Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Jelena Lacmanović

Objavljeno prije

na

Jelena Lacmanović je mlada Baranka koja trenutno studira na Fakultetu za uporabne družbene študije i završava prvu godinu mastera psihologije pri Univerzitetu u Ljubljani. Još tokom srednjoškolskih dana u Gimnaziji ,,Niko Rolović” dio školovanja provela je u Mariboru, da bi kasnije školovanje nastavila u Ljubljani. Tokom srednje škole bavila se odbojkom

 

Opus Vaših studiranja i učenja van granica Crne Gore je dugačak. Kako biste sumirali sva ta putovanja?

Kada bih sumirala svoje iskustvo studiranja van Crne Gore, u mojem slučaju u Sloveniji, to bi bilo u stihovima Nepovratne pesme Mike Antića, među njima: ,,Od reke se dete uči ka morima da poteče”. Bez dobre osnove koju sam ponijela iz svoje porodice, svojih domova Herceg Novog i Bara, ne bih mogla da se suočim sa svim ljepotama ali i svim izazovima koje nosi samostalan život jednog mladog čovjeka, a posebno mlade žene u inostranstvu. Sada, kada sam već jedno duže vrijeme u Crnoj Gori zbog cijele COVID situacije, mogu sa daljine sagledati cijelokupno iskustvo, i mogu ga istinski nazvati putovanjem, ali bez navigacijske mape, nju sam stvaraš vremenom. I u tome je najveća čar.

Kada su učenja u inostranstvu otpočela i kako?

Sve je počelo u drugom razredu srednje škole kada je Druga Gimnazija Maribor iz Slovenije raspisala konkurs za dodjelu stipendija za International Baccalaureate program, odnosno program međunarodne mature koja je priznata u cijelom svijetu. Od članova porodice i bliskih prijatelja, bila sam potaknuta da se prijavim. Nakon završena dva razreda i položene mature, te neponovljivih iskustava i nezamjenjivih ljudi na tom putu, bilo je prirodno da svoje studije, u oblasti psihologije, nastavim na Univerzitetu u Ljubljani.

Koje ste sve zemlje posjetili i u kom periodu?

U ovih sedam godina koliko već živim izvan Crne Gore, proputovala sam mnogo, zahvaljujući programima razmjene, volonterskim praksama ali i odličnoj povezanosti Ljubljane sa glavnim centrima Evrope. Tako sam obišla Austriju, Italiju, Češku, Slovačku, jedan dio Njemačke i Španije, te Holandiju i Mađarsku, da bih tik pred pandemiju sve to krunisala studentskom razmjenom u Poljskoj, tačnije u Krakovu na Jagiellonskom Univerzitetu, gdje sam provela nezaboravna četiri mjeseca. Svako putovanje otvara nova vrata u tebi i pomaže ti da upoznaš sebe, i one dobre ali i one loše strane, istovremeno šireći tvoje vidike i opremajući te za svakodnevni život pun izazova.

Koje konkretne uticaje na Vas osjećate zbog studiranja vani?

Kada provedete i kratak period vremena izvan svoje zone komfora, koja ne mora biti nužno vezana na vaše stalno mjesto boravka, na vaš dom, osjetite promjenu u sebi. Tako i poslije sedam godina osjećam značajne promjene koje su istovremeno vezane i na hronološki rast odnosno sazrijevanje, ali i na uticaj drugačije sredine i izazove koje ona nosi. Kada se kao 16-godišnjakinja nađeš među potpuno nepoznatim ljudima i u nepoznatoj okolini, naučiš da moraš da se osamostališ, da se izboriš za svoje snove, da gledaš na svaku prepreku kao na priliku za razvoj. Pošto u svakoj osobi postoje dvije strane, introvertna i ekstrovertna, a u mom slučaju je naginjalo više ka introvertnoj, vremenom sam naučila da balansiram obje i da na nova poznanstva gledam kao na bogatstvo. Naravno da nedostaju porodica i prijatelji te osjećaj ugodnosti doma, ali prihvatiš da on ne može biti prepreka tvojem napretku. Preporučila bih svima, da makar na jedan kratak vremenski period izađu iz svoje domaće okoline, da li u vidu studija, razmjena ili putovanja – vidjeće promjenu kada se vrate.

Na koju stazu je usmjeren Vaš trenutni put?

Trenutno sam fokusirana na pisanje magistarske teze iz oblasti interkulturalnog menadžmenta pri Fakultetu za uporabne družbene študije te završavanje prve godine mastera psihologije pri Univerzitetu u Ljubljani. Neki kratkoročni planovi su dobre prakse sa područja kliničke psihologije u Ljubljani ili u nekom od evropskih centara a dugoročni, nadam se, povratak u Crnu Goru kako bih svoje znanje i iskustva primjenila te učestvovala u razvoju naše zemlje.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Sara Stijović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sara Stijović, dvadesetčetvorogodišnja crnogorska rediteljka čiji je projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca Đina osvojio nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu

 

Nedavno ste osvojili nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu za projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca ,,Đina”. Koliko nagrade i priznanja utiču na Vaš rad?

Svaka nagrada je različita – mislim ne toliko zbog ,,težine” koju nosi, već zbog trenutka kada je stigla. Često mi se dešava da, kada me neko pita o nekoj nagradi, da ne mogu da se sjetim ni tačnog naziva nagrade, ni događaja, ali se, u najsitnije detalje, sjećam situacija koje su se događale kada sam/smo dobijali vijesti o tim nagradama – sjećam se svakog osmijeha, komada garderobe, pokreta, slijeda događaja – jer mi to biva važno. Nikad nisam imala osjećaj težine, na loš način, zbog nagrada – podstrek su lijep, uvijek, ali zdrav, u dovoljnoj mjeri da te potapšu po leđima i namignu ti. Ništa više i veće od toga. Nagrade ostaju kući, i nikada neće one biti te koje će ti dati hrabrost ili odlučnost za bavljenje određenom tematikom, pričanje određene priče – hrabrost ili postoji ili ne postoji. Tek onda kada postoji i bude sprovedena na dobar način, može biti i nagrađena.

Iako nije najznačajnija, mnogo volim prvu nagradu  za Najbolji dokumentarni film koju smo osvojili za Bars, walls, moj kratki dokumentarni film sa druge godine studija – na festivalu u Rumuniji. Volim je jer je prva u nizu, a potom jer je timska nagrada. Nagrada za najbolji film je timska, nije za najbolju režiju, fotografiju, ili zvuk – već za sve zajedno. Tada znam da sam dobro uradila ,,posao”. Posljednja nagrada, koju i pominjete, je značajna jer predstavlja presjek razvoja filma na kojem radimo, i potvrdu za dobar razvoj. Najveća sreća kada je u pitanju ta nagrada dolazi od imena koja su odlučila da nam dodijele. Kada žiri čine Vitaly Mansky, Yianna Sarri i Andrijana Stojković, čast vam bude što ste saslušani, a kamoli nagrađeni.

Poznata crnogorska glumica Sanja Vujisić dobila je priznanje za najbolju žensku ulogu na Boden International Film Festivalu u Švedskoj za film Idiot koji ste Vi režirali. Šta Vam ova priznanja govore o Vašem radu?

O mom radu? Na kraju dana, na kraju procesa – ono najvažnije – da sam bila dobar (sa)radnik svom timu. U ovom slučaju – Sanji, prvenstveno. Srećna sam zbog toga što smo uspjeli da publici sa drugog govornog područja, drugačijeg mentaliteta, prenesemo emociju. Šveđani su to prepoznali i nagradili Sanju sa predivnom nagradom za Najbolju žensku ulogu. Nadam se da će joj biti samo jedna u nizu od hiljadu – zaslužuje ih sve!

Koje su teme kojima najviše želite da se bavite u svojim filmovima i ko su Vaše vječite inspiracije?

Svaki film koji sam radila nosi drugačiji dio mene, a jednako sam se u svakom dala, i to je ono na šta sam jako ponosna. Jednim dijelom mogu pronaći zajednički imenilac kada su u pitanju teme kojima sam se bavila, ali mislim da ne želim da se bavim traženjem zajedničkog imenioca. Teme pronađu mene, a ja ih prepoznam… Imam 24 godine – vidjećemo.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Kristina Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kristina Ćetković, rođena Baranka koja živi u Podgorici, društvena je aktivistkinja od svojih studentskih dana. Završila je studije novinarstva, bila je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Autorka je romana U svoja četiri zida, kojim pokušava da prikaže svoj cilj društva u kojem su svi jednaki

 

Od ranih studentskih dana bavite se društvenim aktivizmom. Šta je u Vama probudilo želju i potrebu da stalno na različite načine unapređujete društvo u kojem živite?

Slučajno sam ušla u vode omladinskog aktivizma i rano shvatila da je to najbolji način da mijenjam društvo i rješavam probleme sa kojima sam se suočavala na različite načine – kao studentkinja, kao zaposlena, lezbejka i slično. Nepravda me još i kao dijete tangirala i tjerala na pobunu pa je društveni aktivizam došao kao najbolji kanal za ispoljavanje mog temperamenta.

Završili ste Fakultet političkih nauka, smjer Novinarstvo. Na koje načine smatrate da ova profesija može da doprinese ispunjenju Vašeg cilja i ideala društva u kojem u svi jednaki?

Trenutno mislim da ne doprinosi i zato sam i izašla iz novinarstva. Nažalost, mediji se danas, čast izuzecima, svode na oglasne table i megafone različitih interesnih grupacija. Čovjek, običan građanin i građanka, izgubljen je u moru beskorisnih informacija, diskursa koji vode ka mržnji i konfliktu…

Vi ste autorka prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Koju ste poruku pokušali da prenesete i da li mislite da ste uspjeli bar malo njome zagrebati ispod jakog okvira tradicionalnog i patrijahalnog društva u kojem živimo?

Mnogi koji su pročitali roman nisu saglasni sa tim da je ovo isključivo lezbejski roman već ga doživljavaju kao svoj i roman koji govori o društvu i anomalijama sa kojima živimo svakodnevno. Raduje me što su se u romanu prepoznale i žrtve porodičnog nasilja, i muškarci koji nisu mogli da shvate svoje partnerke, i strejt porodični ljudi… Najviše sam bila ganuta  komentarom jednog mladića koji je čitajući roman konačno shvatio i oprostio svojoj bivšoj ljubavi koja je raskinula sa njim jer je shvatila da je privlači isti pol. Moja želja je bila da prikažem da smo svi jednaki i da se suočavamo sa istim problemima bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.

Aktivistkinja ste za ljudska prava marginalizovanih grupa društva kao što su LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. Šta vidite kao najveće probleme u našoj zajednici zbog kojih i dalje nemamo društvo jednakih?

Nema mjesta pametovanju, vrlo je jednostavno – pokušajmo da se postavimo u cipele drugih i znaćemo kako da se osjećamo ali i ophodimo. Najveći problem našeg društva je što ne želimo da razmišljamo o drugima, a iz toga proizilazi nerazumijevanje koje uvijek vodi diskriminaciji.

Ko su ljudi koji Vas uvijek inspirišu i motivišu da se održite u svojim ciljevima i idejama?

Inspirišu me svi koji svoj posao rade pošteno i dostojanstveno i oni koji žive svoje autentične živote. Nažalost, malo je ljudi koji nisu licemjerni i koji zaista i jesu ono kakvim se predstavljaju.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo