Postojane bolesti – korumpirana politička klasa, sklerotična birokratija, bezdušna ekonomija, podijeljena i rastrojena javnost – godinama nijesu liječeni. Razmjere pandemije razotkrile su zbiljnost bolesti – šokirale Amerikance spoznajom da spadaju u kategoriju visokog rizika. Sada ne samo lijevo orijentisani već i središnji domaći mediji mračnim bojama opisuju situaciju u najmoćnijoj državi svijeta
Kada je virus došao u Sjedinjene Američke Države, zatekao je zemlju sa ozbiljnim hroničnim problemima. Postojane bolesti – korumpirana politička klasa, sklerotična birokratija, bezdušna ekonomija, podijeljena i rastrojena javnost – godinama nijesu liječeni. Amerikanci su naučili da žive, mada nelagodno, sa simptomima. Bilo je potrebno da razmjere pandemije razotkriju ozbiljnost bolesti – da šokiraju Amerikance spoznajom da spadaju u kategoriju visokog rizika. Više od dva mjeseca, ne samo lijevo orijentisani već i središnji domaći mediji u mračnim bojama opisuju situaciju u najmoćnijoj državi svijeta.
U utorak, 19. maja, u SAD-u je bilo više od 1,5 miliona oboljelih, brojčano daleko najviše na svijetu. Umrlih je blizu 92.000 pa su sa 278 preminulih na milion stanovnika SAD bile u donjem dijelu ,,crne” tabele, iza Švajcarske, a ispred Holandije. Aktivnih je više od 1,1 milion aktivnih slučajeva, od kojih skoro 17.000 u teškom ili kritičnom stanju. Na ekonomskom planu je preko 30 miliona ljudi ostalo bez posla.
Kriza ovakvih razmjera je zahtijevala brz, racionalan i kolektivni odgovor. Preovlađujući je utisak da je umjesto toga reakcija bila poput zemlje sa trećerazrednom infrastrukturom i nefunkcionalnom vladom čiji su vođe previše korumpirani ili nesposobni da bi otklonili masovnu patnju.
Administracija je potrošila dva nepovratna mjeseca kako bi se pripremila, napisao je ogorčeni komentator 162 godine starog magazina Atlantik. Predsjednik je, pišu mediji i ukazuju analitičari, iskazao voljno sljepilo, napadao, hvalisao se i lagao. Siktao je teorije zavjere i čudotvorne ljekove. Nekoliko senatora i čelnika korporacija djelovali su brzo – ne da bi spriječili katastrofu, već da bi od nje profitirali. Kad je vladin ljekar pokušao da upozori javnost na opasnost, Bijela kuća je preuzela mikrofon i politizirala poruku.
Sakog jutra, takođe navode, u beskrajnom mjesecu martu, Amerikanci su se budili kao građani propale države. Bez nacionalnog plana – ikakvih cjelovitih uputstava – porodice, škole i preduzeća nijesu mogli sami da odluče da li će se zatvoriti i skloniti na bezbjedno mjesto. Kada je utvrđeno da setovi testova, maske, medicinska odjeća i ventilatori očajno nedostaju, guverneri su ih tražili iz Bijele kuće. Ova je zastala, a zatim pozvala privatna preduzeća, koja nijesu mogla da ih isporuče.
Savezne države i gradovi bili su prisiljeni na ljuta nadmetanja poslije kojih su bili plijen u zidanju cijena i korporativnom profitiranju. Građani su sjeli za šivaće mašine u pokušaju da očuvaju zdravim medicinske radnike i pacijente. Rusija, Tajvan i UN uputili su humanitarnu pomoć najbogatijoj sili na svijetu – prosjačkoj naciji u potpunom haosu, gorka je opaska domaćeg novinara.
Smatra se da je Donald Trump strahujući za ponovni izbor u novembru ove godine, pandemiju korona virusa proglasio za rat, a sebe ratnim predsjednikom. Novinar Atlantika, uporedio ga je sa fransijskim kolaborantom iz Drugog svjetskog rata.
Dosadašnji neuspjeh u suzbijanju KOVID-19 nameće pitanje koje većina Amerikanaca nikada nije morala da postave: Da li vjerujemo našim vođama i jedni drugima dovoljno da pristupimo kolektivnom odgovoru na smrtnu prijetnju; jesmo li još sposobni da upravljamo vlastitom sudbinom?
Analitičari računaju je za SAD ovo treća velika kriza u kratkom 21. vijeku. Prva je bila serija terorističkih napada na američkom tlu 11. septembra 2001. Užasne odluke sa vrha, posebno rat u Iraku, izbrisali su osjećaj nacionalnog jedinstva i hranili gorčinu prema političkoj klasi.
Takvo osjećanje je druga kriza, 2008. samo pojačala. Tadašnji finansijski lom bi se, gledano sa čela države, gotovo mogao smatrati uspjehom. Kongres je usvojio dvostranački predlog zakona koji je spasao finansijski sistem. Vodeći bankari bili su osramoćeni, ali ne i procesuirani; većina je zadržala bogatstvo.
No to je trajan bol za pripadnike srednje klase i siromašne koji su se zadužili i izgubili posao, domove i penzionu štednju. Mnogi od njih se nikad nisu oporavili. Nejednakost – temeljna, nemilosrdna sila u američkom životu od kasnih 1970-ih – je pogoršana!
Ta druga kriza je dovela do dubokog rascjepa među Amerikancima: između viših i nižih slojeva, republikanaca i demokrata, gradskog i seoskog stanovništva, starosjedjelaca od prije dva-tri vijeka i novodošavših. Između običnih Amerikanaca i njihovih vođa. Socijalne veze su nekoliko decenija bile sve napetije, a sada su počele da se kidaju. Dugi oporavak tokom protekle decenije dodatno je obogatio korporacije i investitore, i spuštio radničku klasu još niže. Trajni efekat pada bio je povećanje polarizacije i diskreditacija autoriteta, naročito vlasti.
Demokratska i Republikanska stranka su kasno shvatile koliko su kredibiliteta izgubile. Politika koja je nadolazila bila je populistička. Tramp je na vlast došao kroz odbacivanje republikanskog establišmenta. No, konzervativna politička klasa i novi vođa ubrzo su postigli dogovor. Zajednički im je bio osnovni cilj: preusmjeravanje javnih sredstava u korist privatnih interesa. Republikanski političari i donatori koji su željeli da federalna administracija uradi što je manje moguće za opšte dobro, mogli su srećno da žive sa režimom koji jedva da je znao uopšte da upravlja. Mnogi su se pretvorili u Trampove poslužitelje.
Tramp je poput momka koji baca šibice na spaljenu zemlju, počeo da sagorijeva ono što je ostalo od građanskog života u SAD-u. Nikada se nije pretvarao da je predsjednik cijele zemlje, već je žitelje suprotstavljao jedne drugima u pogledu rase, pola, religije, državljanstva, obrazovanja, regiona i stranačke pripadnosti.
Tramp je preuzeo federalnu vladu godinama sakaćenu desničarskim ideološkim napadima, politizacijom obje stranke i stalnim uskraćivanjem sredstava. Krenuo je da završi posao i uništi profesionalnu državnu službu. Otjerao je neke od najtalentovanijih i najiskusnijih karijernih zvaničnika, ostavio nepopunjenim ključne pozicije i postavio lojaliste kao komesare nad prestrašenim preživjelima, s jednim ciljem: da služe njegovim ličnim interesima.
Predsjednikovo ,,veliko zakonodavno dostignuće”, jedno od najvećih smanjenja poreza u istoriji, poslalo je stotine milijardi dolara korporacijama i bogatima. Korisnici su nagrnuli da posjećuju Trampova odmarališta i pune mu džepove za ponovni izbor. Uvjerenje je: ukoliko je laganje bilo Trampovo sredstvo za upotrebu moći, korupcija je bila njegovo ishodište.
Ukoliko je pandemija neka vrsta rata, ona se prva vodi na tlu SAD-a tokom vijeka i po. Invazija i okupacija otkrivaju linije društva, preuveličavaju ono što u mirnodopsko doba prolazi neopaženo. Razjašnjavaju se suštinske istine, rasprostire miris pokopane truleži.
Virus je trebalo da ujedini Amerikance protiv zajedničke prijetnje. Možda je i moglo biti, ali sa drugačijim vođstvom. Umjesto toga, čak i dok se KOVID-19 širio od demokratske plave do crvene, republikanske oblasti, stavovi ljudi su se dijelili po poznatim linijama.
Virus je od početka ukazivao na nejednakost koja je u SAD-u dugo tolerisana. Kada je bilo gotovo nemoguće pronaći testove na virus, bogati i uvezani – manekenke i rijaliti voditelji, njujorške košarkaške zvijezde, predsjednikovi konzervativni saveznici – su mogli da se testiraju, mada mnogi nijesu pokazali simptome. Obični ljudi pod temperaturom i sa groznicom morali su da čekaju u dugim i vjerovatno zaraznim redovima, samo da bi bili vraćeni jer se nijesu gušili u bolesti. Internetom je kružila šala da je jedini način da otkrijete da li imate virus, kijanje u lice bogate osobe. Tramp je na pitanje o toj velikoj nepravdi, izrazio negodovanje, pa sliježući ramenima dodao: ,,Možda je život takav.”
Ovakve privilegije većina Amerikanaca teže uočava u normalnim vremenima. No, u prvim nedeljama pandemije to je izazvalo ogorčenje, kao da je tokom opšte mobilizacije bogatima bilo dopušteno da otkupe izbjegavanje vojne službe i gomilaju gas-maske za slučaj nuklearnog rata. Sada, kako se zaraza širi, žrtve su najranjiviji.
Ispostavilo se da ekonomiju pametnih telefona čini mnoštvo anonimnih radnih ljudi koji gajeći i dopremajući hranu i robu, održavaju obične Amerikance u životu. Ti ljudi koji uzgajaju, sortiraju, pakuju i isporučuju hranu moraju nastaviti da rade dok su bolesni. Za većinu uslužnih radnika, bolovanje je nedostupni luksuz.
Pandemija je razjasnila značenje pojma – neesencijalni radnici. Kao primjer se navodi Keli Lefler, republikanska senatorka iz savezne države Džordžije, čija je jedina kvalifikacija za to mjesto njeno ogromno bogatstvo. Manje od tri nedelje posle preuzimanja mjesta u Senatu, poslije privatnog obavještenja koje je dobila o virusu, još više se obogatila prodajom akcija. Potom je optužila demokrate da preuveličavaju opasnost i dala biračima lažna uvjerenja koja su mogla da ih koštaju života.
Novinar Atlantika, primjećuje da je vrsta politike koja bi postavila nekoga poput ovakve osobe na visoku funkciju dobro uznapredovala u raspadanju.
Borba za prevazilaženje pandemije mora biti borba za obnavljanje zdravlja SAD-a i izgrađivanje ove zemlje iznova. U protivnom teškoće i bol koje sada Amerikanci trpe nikada neće biti iskupljeni. Analitičari upozoravaju: pod trenutnim rukovodstvom, ništa se neće promijeniti.
Amerikanci su suočeni sa izborom. Mogu ostati zgnječeni u samoizolaciji, strahujući i izbjegavajući jedni druge. Ili naučiti da su glupost i nepravda smrtonosni. U teškim danima alternativa je – solidarnosti ili smrt.
Milan BOŠKOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
HORIZONTI4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
SUSRETI3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice