Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Darijan Hadžisalihović

Objavljeno prije

na

Darijan Hadžisalihović, mladi Baranin koji živi u Podgorici, već godinu dana ima neobični hobi – pravi figurice koje su inspirisane likovima iz filmova, stripova, igrica…

 

Vi se bavite malo specifičnim zanimanjem za naše okruženje, pravljenjem mini figura. Kako je počela ova priča?

Moja priča vezana za pravljenje figura počela je prije tačno godinu dana, kada smo moja ljepša polovina i ja pokušavali da uredimo našu terasu sa dekorativnim saksijama. Htjeli smo da napravimo unikatne saksije za biljke, i kako je ostalo viška materijala, kako se ne bi bacio, ja sam napravio svoju prvu figuricu. To je bio fikcioni lik Groot, iz serijala Marvelovih stripova Guradians of Galaxy. Tu je i krenulo moje interesovanje za ovaj hobi, koji se tokom perioda Covid krize intenzivirao, pa za godinu dana sam uspio da izradim više od 30 figura.

Od kojih materijala su najčešće izrađeni i koje je vrijeme potrebno za izradu?

U početku sam izrađivao figure od AirDry gline, tačnije gline koju smo svi koristili na časovima likovnog u osnovnoj školi. Ova glina ima svoje prednosti, a i mane. Prednosti su joj dostupnost a i jako pristupačna cijena, međutim mane su joj što se suši na vazduhu, tačnije njena komponenta je voda koja isparava tokom rada pa dosta vremena provodim na doradama. Ujedno je i to najveća mana materijala, jer sitniji i prefinjeniji detalji ne mogu da se izvedu.

U skorije vrijeme počeo sam da sarađujem sa Papa’s Clay, proizvođačem polimerne gline. Njihova glina je na vrhunskom nivou što se tiče kvaliteta, rad je mnogo olašavajući ali isto tako detaljniji. Iz tog razloga, vrijeme za izradu varira, uglavnom je to nekih 10 do 14 dana, i sve zavisi od toga koliko je figura tehnički zahtjevna.

Na kojim projektima ste radili do sad i u koje svrhe su korišćene ove figurice?

Svaka figura je jedinstvena sama po sebi, i uglavnom su to karakteri iz moje sfere interesovanja, a to su stripovi, knjige, filmovi, serije, igrice… Radio sam ponajviše likove iz Marvel i DC kuće stripa, tu su Doctor Strange, Venom, Wolverine, Deadpool, ali isto tako Gandalf the Grey iz Gospodara prstenova, kao i zmaj iz Igre prestola.

Figure su u stvari ukrasi za police koje podstiču nostalgiju i djetinjstvo, kao i sferu interesovanja. Mnoge figure su završile u rukama mojih prijatelja i porodice koji su takođe entuzijasti po ovom pitanju, i koji uživaju u stripovima i knjigama pa žele imati i nešto više na policama.

Da li ste ikada pravili figurice prema ljudima iz svog okruženja?

U većini slučajeva izbjegavam da radim taj vid figura, najviše iz razloga što sam u ovom hobiju samouk i treba mi još vremena u svijetu modelovanja kako bih mogao precizno da izvedem figuru. Pravljenje fiktivnih likova mi dozvoljava mnogo više slobode u radu, a isto tako dozvoljava mi da dam neki svoj ,,takoreći” pečat liku koji izrađujem.

Koja je omiljena figurica ili set figura u kojem ste uživali dok ste radili?

Mogu reći da mi je uvijek posljednja figura koju izrađujem ujedno i najomiljenija, najviše  iz razloga što na njoj vidim koliko sam napredovao u radu a isto tako koliko sam uspio da dočaram lik što vjerodostojnije. Posljednja figura koju sam završio bila je Geralt od Rivije, lik iz serijala knjiga i igrica The Witcher. Na njemu sam upravo počeo da koristim polimernu glinu, i morao sam ponovo da se prilagodim načinu rada sa novim materijalom, što znači da ponovo učim o izradi figura, ali krajnji rezultat je nevjerovatan. Moram da istaknem da je svaka figura sama po sebi izazov, i da svaka donosi nešto novo što prethodno nisam znao kako da izradim, i tim je satisfakcija još veća.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Tanja Radovanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tanja Radovanović, mlada arhitektica, uspješna je u svojoj profesiji sa velikim brojem osvojenih nagrada i izložbi. Uz pomoć arhitekture pokrenula je posao kreiranja personalnih mapa gradova

 

Vaše su se studije arhitekture dešavale u različitim državama i gradovima Evrope. Koliko je to doprinijelo iskustvu i profesionalnom nadograđivanju?

Master studije u trajanju od dvije godine su se sastojale od projekata u Estoniji, Finskoj, Izraelu, Njemačkoj, Austriji i Portugalu i iziskivale su dizajn prilagođen kontekstu svakog od gradova u kom sam boravila. Zadaci projekata su se zasnivali na riješenju urbanog i arhitektonskog problema koje sam rješavala istraživanjem socijalnog, kulturnog i arhitektonskog konteksta svakog od mjesta, samim tim su intervencije u prostoru bile prilagođene korisnicima i gradu u kom su se nalazile. Ovakav pristup koristim u svakom dizajnu. Jako je inspirativno učiti o mjestu iz više uglova i koristiti te podatke kako bi se unaprijedio dizajn, jer onda projekat oslikava karakter mjesta i njegovih korisnika.

Za mladog arhitektu imali ste veliki broj izložbi i osvojili razne nagrade. Koja Vam je najdraža i koliko Vam one daju osjećaj samopotvrđivanja?

Posebno mi je draga prva nagrada na konkursu urbanističkog plana naselja Lahekalda, u Talinu, koju sam osvojila dok sam radila u Estoniji sa Irinom Raud. Naselje je trenutno u izgradnji i već je jedno od poželjnijih mjesta za život u gradu. Okruženo je parkom, i ispunjeno zelenilom i svim sadržajima potrebnim za život, kao što su prodavnice, vrtić, nadzemna garaža, sportski tereni i slično. Takođe mi je jako drag otkup projekta za uređenje obale Morače koje sam radila sa koleginicom Simonom Popadić, gdje je naš rad bio ocijenjen kao jedan od najboljih u konkurenciji od 50 radova iz cijelog svijeta. Bilo je posebno zadovoljstvo dizajnirati i istraživati svoj grad, i nadam se da ću u budućnosti imati više takvih prilika.

Kroz arhitekturu bavite se izgrađivanjem personalnih mapa. O čemu je tačno riječ?

Personalne mape ili Emotional maps su posteri gradova sa mapiranim tačkama mjesta koje je osoba posjetila i koje joj bude posebnu emociju. Iz tačaka se šire linije vibracija emocije. To je grafički prikaz nečega što nije tako lako opisati riječima.

Kako ste došli na ideju izrade personalnih mapa i ko je Vaša ciljna grupa?

Mnogo volim da putujem i posjetila sam preko 30 država, međutim u toku pandemije sloboda putovanja je postala nedostižna, te sam jednog dana, dok sam sanjarila o mom omiljenom gradu Berlinu, odlučila napraviti poster za svoj stan gdje ću mapirati mjesta koja mi najviše nedostaju i kojima se uvijek rado vratim. Kada sam ga završila i stavila na zid, svako ko bi ušao u stan se zainteresovao za njegovo značenje i pokrenuo je puno lijepih razgovora. Inače sam fascinirana mapama i skupljam ih odmalena iz svakog grada u koji pođem, a ovakav grafilčki prikaz im dodaje ličnu i emotivnu dimenziju što je, za mene, jako poetično. Nastavila sam ih crtati za sebe, pa za prijatelje, a sada ih crtam i po narudžbini. Ciljna grupa su ljudi koji žele  mapu svog posebanog grada dizajniranu specijalno za njih, to mogu biti gradovi sa putovanja ili rodni grad, ili i država,.. Baš skoro sam radila mapu za putovanje kroz Crnu Goru!

Na koji način mislite da će kreiranje personalnih mapa doprinijeti svakom putniku?

One predstavljaju originalanu i personifikovanu kolekciju uspomena sa putovanja. Boje mapa se prilagođavaju kolor paleti svakog mjesta, a tačke i linije vibracija mijenjaju poziciju i intenzitet na osnovu razgovora sa klijentom, tako da je pristup opet sličan kao i u arhitekturi. Mape možete naručiti na instagram stranici: emotionalmaps.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Damjan Spasojević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Damjan Spasojević jedan je od osnivača i kreatora portala koji je obogatio i osvježio crnogorsku medijsku scenu – Kombinat. Od 2011 je društveni aktivista u svim poljima koja doprinose kolektivnom dobru

 

Koliko dugo se bavite društvenim aktivizmom i kako je sve počelo?

Ako tražimo neki konkretan događaj koji bi bilo početak „bavljenja društvenim aktivizmom” za mene, to bi eventualno bilo učestvovanje u protestima 2011. godine kad sam bio prvi razred srednje škole. Tako da je tu „sve počelo”, a nastavilo kroz niz protesta koji su uslijedili. Ali ne bih da to suzi polje društvenog aktivizma na „ulicu”, jer je to samo jedan vid aktivizma. Za mene je možda najkvalitetniji primjer mog aktivizma bio kada sam za vrijeme studiranja na PMF-u samoinicijativno organizovao posjetu studenata jednoj od najvećih telekomunikacionih kompanija u Crnoj Gori gdje smo imali priliku da u praksi vidimo ono o čemu slušamo na predavanjima, a odsustvo te mogućnosti je u tom trenutku bila stvar na koju se većina kolega žalila. Mislim da je to idealan primjer – onamo gdje sistem zakaže malo aktivizma može da pomogne. U pitanju je bilo samo nekoliko mejlova i malo volje. Vrijeme u kom živimo nas primorava da stvari uzmemo u svoje ruke. E sad, koliko je to dobro, nisam siguran.

Koje Vas teme u sklopu društvenog aktivizma najviše zanimalju?

Ja sam lično zainteresovan sa apsolutno sve. Društveni aktivizam je u najširem smislu borba za pravdu. Bilo da se borite za očuvanje rijeka ili vjerskih prava, u konačnom se borite za pravdu. Ja nisam stručnjak za bilo koju oblast pa da se onda u skladu s tim posvetim aktivizmu iz te oblasti, ali me interesuje pravda. Ako ste, kako se to kaže, pravdoljubivi, onda vam ne treba puno da u određenoj situaciji shvatite gdje je pravda, iako niste stručnjak. Tako da u poslednje vrijeme svoj aktivizam usmjeravam na postavljanje svih tih različitih „aktivizama” u širi društveni kontekst i time njihovo bolje razumijevanje i manje ili više učestovovanje u svakom njih.

Koliko smatrate crnogorski aktivizam prisutnim u društvu i šta su promjene na koje bi trebalo uticati?

Ako sve što za pozadinu ima sticanje neke lične koristi isključimo onda je aktivizam u Crnoj Gori veoma malo prisutan. Ali posle svih protesta koje smo imali prilike da vidimo prethodnih godina, koji su, manje ili više uspješni, na kraju ipak doveli do društvenih promjena, ne možemo reći ni da ga nema.

Jedan ste od osnivača vrlo neobičnog i za ove prostore novog i kreativnog portala “Kombinat” koji u svojoj prirodi ima baš tu društveno aktivnu i buntovnu snagu. Kakav je osjećaj biti dio svega i kako je sve počelo?

Ideja o osnivanju portala je stara više godina, a onda smo ja i Aleksandar Novović odlučili da iskoristimo prošlogodišnji „lock down” period i pokrenemo realizaciju te ideje. Kada se kaže „ovi prostori” ja u glavi imam Jugoslaviju, a na tom prostoru ono što mi radimo ipak ne bih nazvao posebno neobičnim ili inovativnim. Kada je Crna Gora u pitanju možda se možemo pohvaliti da stvaramo nešto novo u medijskom prostoru. Uživamo u radu na portalu, a i reakcije koje dobijamo su ohrabrujuće. Za ovih godinu i nekoliko mjeseci volonterskog rada postigli smo mnogo više nego što smo očekivali, a to je, vjerujem, dobar znak.

Postoji li cilj i energija koju želite da pokrenete uz pomoć portala „Kombinat” i koji su Vaši sledeći koraci?

Ideja je upravo ono o čemu sam govorio u nekom od prethodnih pitanja – da se svi događaji u društvu sagledaju u okviru šireg konteksta i na taj način bolje razumiju, tj objasne. Trudimo se da ponudimo analitički pristup onome što se pojavljuje u javnom prostoru, ali i da prenesemo neke priče koje se rjeđe nalaze u klasičnim medijima.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Katica Nišavić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Katica Nišavić, svršeni student Fakulteta političkih nauka samouki je fotograf koji nosi iskustva sa jednogodišnjeg Erasmusovog programa

 

Završili ste Fakultet političkih nauka i radite u nevladinoj organizaciji ali se bavite i fotografijom. Otkud interesovanje za fotografiju?

Čak i tokom studiranja nalazila sam vrijeme da se paralelno bavim fotografijom, koja je tada bila i hobi i dodatan izvor zarade. Svijet fotografije me je privlačio još od srednjoškolskih dana, pa je ta pasija kroz godine rasla a uporedo sa njom i želja za nadograđivanjem, usavršavanjem… Ljudi su počeli da prepoznaju moj stil i tako su počele polako da se otvaraju i mogućnosti, prvi angažmani itd. Kako radim i u civilnom sektoru, sama organizacija vremena zna da bude ,,izazov” ali se na kraju zaista sve stigne, s jednakim kvalitetom i trudom.

Vi ste samouki fotograf, na koje ste načine učili o ovoj profesiji?

Fotografija je jedna neiscrpna oblast koja pruža puno sadržaja i to je proces učenja koji stalno traje. Nakon što sam 2011. godine završila kurs osnove fotografije u ateljeu Dejana Kalezića, polako sam prelazila iz analogne u digitalnu fotografiju, eksperimentisala, gradila svoj stil kroz vježbu… Čitala knjige, gledala video tutorijale… Univerzalni načini ne postoje, smatram da sami nekako nađemo ono što nam najviše prija i što nam je najpristupačnije.

Koji su Vaši omiljeni motivi i glavna inspiracija?

Inspiraciju nalazim svuda. Nema pravila. Nekad je to igra svjetlosti koja se prelama preko ograde, nekada umjetnost sadašnjeg trenutka, sami ljudi i njihova priroda, a nekada i unaprijed osmišljeni koncept…

Volim da radim portrete ali volim i da hvatam same trenutke na ulici, pejzaže na putovanjima… Putovanja su zapravo moje glavno napajanje što se fotografisanja tiče i mislim da tu dobijam i najveću inspiraciju. Fotoaparat u ruksaku i ranojutarnja lutanja ulicama nepoznatih gradova su ono što me karakteriše i bez čega ne bih mogla zamisliti sebe.

Preko Erasmus programa boravili ste u umjetničkoj rezidenciji u Belgiji u trajanju od godinu dana. Koliko su sva ta iskustva doprinijela Vašem umijeću i šta su novo donijela?

Mislim da svako, na tom nekom svom putu razvoja, ima prelaznu godinu kada doživi vrhunac, što se tiče inspiracije, doživljaja, iskustava… To je za mene bila 2019. godina. Boravak u umjetničkoj rezidenciji je sam po sebi donio nova znanja ali i nove izazove… Pored toga što sam bila dio tima za komunikacije i kao fotograf bilježila momente u rezidenciji, učestvovala sam i na drugim projektima, bila član Internacionalnig kluba, prošla Ljetnju akademiju umjetnosti, realizovala čak i svoj projekat… Bilo je to iskustvo koje se ne tiče isključivo same fotografije koliko drugih vještina, procesa prilagođavanja, upoznavanja sebe… To je naravno sveukupno uticalo na ono što danas i jesam, kao fotografkinja.

Ko su Vaši uzori i najveće inspiracije među umjetnicima?

Ne mogu reći da imam konkretne uzore. Ponekad su to Bergmanovi filmski klasici, ponekad Peter Lindberghove, Bressonove ili R. Doisneauove fotografije. Nekada su to izložbe slika manje poznatih autora koje spontano posjetim tokom putovanja. A ponekad prosto pročitam Hičkokovu definiciju sreće i to me pokrene.

Na filmskim kadrovima ili fotografijama volim da osjetim emociju, da prepoznam momenat ili u glavi kreiram priču i tad već kreće bujica ideja koja poziva na stvaranje.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo