Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: STARI BEZ ADEKVATNE POMOĆI: Tmurni dani teku

Objavljeno prije

na

penzioneri-kolasin

O više od stotinu starih, nemoćnih i, uglavnom, samohranih osoba na području kolašinske opštine trenutno niko ne brine na način koji bi zadovoljio njihove osnovne potrebe. Projekat u okviru kojeg je bilo angažovano pet geronto domaćica, završen je prije četiri godine, a država i lokalna uprava do sada nijesu našle način da obezbijede nastavak tog oblika pomoći za ljude u ,,trećem dobu”. Ideju o pomoći starim ljudima, još prije devet godina, u Kolašinu prva je realizovala Ljiljana Tatić, koja je i osnovala NVO Treće doba. Nekoliko godina trajao je projekat tokom kojeg je šesnaest Kolašinki volonterski brinulo o najstarijim sugrađanima i sugrađankama. Niko više nije krenuo njenim stopama niti je ona sama našla način da nabavi novac neophodan za pružanje pomoći bar onim najugroženijim godinama i bolešću.

,,Tada je bilo tridesetak osoba o kojima smo brinule, sada su mnogo brojniji, prema nekim podacima više ih je od stotinu. Mnogi od tih ljudi stide se da otvoreno zatraže pomoć. Žene iz Trećeg doba volonterski su činile sve neophodno za svoje stare sugrađane, čak smo uspjeli da renoviramo i neke od prostorija. Donosile smo namirnice, održavale ličnu i higijenu kuća, vodile ih ljekarima”, sjeća se Tatićeva.

Ona je i inicirala ideju, koju su kasnije realizovali Zavod za zapošljavanje i Opština, ali nijedna od bivših volonterki nije uključena u taj projekat. Treće doba je sve svoje aktivnosti obavljalo, skoro bez ikakve finansijske pomoći. To volonterkama nije smetalo, ali se, objašnjavaju u toj NVO, zbog nedostatka novca vremenom moralo odustati od te vrste humanitarnog rada.

,,Samo smo jednom, mislim, 2007. na konkursu Opštine za dodjelu sredstava za projekte NVO dobili 300 eura. Nikad više ni eura. Vrlo mi je žao što projekat ne piostoji više, a Treće doba još nije dobilo ni novac za projekat prema odluci za 2011. godinu. Istina, kad god sam se obratila lokalnoj upravi sa nekim konkretnim pojedinačnim zahtjevom za pomoć nekom od starijih ljudi, onoliko koliko su mogli, izašli su u susret. Tako smo nekim od najstarijih sugrađana, uz pomoć Opštine napravili kupatila, a nekima je nađen smješta”, kaže Tatićeva.

U Trećem dobu tvrde da bi s malo novca mogli mnogo da učine. Nijesu bili potpuno zadovoljni načinom na koji su geronto domaćice, angažovane s evidencije Zavoda za zapošljavanje (ZZZ), obavljale svoj posao. Tvrde da je sve bilo prilično površno i nedovoljno, te da je starijim ljudima potrebna temeljnija briga, koja bi im u pravom smislu olakašala život.

,,Mada je išta bolje nego ništa, ipak geronto domaćice koje je angažovao ZZZ nijesu bile obučene ili se nijesu željele potruditi. Svele su svoju ulogu na to da kupe hljeb i novine ili provedu pola sata u razgovoru sa starima. To svakako nije dovoljno. Tim ljudima treba prava njega, pomoć pri održavanju lične i higijene u kući, u spremanju hrane i obavljanju nekih poslova van kuće. Niko se ne pita ko i po kojoj cijeni najstarijim ljudima koji žive sami pomaže da spreme drva za ogrijev. Sve smo to svojim projektima bile isplanirale, ali nikad nijesmo dobile nijednog centa”, objašnjava Ljiljana Tatić.

Prema njenim riječima, da bi stari, koji ne žive sa članovima porodica dostojanstveno proveli posljednje godine svog života, potrebno je da se angažuju i Opština i država, ali i NVO sektor. Tatić ocjenjuje da premalo projekata čija su ciljna grupa ljudi ,,trećeg doba” dobija finansijsku podršku, a da je odnos kolašinske lokalne uprave prema tom problemu bio više nego nemaran minulih godina.

,,Činjenica da godinama Opština ne dodjeljuje, čak i ne planira budžetom sredstva za NVO sektor dovoljno govori. Tako, nema novca ni za našu organizaciju, a mi smo nemoćne da dalje svojim novcem finansiramo podršku starim sugrađanima. Dosta toga i dalje uradimo volonterski, ali to je premalo”, kaže Tatićeva.

Najstariji Kolašinci kojima je potrebna pomoć svoju sudbinu doživljavaju kao nesreću i stide se da progovore o uslovima u kojima žive. Da bi se objasnila tegoba njihove svakodnevice, neizbježno bi bilo pomenuti i neodgovornost njihovih najbližih.

,,Kako ja mogu ikog da prozovem što mi ne pomaže, kad sina i ćerku nijesam vidjela više od godinu. Unučad i duže. Teško mi je, preteško, nijesam mislila da ću, poslije 40 godina poštenog i napornog rada, doživjeti da nema ko čašu vode da mi pruži. Razgovaram sa sobom po cijeli dan jer nemam s kim drugo. Komšije navrate ponekad, pomognu, ali ima svako svojih muka i problema”, priča starica s periferije grada.

Nedavno je bolest dva dana držala u krevetu i za to vrijeme nije ni ložila vatru. Kaže nije imao ko iz podruma da joj unese drva. Bez vode je bila cijeli dan, jer nije mogla ni do česme. Hljeb kad može umijesi, a ne sjeća se kad je posljednji put uspjela da ode sama do grada za namirnice.

,,Imala bih ja od te svoje penzije bar da nijesam gladna, ali džaba kad mi ga nema ko kupiti. Dobro je bilo dok su plaćali one žene. Skuvala bi mi kafu, posjedjela sa mnom, nekad mi presvukla postelju. Hljeb je donosila. Rekoše da više nema para za njih, šteta”, objašnjava ona.

U kolašinskoj lokalnoj upravi kažu da su potpuno svjeni veličine i hitnosti rješavanja problema brige o najstarijim i najnemoćnijim. Do sada se, tvrde, ništa nije moglo učiniti, ali obećavaju više od naredne godine.

,,To je, vjerujte, jedan od problema čije nam je rješavanje prioritet. Poznato vam je da se zbog blokade opštinskog računa do prije mjesec nije moglo baš ništa učiniti. Sada je, na sreću, drugačije, pa možemo obećati da će naši najstariji sugrađani ubrzo osjetiti ruku podrške iz lokalne uprave. Neće se sve svesti na obećanja, već ćemo nastojati da se kvalitet njihovog života, kada je riječ o svakodnevnim potrebama, temeljno poboljša. To su zaslužili”, kaže potpredsjednik Opštine Đuro Milošević.

Obećava i da će, na predlog odbornika Socijalističke narodne partije, čiji je lokalni lider, predložiti posebnu stavku u budžeti. Nije mogao precizirati koliko će novca biti opredijeljeno, niti da li će ponovo biti organizovana služba geronto domaćica.

,,Ne znam još konkretno kako ćemo to organizovati. Međutim, svakako ćemo obratiti pažnju i na predloge projekata koji dolaze iz civilnog sektora, a čija su ciljna grupa stari i bolesni ljudi, koji žive sami. Takođe, tražićemo i predloge od onih organizacija kojima je ta oblast rada poznata. Naravno, pokušaćemo da saznamo i od potencijalnih korisnika šta im je najpotrebnije”, rekao je Milošević.

Mnogi od oko 100 Kolašinki i Kolašinaca, kojima je briga o sebi odavno postala pretežak izazov, eventualno ostavarenje obećanja predstavnika kolašinske vlasti neće ni dočekati. Svaki sat koji provedu u samoći propuštena je prilika za pokazivanje elementarne odgovornosti i humanosti lokalne zajednice, ali i znak odsustva senzibiliteta sugrađana za najranjiviju populaciju.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo