Povežite se sa nama

MONITORING

Ko štiti nalogodavce

Objavljeno prije

na

Ubistva novinara i policajaca sa prostora bivše Jugoslavije koji su istraživali kriminalne, duvanske i druge poslove, i spregu politike i kriminala, jedno po jedno dobijaju sudski epilog, ali bez odgovora – ko je i zašto naložio te smrti. Za ubistva su, od Zagreba do Podgorice, osuđeni neposredni izvršioci ili saučesnici, dok, po pravilu, motiv i nalogodavci ostaju neotkriveni.

Vrhovni sud Hrvatske je tako prošle sedmice donio konačnu presudu u slučaju ubistva urednika Nacionala Iva Pukanića i njegovog zamjenika Nika Franića u jesen 2008. Slučaj je u hrvatskom pravosuđu okončan a da se ne zna zašto su Robert Matanić, Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Amir Mafalani, Luka Matanić, Slobodan Đurović i Sreten Jocić (koji se u Srbiji tereti kao organizator) ubili Pukanića i Franića. Nema nalogodavaca.

Sud nije utvrdio šta je bio motiv grupi ljudi sa podebelim dosijeima, od kojih su mnogi označeni kao osobe plaćene za različite likvidacije u podzemlju i od kojih neki dolaze iz obavještajnih struktura, da se udruže kako bi ubili urednika jednog nedjeljnika poznatog po tekstovima o balkanskim duvanskim poslovima. Upitno je i da li je iko od njih ikada uzeo Nacional u ruke.

Tokom sudskog procesa je ustanovljeno, što se navodi i u presudi, da su za ubistvo Pukanića osuđeni dogovorili ,,sa nepoznatim naručiteljem” novčanu nagradu od 1, 5 milion eura.

Optužnica srpskog tužilaštva za organizovani kriminal takođe tereti Jocića da je organizovao kriminalnu grupu 2+koja je ubila Pukanića nakon što je sa ,,za sada neidentifikovanim licem” postigao dogovor da za 1,5 milion eura ubije vlasnika Nacionala.

Ko je dao novac?

Ni u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji, pravosuđe nije dalo odgovor na to pitanje. Srpsko tužilaštvo je u optužnici protiv Jocića kao motiv navelo pisanje Nacionala ,,o kriminalnim poslovima grupa u regionu”. Ali, specijalni sud u Beogradu ukinuo je pritvor Jociću – on je upućen na izdržavanje kazne zbog drugog slučaja: podstrekivanje na ubistvo Gorjana Marjanovića iz davne 1995.

,,Mnogi smatraju da istina nije izašla na vidjelo prije svega da bi neko izrazito moćan bio zaštićen, a da su cijenu platili samo izvršitelji”, ocjenjuje hrvatski Jutarnji list.

Ko je tako moćan da naloži grupi osoba čuvenih u podzemlju da ubiju urednika Nacionala? I konačno, ko je tako moćan da uspijeva ućutkati one koji to znaju i spriječiti da se istina utvrdi kroz institucije?

Da je u pozadini ubistva Iva Pukanića duvanska mafija o kojoj je Nacional pisao, tvrdilo je više svjedoka u procesu protiv osuđenih za ubistvo Pukanića. Jedan od njih je Ratko Knežević, bivši šef trgovinske misije Crne Gore u Vašingtonu i kum crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Na svjedočenju u Zagrebu Knežević je izjavio da su prve prijetnje Pukaniću počele nakon prvih tekstova koje je objavio o duvanskoj mafiji, nakon čega su uslijedili pokušaji podmićivanja, a potom i otvorene prijetnje. ,,Ubio sam mnoge, ubiću i tebe i Pukanića ako to bude trebalo”, navodno je, prema svjedočenju Kneževića u Županijskom sudu, Subotić izgovorio u telefonskom razgovoru. Knežević je tvrdio da je Jocić bio čovjek kojeg je vrh duvanske mafije angažovao kada je trebalo organizirati nečiju likvidaciju.

Knežević je prethodno, u intervjuima u crnogorskim medijima ali i šire, Mila Đukanovića i Stanka Subotića javno označio kao šefove balkanske duvanske mafije, koji stoje i iza ubistava urednika crnogorskog dnevnika Dan Duška Jovanovića, te policijskih funkcionera Gorana Žugića i Belog Raspopovića, koja su takođe ostala nerasvijetljena, bez motiva i nalogodavaca.

Da je Đukanović ,,šef organizovane kriminalne grupe” koja je švercovala duvan tvrdilo je italijansko tužilaštvo. Pukanić je o duvanskim poslovima svjedočio u Italiji, a italijanski tužilac Đuzepe Šelzi izjavio je svojevremeno da je ,,Pukanić bio ključni svjedok u istrazi šverca cigareta na Balkanu”.

Tomislav Marjanović, krunski svjedok u slučaju Pukanić takođe je kao motiv naveo Pukanićeve tekstove o duvanskoj mafiji. Marjanović je učestvovao u organizovanju ubistva, da bi kasnije dobio status svjedoka. Njegov kredibilitet kao svjedoka osporavali su advokati odbrane.

Nedjeljnik Aktual kog vodi Berislav Jelinić, bivši novinar Nacionala koji je s Pukanićem radio na tekstovima o duvanskoj mafiji, objavio je da su istražitelji USKOK-a došli do izvora koji tvrdi da je Pukanić ubijen jer je trebao, poslije Italije, da svjedoči u Crnoj Gori, te da o tome postoji i prepiska u elektronskoj formi. Nacional je objavio snimak Srećka Kestnera, jednog od osumnjičenih u duvanskoj aferi i glavnog svjedoka Nacionala o duvanskoj mafiji, na kom on kaže da će ,,Đukanović i Subotić kad tad ubiti Pukanića”.

Istražitelji USKOK-a utvrdili su da je svega tri nedjelje uoči atentata na Pukanića, na račun Slobodana Đurovića Kardinala, Jocićevog kuma, leglo misterioznih 780.000 eura. Novac je, pisali su hrvatski mediji, uplaćen sa kompanije General Pioneer sa Limasola. Sumnjalo se da iza te kompanije stoji narko bos Darko Šarić a hrvatski mediji pisali su da će USKOK uskoro dobiti i dokaze za to. To se, međutim, nije desilo – radi se o of-šor kompaniji čije je prave vlasnike teško utvrditi.

Poznato je da je Šarić imao poslovne veze sa Stankom Subotićem, preko Canetove kompanije Futura plus, koju su kasnije preuzeli Šarići. Prema beogradskom B92, operativni podaci srpske policije govore da je Subotić sa Šarićem stupio u kontakt kada je u Srbiji protiv njega pokrenuta istraga, zbog šverca cigareta. ,,Pošto je u tom periodu izbegavao da podiže novac sa svojih of-šor računa, da državne institucije ne bi ušle u trag novcu i otkrile vlasnike tih kompanija, Subotić uzima keš od Šarića, a za uzvrat mu ustupa Futuru plus”.

Predstavnici italijanskog pravosuđa su tvrdili, nakon otvaranja afere Šarić, da su se kokain i novac zarađen švercom droge kretali već ustanovljenim „duvanskim rutama”.

Brojne su tvrdnje da se na čelu narko hobotnice nalazi neko moćniji od Šarića. Ovih dana govori se o kotorskom biznismenu Rodoljubu Raduloviću, a srpsko tužilaštvo pominjalo je i ime Branislava Mićunovića, Đukanovićevog moćnog prijatelja kojem je u Italiji počelo suđenje za šverc duvana.

Bez sumnje je jedno – da su Šarić i njegovi imali bliske kontakte i poslove sa vrhovima vlasti u Crnoj Gori. Kao i da su ovdje nesmetano poslovali i prali novac, te vukli milionske kredite od banke povezane sa Đukanovićima i nakon što su u regionu podignute optužnice protiv klana. Šarićevi saradnici, jedan po jedan, nesmetano su napustili Crnu Goru, a crnogorsko tužilaštvo reagovalo je samo po nalozima iz regiona. Šarić je po jednoj verziji napustio Crnu Goru vladinim avionom uputiviši se navodno u Ženevu, gdje stanuje Stanko Subotić. U prisustvu organa reda, u zatvoru su ubijani neki članovi Šarićeve grupe, mogući svjedoci. Ko im je to omogućio?

Tokom procesa za ubistvo Iva Pukanića bilo je pokušaja da se motivi pronađu i van konteksta tekstova Nacionala o duvanskoj mafiji. No oni su uglavnom dolazili spolja, mimo istrage USKOK-a ili svjedoka koji su se pojavili pred zagrebačkim sudom. Tako je, recimo, postojalo i objašnjenje da je ubistvo Iva Pukanića dio hrvatsko-srpsko-crnogorske državno-političko-policijsko-obavještajne urote što je cijelo vrijeme na suđenju u Beogradu tvrdio Jocić. Jedini ozbiljniji pravac bio je sadržaj sefa Ive Pukanića u kom su navodno pronađeni važni materijali koji bi interesovali Hag u procesu protiv hrvatskih generala. Ta dokumentacija je, prema ovoj verziji, nestala. Zagovornici ove teorije vjeruju da bi motiv za ubistvo mogao biti upravo opasni sadržaj Pukanićevog sefa, a nalogodavci u Hrvatskoj.

Priča u Zagrebu liči na priču u Podgorici. Ili je njen nastavak? Vlasnik i urednik lista Dan Duško Jovanović ubijen je u maju 2004. godine, ispred svoje redakcije. Dan je prenosio tekstove o duvanskoj mafiji iz Nacionala. Skoro deceniju nakon toga ne zna se ko je nalogodavac tog zločina. Za razliku od zagrebačke priče, ne zna se čak ni ko je njegov ubica.

Za ubistvo Duška Jovanovića osuđen je, kao saučesnik, Damir Mandić, crnogorski sportista. Apelacioni sud je Mandiću preinačio presudu za saučesništvo u ubistvu Jovanovića sa 30 na 18 godina zatvora. U prvostepenoj presudi je čak navedeno da je Mandić pucao a u drugom dijelu da je sjedio naoružan na zadnjem sjedištu automobila iz koga je Jovanović ubijen.

Nema odgovora na pitanje zašto bi ovaj sporista odlučio da isplanira i saučestvuje u ubistvu urednika Dana. Iako je bilo indicija da su Beranac Vuk Vulević i Baranin Armina Muša Osmanagić mogli imati udjela u ubistvu Duška Jovanovića, oni su oslobođeni sumnji. Prema policijskoj zabilješci, Damir Mandić je tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno opisao navodnu ulogu Vulevića u ubistvu. Tužilaštvo nije na vrijeme reagovalo, a branioci su Mandiću savjetovali da ćuti. Ta zabilješka nikada nije tretirana kao valjan pravni dokument. Motiv i naručioci ubistva Duška Jovanovića ostali su službeno tajna.

U objavljenim depešama na Vikiliksu našla se i ona bivše zamjenice šefa Misije SAD u Podgorici Arlin Feril koja u telegramu Vašingtonu o suđenju za ubistvo Jovanovića kaže da je ,,neobjašnjiva žurba da se uhapsi jedan član šire zavjere baš kao i očigledna nevoljnost da se uhapsi bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”.

Ona je tada istakla da ,,dokazi nikada nesumnjivo nijesu smjestili Mandića na mjesto i u vrijeme kada se zločin desio, niti dokazi pokazuju da je Mandić bio svjestan svrhe oružja i automobila”.

Crnogorsko tužilaštvo je neposredno pred donošenje presude u Zagrebu arhiviralo slučaj Knežević, odnosno istragu o optužbama Ratka Kneževića iznesenim na račun Đukanovića i Subotića u medijima. Tužilaštvo je saopštilo da je Knežević u Zagrebu, po njihovom nalogu, svjedočio da nema materijalnih dokaza i da ne zna ko su nalogodavci i izvršioci ubistava od Duška Jovanovića do Gorana Žugića i Belog Raspopovića. Knežević je demantovao tužilaštvo tvrdeći da su oni ,,izokrenuli činjenice”, te da ostaje pri tome da duvanska mafija stoji iza tih ubistava, ali da on nije ni policajac ni istražitelj da bi se bavio materijalnim dokazima.

Zastupnici porodice Jovanović u postupku koji je trajao pet godina su ukazivali na namještene alibije Vulevića i Osmanagića, koji zahvaljujući tome nijesu procesuirani. Porodica je takođe kao nalogodavce zločina označavala premijera Mila Đukanovića.

Vuk Vulević je optužen a zatim oslobođen optužbi za učešće u ubistvu Slavoljuba Šćekića, policijskog inspektora koji je radio na rasvjetljavanju „slučaja Jovanović” , ali i na drugim važnim istragama vezanim za organizovani kriminal. Za ubistvo Šćekića koje se desilo 2005. godine osuđeni su Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović.

Jedna za drugom padale su i ostale optužbe protiv njega – za krijumčarenje 200 kilograma kokaina, šverc kafe, utaju poreza. U zatvoru su ga službeno posjećivali najuticajniji funkcioneri Službe. Srpski Blic je pisao da je Vulević bio jedina osoba koja bi prstom mogla da upre u naručioce atentata na Jovanovića, te da je ubistvo Šćekića posljedica opstrukcije istrage atentata na Duška Jovanovića.

Osim što nije dalo motive i imena nalogodavca, u najmanju ruku sumnjivo je što je crnogorsko pravosuđe dva puta ukidalo presudu grupi optuženoj za ubistvo Šćekića zbog štamparskih grešaka u presudi. Sudija Lazar Aković javno je tvrdio da je zbog tog slučaja bio pod pritiskom tadašnje državne tužiteljice Vesne Medenice, kume sestre crnogorskog premijera. Aković je kasnije i razriješen. On je bio sudija i u prvom procesu za ubistvo urednika Dana Duška Jovanovića, kada je Mandić osuđen na 30 godina.

,,Osnovno u tim presudama je to što nijedno nije rasvijetljeno do tog nivoa da se otkriju nalogodavci i kazne u skladu sa zakonom. To govori o nesposobnosti pravosuđa ali i o nedostatku volje da se ti slučajevi ispitaju do kraja, da se ispitaju sumnje javnosti koje odavno postoje”, kaže za Monitor podgorički advokat Veselin Radulović.

Šćekić nije kraj niza nerasvijetljenih ubistava onih koji su povezani za duvanskom aferom. Tu su i ubistvo Gorana Žugića, savjetnika Mila Đukanovića za bezbijednost 2000. godine i Dragana Belog Raspopovića visokog funkcionera državne bezbijednosti, ubijenog dvije godine kasnije. Kada je ubijen Žugić, Đukanović je tvrdio da se radi o političkom obračunu aludirajući na odnose sa Srbijom.

Informacije koje je objavio Monitor da su Žugić i Raspopović bili povezani sa duvanskim tranzitom, nijesu demantovane.

Kako je Monitor već objavio, najkasnije od polovine 1996. Žugić je odlukom Đukanovića, postavljen da „za državu” ubira taksu u Montenegro tabako tranzitu (MTT). Te poslove je odlukom Đukanovića potom preuzeo Raspopović. Kestner je tvrdio u Nacionalu iz 2001. da je Žugića „vrlo vjerovatno” ubio Raspopović.

Ubistva policajaca i novinara koji su istraživali duvansku mafiju i sprege kriminala samo je dio nerasvijetljenih zločina koji vode do vrha. Crnogorsko pravosuđe potrudilo se da zataška i slučaj gdje nijesu potrebni istražitelji da utvrde ko je nalogodavac zločina – deportaciju bosanskih izbjeglica 1992.

U lavirintu pravosuđa ispada da su novinari i urednici medija koje vrh ne kontroliše napadani tek onako, a ne zbog istraživanja o sprezi vlasti i kriminala. Ruka crne internacionale pogubila je neke od njih. Mozak te hobotnice moćan je i živ. Izdaje li i dalje mračne naloge?

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo