Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: STARI BEZ ADEKVATNE POMOĆI: Tmurni dani teku

Objavljeno prije

na

O više od stotinu starih, nemoćnih i, uglavnom, samohranih osoba na području kolašinske opštine trenutno niko ne brine na način koji bi zadovoljio njihove osnovne potrebe. Projekat u okviru kojeg je bilo angažovano pet geronto domaćica, završen je prije četiri godine, a država i lokalna uprava do sada nijesu našle način da obezbijede nastavak tog oblika pomoći za ljude u ,,trećem dobu”. Ideju o pomoći starim ljudima, još prije devet godina, u Kolašinu prva je realizovala Ljiljana Tatić, koja je i osnovala NVO Treće doba. Nekoliko godina trajao je projekat tokom kojeg je šesnaest Kolašinki volonterski brinulo o najstarijim sugrađanima i sugrađankama. Niko više nije krenuo njenim stopama niti je ona sama našla način da nabavi novac neophodan za pružanje pomoći bar onim najugroženijim godinama i bolešću.

,,Tada je bilo tridesetak osoba o kojima smo brinule, sada su mnogo brojniji, prema nekim podacima više ih je od stotinu. Mnogi od tih ljudi stide se da otvoreno zatraže pomoć. Žene iz Trećeg doba volonterski su činile sve neophodno za svoje stare sugrađane, čak smo uspjeli da renoviramo i neke od prostorija. Donosile smo namirnice, održavale ličnu i higijenu kuća, vodile ih ljekarima”, sjeća se Tatićeva.

Ona je i inicirala ideju, koju su kasnije realizovali Zavod za zapošljavanje i Opština, ali nijedna od bivših volonterki nije uključena u taj projekat. Treće doba je sve svoje aktivnosti obavljalo, skoro bez ikakve finansijske pomoći. To volonterkama nije smetalo, ali se, objašnjavaju u toj NVO, zbog nedostatka novca vremenom moralo odustati od te vrste humanitarnog rada.

,,Samo smo jednom, mislim, 2007. na konkursu Opštine za dodjelu sredstava za projekte NVO dobili 300 eura. Nikad više ni eura. Vrlo mi je žao što projekat ne piostoji više, a Treće doba još nije dobilo ni novac za projekat prema odluci za 2011. godinu. Istina, kad god sam se obratila lokalnoj upravi sa nekim konkretnim pojedinačnim zahtjevom za pomoć nekom od starijih ljudi, onoliko koliko su mogli, izašli su u susret. Tako smo nekim od najstarijih sugrađana, uz pomoć Opštine napravili kupatila, a nekima je nađen smješta”, kaže Tatićeva.

U Trećem dobu tvrde da bi s malo novca mogli mnogo da učine. Nijesu bili potpuno zadovoljni načinom na koji su geronto domaćice, angažovane s evidencije Zavoda za zapošljavanje (ZZZ), obavljale svoj posao. Tvrde da je sve bilo prilično površno i nedovoljno, te da je starijim ljudima potrebna temeljnija briga, koja bi im u pravom smislu olakašala život.

,,Mada je išta bolje nego ništa, ipak geronto domaćice koje je angažovao ZZZ nijesu bile obučene ili se nijesu željele potruditi. Svele su svoju ulogu na to da kupe hljeb i novine ili provedu pola sata u razgovoru sa starima. To svakako nije dovoljno. Tim ljudima treba prava njega, pomoć pri održavanju lične i higijene u kući, u spremanju hrane i obavljanju nekih poslova van kuće. Niko se ne pita ko i po kojoj cijeni najstarijim ljudima koji žive sami pomaže da spreme drva za ogrijev. Sve smo to svojim projektima bile isplanirale, ali nikad nijesmo dobile nijednog centa”, objašnjava Ljiljana Tatić.

Prema njenim riječima, da bi stari, koji ne žive sa članovima porodica dostojanstveno proveli posljednje godine svog života, potrebno je da se angažuju i Opština i država, ali i NVO sektor. Tatić ocjenjuje da premalo projekata čija su ciljna grupa ljudi ,,trećeg doba” dobija finansijsku podršku, a da je odnos kolašinske lokalne uprave prema tom problemu bio više nego nemaran minulih godina.

,,Činjenica da godinama Opština ne dodjeljuje, čak i ne planira budžetom sredstva za NVO sektor dovoljno govori. Tako, nema novca ni za našu organizaciju, a mi smo nemoćne da dalje svojim novcem finansiramo podršku starim sugrađanima. Dosta toga i dalje uradimo volonterski, ali to je premalo”, kaže Tatićeva.

Najstariji Kolašinci kojima je potrebna pomoć svoju sudbinu doživljavaju kao nesreću i stide se da progovore o uslovima u kojima žive. Da bi se objasnila tegoba njihove svakodnevice, neizbježno bi bilo pomenuti i neodgovornost njihovih najbližih.

,,Kako ja mogu ikog da prozovem što mi ne pomaže, kad sina i ćerku nijesam vidjela više od godinu. Unučad i duže. Teško mi je, preteško, nijesam mislila da ću, poslije 40 godina poštenog i napornog rada, doživjeti da nema ko čašu vode da mi pruži. Razgovaram sa sobom po cijeli dan jer nemam s kim drugo. Komšije navrate ponekad, pomognu, ali ima svako svojih muka i problema”, priča starica s periferije grada.

Nedavno je bolest dva dana držala u krevetu i za to vrijeme nije ni ložila vatru. Kaže nije imao ko iz podruma da joj unese drva. Bez vode je bila cijeli dan, jer nije mogla ni do česme. Hljeb kad može umijesi, a ne sjeća se kad je posljednji put uspjela da ode sama do grada za namirnice.

,,Imala bih ja od te svoje penzije bar da nijesam gladna, ali džaba kad mi ga nema ko kupiti. Dobro je bilo dok su plaćali one žene. Skuvala bi mi kafu, posjedjela sa mnom, nekad mi presvukla postelju. Hljeb je donosila. Rekoše da više nema para za njih, šteta”, objašnjava ona.

U kolašinskoj lokalnoj upravi kažu da su potpuno svjeni veličine i hitnosti rješavanja problema brige o najstarijim i najnemoćnijim. Do sada se, tvrde, ništa nije moglo učiniti, ali obećavaju više od naredne godine.

,,To je, vjerujte, jedan od problema čije nam je rješavanje prioritet. Poznato vam je da se zbog blokade opštinskog računa do prije mjesec nije moglo baš ništa učiniti. Sada je, na sreću, drugačije, pa možemo obećati da će naši najstariji sugrađani ubrzo osjetiti ruku podrške iz lokalne uprave. Neće se sve svesti na obećanja, već ćemo nastojati da se kvalitet njihovog života, kada je riječ o svakodnevnim potrebama, temeljno poboljša. To su zaslužili”, kaže potpredsjednik Opštine Đuro Milošević.

Obećava i da će, na predlog odbornika Socijalističke narodne partije, čiji je lokalni lider, predložiti posebnu stavku u budžeti. Nije mogao precizirati koliko će novca biti opredijeljeno, niti da li će ponovo biti organizovana služba geronto domaćica.

,,Ne znam još konkretno kako ćemo to organizovati. Međutim, svakako ćemo obratiti pažnju i na predloge projekata koji dolaze iz civilnog sektora, a čija su ciljna grupa stari i bolesni ljudi, koji žive sami. Takođe, tražićemo i predloge od onih organizacija kojima je ta oblast rada poznata. Naravno, pokušaćemo da saznamo i od potencijalnih korisnika šta im je najpotrebnije”, rekao je Milošević.

Mnogi od oko 100 Kolašinki i Kolašinaca, kojima je briga o sebi odavno postala pretežak izazov, eventualno ostavarenje obećanja predstavnika kolašinske vlasti neće ni dočekati. Svaki sat koji provedu u samoći propuštena je prilika za pokazivanje elementarne odgovornosti i humanosti lokalne zajednice, ali i znak odsustva senzibiliteta sugrađana za najranjiviju populaciju.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo