Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Šta ćemo sjutra?

Objavljeno prije

na

U „ekološkoj državi“ zagađuju se voda, zemlja, vazduh. I kroje sudbine ljudi koji silncima stanu na put. Mnogima izgleda lakše ćutati i prilagoditi se. Ali, pustoš u tišini najbolje raste

 

Ponovo je zamutilo Taru. Blato teče od Kolašina pa do Šćepan polja. Nadležni iz Ekološke i Inspekcije za vode utvrdili su kako su Suzu Evrope „natrunili“ zemljani radovi na regionalnom putu Mojkovac–Vragodo. Investitor  državna Direkcija za saobraćaj. Izvođač paradržavni Bemaks.

Ne treba očekivati prestrogu kaznu za neodgovorne. Pod uslovom da krivac,  zvanično, uopšte i postoji. Važeći propisi ne predviđaju da se za regionalne i magistralne puteve kraće od 20 kilometara radi procjena uticaja na životnu sredinu. Tako je to uređeno vladinom Uredbom. A ni Tari nije prvi put da je zasipaju smećem, zemljom i kamenom. Uglavnom nekažnjeno. O trošku države. Uostalom, kao i druge naše rijeke.

Iz inspekcija su mnogo detaljnije objasnili ko nije, nego ko jeste, zamutio Taru. Po njima, izgradnja malih hidroelektrana na Bjelojevićkoj rijeci nije dovela do incidenta koji je zavrijedio i međunarodnu pažnju. Na tim elektranama nije bilo radova u vrijeme nadzora, saopšteno je, dok su cjevovodi postavljeni ranije i nijesu bili u funkciji.

Nadležnima je bilo veoma važno da pokažu da za najnoviji zločin nad Rijekom nijesu krivi gradioci malih elektrana. Oni što su naumili da u kolašinskoj i andrijevačkoj opštini u cijevi satjeraju Ljubašticu, Crnju, Čestogaz i Gradišnjicu. Ne mareći za bijes i tugu mještana čiji su se preci tu, pokraj vode, svili od davnih dana. Njih nagone da potomstvu ostave pustinju, u kojoj se voda ne pije i ne gazi. Jednako se u „ekološkoj državi“ zagađuje zemlja. Vazduh. Društvo.

Prije neki dan su se na Žabljaku potukli bivši i sadašnji policajci. Prvo su jedni drugima zamjerali i što služe njihove  a ne podržavaju naše. Onda su pucale kosti. Uprava policije je prećutala incident u kome je učestvovao makar jedan njihov aktivni pripadnik. Osnovno tužilaštvo u Pljevljima  će se, kažu, izjasniti „nakon uvida u kompletnu dostavljenu dokumentaciju“. Tišinu su popunili profesionalni navijači. Svako sada ima svoju istinu o istom događaju. I svi znamo da je najuvreženija ona u kojoj njihovi udaraju mučke, a naši viteški izvraćaju. Kako  dolikuje predizbornim vremenima.

Negdje – pesnice. Negdje policijski pendreci. Negdje mobing, nečovječni postupci i, u konačnom, sudske presude.

Irena Radović, bivša viceguvernerka Centralne banke, izgubila je pred Osnovnim sudom u Podgorici spor koji je zbog zlostavljanja na poslu i diskriminacije vodila protiv CBCG i guvernera Radoja Žugića. „Sud je donio presudu kojom se tuženi zahtjev odbija kao neosnovan, a tužilja se obavezuje da tuženima isplati troškove postupka“, pohvalili su se iz CBCG. Zaboravljajući kako ovo nije prva presuda po toj tužbi. I kako su prethodne išle u korist Irene Radović. Teško da je iko u Crnoj Gori iznenađen končanim ishodom. Nije ni Irena Radović. Kad se uklone makete, presuda pokazuje koliko je guverner Žugić važan sistemu i koliko je sistemu važno da se uguši svaki potencijalni insajderski glas u instituciji u kojoj se moć transformiše u novac. I obrnuto. Tu se prave formule po kojima jedan milion, ako jedanaest puta okruži režimskim lavirintima, može postati jedanest miliona i izmiriti dug prema državi. Pod uslovom da su dužnici biznismeni Aco i Milo. I njihova Prva banka. Žugić je tada, ličnim primjerom, deomonstrirao kako se ponaša režimski vojnik. Sve ostalo je izdaja. Kažnjiva.

Irena Radović je pobijedila u drugoj, ipak, važnijoj bici. Odbila je da ispunjava nedolične poslovne naloge. Odbila je da u tišini, bez otpora, primi osvetu silnika. Dala je šansu ovom društvu da pamti, pita, podsjeća na ovo režimsko nasilje i tako pokaže da je živo. Da nje mrtva, zamućena rijeka.

Jedna  priča iz sudnice Osnovnog suda pokazuje da može i drugačije. Ministarstvo odbrane teško je diskriminisalo penzionisanog potpukovnika Nenada Čobeljića i Sindikat Odbrane i Vojske Crne Gore, na čijem čelu je Zdravko Kasalica, prenose „Vijesti“, nakon uvida u presudu. U presudi piše kako je resorno Ministarstvo pripadnike VCG diskriminisalo godinama. Prvi je put jedno ministarstvo Vlade Crne Gore oglašeno za diskriminatora, kaže advokat tužilaca Vladan Bojić: „I to one najgore moguće diskriminacije teške, produžene i ponavljane“.

U „ekološkoj državi“ zagađuju se voda, zemlja, vazduh. Kroje sudbine ljudi koji silncima  stanu na put. Mnogima izgleda lakše ćutati i prilagoditi se. Ali, pustoš u tišini najbolje raste. Šta ćemo sjutra?

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Struka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krize su doba kada nam struka posebno treba.  Zdravstvene vlasti koje ne lažu jer su vlast ili opozicija. Novinari koji postavljaju neugodna pitanja ko god sjedio ispred njih.  Zato je i ekspertska vlada, rješenje koje možda jedino može  pomoći  Crnoj  Gori  da se izbavi  od  teških posljedica kovida i višedecenijske vlasti DPS.  Vrijeme je i da se mi naviknemo da  struku ne gledamo kroz partijska, vjerska i druga osjećanja

 

Opet smo lideri u regionu.  Po broju oboljelih od korone. Ali ovoga puta, za tu titilu nije zaslužna vlast, nego građani. Jer su neodgovorni. Tako bar kažu nadležni u zdravstvu. Proljetos, kad  se i zdravstvena i državna vlast hvalisala kako smo korona fri destinacija, zasluge za to nijesu adresirali  građanima, nego sebi. Logično.

Skoro da ti dođe da suzu pustiš kad, recimo,  Verica Miranović, šefica Operativnog štaba Nacionalnog koordinacionog tijela, na TV Vijesti objašnjava kako je premijer dolazio na sastanak i pričao sa članovima NKT-a  „puna dva sata“.  Ej.   Prosto ti  odmah bude jasno da je sve preduzeo što je do njega, i da  ni on, niti Vlada, a časti mi ni NKT nijesu krivi za rast oboljelih.  Nego građani. A i dobro je, sad bar znamo da je premijer živ. I da bdi nad našim zdravljem. Poslije izbora nije se oglašavao, iako je epidemija upravo buknula nakon 30. avgusta.  Glasnuo  se, istina, tvitom  –  „da je vječna“,  uoči  kontramitinga u Podgorici.  Bio je prilično strog kad su se okupljali njegovi neistomišljenici, ali valjda  kad ideš na patriotski skup sa svojima, kao što su to činili i članovi NKT,  i obaviješ se crnogorskom zastavom, nema šanse da se  zaraziš.  Drugo je kad  se ide  na litije.

Istina je i da je bilo „struke“ koja je  patriotske skupove vidjela  kao razlog za rast oboljelih, ali ne i litije. Ili su možda vjerovali da ima veće svetinje od života. I struke.  Ovdje je, istina, lakše vjerovati u božju milost, nego u struku. Kako da vjeruješ struci koja kaže da sve funkcioniše besprekorno, dok oboljeli od kovida leže po klupama ispred bolnica.  Kao kad ono, na primjer, Jevto Eraković, direktor Kliničkog centra Crne Gore,  ispred nikšićke bolnice, kaže da je sve kako treba, dok se u bolnici dešava kolaps, a bolesni od korone prebacuju u bolnicu u Brezoviku.  Ili kad šefica Operativnog štaba, ne trepnuvši  kaže  da „zdravstveni sistem funkcioniše besprekorno“.  Valjda nas zbog toga napuštaju ljekari i odlaze u evropske zemlje. Ne mogu da podnesu ovo savršenstvo.

Još je jedna struka bila u fokusu ove nedjelje. Novinarska. Veliku pažnju javnosti privukao  je intervju Dritana Abazovića, lidera pobjedničke liste Crno na bijelo na RTCG-u, koji je vodila novinarka Duška Pejović. Gorele su društvene mreže zbog pitanja koje je novinarka uputila Abazoviću. Treba ipak spustiti loptu. I reći istinu. Intervju je imao profesionalnih propusta i nesrećnih formulacija. Ali veći problem je u tome što takve, polemičke intervjue, do sada sa predstavnicima vlasti nijesmo gledali na „Javnom servisu“. Sa Đukanovićem, na primjer.  A poseban problem su oni koji misle da  transformacija RTCG-a u javni sevis znači  da se novim vlastima klima, kao što se klimalo prethodnim.  Neugodna pitanja i sumnja su  obaveza struke na profesionalnom javnom servisu.

Krize su ono doba kada nam struka posebno treba. I ljudi koji  svoju struku stavljaju ispred zastave, političke pripadnosti ili vjerskog osjećanja. Zdravstvene vlasti koje ne lažu jer su vlast ili opozicija. Ali i novinari koji postavljaju neugodna pitanja ko god sjedio ispred njih.  Zato je i ekspertska vlada, rješenje koje možda jedino može  pomoći   Crnoj  Gori  da se izbavi  od kovida i njegovih teških posljedica,   i  posebno razornih posljedica višedecenijske vlasti Demokratske partije socijalista. Vrijeme je  i da se mi naviknemo da tu struku ne gledamo kroz partijska, vjerska i druga osjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zastave ili život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Virusi nacionalizma i ostalih kobnih ideologija, smrtonosniji su od Kovida. Crna Gora treba da preživi i jedan i drugi. Poslije mnogo godina, imamo šansu

 

Prošli su slavljenici sa srpskim, pa su došle patriote sa crnogorskim zastavama. Rezultat: broj oboljelih od korona virusa drastično je povećan.  Epidemiolozi upozoravaju da nam predstoje dramatični dani. Ali mnoge, kao da nije briga. Život je u ovoj zemlji gotovo po pravilu bio manje važan od „države“, „nacije“, „crkve“, i ostalih „velikih“ riječi. Koje su, gdje god su se usklikivale, i stavljale iznad života i pojedinca, donijele – tragedije.  Virusi nacionalizma, fašizma, i ostalih kobnih ideologija, smrtonosniji su od Kovida. Crna Gora treba da preživi i jedan i drugi. I dobro je, da ima šansu.

Sporazum koji je temelj za konstituisanje nove vlade,  a koji su ove sedmice javnosti predočili predstavnici tri pobjedničke liste, dobar je početak  za novu Crnu Goru. U kojoj će se poštovati ljudska prava i evropske vrijednosti, u kojoj pravda i ljudsko dostojanstvo  ne smiju da budu tek slovo na papiru.  Ono što obećavaju nosioci triju lista –  Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović –  potpisao bi svako ko takvu Crnu Goru želi. Mahanje zastavama i  starim idejama opet prijeti da nas od te Crne Gore udalji.

Tek što su lideri pobjedničkih lista dogovorili načela i pravac nove vlasti, kao i ekspertsku Vladu, u Demokratskom frontu su počela komešanja. “Bez Demokratskog fronta nema nijedne Vlade u Crnoj Gori”, poručio je Andrija Mandić. Nebojša Medojević bio je konkretniji, saopštivši da “ne treba diskriminisati ljude koji su po 30 godina u politici”. “Biću ličan. Ne znam nikoga ko bolje od mene poznaje demokratsku tranziciju”, kazao je, poručivši da mora doći do dogovora političara i eksperata.  Dogovor je već postignut između trojice lidera. Osim ako Front ne misi da ga treba osujetiti, pa izađi na nove izbore. Da ih izgube. U pravcu grijanja podjela ove sedmice stigla je  najava mitopolita Amfilohija da  planira  gradnju kapele na Lovćenu.

Prethodno su se proslavile  crnogorske ,,patriote”. Iza organizacije skupa u centru Podgorice, nazire se, iako su ga se odrekli,  potpis Demokratske partije socijalista.  Mnogi važni depeesovci,  primijećeni su na terenu. Bez maski i socijalne distance. Šta je život spram države, pardon privilegija. Neki su, priznali su,  samo srcem bili tamo. Govornici na skupu su se posebno istakli zaranjanjem u istoriju. I to onu koja decenijama kasnije potpiruje podjele. Retorika je bila, odgovarajuća.

Najviše pažnje dobila je izjava  Nemanje Batrićevića, saradnika na Fakultetu političkih nauka. On je poručio: ,,Potonja je ura Dritane Abazoviću, Žarko i Luka Rakčeviću i Filipe Adžiću. Ako predate Crnu Goru četnicima bićete upamćeni kao izdajnici”, kazao je on.

Nemanja Batrićević je u jednom u pravu. Potonja je ura da se krene drugim putem. Onim koji su kao mogućnost otvorili trojica lidera pobjedničkih lista.  Posebno, Dritan Abazović.  Uprkos pritiscima, sugrađana, prijatelja znanaca i neznanaca političara i analitičara, ovdašnjih i onih iz komšiluka, DPS-a i ostalih koje je na različite načine uzdrmao Đukanovićev odlazak. Odupirući se svim tim pritiscima da pogazi svoju riječ lider URA-e pokazao je da je drugačiji političar.  Kome se može vjerovati i kad kaže: „Očekujem da oni koji žele da budu dio sporazuma poštuju sam sporazum. Ako to hipotetički ne bude ispunjeno, pašće vlada. Kraj priče. Odgovorni političari se drže dogovora. Po cijenu političke krize”.

Nije sporno. Svi imaju pravo na proteste. Svi imaju pravo na proslave. Svi imaju pravo na svoje zastave. Ali one se mogu vijoriti jedna kraj druge. Dok teče dostojanstven život.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Korak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobjedničke koalicije zaslužuju čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomirljive poruke i brz dogovor oko orijentacije buduće vlasti. Naravno, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Potrebno je i da teren prepozna odlučnost u borbi za suživot,  pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…

 

Dogodilo se ono što mnogi od nas nijesu očekivali. Demokratska partija socijalista izgubila je izbore. Desilo se još jedno iznenađenje. Nije bilo novih državnih udara, ni Katnićevih 300 Spartanaca, niti Veljovićevih 20.000 policajaca. U ponoć, izašao je Đukanović i mirno, priznao poraz. Tim gestom, ako ostane dosljedan, poslao je znak da DPS traži ulaznicu za budućnost.

Prethodno, pobjednici izbora – Zdravko Krivokapić (Koalicija za budućnost), Aleksa Bečić (Mir je naša nacija) i Dritan Abazović (Crno na bijelo) poslali su važne, ohrabrujuće poruke. Rekli su da neće biti revanšizma, već prava i pravde, neće biti promjene državnog statusa, ni  spoljnpolitičkog smjera. Već u izbornoj noći bilo jasno da će se pobjednici složiti oko ekspertske vlade. Tu pribranost aktera u izbornoj noći poremetilo  je kratko pojavljivanje Marka Milačića (Prava Crna Gora), koji je pojasnio da je izbore u stvari dobio Sveti Vasilije Ostroški, ali da ne cjepidlačimo. Bilo je nenadano – dobro. Mirna smjena Đukanovićevog režima, koji je  dugo opstajao na korupciji, podjelama i sili, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je za istoriju.

No, stvarnost je komplikovan pojava. Uslijedilo je slavlje pobjednika, incidenti, sukobi držača zastava, srpske vs crnogorske. Najavljeno je i kontraslavlje. Osvanula su razbijena vrata Islamske zajednica u Pljevljima. Uvredljive poruke, prijetnje pljevaljskim Bošnjacima. Policija se ponašala kao da nije odavde. Dobro je što su se sva tri lidera pobjedničkih lista pojavili u Pljevljima. Možda je ipak trebalo da dođu skupa, a ne najprije Abazović, pa dan kasnije Bečić i Krivokapić.

Uzalud su nekoliko dana bili pozivi pobjedničke trojke da slavljenici ostanu  kući, i poruke mira i nacionalne i vjerske tolerancije. Uzalud i Đukanovićevo javno priznanje poraza. Teren kao da još ne prepoznaje poruke političkih lidera. Što bi rekla sad već zaboravljena aktivisktinja DPS Dušica Vulić, teren i dalje prepoznaje podjele na – „Crnogorce i litijaše“.

Zašto, prirodno je zapitati se. Možda zato što je DPS, sa sve svojom „proevropskom i građanskom“ retorikom, decenijama predano radio na podjelama po nacionalnim šavovima, postižući da se oni koji danas voze zastave crnogorskim ulicama, osjećaju „poraženi“ i ničiji. I nije neko čudo što oni koje je režim označio kao „neprijatelje“, danas misle da su se oslobodili „neprijatelja“. I mašu mu u inat zastavama.

Predstavnici nove većine, uključujući i mitropolita Amfilohija, pozivajući slavljenike da ostanu kod kuće, iznijeli su sumnje da DPS  u stvari pokušava da izazove incidente na terenu. Možda. Ne bi to bilo iznenađenje. Ali da se ne lažemo, dio onih koji evo postaju vlast nijesu se u proteklo vrijeme proslavili sa porukama mira, nacionalne i vjerske tolerancije.

Crna Gora je poprište naglih obrta i noviteta. Možda je šampion u sijanju podjela  bio mitropolit Amfilohije. Dosokra, malo je ko očekivao ovakvu njegovu poruku: „Napad na pljevaljske muslimane, napad na svakog pljevaskog hrišćanina“.

Nova većina zaslužuje čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomriljive poruke i brze dogovore oko temljnih principa buduće vlasti. Ali, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Ni dobri dokumenti. I Đukanović je lijepo govorio, i usvajao razne proevropske zakone dok je pustošio i dijelio ovu zemlju. Potrebno je da teren prepozna odlučnu borbu za mirni suživot, pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…

Monitor će o njihovim uspjesima i neuspjesima svjedočiti kao što je svjedočio i o Đukanovićevim. Pošteno i bez zadrške. Nadživjeli smo jednog diktatora. Narednog mjeseca Monitor puni 30 godina. Sada valja pratiti hoće li šansa koju je dobila Crna Gora, biti i iskorišćena.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo