Povežite se sa nama

MONITORING

Kako postati Miloooner

Objavljeno prije

na

Kolika je stvarna imovina šestostrukog premjera? Milo Đukanović negira izvještaj reportera Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara iz Vašingtona i Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva da njegovo bogatstvo, bez članova uže i šire porodice, iznosi 14,7 miliona dolara. Demantuje svoje milione i ostavlja nam opciju da (ne)vjerujemo podacima iz njegovog imovinskog kartona koji, kao javni funkcioner, uredno prijavljuje od 2005. godine. Njegova priznata novčana primanja, bez uže i šire porodice, uključuju državnu platu koja je od 456 eura 2005. porasla na 1.227 eura do 2009. Osim stana, Đukanović nikada nije prijavio drugu nekretninu na svoje ime, niti bilo kakav dodatni prihod. S RIJEČI NA DJELA: Premijer, uporno, navodi samo ,,nominalnu vrijednost” svojih kompanija, Kapital investa od 2.000 eura i svega dva eura Global Montenegra. Kako onda objasniti činjenicu koju, inače, ne spori – da su te dvije firme, sa simboličnim osnivačkim ulogom i bez bilo kakve poslovne istorije, dobile kredite u ukupnom iznosu od 6,5 miliona eura!
Dostupne činjenice svjedoče da je u privatnom biznisu – kupovinom i prodajom akcija, kao i udjelom u nekretninama – Đukanović obrtao i još uvijek obrće milione.
Ali, opovrgavajući te milone, premijer se 5. juna u Pobjedi obrušio na „grupe stalnih, uzaludnih lovaca na njegovo ‘enormno bogatstvo'”. Prema njegovom tumačenju, oni se za ,,male pare” rukovode ,,sitno-šićardžijskim interesima” i ,,javnosti plasiraju osvjedočene laži”.
,,Neka pronađu to ‘moje blago’ i predoče ga javnosti”, poručuje Đukanović.
U intermecu od državničkih obaveza „od kraja 2006. do marta 2008.” on tvrdi da se „javno i zakonito bavio privatnim biznisom, razumije se uspješno, i naravno platio porez državi”.
Mjerilo uspješnosti u biznisu ogleda se u zaradi – plaćanje poreza se podrazumijeva. Đukanović ne navodi nikakvu zaradu u svom imovinskom kartonu. Obrtao je milione, ali jalovo, od toga navodno nema nikakvog profita. Ispada da je premijer tokom svoje uspješne biznis karijere, i dalje živio samo od plate javnog funkcionera.
Premijer je fikciju da u svom biznisu neće mariti za profit lansirao još 14. marta 2005. u intervjuu za Hrvatsku televiziju.
Najprije se požalio kako kao premijer ne zarađuje ,,onoliko koliko zaista njegovo znanje vrijedi na tržištu”. Tvrdio je da nema ušteđevine, ni u domaćim ni u stranim bankama, niti se ona vodila na ime bliže rodbine. Đukanović je opisao svoju porodicu kao ,,vrlo imućnu” jer ,,nije troškarila nego pokušavala to da sačuva i oplodi”. Na čuđenje novinara da on, lično, ništa nije uštedio – odgovorio je kako je sve što je imao ,,čitavog života isto tako i trošio”!
,,I kada se budem bavio biznisom, posljednje što će me zanimati je da slažem nekretnine i novac”, kazao je Đukanović i objasnio što će uopšte onda biti smisao njegovog bavljenja biznisom: ,,Trudiću se da obiđem još neke destinacije u svijetu, da živim kvalitetno sa svojom porodicom”.
I ubrzo je s riječi prešao na djela. Đukanović započinje biznis, kako tvrdi, krajem 2006, što se vremenski podudarilo s preuzimanjem Nikšićke banke (Prve banke CG) od Monte nove, vlasnika Aca Đukanovića (u novembru 2006. kupio je, uz postojećih 14 u vlasništvu, dodatnih 42 odsto banke).

POČETNI KAPITAL: U februaru 2007. Đukanović je osnovao Kapital invest. U julu te godine plata poslanika Đukanovića bila svega je 765 eura a njegov stan nije bio založen kao hipoteka kada je, od filijale grčke Pireus banke iz Londona, dobio milionski kredit kojim je, tvrdi, kupio akcije u Prvoj banci.
Kontroverze oko kredita – odobrenog mimo poznatih bankarskih standarda – ni do danas nijesu rasvijetljene. Uprava za sprječavanje pranja novca, koja je dio Đukanovićeve vlade, početkom 2009. upoznala je javnost da postoji embargo na sve službene informacije (,,strogo tajno”).
Porijeklo premijerovog startnog kapitala obavijeno je zavjerom ćutanja i/ili restriktivnim informacijama. Nepoznanice su inicirane činjenicom da Đukanović nije javno priznao da je kredit uzeo od filijale Pireus banke, već da se zadužio kod ,,jedne inostrane banke”. Tokom državničke karijere, rekao je da je ostvario brojna poznanstva, te da njemu ne predstavlja problem da dobije kredit.
To bi značilo i da se, kao premijer ili predsjednik Upravnog odbora Agencije za promociju stranih investicija, nije „ugrađivao” insajderskim procentima u državne poslove, niti je tražio i dobio garancije da će procente naplatiti kroz „kredite” kada za to dođe vrijeme. Činjenica je da je kredit ipak dobio, možda na časnu riječ, jer njegov Kapital invest nije imao osnovu da se zaduži.
Popis kontroverzi nastavljen je službenim tvrdnjama avgusta 2007. da kredit iznosi 1.489.997 eura i da se ,,vraćanje kredita garantuje kupljenim akcijama”. Objavljeno je i kako je Kapital invest kupio 11.657 akcija Prve banke.
Međutim, dostupne činjenice – štampane zimus u Monitoru – demantuju službene navode. Zaloga akcija, kao garancija kredita, obavljena je tek 11. oktobra 2007. a za tri mjeseca od izdavanja kredita do zaloge cijene akcija Prve banke vrtoglavo su skočile – sa 128 na 867 eura. Đukanović je tada 8.000 akcija (tržišna vrijednost 6.936.000 eura) stavio u zalog po staroj cijeni (nominalna vrijednost 1.022.560 eura).
U odnosu na tvrdnje o Đukanovićevom kreditu od 1.489.997 eura, ugovor o zalogu (prijava R-07101100027) sadrži podatak da se radi o manjoj sumi – od 1.022.560 eura. Gdje je isparilo oko pola miliona eura kredita?
VEZE: Đukanović je 3. avgusta 2007. kupio 11.657 akcija Prve banke, ali u ugovoru stoji da je Kapital invest filijali Pireus banke založio svega 8.000 akcija. Čime je Đukanović kupio preostalih 3.657 akcija?
Malo je vjerovatna slučajna podudarnost da istog dana (11. oktobra 2007. godine) Kapital invest prijavljuje i ugovor o zalogu i prijenos upravljačkih prava (s Đukanovića na Radislava Jovovića). U zalogu je kao ovlašćeno lice Kapital investa naveden Jovović, iako je ugovaranje kredita, prema sopstvenom priznanju, vodio isključivo Đukanović. Takva „podudarnost” upućuje na član 11. Opštih indikatora sumnjivih transakcija, koji definišu pranja novca: ,,Klijent daje neadekvatno objašnjenje zbog čega u posljednjem trenutku mijenja imena lica koja koristi u vezi s transakcijom”.
Intrigantne su i Đukanovićeve konekcije ,,od kraja 2006. do marta 2008.” jer uključuju krug bogatih i uticajnih rođaka, kumova i prijatelja, s uslugama u prihodima, zatim oko transakcija dobijanja kredita, kupovine akcija i osnivanja firmi.
Njegov brat Aco kontrolisao je 2007. Prvu banku kada je svom sinovcu poklonio dva poslovna prostora od ukupno 460 kvadratnih metara u Podgorici. Po osnovu izdavanja tog poslovnog prostora za 2008. uža porodica biznismena i akcionara Prve banke, pa opet premijera Đukanovića prihodovala je 132.000 eura a u ovoj godini dodatnih 66.000 eura. Najkrupniji domaći bankar, Aco, još jednim poklonom 2007. produbio je mogući konflikt interesa – starijem bratu dao je i svoj stan od 73 kvadrata, spojen s onim koji je premijer dobio od države. Ukupno, sa garažom, 193 kvadrata.
Prva firma u kojoj je Đukanović bio suosnivač je Univerzitats, s glavnim partnerom Veselinom Vukotićem. Univerzitats je registrovan 11. decembra 2006. a Vukotić je, poput Đukanovića, u to vrijeme javni funkcioner. Prethodnom odlukom Đukanovićeve vlade, Vukotić je imenovan za potpredsjednika Savjeta za privatizaciju. Vukotić je sada predsjednik Odbora direktora Plantaža 13. jul u većinskom vlasništvu Đukanovićeve Vlade.
Premijerov kum Vuk Rajković, do jesenas predsjednik Upravnog odbora Prve banke, od februara 2008. do danas premijerov je ortak u Global Montenegru. Još jedan kum i član Upravnog odbora Prve banke, Goran Rakočević, nakon što je jesenas smijenjen, postao je službenik Đukanovićeve Vlade – ambasador u Zagrebu. Rajković i Rakočević su obuhvaćeni istragom Vrhovnog državnog tužilaštva zbog osnova sumnje o nezakonitom postupanju menadžmenta Prve banke.
BOGATSTVO: Đukanovićeva sestra Ana Kolarević, zastupa Kapital invest, ali i kompaniju Zorana Bećirovića Bepler i Džejkobson, registrovanu u Londonu. Bećirović je Đukanovićev kum, a mlađi brat, Dragan Bećirović, akcionar je Prve banke. Ispred Kapital investa Kolarevićka je sklopila ugovor i aneks o zalogu s Pireus bankom, koju je predstavljao advokat Branko Čolović, drugi zastupnik Beplera i Džejkobsona.
Kolarevićka je 7. juna objavila kako nikada nije bila umiješana u „familijarni posao”, mada njene akcije u Prvoj banci (nominalna vrijednost 245.542 eura) i činjenice oko kredita Kapital investa govore suprotno.
Kada je opet postao premijer, Đukanović je novinarima 22. marta 2008. kazao da neće ugasiti Kapital invest: „Ako imate neku ideju kako da ugasim dug od milion i po, dajte mi, molim vas, prijedlog da ga neko preuzme”.
To je bio retorički trik; već jula 2008. Đukanović je prodao 2.540 akcija u Prvoj banci po cijeni od 610 eura zaradivši 1.549.400 eura. Zimus je objavio kako je kredit vraćen.
Ostalo mu je 10.466 akcija Kapital investa u Prvoj banci koje vrijede najmanje 1.337.764 eura. Kako je Đukanović stoprocentni vlasnik Kapital investa – nema sumnje da naš premijer zbilja jeste milioner.
Ali, tu su i drugi milioni. Đukanović ima 25 odsto osnivačkih prava u Univerzitatsu (Univerzitet Donja Gorica). Samo prva faza novosagrađenog objekta ove firme ima 16.700 kvadrata.
Firma Global Montenegro, u kojoj Đukanović ima 50 odsto, dobila je kredit od pet miliona eura. Kredit je uložen u kupovinu 20.000 kvadrata u Budvi. Tu je i kredit od 1.337.764 eura koji je Kapital investu, kao firmi s akcijama u Prvoj banci, odobrila Đukanovićeva vlada, te 650 kvadrata ekskluzivnog stambenog i poslovnog prostora.
Samo po osnovu vrijednosti akcija Kapital investa i vlasništva u Global Montenegru, premijer raspolaže s oko četiri miliona eura…

Da li su to samo neki ili svi od Đukanovićevih ,,silnih miliona” ili novinari ,,za male pare” pišu koješta?

Vladimir JOVANOVIĆ

MIRSAD BRKIĆ, NOVINAR ISTRAŽIVAČ BOSANSKOG CIN-a
Samo suve činjenice

MONITOR: Kako i koliko dugo ste radili istraživanje vezano za imovinu premijera Đukanovića i na osnovu kojih podataka i izvora ste pisali tekst?
BRKIĆ: Istraživanje o imovini porodice Đukanović je urađeno od strane tri novinara i dva urednika iz Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu. Na istraživanju je rađeno oko godinu dana. Svo izvještavanje Centra je urađeno na osnovu javnih dokumenta i intervjua sa imenovanim izvorima. Izvori informacija su Crnogorska berza, Ured za nekretnine, Centralni registar privrednog suda u Podgorici, Centralna banka Crne Gore, te Centralna depozitarna agencija. Na kraju kratko smo razgovarali sa Anom Kolarević, rođenom Đukanović.
Nismo uspjeli ubijediti premijera da sa nama razgovara, te nismo uspjeli stupiti u kontakt sa bratom premijera Acom Đukanović, mada smo danima pokušavali.
Još jedna stvar koju želimo reći je to da je najvažnija stavka u našoj priči i ona je dokazana da Đukanovićeva porodica i poslovni partneri imaju većinski udio u jednoj od najutjecajnijih finansijskih institucija u Crnoj Gori. Prema prošlosedmičnom izvještaju Centralne depozitarne agencije Crne Gore, samo Prva banka je vlasnik četiri odsto udjela u kompaniji CG Broker, 1,27 odsto udjela u Crna Gora put, 49 posto Monte Adria Broker Dealer, 2,6 odsto Ino Metalac, devet odsto Montenegro berze, 2 posto Fonda zajedničkog ulaganja Trend. Naša priča pokazuje da se Prva banka niz puta okoristila od odluka njegove vlade.

MONITOR: Kako tumačite reakcije gospodina Đukanovića na Vaše pisanje?
BRKIĆ: S dužnim poštovanjem prema premijeru i gospodinu Erakoviću, optužbe da su novinari CIN-a ponijeli neprimjereno, ili da premijeru nisu dali priliku da iznese svoju stranu priče, su u potpunosti neistinite. CIN-ova politika i filozofija je da svaka priča može biti samo bolja ako sadrži i odgovor strane o kojoj se piše.
Kabinetu premijera Đukanovića, a preko Savjetnika za medije gospodina Aleksandra Erakovića smo se pismenim putem obratili četiri puta sa zahtjevom za intervjuom. Svaki put smo u telefonskim razgovorima sa gospodinom Erakovićem dobivali odgovore da je premijer prezauzet, te ukoliko bude imao slobodnog vremena biti će spreman za intervju. Na posljedni zahtjev novinara CIN-a za intervju od 27. maja. 2009. godine je odgovorio da je prethodni zahtjev neprimjeren, te da premijer nije zainteresovan da razgovara sa novinarima CIN-a. Uz svo dužno poštovanje, šteta što se premijer nije odazvao našim zahtjevima za razgovor u vrijeme kada smo prikupljali materijal za naše tekstove.

MONITOR: A šta kažete na tvrdnje da neko drugi stoji iza vašeg pisanja?
BRKIĆ: Saopštenje za štampu koje je poslao premijer Đukanović je britko napisano u kojem se bavi samo sobom, a ne argumentima navedenim u našoj priči. CIN-u je bila čast da na projektu o premijeru Đukanoviću sarađuje sa vašingtonskim Center for Public Integrity. Ovaj centar je osnovan 1989. godine i od tada je ostao dosljedan svojoj misiji o objavljivanju originalnih istraživačkih tekstova o pitanjima od javnog značaja. Ova američka organizacija je uspostavila nove standarde po pitanju odnosa medija prema državnim institucijama i obrnuto, i njeni tekstovi su nagrađivani. Ona je potpuno nezavisna od svih političkih uticaja, a provjera dokumenata i informacija namijenjenih objavljivanju predstavljaju njen glavni prioritet. Ovo su standardi kojih se i CIN pridržava.

R.M.

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Može li nam taj podatak pomoći za poređenje tadašnje i sadašnje turističke posjete? Ili je bolje da se, poput državnih zvaničnika, priklonimo metodi odokativne procjene gužvi na saobraćajnicama. Pa skoro da slavimo što se, minulog vikenda, na prolaz kroz tunel Sozinu čekalo po nekoliko sati.

Da li je nakome palo na pamet da nastali haos više govori o stanju saobraćajne infrastrukture nego o vanredno dobroj turističkoj posjeti? Dok, recimo, susjedna Hrvatska ima praktično dnevno ažurirane podatke o broju gostiju i njhovoj vanpansionskoj potrošnji. Tu nije u pitanju nedostatak administrativnih kapaciteta koliko je riječ o manjku političke volje da red se uvede makar u osnovne statističke podatke.

Čekamo da nam međunarodni partneri predoče: kada i kako ćemo nastaviti gradnju auto-puta ka granici sa Srbijom (dio od Podgorice ka Baru sada se ni ne pominje)? Šta ćemo uraditi sa oduzetim cigaretama iz carinskih skladišta u Luci Bar, vrijednim koju desetinu miliona? Spaliti ih (a dio možda opet gurnuti u ilegalne tokove) ili prodati uz punu kontrolu za račun budžetskih korisnika? Konačno, može li država učestvovati u spašavanju nikšićke Željezare na način na koji nije mogla, ili nije željela, pomoći Montenegroerlajnsu i Kombinatu aluminijuma? Iako su oba preduzeća imala više zapošljenih i mnogo perspektivniju budućnost od Željezare.

Nekadašnji gigant iz Nikšića bio je, nakon raspada SFRJ-a u vlasništvu države, dvije ruske, jedne zapadnoevropske (britanski ofšor kasnije preseljen u Holandiju) i jedne turske kompanije. Svi su, ovako ili onako, iz Nikšića pobjegli ostavljajući stare probleme i nove dugove. Miodrag Davidović Daka se ponovo najavljuje kao specijalac. Iako je u svakom od prethodnih pokušaja, prema vlastitim tvrdnjama, izgubio ozbiljan novac (u pitanju su milioni eura) Davidović je odlučan da, uz pomoć države, postane novi vlasnik Željezare.

Naglasak je na ovom – uz pomoć države. Vlada je Davidoviću, izgleda, obećala pet miliona za zajedničku kupovinu imovine Toščelika, a nikšićki biznismen insistira da se njemu i njegovim partnerima (nama nepoznatim) omogući i nabavka jeftine struje iz Elektroprivrede. Dok on i njegovi ne naprave solarne i vjetroelektrane vrijedne 100 miliona… Šala? Ne treba da začudi ako Davidović ne zna da se elektrane, bilo koje vrste, ne prave tako što riješite da gradite i podignete kredit. Ali mora da brine to što se država na partnerstvo sa njim odlučila najave, plana ili makar površne analize potencijalnih troškova i prihoda. Ako nije riječ o još nekom od pred/postizbornih amaneta na čijem ispunjenju su insistirale vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.

Ekonomski gledano, teško je naći opravdanje za još jedno preuzimanje/oprost dugova, višemilionske investicije i još veće subvencije za električnu energiju  kompaniji koja, gotovo izvjesno, nema budućnost na evropskom tržištu. Vlasnici Toščelika su mnogo iskusniji, u metalskoj industriji povezaniji i finansijski jači od Davidovića, pa to nijesu uspjeli. Na drugoj strani, imamo mogućnost da kontroverzni vlasnik Naksana objelodani poslovno partnerstvo sa državom Crnom Gorom samo koji dan pošto je obznanio uortačenje sa ruskom Beluga grupom, poznatim proizvođačem alkoholnih pića. Dok se Crna Gora nalazi na moskovskoj listi neprijateljskih zemalja zbog sankcija koje, skoro deceniju, u kontinuitetu uvodimo Rusiji i ljudima bliskim režimu Vladimira Putina. Može li to biti potez koji će nas primaći članstvu u EU?

,,Ovo predstavlja vaskrsenje…”, besjedio je Davidović zadovoljno. ,,Sigurno je da će Crna Gora biti ponosna. Očekuje se izvoz veći nego što je danas ukupan izvoz Crne Gore” (!?).  A dva ministra iz Abazovićeve Vlade –  Aleksandar Damjanović i Goran Đurović bila su tu da uveličaju veselje. Strepeći, istovremeno, da koji od radnika Željezare, uortačenih sa Davidovićem, ne ispuni prijetnju da će se baciti sa fabričkog krova ukoliko Vlada ne izađe u susret njihovim zahtjevima.

Rješenje slučaja Željezara, daleko od očiju javnosti, opet je odloženo za narednu sedmicu. Tada, možda, saznamo da li su EPCG i Vlada spremni da Davidoviću struju prodaju po cijeni od 23 eura za megavat. Zimus nijesu htjeli ni da čuju za ponudu da Veselinu Pejoviću (KAP) istu količinu električne energije prodaju po duplo većoj cijeni (45 eura). Iako je tada struja na berzama bila i do tri puta jeftinija nego danas.

Potencijalni aranžman sa Želejzarom nije jedini problem EPCG-a. Manja je muka, mada nije nevažno, to što najvrjednija državna kompanija nema funkcionalan Odbor direktora, nakon ostavke Adisa Balote. On se na tom mjestu zadržao nekoliko sati – od izbora na godišnjoj Skupštini akcionara do prve sjednice borda na kojoj je Milutin Đukanović izabran za novog/starog predsjednika. Funkcioner SDP-a je u znak protesta podnio ostavku. Vladi se ne žuri da riješi taj problem iako sistem trenutno pravi ne male gubitke, neobnovljivi resursi (ugalj) prodaju se Srbiji po minimalnim cijenama dok se potrošačima u Crnoj Gori najavljuju restrikcije.

Upravo je Đukanović obznanio da se niko nije javio na, preko volje organizovanom, javnom pozivu za prodaju 10 odsto akcija EPCG-a. To je bilo i očekivano ima li se u vidu kratak rok i loš momenat (sredina ljeta) za njegovo raspisivanje. Tako je sve izvjesnije da će EPCG krajem septembra, po sili zakona, te akcije poništiti, a svoj osnovni kapital umanjiti za nekih 77 miliona eura. Đukanović kaže da će EPCG preduzeti ,,nove korake” kako bi se spriječio neželjeni epilog. Vlada, izgleda, ne mari. Ako to ne rade na elektronskim sjednicima, daleko od očiju javnosti.

Pohodila nas je delegacija MMF-a. Ni od njih nijesmo mogli dobiti odgovor na pitanje kako, istovremeno, u zemlji imamo ogromnu potražnju za radnom snagom i više od 40.000 nezaposlenih. Među kojima i šest hiljada visokoškolaca. Ali jesmo da zemlja ulazi ,,u period visoke neizvjesnosti” i da se treba pripremiti ,,za rizik od naglog usporavanja globalnog rasta naredne godine”. Poručeno nam je da se Crna Gora na vrijeme priremi za dolazeće probleme (izazove) tako što ćemo se boriti za očuvanje prihoda (poreska i akcizna politika) snažnije kontrolisati rashode (plate, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije) i raditi na obezbjeđivanju adekvatnog finansiranja (nova zaduženja).

Ministar Damjanović je predočio da će budžetu do kraja godine biti potrebno 270 miliona ,,da bi se pokrili svi troškovi i stvorila fiskalna rezerva za početak naredne godine”, dok će nam tokom 2023. faliti ,,minimalno 600 miliona sa depozitima”. Ni ta informacija nije naišla na pretjerani odjek, a kamoli brigu. Ljeto je.

,,Da se ne bi igrali kao prethodna administraicja i lagali narod o 1000 eura prosječne plate i 500 eura prosječne penzije, što je još 600 do 800 miliona, treba da budemo realni i ponašamo se u skladu sa guberom, da se pružimo koliko je realno”, poručio je ministar finansija. Mi i dalje u osjetljive nacionalne žice. Zimus ćemo tražiti krivca.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

,,Da li ponovna odluka o izboru predsjednika opština i dalje egizstira u pravom sistemu, iako je zakonski i Ustavno problematična. Zatim, odluka predsjednika Crne Gore o raspisivanju izbora za 23. oktobar s obzirom na to da one proizilaze iz zakona koji je proglašen neustavnim i koji je prestao da važi. Da li je ukidanjem zakona ostala pravna praznina, a ja mislim da jeste… Ko treba da popuni tu pravnu prazninu, na koji način i kojom većinom jer bi trebalo da se mijenja Zakon o izboru odbornika i poslanika za šta je potrebna dvotrećinska većina u Skupštini”, pojasnio je Iličković.

Predsjednike opštinskih skupština, koje su ponovo izabrale gradonačelnika, zatekla je presuda Ustavnog suda. Svi su čekali uputstvo kako da se ponašaju. Njihove nedoumice otklonio je Đukanović ponovo raspisujući izbore za 23. oktobar.

Savjetnik predsjednika za ustavni sistem i pravna pitanju Boris Bastijančić kaže da je predsjednik obustavio izvršenje odluka o raspisivanju izbora za odbornike Skupštine Glavnog grada i skupština opština: Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad, Kolašin, Plužine, Pljevlja, Šavnik i Žabljak, kojima je u junu, odnosno julu mjesecu ove godine istekao mandat. Takođe je obustavljeno i izvršenje odluka o raspisivanju prijevremenih izbora za odbornike Skupštine opštine Tivat i Skupštine opštine Budva, čije je sazive prethodno raspustila Vlada Crne Gore.

„Cijeneći sve prethodno navedeno, kao i pozitivne propise crnogorskog izbornog zakonodavstva, imajući u vidu pravni vakuum koji bi nastao, te član 22 Ustava Crne Gore, kojim se jemči pravo građanima na lokalnu samoupravu, Predsjednik Crne Gore je donio novu Odluku o raspisivanju lokalnih izbora u 11 opština i Glavnom gradu Podgorica, kao i Odluku o raspisivanju prijevremenih izbora za odbornike u Skupštini opštine Tivat i Skupštini opštine Budva, utvrdivši datum njihovog održavanja i to 23. oktobar 2022. godine“, pojasnio je Bastijančić.

Predsjednik Skupštine Glavnog grada Đorđe Suhih kazao je ranije da postoji problem, jer ne mogu sprovesti izbore onog dana kada je trebalo po do tada važećem zakonu. Istakao je da neće imati više sjednica skupštine i da očekuje da će se to pitanje u međuvremenu razjasniti.

,,Da li će biti dozvoljen rad odbornicima… Tu zakon ima dvije različite stavke koje idu praktično jedna iza druge. Mandat odbornika kao i predsjednika Skupštine traje četiri godine, a s druge strane, mandat odbornika prestaje onog trenutka kad se potvrdi mandat drugim odbornicima. Opet, predsjednik Skupštine, pogotovo, još ima obavezu da sazove prvu konstitutivnu sjednicu. Znači, on praktično mora biti u mandatu dok ne sazove tu konstitutivnu sjednicu i onda mu prestaje mandat”, kazao je Suhih.

Akcija za socijalnu pravdu će Ustavnom sudu uputiti više odvojenih inicijativa, kojima će tražiti ocjenu ustavnosti izbora predsjednika opština u prethodnom periodu. Sličnu inicijativu najavili su i odbornici Demokratske Crne Gore u glavnom gradu. Oni su Upravnom sudu podnijeli tužbu protiv Skupštine Glavnog grada tražeći da se poništi odluka o izboru Ivana Vukovića za gradonačelnika Podgorice, koja je donijeta 5. jula, a na osnovu koje mu je povjeren novi četvorogodošnji mandat koji počinje teći od 1. avgusta.

Izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Dragan Koprivica saopštio je da je odluka Ustavnog suda bila opravdana, ali je donesena sa velikim zakašnjenjem. Kaže da izaziva veliku zabrinutost što sada i zvanično možemo konstatovati da imamo političke elite koje su spremne podrivati demokratiju u sopstvenoj državi radi najsebičnijih partijskih interesa.

„Ne samo da su se ove elite poigrale sa našim pravnim i političkim poretkom, već su prouzrokovale haos u 14 lokalnih zajednica koje već imaju, ili će brzo imati skupštine bez legitimiteta i nelegalno izabrane predsjednike opština“, ocijenio je Koprivica.

Monitoru predsjednici opština nijesu odgovorili da li će podnijeti ostavke do izbora i kako će funkcionisati do 23. oktobra. Đukanović je, međutim, donio odluku da se pravna zavrzlama riješi izborima – pa ko šta odnese.

 

Bogdanović: Šćepanović namjerno odlagao odluku

Poslanik Demokratske Crne Gore Boris Bogdanović kaže da su očekivali da će Ustavni sud proglasiti neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi. Međutim, Ustavni sud je odluku donio 81 dan od kada je Skupština usvojila zakon. Ocjenjuje da je logično zaključiti da je aktuelni predsjednik Ustavnog suda Budimir Šćepanović odlagao donošenje odluke, s namjerom da omogući važenje zakona toliko da ga aktuelna parlamentarna većina iskoristi da se izbori u 14 opština ne održe u junu, već da se pomjere za jesen.

,,Takođe naglašavamo da su dvoje, od ukupno četvoro sudija Ustavnog suda (Iličković i Gogić), svojim izdvojenim mišljenjem, izrazili svojevrstan protest što je ova odluka Ustavnog suda došla kasno, ali i što i nakon što je donesena, ne nudi do kraja jasnu pravnu situaciju jer je odlukom Ustavnog suda izbjegnuto da se saopšti da li se poništavaju i sve pravne posljedice primjene neustavnog Zakona o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi”, rekao je Bogdanović.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo