Ratni huškači dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova ratnohuškačka uloga devedesetih. Upravo suprotno, to im je referenca

Skoro 34 godine je od napada na Dubrovnik. Crna Gora deklarativno stremi ka Evropi, Milan Stojović, uzdanica ratnohučkačkog novinarstva devedesetih, opet je mjera profesionalizma. On je na proslavi jubileja RTV Nikšić, 17. septembra, održao lekciju novom rukovodstvu tog medija. Ne sviđa mu se što nema ćirilice. Ni u programu medija kojim je rukovodio devedesetih, ali ni na plaketi kojom je koji minut ranije nagrađen od strane gradskih vlasti i aktuelnog rukovodstva RTV Nikšić.

„Bio bih mnogo srećniji da je ova plaketa ispisana ćirilicom“, njegove uvodne riječi prekinuo je gromki pljesak iz sale. U prvom redu gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević. Pokraj govornika aktuelni direktor RTVNK Nikola Marković.

„Ja sam 1995. otvorio RTV Nikšić na ćirilici i sa guslama“, nastavio je samozadovoljno Stojović. Opet pljesak. „Vi ste otvorili novi studio uz simfonijski orkestar i na latinici. Ali nadam se da će doći vrijeme da se za ćirilicu nađe mjesta u vašem programu. Ta ćirilica ne može da smeta evropskom putu na koji smo se usmjerili, jer smo mi bili Evropa i prije te Evrope“. U nastavku je Stojović održao odu srpskom jeziku, posprdao se malo Englezima jer ne mogu da smisle pismo jedno slovo jedan glas i pohvalio nikšićke profesore Gimnazije koji su svojevremeno odbili da predaju crnogorski jezik. „Kao profesori u Bjelopavlićima za vrijeme Austrougarske“, zaključio je u starom maniru.

Samo dva dana ranije, Stojović, u čije su vrijeme mediji kojima je rukovodio objavljivali naslove tipa „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva“, izabran je u uredništvo struke Mediji i novinarstvo u okviru „Enciklopedije Crne Gore“- Projekta CANU .

„Redakcija je usvojila predlog urednika struke Medi j i i novinars tvo, Buda Simonovića i donijela Odluku o imenovanju uredništva struke Medi j i i novinars tvo. Imenovani članovi uredništva ove struke su: Budo Simonović, urednik struke, Milan Stojović, novinar i Adem Ado Softić”, navodi se u saopštenju CANU iz 15. septembra ov godine.

Simonović će tako pod pokroviteljstvom CANU u Enciklopediji Crne Gore predstaviti istoriju crnogorskog novinarstva. Da se po njemu ravnamo.

Zbog imenovanja Stojovića od strane CANU i njegovog govora na jubileju RTVNK oglasili su se crnogorski PEN centar i Fakultet za crnogorski jezik.

„Čovjek koji je s naslovnih strana Nikšićkih novina raspirivao ratnu mržnju i veličao agresiju – uz parole poput ,Crnogorac uz Srbina rješavaće muke Knina’, ‘Život damo, Krajinu ne damo’, ‘Ići ćemo ako treba kroz pobjede do Zagreba’ – danas je od strane lokalne javne televizije i vlasti dobio plaketu i priliku da, umjesto suočavanja s prošlošću, ismijava crnogorski jezički i kulturni identitet”, saopštili su i podsjetili da je Stojović devedesetih na Radiju Nikšić zabranjivao emitovanje crnogorskih, hrvatskih, bosanskih, pa i američkih pjesama, davao otkaze zapošljenima koji na to nijesu pristajali, a u programu javno čitao imena ljudi koji nijesu htjeli da idu u rat. Ocijenili su da „isticanje ovakve figure predstavlja normalizaciju ratnohuškačke retorike i opasnu poruku budućim generacijama“.

Saopštili su da je posebno sramotno to što je Stojović imenovan u redakciju Enciklopedije Crne Gore: „Umjesto da čuva naučnu vjerodostojnost i kritičko pamćenje, državna akademija ovim činom nastavlja biti saučesnik u rehabilitaciji ratne propagande i pretvara se u dekor za povratak ideologija devedesetih”.

Iz CANU nijesu obrazlagali kojim su se kriterijumima vodili kada su Stojoviću omogućili ovu poziciju, no očigledno je da je u toku renesansa ratnih huškača. Dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova uloga devedesetih, već upravo zbog nje.

Stojović se na jubileju RTVNK nije pojavio iznebuha. Posljednjih nekoliko godina vidno je prisutan u javnom životu kao gost i analitičar medija koje gravitiraju dijelu vlasti bivšeg Demokratskog fronta – RTVNK, Gradska , Prva TV… Urednik je i priređivač knjige Ime crnogorsko, prezime srpsko, Momira Bulatovića, koja je promovisana u Sabornom hramu u Podgorici u maju ove godine. Tom prigodom govorio je između ostalih lider DNP Milan Knežević. Moderator je bio protojerej Predrag Šćepanović.

Stojović ni prije dolaska nove vlasti nije bio baš u zapećku. U ime Privredne komore Crne Gore 2006. godine našao se u organizaciji regionalnog skupa „Prijatelji i partneri“, kao promoter regionalnog pomirenja i povezivanja.

I nije Stojović jedini ratni propagandist iz devedesetih kome ide dobro. Tu je, Emilo Labudović, novinar i urednik u Televiziji Crne Gore devedesetih, perjanica patriotskog novinarstva, čiji su ratnohuškački TV dnevnici nadaleko bili poznati.

Nakon što je proveo četiri mandata kao poslanik u crnogorskom parlamentu, Labudović je 2017. postao direktor Srpske kuće. Vlada Srbije izdvojila je iz budžetske rezerve oko 3,4 miliona eura za gradnju Srpske kuće u Podgorici. Labudović je jedan od osnivača te ustanove. Među osnivačima su i potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić, ministar Slaven Radunović, predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović, svježi dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković, bivši poslanik Strahinja Bulajić, Novica Đurić, Gojko Raičević urednik portala IN4S… Tu su bili i rektor crnogorskog Univerziteta (UCG) Vladimir Božović, protojerej Nikola Marojević, još jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade, i kratko član Upravnog odbora UCG. Podnio je ostavku, nakon reakcije jednog dijela javnosti. „Iz ličnih razloga“, naveo je.

U Srpskoj kući je za 1. oktobar ove godine najavljena „velika konferencija sabranja srpskih medija u Crnoj Gori”, pod nazivom „Mediji u rasejanju – čvrsta spona sa maticom”.

Neki od njenih osnivača među kojima i Emilo Labudović izabrani su 2023. godine u Savjet Narodne biblioteke Radosav Ljumović. Osim Labudovića izabrani su i Bećir Vuković i Novica Đurić. Vuković, koji je ove godine ovjenčan Trinaestojulskom nagradom, javnosti je poznatiji po negiranju crnogorske nacije, nego po poeziji, o čemu je Monitor već pisao.

Otkako su Labudović, Vuković i Đurić, u Savjetu Narodne biblioteke, program je obogaćen u skladu sa njihovim senzibilitetima. Za ovaj vikend je eto najavljena promocija knjige poezije Marka Kovačevića, nikšićkog gradonačelnika poznatog po govoru mržnje. Prethodno je u programu bio Ćiriličnik.

Osnivači Srpske kuće okupljaju se i na portalu IN4s, čiji je urednik i direktor Gojko Raičević. Tu Labudović ima posebno kolumnističko mjesto. Portal je mjesto gdje se često može pročitati govor mržnje, antievropske retorike, i naravno slavljenja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove politike. I njegovih izvođača u Crnoj Gori.

„Otkad postoji mit o ‘djeci noći’ postoji i mit o njihovim uništiteljima. O neustrašivim borcima, naoružanim krstom, koji zubljom istine, one prave, zalaze u njihove katakombe i istjeruju ih na svjetlo. Ovih dana, to svjetlo koje još uvijek brani da sumrak ledenog sjevera pokrije vidike, u svijetu visoko drže tek nekoliko državnika. Među njima, Aleksandar Vučić, koji, svidjelo se to nekome ili ne, ne da da Srbija potone u bezumlje, u ludilo bratoubilačkog rata, u bezdan sveopšteg privrednog i socijalnog rasula“, piše o situaciji u Srbiji Labudović u posljednjoj kolumni na tom portalu. Nazivajući one koji ustaju protiv Vučićeve vladavine između ostalog i „kopiljanima“. Kao nekad. U pola osam.

Na istom portalu, kolumnista je i Perica Đaković, revnosni izvještač sa dubrovačkog ratišta. Njegove kolumne prenose i objavljuju i drugi brojni portali sličnog profila, Borba, 083, Adria….

U jednoj od svježijih kolumni Đaković se osvrnuo na nezakonito uklanjanje spomenika, među kojima je i onaj Pavlu Đurišiću u Zaostru: „Mi ovdje nažalost prekopavamo naše nebeske njive i ne dozvoljavamo likovima koji su se odavno pomirili tamo negdje na nebu ili pod zemljom, da imaju svoj zasluženi spokoj. Mi preoravamo njihove njive i postavljamo se u ulogu sudije koji od njih zaslužuje da ima svoju bistu, spomenik, i sjećanje zaslužno ili ne u narodu. Dijeleći njih mi dijelimo sebe, naša borba sa vjetrenjačama i dalje traje”.

Đaković je još u vrijeme bivše vlasti imenovan za direktora Televizije Herceg Novi. Na toj je televiziji dugo vodio emisiju U Žiži, a danas je redovan gost i analitičar te televizije. U jesen prošle godine izdao je knjigu tendencioznog naziva „Svjedočanstvo jednog vremena (Tumarajući oko Vlade dobismo IB(A)RA)“, koja je promovisana u bašti Gradskog muzeja Mirko Komnenović u Herceg Novom. Prethodno je prigodno izdao knjigu „Morački jasnovidac, Razgovori ugodni sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem”.

Uzlet perjanica ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih nije nikakvo čudo u zemlji u kojoj dio vlasti i mitropoliti Srpske pravoslavne crkve otvoreno veličaju ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića i četničku ideologiju. Ili javno žale za Đukanovićem iz devedesetih, koji je mrzio šahovnicu. Njihova vremena.

Milena PEROVIĆ

Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajući nas da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, devastacija prostora, smeće za koje nemamo rješenje. Izgradnja kolektora postala je predmet političkih ucjena. Srećan jubilej

Protekle sedmice proslavljeno je 34 godine od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Da razloga za slavlje nemamo pokazale su i skromna i simbolična obilježavanja ove značajne težnje od čije smo realizacije još daleko.

Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) če povodom jubileja organizovati niz aktivnosti sa ciljem podizanja svijesti o zaštiti životne sredine. Aktivnosti će trajati od 18. septembra do 1. oktobra, a podrazumijevaće akcije čišćenja, edukativne radionice, info dane i konferencije.

Povodom godišnjice, predsjednik Jakov Milatović uputio je Vladi inicijativu da Žabljak, u kome je 1991. donesena Deklaracija o ekološkoj državi, bude proglašen za ekološku prijestonicu Crne Gore.

Dobra ilustracija rješavanja ekoloških problema je opšta svađa oko postrojenja za prerađivanje otpadnih voda za Podgoricu koje treba da se gradi u Botunu. Izgradnja kolektora je obaveza iz poglavlja 27, na šta je upozorila i Delegacija EU u Podgorici, nakon što je projekat ugrožen političkim usjenama. Istovremeno,  izostao je argumentovani dijalog o tome hoće  li novo postrojenje imati negativan uticaj na  ionako otrovanu sredinu u ovom zetskom selu, čega se njegovi mještani plaše.

,,Nažalost, i dalje više pričamo o Poglavlju 27 nego što radimo na njegovom zatvaranju. U proteklih nekoliko godina, dominirale su formalne priče o napretku, strategijama i akcionim planovima, dok suštinskih pomaka u zaštiti životne sredine gotovo da nema. Istina je da je došlo do izvesnih institucionalnih promjena, posebno nakon smjene vlasti 2020. godine, kada su mnogi ljudi iz nevladinog sektora dobili priliku da utiču na sistem ‘iznutra’. Međutim, njihovi rezultati – ako se pogledaju očima građana i stvarnog stanja na terenu – nisu doveli do onog kvalitativnog pomaka koji smo očekivali’’, kaže za Monitor Milorad Mitrović iz NVO Breznica.

On navodi da su ekološki problemi sve vidljiviji, a degradacija prostora sve veća i brutalnija: ,,Govorimo o gubicima hiljada hektara šuma u požarima, urbanističkom haosu, zagađenju vazduha, ilegalnim deponijama otpada, nepostojanju funkcionalne kanalizacione i otpadne infrastrukture. Ukratko, dok traje priča o zatvaranju poglavlja, priroda nam pred očima nestaje’’.

Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajuči nas opet da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, kao i smeće za koje nemamo rješenje.

U Crnoj Gori se godišnje, prema podacima organizacije Zero Waste, reciklira nešto ispod dva odsto otpada. Reciklaža plastike ne prelazi 0,5 odsto iako je obaveza 30 odsto. Prema zvaničnim podacima Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera u državi je evidentirano preko 300 nelegalnih deponija. Legalne su samo dvije sanitrarne deponije i jedna kompostna.

Crna Gora je u obavezi da do 2030. reciklira 50 odsto otpada. Prošle godine donijet je novi zakon o upravljanju otpadom, koji jasno definiše kako mora biti tretiran, odložen i kontrolisan u svrhu zaštite zemljišta, voda, vazduha i zdravlja ljudi. Da sve to neće ići lako ni brzo svjesni su i u Vladi, pa su već od Brisela tražili da se Crnoj Gori omogući da nakon planiranog ulaska u EU do 2028. godine, u takozvanom prelaznom periodu, ispuni sve obaveze u upravljanju otpadom.

,,Konkretne aktivnosti u posljednjih par godina su trajno zatvaranje najvećeg neuređenog gradskog smetlišta Mislov do u Nikšiću, odmaklu sanaciju neuređenog gradskog smetlišta Zakršnica u Mojkovac, koja je u završnoj fazi, usvajanje novog Zakona o upravljanju otpadom, formiranje operativnog tima za borbu protiv ekokriminala na inicijativu Vrhovnog državnog tužioca i veće interesovanje nadležnih institucija za poglavlje 27, kao važan dio procesa evropskih integracija”, kaže za Monitor Aleksandar Perović iz Ekološkog pokreta Ozon.

Ističe i da je unaprijeđeno informisanje javnosti o kvalitetu vazduha, lansiranjem aplakacije vazduh.me od strane Agencije za zaštitu životne sredine, Instituta za javno zdravlje i Ekološkog pokreta Ozon a uz podršku Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. ,,Vidljive rezultate dali su i programi Eko-fonda zahavljujući kojima su unaprijeđeni kapaciteti institucija iz oblasti upravljanja otpadom, prije svega nabavkom opreme i jačanjem infrastrukture u opštinama i komunalnim preduzeći, povećanju energetske efikasnosti”, navodi Perović.

Mitrović smatra da su  pomaci u ekologiji više deklarativni nego suštinski. ,,Vidimo brojne inicijative, sve više ekoloških ambasadora, analitičara raznih profila, aktivista… ali životna sredina nije ništa bez stvarne, političke volje da se problemi riješe. Dok se promovišu ciljevi održivog razvoja, svjedočimo sve agresivnijoj apartmanizaciji, betoniranju obale, krivolovu, devastaciji prirodnih resursa i potpunoj nebrizi za buduće generacije.Da budem iskren – pomaka ima, ali su oni fragmentarni, često motivisani ličnim interesima pojedinaca ili grupa, a ne jasnom, dosljednom strategijom zaštite životne sredine. I to je najveći problem”, kaže Mitrović.

Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Crne Gore Ervin Ibrahimoviću je u Ujedinjenim nacijama otvorio Globalni događaj o zdravom vazduhu. Događaj je okupio lidere država, međunarodne organizacije, naučne i zdravstvene autoritete iz cijelog svijeta. Potpisana je Globalna povelja o zdravom vazduhu u unutrašnjim prostorima. Ovim činom je, ističu, po prvi put na međunarodnom nivou, potvrđeno da čist vazduh u učionicama, bolnicama i radnim prostorima nije privilegija, već osnovno ljudsko pravo i univerzalni standard kojem države treba da teže. Ibrahimović je istakao je da je Crna Gora primjer u regionu: ,,Naš cilj je jasan, da čist vazduh u unutrašnjim prostorima postane univerzalni standard, a ne privilegija”, kazao je.

Kod kuće, kada djeca u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Nikšiću izađu iz učionica ne dočeka ih čist već zatrovan vazduh. U Podgorici mogu osjetiti i vazduh sa mirisom spaljenih automobilskih guma.

,,Nema zatvaranja poglavlja 27, dok se problem zagađenja i lošeg zdravlja stanovništva u Pljevljima trajno ne riješi”, ističe Mitrović. ,

On ukazuje da partijsko nadgornjavanje i politički interesi stavljaju ekološke teme na margine, dok priroda i građani snose posledice. Institucionalna borba za životnu sredinu, kaže, više se svodi na birokratsku formu nego na stvarnu akciju’.

,,Dokumenta i strategije su često mrtvo slovo na papiru. Nedostatak dosljednosti, kontrole, sankcija i političke volje – to su najkrupniji izazovi koji stoje pred nama u procesu zatvaranja Poglavlja 27’’, ocjenjuje Mitrović.

Stručnjaci upozoravaju da neopravdano dugo traje proces donošenja i izmjene zakona, podzakonskih akata i strateških dokumenata koji nedostaju u oblasti zaštite životne sredine – Zakon o zaštiti prirode,  Zakona o nacionalnim parkovima, Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena, nema Strategije za upravljanje kvalitetom vazduha, niti Strategije biodiverziteta…

,,Kao najveće probleme prepoznajem nedostatak odlučnosti nadležnih da krenu u realizaciju suštinski važnih infrastrukturnih projekata u oblastima upravljanja otpadom i otpadnim vodama, stvaranje održivih upravljačkih organa u zaštićenim područjima, obračun sa ekokriminalom, unapređenje upravljanja vodama, šumama, pokretanje postupaka za utvrđivanje odgovornosti za štetu učinjenu životnoj sredini, primjenu neselektivne kaznene politike u kontekstu važećih zakona. Bez vizije i odlučnosti ne može se očekivati da će preuzete obaveze biti realizovane, a sredstva opravdana”, kaže Perović.

Ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić nedavno je pohvalio i podržao odluku VDT o uspostavljanju operativnog tima za borbu protiv ekološkog kriminala. ,,Imamo devastirane rijeke zbog nelegalne eksploatacije šljunka, šume na sjeveru koje su godinama izložene bespravnoj sječi, divlju gradnju koja narušava prostor, zagađenje različitim otpadima, uništavanje biodiverziteta i prisvajanje državnog zemljišta”, skenirao je stanje ministar Ćulafić.

Perović kaže da nije realno očekivati da će se obaveze koje podrazumijevaju uspješno zatvaranje poglavlja 27 ispuniti u kratkom roku.

Mitrović dodaje da je posle više od tri decenije borbe za ekološku pravdu, teško zadržati optimizam: „Ipak, vjerujem u ljude koji nisu odustali, koji su i dalje na terenu. Ako ikakav uspjeh bude postignut – biće to zbog njih, zbog građana koji ne pristaju na ćutanje”.

,,Za  uspjeh je  potrebna potpuna promjena načina na koji ova država tretira prirodu – ne kao prostor za eksploataciju, već kao temelj našeg opstanka. Bez toga, Poglavlje 27 će ostati još jedna neispisana stranica u evropskom dosije u Crne Gore’’, zaključuje Mitrović.

Predrag NIKOLIĆ

Đukanović nije imao priliku da se u sudnici brani od mnogobrojnih privatizacionih afera i optužbi za korupciju. Pojavio se kao oštećeni. To je naša fenomenologija

Uprkos višedecenijskim najavama, bila je to izuzetno rijetka slika: Milo Đukanović u sudnici. Ali, na ročište zakazano u Osnovnom sudu u Podgorici bivši predsjednik i premijer pojavio se kao oštećeni. Tužilac u sporu protiv države, odnosno njene Agencije za sprečavanje korupcije (ASK).

“ASK je odluku, kojom je utvrdila da je (Đukanović) prekršio Zakon jer nije prijavio uvećanje imovine od 16.741 eura, donijela s nedvosmislenom namjerom da se njegova ličnost prikaže kao kriminalna, bahata i nedostojna funkcije i ugleda koji uživa u društvu i državi”, navedeno je u tužbi koju, kao advokat, zastupa prva sestra Ana Đukanović.

Počasni predsjednik DPS je pojasnio: “Grozno sam se osjećao zbog odluke ASK da sam prekršio Zakon, jer je ta odluka donesena u cilju da se predstavim kao čovjek nedostajan funkcija predsjednika i premijera koje sam obavljao”. Dodatno, da opravda traženih pet hiljada naknade zbog povrede ličnosti, požalio se sudu: “Tokom 30 godina bavljenja politikom, ja sam izgradio integritet da mogu da podnesem udarce, da funkcionišem i obavljam posao. Ali, takvi ataci i udari naravno da utiču na mene kao ličnost i da oštećuju tu ličnost”.

U pomenutoj tužbi još je navedeno da je ASK u više navrata nezakonito postupala prema Đukanoviću, te da je on, kao predsjednik i premijer tokom dvije i po decenije, svoje dužnosti obavljao časno, savjesno i s najvišim stepenom odgovornosti.

Lako se sjetiti makar jednog primjera.  Doduše, Mlo Đukanović je tada bio samo poslanik.  Da prekrati vrijeme osnovao je firmu Capital invest u kojoj je bio vlasnik, direktor i ovlašćeno lice. Obrtni kapital obezbijedio je u Londonu, kreditom kod Pireus banke. Malo mu je pomogao Duško Knežević a obojica su isprva tvrdila da je kredit odobren bez kolaterala, na osnovu međunarodnog ugleda zajmoprimca.

Isprva je problematizovana činjenica što je Đukanović bio poslanik i čelnik privatne firme. A to je, prema tada važećem Zakonu o sprječavanju konflikta interesa, bilo nezakonito i kažnjivo.  Komisija za sprječavanje konflikta interesa (preteča ASK-a) odlučila je: „Đukanović nije prekšio zakon iako ga nije poštovao“.

Prošlo je desetak godina, Đukanović i Knežević su se razišli. Vlasnik Atlas grupe, sadašnji pritvorenik u Spužu, učinio je javnim ugovor jedne od njegovih kiparskih firmi sa Pireus bankom iz koga se vidi da je ta kompanija založila depozit od 1,5 miliona eura kao obezbjeđenje za Đukanovićev kredit.

Onda je Đukanović pojasnio da novac na računu njegovog jemca nije Kneževićev, već dvojice njegovih pravih prijatelja. Da prekrati nagađanja, javnosti se obratio Dušan Ban. „Odgovorno izjavljujem da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom Comstel Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit…“. Još se Ban požalio: „Od tada je prošlo 11 i po godina i mi do sada nijesmo dobili svoj novac u cjelini…”.

Ban je propustio da kaže najvažnije, odgovorio je Knežević, „da je to zapravo Đukanovićev novac koji su oni u Švajcarskoj držali na svoja imena”. Posrnuli biznismen još je ustvrdio kako mu je Đukanović objasnio da su to „pare od tranzita cigara i poslova koje su zajedno obavljali“. I da je on novac vratio: „Ja sam mu donio 1,5 miliona keša, koji je svakako bio njegov. U jednom momentu je počeo da se ne sjeća, jer je mislio da je to donacija za DPS“.

Nije pravosuđe u toj prepisci našlo ništa neobično ili inspirativno. A nas priča može odvesti u nekoliko pravaca.

Jedan je Prva banka. Nizom berzanskih transakcija početkom vijeka, vlasnik nekadašnje Nikšićke banke postao je Milov brat Aco Đukanović. Preimenovao je banku i krenuo u osvajanje finansijskog tržišta. Pokazalo se da je to bila rizična operacija. Koristeći novac dobijen od Pireusa za kupovinu 12.000 akcija Prve po nominalnoj cijeni (127 eura), Milo mu se, među akcionarima banke, pridružio 2007.

U ljeto naredne godine, Capital invest prodaje dio akcija za 1,55 miliona, po cijeni pet puta većoj od nabavne, i vraća londonski kredit. Akcije je kupila firma registrovana na istoj adresi kao Milov Capital i Acove Republički zavod za urbanizam i planiranje i Invest Nova, a novac za transakciju obezbijeđen je kreditom Prve banke. Dese se takve slučajnosti. Važeći domaći propisi i međunarodne preporuke zabranjuju bankama da kreditiraju kupovinu svojih akcija. Ali, nadležne u Crnoj Gori to nije podstaklo na akciju.

Ostatak akcija od Mila je kupio Aco, 2013. godine, za približno million eura.

Krajem 2008, Vlada Mila Đukanovića spasila je banku braće Đukanović kreditom od 44 miliona eura. “Činjenice rodbinskih odnosa mojih ili bilo kog drugog predstavnika vlasti sa nekim od akcionara Prve banke ili bilo kog drugog bankarskog subjekta ne smiju biti razlog da ta banka ima neravnopravan položaj na tržištu…”, obrazlagao je tadašnji premijer.

Kada je došlo vrijeme za vraćanje prve rate pozajmice, desila se čak i za crnogorske prilike neobična operacija. Vlada Igora Lukšića je sa računa državnog trezora uplatila jedan milion na račun Prve banke, u korist njenog klijenta Regionalni vodovod Crne Gore. Isti iznos, praktično u istom trenu, Prva banka uplaćuje na račun državnog trezora. Pa još jednom. I opet… Identične transakcije su ponovljene 11 puta za nepunih pola sata 13. marta 2009. Prva rata je vraćana, pa akcionari Prve  nijesu izgubili svoje akcije. I niko nije pominjao „neravnopravan položaj na tržištu“. Podnijete krivične prijave (više njih) nijesu podstakle Državno tužilaštvo da procesuira kontroverznu operaciju.

Dok je Aco pomagao Milu da postane „bankar“, Milo je pomagao Acu da postane građevinski investitor.

Ukratko: Vlada Mila Đukanovića 2008., je održala licitaciju za prodaju placa na kome se nalazi limenka Uprave policije. Na licitaciji je pobijedio Aco, kome je potom Milova Vlada  višestruko uvećala spratnost predviđenih objekata na kupljenom placu. Počinje svjetska ekonomska kriza, investicije staju, a Vlade Đukanovića i Lukšića kasne sa oslobađanjem prodate lokacije, zbog čega Aco konačno stiče osnov za tužbu… Spor počinje 2012. kada Aco traži da mu država, zbog neispunjenja obaveza, isplati šest miliona eura. Stvar je došla i do Vrhovnog suda, pa se suma koju su poreski obveznici isplatili premijerovom bratu popela na 10,5 miliona eura.

Deset i po miliona eura. A pravosuđe je dozvolilo da afera Limenka ode u zastaru 2018. godine. Doduše, braće Đukanović nije bilo među osumnjičenima.

Dok je Đukanović opisivao duševne bolove ¸koje mu je nanio ASK, javnost se  bavila zastarom još jedne velike privatizacione afere. Ovako je o tome slušaoce obavijestio Radio Slobodna Evropa (izvodi iz izvještaja):

Državni Crnogorski Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD-a (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike.

Mito u slučaju Crne Gore, od 7,3 miliona eura, utvrdio je SEC, plaćen je preko četiri lažna konsultantska ugovora “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”, kako je tada navedeno. (Niko nije imao dilemu o kome se radi – prim. Monitora).

Američka ambasada u Crnoj Gori je marta 2014. saopštila da je njihova Komisija za hartije od vrijednosti došla do dokaza da je u aferi Telekom došlo do koruptivnih radnji. U aprilu 2015. crnogorsko tužilaštvo dobilo je iz SAD dokumentaciju o aferi Telekom. Naredne četiri godine tužioci su tvrdili da se čeka prevod…

I bi šta bi.

Slične priče mogli bi ispričati i o zločinima iz 90-tih (Rat za mir, deportacije izbjeglica iz BiH), švercu/tranzitu cigareta (afera Nacional…), kreditnim garancijama za KAP, odluci Milove Vlade da se koncesije za gradnju malih elektrana povjeri njegovom sinu Blažu, ulozi dijela porodice Đukanović u aferi Avala (privatizacija popularnog budvanskog hotela), mreži Đukanovićevih ofšor kompanija otkrivenoj u Pandora papirima (ta istraga, navodno, traje).

Drugi krak vodio bi nas ka nezakonitom finansiranju DPS (Đukanović je to opisao kao „interesnu dobrovoljnost“ dijela ovdašnjih biznismena, dok Knežević  kaže „reket“), nezakonitom prikupljanju glasova (afera snimak: zasposlimo jednog našeg – dobijemo četiri glasa)…

Ipak, Đukanović nije još imao priliku da se u sudnici brani ataka i udara. Pojavio se kao oštećeni. To je naša fenomenologija pravde.

Zoran RADULOVIĆ