Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Jelena Lacmanović

Objavljeno prije

na

Jelena Lacmanović je mlada Baranka koja trenutno studira na Fakultetu za uporabne družbene študije i završava prvu godinu mastera psihologije pri Univerzitetu u Ljubljani. Još tokom srednjoškolskih dana u Gimnaziji ,,Niko Rolović” dio školovanja provela je u Mariboru, da bi kasnije školovanje nastavila u Ljubljani. Tokom srednje škole bavila se odbojkom

 

Opus Vaših studiranja i učenja van granica Crne Gore je dugačak. Kako biste sumirali sva ta putovanja?

Kada bih sumirala svoje iskustvo studiranja van Crne Gore, u mojem slučaju u Sloveniji, to bi bilo u stihovima Nepovratne pesme Mike Antića, među njima: ,,Od reke se dete uči ka morima da poteče”. Bez dobre osnove koju sam ponijela iz svoje porodice, svojih domova Herceg Novog i Bara, ne bih mogla da se suočim sa svim ljepotama ali i svim izazovima koje nosi samostalan život jednog mladog čovjeka, a posebno mlade žene u inostranstvu. Sada, kada sam već jedno duže vrijeme u Crnoj Gori zbog cijele COVID situacije, mogu sa daljine sagledati cijelokupno iskustvo, i mogu ga istinski nazvati putovanjem, ali bez navigacijske mape, nju sam stvaraš vremenom. I u tome je najveća čar.

Kada su učenja u inostranstvu otpočela i kako?

Sve je počelo u drugom razredu srednje škole kada je Druga Gimnazija Maribor iz Slovenije raspisala konkurs za dodjelu stipendija za International Baccalaureate program, odnosno program međunarodne mature koja je priznata u cijelom svijetu. Od članova porodice i bliskih prijatelja, bila sam potaknuta da se prijavim. Nakon završena dva razreda i položene mature, te neponovljivih iskustava i nezamjenjivih ljudi na tom putu, bilo je prirodno da svoje studije, u oblasti psihologije, nastavim na Univerzitetu u Ljubljani.

Koje ste sve zemlje posjetili i u kom periodu?

U ovih sedam godina koliko već živim izvan Crne Gore, proputovala sam mnogo, zahvaljujući programima razmjene, volonterskim praksama ali i odličnoj povezanosti Ljubljane sa glavnim centrima Evrope. Tako sam obišla Austriju, Italiju, Češku, Slovačku, jedan dio Njemačke i Španije, te Holandiju i Mađarsku, da bih tik pred pandemiju sve to krunisala studentskom razmjenom u Poljskoj, tačnije u Krakovu na Jagiellonskom Univerzitetu, gdje sam provela nezaboravna četiri mjeseca. Svako putovanje otvara nova vrata u tebi i pomaže ti da upoznaš sebe, i one dobre ali i one loše strane, istovremeno šireći tvoje vidike i opremajući te za svakodnevni život pun izazova.

Koje konkretne uticaje na Vas osjećate zbog studiranja vani?

Kada provedete i kratak period vremena izvan svoje zone komfora, koja ne mora biti nužno vezana na vaše stalno mjesto boravka, na vaš dom, osjetite promjenu u sebi. Tako i poslije sedam godina osjećam značajne promjene koje su istovremeno vezane i na hronološki rast odnosno sazrijevanje, ali i na uticaj drugačije sredine i izazove koje ona nosi. Kada se kao 16-godišnjakinja nađeš među potpuno nepoznatim ljudima i u nepoznatoj okolini, naučiš da moraš da se osamostališ, da se izboriš za svoje snove, da gledaš na svaku prepreku kao na priliku za razvoj. Pošto u svakoj osobi postoje dvije strane, introvertna i ekstrovertna, a u mom slučaju je naginjalo više ka introvertnoj, vremenom sam naučila da balansiram obje i da na nova poznanstva gledam kao na bogatstvo. Naravno da nedostaju porodica i prijatelji te osjećaj ugodnosti doma, ali prihvatiš da on ne može biti prepreka tvojem napretku. Preporučila bih svima, da makar na jedan kratak vremenski period izađu iz svoje domaće okoline, da li u vidu studija, razmjena ili putovanja – vidjeće promjenu kada se vrate.

Na koju stazu je usmjeren Vaš trenutni put?

Trenutno sam fokusirana na pisanje magistarske teze iz oblasti interkulturalnog menadžmenta pri Fakultetu za uporabne družbene študije te završavanje prve godine mastera psihologije pri Univerzitetu u Ljubljani. Neki kratkoročni planovi su dobre prakse sa područja kliničke psihologije u Ljubljani ili u nekom od evropskih centara a dugoročni, nadam se, povratak u Crnu Goru kako bih svoje znanje i iskustva primjenila te učestvovala u razvoju naše zemlje.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Andrija Marić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Marić ima 22 godine i rođen je u Podgorici. Odrastao je u muzičkoj porodici. Muzika ga je, kako kaže, odgojila. Sebe smatra umjetnikom i kreativnim preduzetnikom

 

Kako otkrivate talenat za muziku?

Talenat za muziku otkrivaju moja majka i tetka kada sam imao oko tri godine. Kako su se obje bavile pedagoškim poslom (majka mi je kompozitor i tekstopisac dječijih pjesama i osnivač prvog privatnog zabavišta u Crnoj Gori Petar Pan, a tetka je bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju), imao sam svu slobodu da se izražavam kako je meni prijalo, kroz muziku. Od šeste godine nastupam na dječijim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a od šesnaeste počinjem da radim i kao tekstopisac.

Odakle crpite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Na početku mi je muzika bila tek vid samoterapije. Potreba da svojim osjećanjima dam neku validnost i da ih lakše „sažvaćem”. Danas mi muzika daje identitet. Ne znam ko bih bio bez nje. Shvatio sam da je moć volje jaka i da su manifestacije moguće, ali većinu vremena nemamo kontrolu nad životima. Jedino imamo kontrolu nad percepcijom, odnosno načinom na koji gledamo na život. Zato inspiraciju nalazim u rečenicama, terminima, fizici, hemiji, kulturi, nekulturi… Lakše mi ide život kada pišem o njemu.

Kakva je muzička scena u Crnoj Gori? Koliko je teško istaći se kao autor?

Muzička scena u Crnoj Gori je puna kvalitetnih umjetnika koji, nažalost, venu. Doduše, ne samo umjetnici, već generalno većina mladih ljudi svih profesija. Imam nadu u novu generaciju. Mnogo su svjesniji i znaju kako da iskoriste svoj talenat na pravi način. Želim da ih svojom muzikom inspirišem da uče i razvijaju sebe i u privatnom i u profesionalnom životu.

Šta svojim pjesmama poručujete publici?

Prvenstveno da vole sebe i druge, da se smiju, da plaču, da plešu, da dišu. Biti ljudsko biće je izuzetno teško, te truditi se da ne osjećamo naše iskustvo nas samo udaljava od naše suštine. Želim da ljudi nešto osjete u mojim pjesmama, što god to bilo. Dijelim je sa svijetom, jer znam da na taj način pokrećem kreativnost. Neko će čuti moju pjesmu i onda probati da napiše svoju. Neko će, slušajući je, iskoreografisati svoj originalni ples. Neko će učiti uz moju pjesmu, a neko ležati i razmišljati o životu.

Snimate li sada nešto?

Trenutno imam u planu realizaciju albuma na maternjem jeziku. Album je moja psihološka analiza Balkana, moje viđenje naše svakodnevice, i način kako se sa njom izboriti. Želim novim generacijama da poklonim pjesme pune ljubavi, snage, intelekta, samopouzdanja, zabave i igre. Želim da im kažem da je njihovo iskustvo validno i da zaslužuju da postoje. Da zaslužuju ljubav i šansu da bude uspješni nevezano gdje su se rodili, kako se zovu ili kako izgledaju.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Planiram da zadržim vlastito dostojanstvo. U 2021. godini buditi se uz rasprave o nacionalnosti, rodnoj ravnopravnosti, slobodi vjeroispovjesti, rasizmu, ratu, gladi, siromaštvu, jako je iscrpljujuće i definitivno nije život na zemlji kakav ja imam u glavi. Zato želim za sve nas da, koliko god nas sistem testirao iz dana u dan, svi kolektivno zadržimo dostojanstvo koje definiše ljudski život.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo