Povežite se sa nama

MONITORING

Kako postati Miloooner

Objavljeno prije

na

Kolika je stvarna imovina šestostrukog premjera? Milo Đukanović negira izvještaj reportera Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara iz Vašingtona i Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva da njegovo bogatstvo, bez članova uže i šire porodice, iznosi 14,7 miliona dolara. Demantuje svoje milione i ostavlja nam opciju da (ne)vjerujemo podacima iz njegovog imovinskog kartona koji, kao javni funkcioner, uredno prijavljuje od 2005. godine. Njegova priznata novčana primanja, bez uže i šire porodice, uključuju državnu platu koja je od 456 eura 2005. porasla na 1.227 eura do 2009. Osim stana, Đukanović nikada nije prijavio drugu nekretninu na svoje ime, niti bilo kakav dodatni prihod. S RIJEČI NA DJELA: Premijer, uporno, navodi samo ,,nominalnu vrijednost” svojih kompanija, Kapital investa od 2.000 eura i svega dva eura Global Montenegra. Kako onda objasniti činjenicu koju, inače, ne spori – da su te dvije firme, sa simboličnim osnivačkim ulogom i bez bilo kakve poslovne istorije, dobile kredite u ukupnom iznosu od 6,5 miliona eura!
Dostupne činjenice svjedoče da je u privatnom biznisu – kupovinom i prodajom akcija, kao i udjelom u nekretninama – Đukanović obrtao i još uvijek obrće milione.
Ali, opovrgavajući te milone, premijer se 5. juna u Pobjedi obrušio na „grupe stalnih, uzaludnih lovaca na njegovo ‘enormno bogatstvo'”. Prema njegovom tumačenju, oni se za ,,male pare” rukovode ,,sitno-šićardžijskim interesima” i ,,javnosti plasiraju osvjedočene laži”.
,,Neka pronađu to ‘moje blago’ i predoče ga javnosti”, poručuje Đukanović.
U intermecu od državničkih obaveza „od kraja 2006. do marta 2008.” on tvrdi da se „javno i zakonito bavio privatnim biznisom, razumije se uspješno, i naravno platio porez državi”.
Mjerilo uspješnosti u biznisu ogleda se u zaradi – plaćanje poreza se podrazumijeva. Đukanović ne navodi nikakvu zaradu u svom imovinskom kartonu. Obrtao je milione, ali jalovo, od toga navodno nema nikakvog profita. Ispada da je premijer tokom svoje uspješne biznis karijere, i dalje živio samo od plate javnog funkcionera.
Premijer je fikciju da u svom biznisu neće mariti za profit lansirao još 14. marta 2005. u intervjuu za Hrvatsku televiziju.
Najprije se požalio kako kao premijer ne zarađuje ,,onoliko koliko zaista njegovo znanje vrijedi na tržištu”. Tvrdio je da nema ušteđevine, ni u domaćim ni u stranim bankama, niti se ona vodila na ime bliže rodbine. Đukanović je opisao svoju porodicu kao ,,vrlo imućnu” jer ,,nije troškarila nego pokušavala to da sačuva i oplodi”. Na čuđenje novinara da on, lično, ništa nije uštedio – odgovorio je kako je sve što je imao ,,čitavog života isto tako i trošio”!
,,I kada se budem bavio biznisom, posljednje što će me zanimati je da slažem nekretnine i novac”, kazao je Đukanović i objasnio što će uopšte onda biti smisao njegovog bavljenja biznisom: ,,Trudiću se da obiđem još neke destinacije u svijetu, da živim kvalitetno sa svojom porodicom”.
I ubrzo je s riječi prešao na djela. Đukanović započinje biznis, kako tvrdi, krajem 2006, što se vremenski podudarilo s preuzimanjem Nikšićke banke (Prve banke CG) od Monte nove, vlasnika Aca Đukanovića (u novembru 2006. kupio je, uz postojećih 14 u vlasništvu, dodatnih 42 odsto banke).

POČETNI KAPITAL: U februaru 2007. Đukanović je osnovao Kapital invest. U julu te godine plata poslanika Đukanovića bila svega je 765 eura a njegov stan nije bio založen kao hipoteka kada je, od filijale grčke Pireus banke iz Londona, dobio milionski kredit kojim je, tvrdi, kupio akcije u Prvoj banci.
Kontroverze oko kredita – odobrenog mimo poznatih bankarskih standarda – ni do danas nijesu rasvijetljene. Uprava za sprječavanje pranja novca, koja je dio Đukanovićeve vlade, početkom 2009. upoznala je javnost da postoji embargo na sve službene informacije (,,strogo tajno”).
Porijeklo premijerovog startnog kapitala obavijeno je zavjerom ćutanja i/ili restriktivnim informacijama. Nepoznanice su inicirane činjenicom da Đukanović nije javno priznao da je kredit uzeo od filijale Pireus banke, već da se zadužio kod ,,jedne inostrane banke”. Tokom državničke karijere, rekao je da je ostvario brojna poznanstva, te da njemu ne predstavlja problem da dobije kredit.
To bi značilo i da se, kao premijer ili predsjednik Upravnog odbora Agencije za promociju stranih investicija, nije „ugrađivao” insajderskim procentima u državne poslove, niti je tražio i dobio garancije da će procente naplatiti kroz „kredite” kada za to dođe vrijeme. Činjenica je da je kredit ipak dobio, možda na časnu riječ, jer njegov Kapital invest nije imao osnovu da se zaduži.
Popis kontroverzi nastavljen je službenim tvrdnjama avgusta 2007. da kredit iznosi 1.489.997 eura i da se ,,vraćanje kredita garantuje kupljenim akcijama”. Objavljeno je i kako je Kapital invest kupio 11.657 akcija Prve banke.
Međutim, dostupne činjenice – štampane zimus u Monitoru – demantuju službene navode. Zaloga akcija, kao garancija kredita, obavljena je tek 11. oktobra 2007. a za tri mjeseca od izdavanja kredita do zaloge cijene akcija Prve banke vrtoglavo su skočile – sa 128 na 867 eura. Đukanović je tada 8.000 akcija (tržišna vrijednost 6.936.000 eura) stavio u zalog po staroj cijeni (nominalna vrijednost 1.022.560 eura).
U odnosu na tvrdnje o Đukanovićevom kreditu od 1.489.997 eura, ugovor o zalogu (prijava R-07101100027) sadrži podatak da se radi o manjoj sumi – od 1.022.560 eura. Gdje je isparilo oko pola miliona eura kredita?
VEZE: Đukanović je 3. avgusta 2007. kupio 11.657 akcija Prve banke, ali u ugovoru stoji da je Kapital invest filijali Pireus banke založio svega 8.000 akcija. Čime je Đukanović kupio preostalih 3.657 akcija?
Malo je vjerovatna slučajna podudarnost da istog dana (11. oktobra 2007. godine) Kapital invest prijavljuje i ugovor o zalogu i prijenos upravljačkih prava (s Đukanovića na Radislava Jovovića). U zalogu je kao ovlašćeno lice Kapital investa naveden Jovović, iako je ugovaranje kredita, prema sopstvenom priznanju, vodio isključivo Đukanović. Takva „podudarnost” upućuje na član 11. Opštih indikatora sumnjivih transakcija, koji definišu pranja novca: ,,Klijent daje neadekvatno objašnjenje zbog čega u posljednjem trenutku mijenja imena lica koja koristi u vezi s transakcijom”.
Intrigantne su i Đukanovićeve konekcije ,,od kraja 2006. do marta 2008.” jer uključuju krug bogatih i uticajnih rođaka, kumova i prijatelja, s uslugama u prihodima, zatim oko transakcija dobijanja kredita, kupovine akcija i osnivanja firmi.
Njegov brat Aco kontrolisao je 2007. Prvu banku kada je svom sinovcu poklonio dva poslovna prostora od ukupno 460 kvadratnih metara u Podgorici. Po osnovu izdavanja tog poslovnog prostora za 2008. uža porodica biznismena i akcionara Prve banke, pa opet premijera Đukanovića prihodovala je 132.000 eura a u ovoj godini dodatnih 66.000 eura. Najkrupniji domaći bankar, Aco, još jednim poklonom 2007. produbio je mogući konflikt interesa – starijem bratu dao je i svoj stan od 73 kvadrata, spojen s onim koji je premijer dobio od države. Ukupno, sa garažom, 193 kvadrata.
Prva firma u kojoj je Đukanović bio suosnivač je Univerzitats, s glavnim partnerom Veselinom Vukotićem. Univerzitats je registrovan 11. decembra 2006. a Vukotić je, poput Đukanovića, u to vrijeme javni funkcioner. Prethodnom odlukom Đukanovićeve vlade, Vukotić je imenovan za potpredsjednika Savjeta za privatizaciju. Vukotić je sada predsjednik Odbora direktora Plantaža 13. jul u većinskom vlasništvu Đukanovićeve Vlade.
Premijerov kum Vuk Rajković, do jesenas predsjednik Upravnog odbora Prve banke, od februara 2008. do danas premijerov je ortak u Global Montenegru. Još jedan kum i član Upravnog odbora Prve banke, Goran Rakočević, nakon što je jesenas smijenjen, postao je službenik Đukanovićeve Vlade – ambasador u Zagrebu. Rajković i Rakočević su obuhvaćeni istragom Vrhovnog državnog tužilaštva zbog osnova sumnje o nezakonitom postupanju menadžmenta Prve banke.
BOGATSTVO: Đukanovićeva sestra Ana Kolarević, zastupa Kapital invest, ali i kompaniju Zorana Bećirovića Bepler i Džejkobson, registrovanu u Londonu. Bećirović je Đukanovićev kum, a mlađi brat, Dragan Bećirović, akcionar je Prve banke. Ispred Kapital investa Kolarevićka je sklopila ugovor i aneks o zalogu s Pireus bankom, koju je predstavljao advokat Branko Čolović, drugi zastupnik Beplera i Džejkobsona.
Kolarevićka je 7. juna objavila kako nikada nije bila umiješana u „familijarni posao”, mada njene akcije u Prvoj banci (nominalna vrijednost 245.542 eura) i činjenice oko kredita Kapital investa govore suprotno.
Kada je opet postao premijer, Đukanović je novinarima 22. marta 2008. kazao da neće ugasiti Kapital invest: „Ako imate neku ideju kako da ugasim dug od milion i po, dajte mi, molim vas, prijedlog da ga neko preuzme”.
To je bio retorički trik; već jula 2008. Đukanović je prodao 2.540 akcija u Prvoj banci po cijeni od 610 eura zaradivši 1.549.400 eura. Zimus je objavio kako je kredit vraćen.
Ostalo mu je 10.466 akcija Kapital investa u Prvoj banci koje vrijede najmanje 1.337.764 eura. Kako je Đukanović stoprocentni vlasnik Kapital investa – nema sumnje da naš premijer zbilja jeste milioner.
Ali, tu su i drugi milioni. Đukanović ima 25 odsto osnivačkih prava u Univerzitatsu (Univerzitet Donja Gorica). Samo prva faza novosagrađenog objekta ove firme ima 16.700 kvadrata.
Firma Global Montenegro, u kojoj Đukanović ima 50 odsto, dobila je kredit od pet miliona eura. Kredit je uložen u kupovinu 20.000 kvadrata u Budvi. Tu je i kredit od 1.337.764 eura koji je Kapital investu, kao firmi s akcijama u Prvoj banci, odobrila Đukanovićeva vlada, te 650 kvadrata ekskluzivnog stambenog i poslovnog prostora.
Samo po osnovu vrijednosti akcija Kapital investa i vlasništva u Global Montenegru, premijer raspolaže s oko četiri miliona eura…

Da li su to samo neki ili svi od Đukanovićevih ,,silnih miliona” ili novinari ,,za male pare” pišu koješta?

Vladimir JOVANOVIĆ

MIRSAD BRKIĆ, NOVINAR ISTRAŽIVAČ BOSANSKOG CIN-a
Samo suve činjenice

MONITOR: Kako i koliko dugo ste radili istraživanje vezano za imovinu premijera Đukanovića i na osnovu kojih podataka i izvora ste pisali tekst?
BRKIĆ: Istraživanje o imovini porodice Đukanović je urađeno od strane tri novinara i dva urednika iz Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu. Na istraživanju je rađeno oko godinu dana. Svo izvještavanje Centra je urađeno na osnovu javnih dokumenta i intervjua sa imenovanim izvorima. Izvori informacija su Crnogorska berza, Ured za nekretnine, Centralni registar privrednog suda u Podgorici, Centralna banka Crne Gore, te Centralna depozitarna agencija. Na kraju kratko smo razgovarali sa Anom Kolarević, rođenom Đukanović.
Nismo uspjeli ubijediti premijera da sa nama razgovara, te nismo uspjeli stupiti u kontakt sa bratom premijera Acom Đukanović, mada smo danima pokušavali.
Još jedna stvar koju želimo reći je to da je najvažnija stavka u našoj priči i ona je dokazana da Đukanovićeva porodica i poslovni partneri imaju većinski udio u jednoj od najutjecajnijih finansijskih institucija u Crnoj Gori. Prema prošlosedmičnom izvještaju Centralne depozitarne agencije Crne Gore, samo Prva banka je vlasnik četiri odsto udjela u kompaniji CG Broker, 1,27 odsto udjela u Crna Gora put, 49 posto Monte Adria Broker Dealer, 2,6 odsto Ino Metalac, devet odsto Montenegro berze, 2 posto Fonda zajedničkog ulaganja Trend. Naša priča pokazuje da se Prva banka niz puta okoristila od odluka njegove vlade.

MONITOR: Kako tumačite reakcije gospodina Đukanovića na Vaše pisanje?
BRKIĆ: S dužnim poštovanjem prema premijeru i gospodinu Erakoviću, optužbe da su novinari CIN-a ponijeli neprimjereno, ili da premijeru nisu dali priliku da iznese svoju stranu priče, su u potpunosti neistinite. CIN-ova politika i filozofija je da svaka priča može biti samo bolja ako sadrži i odgovor strane o kojoj se piše.
Kabinetu premijera Đukanovića, a preko Savjetnika za medije gospodina Aleksandra Erakovića smo se pismenim putem obratili četiri puta sa zahtjevom za intervjuom. Svaki put smo u telefonskim razgovorima sa gospodinom Erakovićem dobivali odgovore da je premijer prezauzet, te ukoliko bude imao slobodnog vremena biti će spreman za intervju. Na posljedni zahtjev novinara CIN-a za intervju od 27. maja. 2009. godine je odgovorio da je prethodni zahtjev neprimjeren, te da premijer nije zainteresovan da razgovara sa novinarima CIN-a. Uz svo dužno poštovanje, šteta što se premijer nije odazvao našim zahtjevima za razgovor u vrijeme kada smo prikupljali materijal za naše tekstove.

MONITOR: A šta kažete na tvrdnje da neko drugi stoji iza vašeg pisanja?
BRKIĆ: Saopštenje za štampu koje je poslao premijer Đukanović je britko napisano u kojem se bavi samo sobom, a ne argumentima navedenim u našoj priči. CIN-u je bila čast da na projektu o premijeru Đukanoviću sarađuje sa vašingtonskim Center for Public Integrity. Ovaj centar je osnovan 1989. godine i od tada je ostao dosljedan svojoj misiji o objavljivanju originalnih istraživačkih tekstova o pitanjima od javnog značaja. Ova američka organizacija je uspostavila nove standarde po pitanju odnosa medija prema državnim institucijama i obrnuto, i njeni tekstovi su nagrađivani. Ona je potpuno nezavisna od svih političkih uticaja, a provjera dokumenata i informacija namijenjenih objavljivanju predstavljaju njen glavni prioritet. Ovo su standardi kojih se i CIN pridržava.

R.M.

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo