni izvor scenarističke građe stručna knjiga profesora Zorana Radovanovića, a film je baziran na njegovom sjećanju. Iako je naratot, a i u neku ruku protagonista filma, niste ga prikazali ni u jednom kadru. Kakva je bila saradnja sa njim?

KOVAČEVIĆ: Profesor Radovanović i ja smo sedeli u studiju nedelju dana i razgovarali, i priča se gradi kroz njegove intimne reminiscencije, a arhivski materijal je tretiran tako da podseća na sećanja. Slikom dosledno tokom celog filma ostajemo u prošlosti, u tih nekoliko meseci 1972. godine koliko je trajala epidemija. Jedino što nas vezuje za sadašnji trenutak je glas profesora Radovanovića, koji se priseća tih burnih događaja sa početka svoje karijere. Postojala je ideja u početku da svakodnevica profesora Radovanovića tokom pandemije kovida bude deo filma, neke scene smo i snimili, ali kako je pandemija napredovala i ostavljala sve veći trag na sve nas, delovalo je da su takve scene suvišne. I ne samo suvišne, kako je vreme odmicalo, nisam želeo da pravim direktnu paralelu između pandemije kovida i epidemije variole. Iskustvo kovida neminovno je intenziviralo doživljaj filma, bar u početku, sada je pandemija kovida iza nas, i već smo je zaboravili. Ali i tada, poređenje dve bolesti, ili čak dve vakcine, one protiv variole i ove protiv kovida, koje se nametalo, bilo je vrlo nezahvalno. Ne mogu se praviti direktne paralele između ove dve bolesti, ili ove dve epidemije, ali se mogu porediti načini funkcionisanja institucija, države, i reakcije društva.

MONITOR: Upravo to, čini se, nameće poređenje… Gledajući film publika je mnogo saznala i o samoj zaraznoj bolesti, ali i o nevjerivatnoj borbi protiv epidemije. Tog proljeća, za samo nekoliko sedmica u Jugoslaviji je vakcinisano 18 miliona ljudi. Nameće se da je ovo ne samo filmska priča o pandemiji, već priča o državi kojoj ljudi vjeruju.

KOVAČEVIĆ: Tako je. Taj fascinantan broj od 18 miliona vakcinisanih, u tako kratkom periodu, sigurno ima veze i sa odlukom države da vakcinacija bude obavezna, ali glavni razlog je to što su ljudi verovali državi. Nije se dovodilo u pitanje da li su odluke koje se donose, za opšte dobro. Čak i kada su odluke bile nepopularne.

MONITOR: Tokom trajanja epidemije nije bilo Interneta, niti svih ovih društvenih mreža, koje su danas jedne od najvažnijih sredstava informisanja. U filmu je prikazano kako je cjelokupna borba i informisanje građana bilo povjereno stručnjacima i nije bilo prostora za dezinformacije. Možda se vraćam na prethodni Vaš odgovor, ali možete li nam uporediti, sa stanovišta ove dvije pandemije, društvo na ovim prostorima – danas i od prije pola vijeka?

KOVAČEVIĆ: U kontekstu reakcije društava na epidemiju, jugoslovensko društvo početkom sedamdesetih ostavlja daleko bolji utisak nego ovo današnje. Jugoslovenske institucije ostavljaju daleko bolji utisak. Za razliku od onog vremena, danas smo u svakoj sferi života okruženi odlukama države koje su uslovljene rejtinzima, profitom, korupcijom, pa ljudi razumljivo sumnjaju u sve, pa i u lako dokazive naučne činjenice. Nauku poistovećuju sa korumpiranim državama. Taj problem nije samo naš, on je globalni, civilizacijski. A Internet je plodno tlo da sve te sumnje poprime sumanute oblike. To ima trajne posledice po našu civilizaciju. Međutim odgovornost za ovakvo stanje je mnogo više na institucijama nego na pojedincu. Ljudi su izgubili poverenje u institucije, u državu, i istinu traži negde drugo.

MONITOR: Film je prikazan na mnogim značajnim filmskim festivalima. Zanima me reakcija publike, naročito one koja i ne pamti tu ozbiljnu i uređenu državu.

KOVAČEVIĆ: Film je imao premijeru u Karlovim Varima. Posle toga je bio u Sarajevu, Lisabonu, Firenci, Barseloni, bio je prikazan početkom godine i u Roterdamu. I pored različitih senzibiliteta, publika nigde nije ravnodušna. Priča je potresna, prizori su strašni. Neki film vide kao pozitivan, kao priču o nadi, o jedinstvu, a neki kao zastrašujuće upozorenje. Naravno, sećanje na Jugoslaviju, svakako da čini doživljaj ovog filma ličnijim, međutim utisak je da priča ne gubi na značaju i van lokalnog milja, i to ne samo zbog iskustva epidemije kovida. Variola je najsmrtonosniji virus u istoriji ljudskog roda. Samo u 20. veku, skoro pola milijarde ljudi je umrlo od variole. Te 1972. kada se dogodila epidemija u Jugoslaviji, već je bio u toku globalni poduhvat iskorenjivanja variole, koji ujedinio je čitav svet, bez obzira na sve političke tenzije. To je danas nezamislivo, i zato je variola i dalje jedini virus koji je čovek uspeo da iskoreni. Zato je to neki način jedna od najznačajnijih priča naše civilizacije. A jugoslovenska epidemija, koja je bila poslednja epidemija velikih boginja u Evropi, koja se dogodila u zemlji u kojoj nije bilo variole više od 40 godina, zbog ozbiljnosti reakcije jugoslovenskih institucija, smatra se jednim od najboljih primera efikasne borbe sa epidemijom jedne bolesti u celokupnoj istoriji medicinske nauke. Poučnost ovog poglavlja, i celokupne priče o iskorenjivanju variole, ne bi smela da izgubi na značaju i van konteksta ovog trenutka, ili ovih prostora.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo