Povežite se sa nama

OKO NAS

REFORMA UCG: Još bolja Bolonja

Objavljeno prije

na

Nakon 12 godina primjene Bolonje na Univerzitetu Crne Gore (UCG) zaključeno je da smo dogurali u čorsokak. Za to, kažu, nije kriv Bolonjski proces koji slične učinke ima u većini ex-Yu država, već njegova nedosljedna primjena.

,,Model studija koji se primjenjuje na Univerzitetu Crne Gore nije ništa drugo do ‘kamuflirani’ sistem koji je bio na snazi prije Bolonje”, ocijenila je rektorka Radmila Vojvodić na skupu Reforma modela studiranja, koji je organizovan u Rektoratu krajem prošlog mjeseca. ,,Univerzitet najzad mora da otvori oči pred tom kamuflažom”, poručila je rektorka.

Na skupu su iznijeti podaci Zavoda za zapošljavanje da je u proteklih pet godina porastao broj nezaposlenih visokoškolaca za 5.600. Na evidenciji Zavoda je ukupno 10.200 visokoškolaca.

Vojvodićeva je istakla da dosadašnje bečelor, magistarske i doktorske diplome nemaju prepoznatljivost na tržištu rada. Podsjetila je da je cilj reforme modela studiranja bolja zapošljenost kadra koji izlazi sa UCG. Da bi se to postiglo dosadašnji model studiranja 3+1+1+3, zamijeniće se novim 3+2+3 (bečelor + magistarske + doktorske studije).

I studenti su protiv ,,kamuflaža” pa su rektorku obavijestili da su nezadovoljni predloženim izmjenama. Na osnovu ankete koja je urađena među studentima u 18 univerzitetskih jedinica, studenti se zalažu za povratak na ,,stari” način studiranja po modelu 4+1+3, prezentovao je predsjednik Studentskog parlamenta UCG Miloš Pavićević.

Rektorka je bila zaprepaštena. Ocijenila je da se radi o opasnom stavu studenata prema reformama: ,,Zatečena sam jer se na izričit način insistira na predlozima koji nijesu argumentovani”, kazala je Vojvodićeva.

Izričitost rektorki nije strana. Ona je nakon što je prije par mjeseci predstavljen dokument Analiza i strateška opredjeljenja za reorganizaciju i integraciju UCG, kazala da sadašnji modeli studija mora biti reorganizovan u tri plus dva!

U pomenutom dokumentu se pored modela koji se mora primijeniti, kao legitiman analizira i model za koji se zalažu studenti 4+1+3. Utvrđeno je da četvorogodišnje studije imaju manje ocjena slabosti, te da model 3+2+3 ima istu slabost kao i dosadašnji, a to je – neprepoznatljivost trogodišnje diplome na tržištu rada u Crnoj Gori.

,,Model 3+2 ili 4+1 se u suštini svodi na isto, sa minimalnom mogućnošću modeliranja”, kaže za Monitor profesor UCG Šerbo Rastoder. ,,Suština ovih modela nije u broju godina studija, već u mogućnosti da država u modelu 3+2, jednu godinu studija ‘prevali’ na leđa studenata. Odnosno da pristaje na finansiranje samo tri godine osnovnih studija, a da preostale dvije godine proglasi za ‘master” i propiše obaveznu, i ne baš malu školarinu”.

Magistarske (master) studije su samofinansirajuće na svim fakultetima koji ih realizuju, a semestar košta od 750 do 1.000 eura.

Rastoder smatra da je zbog toga i najveći broj fakulteta zagovornik čistog modela 4+1, jer to sužava mogućnost manipulacije i smanjivanja prostora za neizvjesnost. ,,Ako je model 3+2 prepoznat kao optimalan, samo je stvar tehnike da se ovaj model usvoji. Prethodno bi Uprava UCG trebala da naglasi da model 3+2 ne isključuje obavezu države da ga u cjelosti finansira. U protivnom, to bi bio novi neoliberalni eksperiment u komercijalizaciji školstva, što bi dugoročno značilo daljnje urušavanje UCG”.

O tome da je po broju samofinansirajućih studenata UCG postao najveći privatni univerzitet, Monitor je više puta pisao. Uz masovno upisivanje ide i smanjenje kvaliteta pa se dešava da jedan profesor drži nastavu za preko 1.000 studenata. Bolonjski standardi su desetak studenata na jednog profesora. No i to je možda bolje od sve učestalije pakse da profesori uopšte ne dolaze na predavanja.

Da u Rektoratu, pored mobilnosti studenata i evropske prakse, i te kako kalkulišu o profitu od većeg upisa na magistarske, ukoliko se prihvati novi model studija, govore i izneseni podaci sa okruglog stola u Rektoratu. Rukovodilac Centra za studije i kontrolu kvaliteta na UCG Aleksandar Vujović ocijenio je da je sistem magistarskih studija teško održiv: ,,Prošle godine smo upisali 510 magistranata, a ove 199 studenata, što je zabrinjavajuće. Efikasnost studiranja je svega 26 odsto”.

Studenti u javnosti sve češće iznose činjenice da po završetku osnovnih studija, zbog nedostatka mentora i ukidanja mjesta za magistrante, magistarske studije upisuju na privatnim univerzitetima.

Od ukupno 1.200 zaposlenih na UCG 484 je doktora nauka i 182 magistra koji su studenti doktorskih studija. Iako im manjka kadra položaj asistenata i saradnika na UCG je svake godine sve lošiji i neizvjesniji.

,,Dok nam čelnici Univerziteta rječnikom fudbalskih trenera nameću dilemu da li je bolji model 3+1+1 ili 3+2+3, mnogo bi bilo bolje da se potrude da zadrže najbolji mladi kadar koji se u dramatičnoj mjeri ‘osipa’, prije svega zbog krajnje neadekvatnog tretmana kojem su izloženi”, kaže za Monitor član skupštinskog Odbora za prosvjetu, nauku i kulturu Srđan Perić.

On smatra da je neophodno osloboditi državni Univerzitet partijskih stega DPS-SDP koalicije. ,,Konačno je potrebno da donosioci odluka razumiju da obrazovanje ne smije biti biznis u kome je najbinije produkovati što više diploma i naplatiti što više školarina. Takav pristup je doveo do toga da se daje mnogo novca za školarine, a da u praksi diplome malo vrijede”, kaže Perić.

O najavljenoj reformi UCG, riječi hvale nema ni profesor Pravnog fakulteta Milan Popović: ,,Smatram da je na UCG uvedeno vanredno stanje. Priča oko reforme je performans, bacanje prašine u oči. To su formalne stvari po redu važnosti, a one se predstavljaju kao najvažnije pitanje, da se ne bi pokretalo pitanje neustavnog uvođenja vanrednog stanja na UCG. Zaglušujuće je ćutanje o Bolonji, već godinama se ne osluškuju sva upozorenja. Tema prvog reda je politička diskriminacija na UCG, partitokratija, uvođenje SCI lista kao borbe protiv političkih neistomišljenika…”.

Iz Rektorata ne osjećaju obavezu da, čak ni studentima, objasne brojne nedoumice koje prate najavljene reformske poduhvate. Po nedavnom istraživanju Centra za demokratsku tranziciju, UCG je proglašen za najmanje transparentnu instituciju što se tiče obaveza koje proističu iz Zakona o slobodnom pristupu informacijama.

Možda je to u duhu autonomije Univerziteta. O autonomiji i duhu reformi najbolje govori nedavno otvaranje Sportske dvorane UCG. Dvoranu je otvorio premijer Milo Đukanović (suvlasnik Univerziteta Donja Gorica), rektorka Vojvodić (zalaže se za reformu 3+2+3) i predsjednik Studentskog parlamenta Miloš Pavićević (zagovornik 4+1+3). Tom svečanom prilikom premijer je istakao: ,,Vjerujem da po pitanju unapređenja studentskog standarda nije bilo značajnijeg događaja u istoriji crnogorskog Univerziteta od 1974. godine (od osnivanja UCG op.a.)”.

Nije da se ne slaže sa premijerom, ali rektorka  je poručila:,,Mora se unaprijediti istraživačka, naučna i umjetnička djelatnost…” No to kad i ako se stigne, od reformi.

ŠERBO RASTODER
Intelektualno nasilje

Glavni problem UCG je nepodnošljiva improvizacija izvedena iz stroge centralizacije. Centralizacija je odraz potrebe političke kontrole, a konačni rezultat je ugrožena autonomnost, sužena sloboda stvaralaštva i istraživanja. Svemu tome treba dodati skorojevićku lakomislenost upravljačke strukture koja umišlja da je kompetentna da bez odgovornosti sudi o svemu. To u konačnom rezultira neobjašnjivo sumnjivom eliminacijom starijeg univerzitetskog kadra. Sada imamo nelagodu da mnogim kolegama iz regiona koji su pomogli u osnivanju pojedinih studijskih programa ,,objasnimo” da su postali ,,nekompetetni ” i da ih takvima uglavnom proglašavaju njihovi bivši studenti. Ne radi se o normalnoj i uobičajenoj smjeni generacija, već o intelektualnom nasilju koje je u značajnom dijelu motivisano potrebom ,,kontrole” akademske zajednice. Brojni ,,Odbori” , ,,Centri” na UCG osnovani su s tom namjerom i oni uglavnom rade i funkcionišu izvan logike onoga što je primarna misija jednog univerziteta.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo