Premijer ovih dana previđa da njegov kabinet više nema podršku parlamentarne većine. Takva situacija ne predstavlja novost. Prethodna, 42. Vlada, formirana po „ekspertskom modelu”, koji je nametnuo Abazović, veći dio mandata trajala je uprkos nedostatku podrške u Skupštini. Abazović je tu vladu srušio.  Prihvatio se formiranja nove, odričući odgovornost za neuspjeh prethodne

Svi politički prioriteti 43. Vlade Crne Gore završeni su u 100 dana ili su pred samim krajem, pohvalio se krajem prošle nedjelje premijer Dritan Abazović „previđajući” da njegov kabinet više nema podršku parlamentarne većine. A ni minimum međusobnog povjerenja i poštovanja neophodnog za obavljanje povjerenog posla.

Iz perspektive premijera Abazovića, takva situacija ne predstavlja novost.  Prethodna, 42. Vlada, formirana po „ekspertskom modelu”, koji je on nametnuo kao uslov podrške svoje partije za formiranje tanke parlamentarne većine, da bi ga ulaskom u istu tu vladu pogazio, veći dio mandata trajala je uprkos nedostatku podrške u Skupštini. Abazović je tu vladu srušio.  Prihvatio se formiranja nove, odričući odgovornost za neuspijeh prethodnog modela.

Sada predsjednik Vlade, koja bi mogla pasti nepuna četiri mjeseca nakon što je dobila povjerenje parlamenta (duže su trajali pregovori o njenom formiranju), priča o uspjesima. Sa sve superlativima. Onda se, najčešće do kraja dana, ispostavi da takve tvrdnje nijesu sasvim tačne.

Umjesto deblokade pravosuđa koja je, mislili smo, osnovni razlog za formiranje manjinske vlade, dobili smo novi (četvrti) konkurs za sudije Ustavnog suda. Obećano ubrzanje procesa EU integracija dovelo nas je do – Patrijaršije SPC i Temeljnog ugovora. Sada, namjesto litijaških trobojki po potpornim zidovima, mostovima i fasadama, zidove i ograde manastira i crkava po Crnoj Gori krase crvene i zelene zastave. Promijenili su se „čuvari”, ali je bijes ostao isti.

Premijer ne prepoznaje akumuliranu prijetnju. Pripovijeda o svojim zaslugama:  „Nastavak borbe protiv korupcije i kriminala – u 100 dana imate tektonske poremećaje u pozitivnom smislu”.

Na toj bi „pozitivi” pozavidio i DPS iz najjačih dana.

Skroz smo zaboravili da je prije tri nedjelje Abazović na mjesto drugog čovjeka ANB-a imenovao svog, dva puta osuđivanog prijatelja (pokušaj ubistva i nanošenje teške tjelesne povrede). Da smo prije dvije nedjelje svjedočili „aferi televizor”.  Dok ta istraga traje, stiže nova afera o nabavci telefona sa kripto zaštitom za premijera (tadašnjeg potpredsjednika vlade) i njegove najbliže saradnike…

Nesporno, iza objave većine tih afera stoji DPS i njima bliske „bezbjednosno interesantne” osobe. To samo po sebi ne znači da makar dio ispričanog (i dokumentovanog ilegalno pribavljenim snimcima) nije tačan. Dok Abazović odmahuje rukom i brani se tezama koje zvuče kao prepisane iz nekadašnjih Đukanovićevih referata (samo što su njega napadali neprijatelji Crne Gore i NATO a Abazovića protivnici reformi i EU integracija).

Sto dana – trista jada. Gledamo već viđeno. „Vlada čini napore da ukloni sve biznis barijere, među kojima je koprupcija jedna od najopasnijih”, besjedi ministar kome je javno spočitavana korupcija. Sagovornik mu je direktor banke u kojoj su krali novac svojih klijenata. On tvrdi da su ga vratili, a advokat makar jednog od oštećenih štediša – da nijesu.

Prije toga ministar finansija Alaksandar Damjanović bivšoj vladi, a posebno svom prethodniku Milojku Spajiću, zamjera da su „očigledno namjernim nečinjenjem i neplaćanjem duže od godinu dana dospjele obaveze prema Abu Dabi fondu, doveli do toga da Crnu Goru dijele dani od pada garancija i gubitka 25 miliona iz budžeta”. I da su u budžetu napravili „rupu” od 300 miliona. Onda stiže fotografija Abazovića i Spajića kako, uz piće, „evociraju uspomene” na prethodnu vladu.

O sudbini Željezare, umjesto vlade, javnost informiše Miodrag Daka Davidović. Na kašičicu. Dok on najavljuje i čeka da Vlada „ispuni obećano”, mi ne znamo o čemu govori. Za to vrijeme premijer slavi turističkoj sezoni: „Crna Gora je u ovom trenutku puna i ne postoji saobraćajnica u kojoj se lako odvija saobraćaj”. Problemima sa manjkom struje: „Kad je riječ o energetici, tu ćemo vjerovatno na jesen da se suočimo s krizom”. Ali, ostaje optimista: „Nove investicije su stigle. Iznenađen sam.”

A, kako namiriti novac u državnoj kasi koji nedostaje? Ko će usvojiti neophodni rebalans budžeta za ovu godinu, a ko pripremiti budžet za 2023? O tome premijer ne govori. Sluti da će to biti tuđa briga?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi  Odbora za politički sistem, složno su usvojili predlog  članova Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Među  njima nema profesora Milana Popovića, koji je simbol vrijednosti,  koje navodno svi žure da nam uvedu. Baš zato ga nema

Premijer je  potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, krišom, lažući javnost o datumu potpisivanja, i  uprkos brojnim glasovima neslaganja, jer je htio da „krenemo dalje“. Potpisao je Temeljni ugovor na potpuno neevropski način, jer je, kaže, htio da konačno krenemo u Evropu.

I na stranu premijerova teza da se tako ide u Evropu, lažima, podizanjem nacionalnih tenzija, i otvaranjem prostora Đukanoviću da opet jaše na braniteljstvu crnogorskih interesa. Jedan drugi slučaj pokazuje da niti stare, niti nove političke klase ne mare za Evropu i njene vrijednosti. Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi Odbora za politički sistem, složno su  predložili kandidate za  članove Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Normalno,  podršku nije dobio Milan Popović,  profesor Pravnog fakulteta, koji  je simbol evropskih vrijednosti  koje svi navodno žele da nam uvedu.  Osim što je ugledni profesor, koji je predavao  na više evropskih i svjetskih univerziteta, Popović je istaknuti antiratni, građanski i demokratski aktivista. U najtežim trenucima dokazao je da se na njega ne može uticati da odustane od principa.  Kompententan i autonoman u odlučivanju, bio bi prestižan  član Sudskog savjeta svake zemlje koja drži do nezavisnog pravosuđa. I proklamovanih evropskih vrijednosti. U Crnoj Gori za njega nema mjesta. Baš zbog toga.

Mnogi detalji  pokazuju da su ovdašnje političke klase, sa punim ustima evropske retorike, suštinski neevropske. Dok se javno „ratuje“ zbog identitetskih pitanja, dogovori o podjeli partijskog plijena uvijek nađu zajednički jezik i teku kao po loju. U trenutku dok prijeti rušenjem Abazovićeve Vlade, kadrovi DPS-a uredno pronalaze mjesto u dubinama. I niko nema ništa protiv.  A ima li ičeg tako neevropskog od negacije znanja i nezavisnosti.

Ovih dana smijenjen je, i pored dobrih rezultata,  izvršni direktor Aerodroma Goran Jandreoski koji je na tu poziciju doveden kao „regionalno poznati vazduhoplovni stručnjak“. Zamijeniće ga stručnjak iz Bošnjačke stranke. Nedavno je smijenjeno i rukovodstvo Crnogorske plovidbe. Opet, uprkos dobrim rezultatima  u poslovanju. Imenovan je novi Odbor Plovidbe u koji su ušli –  kadrovima DPS-a, SDP-a i Albanske koalicije, koji nemaju iskustva u pomorstvu. SNP je zadržao mjesta. Dogovori o smjenama, za razliku od crkvenih, teku glatko. I bez jedne riječi Abazovića, namjerenog da nas što prije odvede u Evropu. Dok se uhljebljuje, niko se ne buni.  Ni DPS, ni SDP, ni manjinske partije. A bogami mahom ni dio opozicije. Osobito DF.

U raspravama članova Vlade o Temeljnom ugovoru, saznali smo, iako je dokument bio pod oznakom interno,  da nas očekuje još jedan negativan izvještaj o napretku Crne Gore u EU.  Jer se bavimo identitetskim pitanjima, dok reforme čekaju.  Moguće da i u Evropi to znaju, ali ovdje je savršeno jasno da će se  „životne teme“, rešavati kao i do sada. Kroz političke kalkulacije i interese, i bez suštinskih reformi. Oni  poput Milana Popovića, koji žele drugačiju Crnu Goru,nemaju šansu da prođu njihove izborne barikade.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A onda, nekako, ispadne kao da najgora rješenja dolaze sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu

Crna Gora tako nešto nikad nije vidjela, čudi se premijer, pošto je primijetio da su cijene na našem Primorju kao na Azurnoj obali. Pa nam, zato, manjka gostiju – u odnosu na prošlogodišnju posjetu i ovogodišnja očekivanja. I ovu informaciju treba posmatrati kroz prizmu naših „podijeljenih svjetova“: jedni se žale na lošu posjetu (Primorje), drugi se hvale (sjever), a treći djeluju kako da ih se sve to ne dotiče. Barem dok u državnom budžetu ima para za redovne isplate.

Nepoznanica je zašto se Abazović odlučio da ovdašnje cijene poredi sa Azurnom obalom. Neki smatraju da je na tu ideju došao dan ranije, dok je s predsjednikom države razgovarao o sudbini Temeljnog ugovora sa SPC. Đukanović, možda iz „prve ruke“ zna koliko su Duška Kneževića koštali zajedničke posjete San Tropeu, uz uživanje u kulinarskom umijeću popularnog TV kuvara Gordona Ramzija. Pa su se mogla praviti adekvatna poređenja sa Budvom i Ulcinjom.

Dosta šale. Nego, problem je što bi i ta priča imala smisla makar koliko i zvanična verzija razgovora, prema kojoj su se dvojica naših državnika, vođeni brigom o demokratskim procedurama, i dobrim običajima, dogovorila da se ugovor sa SPC dostavi na ekspertsku analizu, dvije nedjelje nakon što ga je usvojila Vlada. Ili su,  ipak, Đukanović i Abazović u suštini pričali o budućnosti vladajuće koalicije, po nagovoru onih stranaca, koji određuju odluke naših prvaka. Radi tog cilja,  potpisivanje Temeljnog ugovora može da sačeka zgodnu priliku.

Paralelno, kao prizor alternativnosti, Milan Knežević, citirajući Maratonce, Abazovića poziva da potpiše ugovor sa SPC i obnovi politički brak sa DF-om.  („Dođite sve vam je oprošteno“.)

Dešava se ovih dana još poprilično toga što Crna Gora nikd nije vidjela.

 Prama računici Monstata, zaključno sa podacima iz juna, imamo godišnju inflaciju od 13,5 odsto, što je za oko 50 odsto više od one registrovane u euro zoni (8,6 odsto), iako koristimo istu valutu. Energenti su glavni generator inflacije u zemljama EU (struja je tamo poskupjela, u prosjeku, za više od 40 odsto, a gas još više), dok kod nas cijena električne energije miruje. A do kada će, ne znamo.

Na tek otvorenom auto-putu čudesa: jedan je vozač odlučio da ispred tunela odspava na dvosjedu koji je vozio na krovu automobila, drugi je stao u zaustavnoj traci da doručkuje i popije pivo, grupa motociklista napravila je u tunelu cigaret pauzu. Imamo i onoga što je šest kilometara vozio trakom namijenjenoj vožnji u suprotnom smjeru…

Problemi s kojima je suočena ovdašnja policija tu se ne završavaju. Oni, ovih dana brinu za zadravlje kolega povrijeđenih tokom kafanskog obračuna u Sutomoru, dok javnost nagađa da li su se policajci tamo našli kao gosti ili (ilegalno) obezbjeđenje lokala u kome je tuča okončana upotrebom hladnog oružja; objašnjavaju „miroljubivu koegzistenciju“ sa nacionalističkim jurišnicima tokom prazničkih proslava u Nikšiću; hapse, odnosno, potražuju policajce (pripadnike ANB-a) – nekoliko njih zato što ih tužilaštvo sumnjiči da su pripadnici kotorskih kriminalnih klanova, a jednoga zbog sumnji da je pucao na sugrađanina u Nikšiću, ranio ga, pa pobjegao.

U Grblju je održan parastos osuđenom ratnom zločincu Draži Mihailoviću, „komandantu Kraljevske vojske u otadžbini“. Paroh crkve Svetog Đorđa Gojko Perović kaže kako nema razloga da se ljutimo na SPC, pošto su „Mihailovićevi četnici, u najvećoj mjeri – antifašistički borci za slobodu“. Krvavi tragovi četničkog  antifašizma traju do današnjeg dana, i što je najstrašnije, pokušavaju, kao model, da se nametnu kao izvjesna budućnost. E to je Crna Gora već vidjela.

I neće biti nikakovo čudo neviđeno, ako po istom obraascu neki otac gojko, jednog skorog dana, krene da tumači kako su Đukanović i njegovi poslovni partneri iz DPS-a i okruženja bili „u najvećoj mjeri“ – borci protiv korupcije i kriminala, a za građanski i evropsku Crnu Goru. I šta je spram toga 5, 10, 30 ili 50… kriminalnih afera?

Crna Gora mora biti zdrava, citira premijer Abazović Anu Đuričić Konstraktu, u odgovoru na poslaničko pitanje Milana Kneževića: A šta ćemo sad?

To niko ne zna. Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A, onda se najgora nemeću sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari