Sadržaj dramoleta nije bio naivan. Bilo je očito da potiče iz nekog ideološkog žrvnja „samoupravnog socijalizma” koji melje čak i najsitnije zrnevlje propagande protiv „sovjetskog socijalizma”.

Melje ih tako što se izruguje s albanskom „socijalističkom” nemaštinom i fanatizmom vjernosti „prvoj zemlji socijalizma” koju iskazuje albanski vođa Enver Hodža, u vrijeme dok je Albanija još bila u lageru. Radnja dramoleta odvija se tako da uprizorenja saznanja o raznim oblicima nemaštine u narodu i državi kulminiraju u otkriću da pomenuta država ipak posjeduje jedno bure benzina. U nastupu iskazivanja privrženištva i odanosti Enver Hodža naređuje potčinjenima da i to posljednje bure pošalju na dar Sovjetskom savezu.
Možda će mi biti prebačeno da sam nekorektan i zajedljiv prema vlastima u Crnoj Gori. No, asocijacije su đavolska stvar, osobito asocijacije po sličnosti. Znao je to već i Aristotel. Ono imaginarno i dramski tugaljivo loše smišljeno zlosrećno bure benzina iz mog dječačkog glumačkog prvjenca podsjetilo me na jednu avijatičarsku skalameriju za koju se skoro čulo u javnosti. Skalamerija je dio priče o rascvjetavanju vojne saradnje između Crne Gore i Srbije. Sredstava informisanja i dezinformisanja javila su da je Crna Gora poklonila Srbiji trenažer za obuku pilota. Ta je sprava, važna valjda za obuku budućih srbijanskih vojnih pilota, zaostala nekako u Crnoj Gori u diobnom bilansu dvije države i njihove vojske. Kao stari naivčina, najprije sam se istinski začudio pred tom informacijom. Ako je braći Srbijancima ta sprava bila toliko potrebna, što je nijesu ponijeli kad su odlazili iz Crne Gore, ako su već ponijeli sve što su mislili ponijeti?! I opet sam se kao naivčina začudio i zapitao: Kakav je račun Crna Gora imala da poklanja bilo kome bilo šta što je u njezinom vlasništvu? Ako takav račun postoji, nekakva mrčena javnost bi o tome morala biti obaviještena. Ako bi prerano objavljivanje te informacije štetilo takvim računicama, onda se i o tome ima obavijestiti ista ta javnost.
Pod jakijem bogom ništa ne znam o pilotskim trenažerima i njihovoj tržišnoj vrijednosti. Ne znam ni da li se ta tehnika mogla sačuvati za crnogorske potrebe ili iznijeti na tržište i prodati za neke pare. Ako bi mogla, a bi čim su je Srbijanci tražili i dobili džabe, onda se možda za te pare mogla kupiti kakva medicinska sprava za crnogorsko zdravstvo ili da se okrpi i opremi neka škola ili da se otvori kakva narodna kuhinja da crnogorska sirotinja ima đe nešto kašikom da pokusa. Ono što znam i vidim je da siromašna Crna Gora poklanja nešto ne baš tako siromašnoj Srbiji. Ne znam ni čime je to država Srbija zamiritala da joj Crna Gora nešto pokloni.
Kad je onaj bogati i veliki velikodušan, onda poklanjanjem pokazuje svoju snagu i bogatstvo. Kad je siromašni i mali velikodušan, onda on u poklanjanju pokazuje svoju slabost i dezorijentisanost. I u stripu o Alanu Fordu ima jedan što otima od sirotinje i poklanja bogatima. Ali tamo on služi autoru da se naruga romantičarskim predstavama o pravdi. Čemu služi poklanjanje trenažera, to se nikako ne mogu dosjetiti!

Komentari