Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: I Hrvatsku čeka populistički spasitelj

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na hrvatskoj političkoj sceni ovih dana je vrlo burno: smjenjuju se ministri, slijedi rekonstrukcijaVlade, iz HDZ-a je izbačen član Predsjedništva te stranke Zlatan Hasanbegović, izabran je novi šef parlamenta… Da li Hrvatska ulazi u političku krizu kojoj je teško sagledati sve dimenzije?
VELJAK: Osnovni uzrok ovih dešavanja možemo identificirati kao krizu Agrokora, koja prijeti totalnim kolapsom. No, pozadina razlaza HDZ-a i Mosta je složenija: uoči lokalnih parlamentarnih izbora Most se pokušava svom biračkom tijelu još jednom prikazati kao politički pokret koji se suprotstavlja korupciji (uobičajeno i ne posve bez razloga povezanoj s legalnim i – još više – neformalnim strukturama oko HDZ-a), dok je u HDZ-u na djelu ozbiljno previranje, koje može rezultirati dugoročnim posljedicama. Naime, nakon političkog poraza prethodnog predsjednika Tomislava Karamarka i dolaska Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika HDZ-a a potom i premijera dolazi do radikalizacije baze te stranke, u kojoj sve više jača nezadovoljstvo transformacijom (makar tek verbalnom) u umjerenu konzervativnu stranku po uzoru na CDU Angele Merkel; dio baze bi htio povratak Tuđmanu, ali Tuđmanu očišćenom od svakog traga antifašizma. Ako na predstojećim izborima HDZ zabilježi loše rezultate, a posebno ako se na izborima za zagrebačkog gradonačelnika pokaže da kandidatkinja radikalne desnice Bruna Esih (koja nastupa zajedno sa Zlatkom Hasanbegovićem) ima znatno veću podršku od službenog kandidata HDZ-a, prilično je vjerojatno da će radikalno krilo HDZ-a pokušati preuzeti tu stranku u svoje ruke.

MONITOR: U medijima je najavljeno da će predsjednik SNV Milorad Pupovac biti potpredsjednik Vlade. Kako to komentarišete?
VELJAK: To je jedna od varijanti koje bi mogle biti u igri pri pokušaju formiranja nove većine (pri tom valja naglasiti da su manjinski zastupnici uvijek bili dio vladajuće koalicije, a u Sanaderovo vrijeme je član Pupovčeve stranke Slobodan Uzelac bio potpredsjednik vlade). Pitanje je, međutim, hoće li svi zastupnici HDZ-a slijediti Plenkovića.

MONITOR: Jesu li parlamentarni izbori jedna od opcija za izlaz iz krize?
VELJAK: Nije nimalo vjerojatno da bi novi izbori mogli rezultirati značajnijim pomacima odnosa snaga u parlamentu, posebno ako se uzme u obzir da je vodeća stranka opozicije – SDP, u ozbiljnoj krizi identiteta. Stoga možemo očekivati da će se nakon tih eventualnih izbora kriza vladavine nastavljati do u beskonačnost. Samo po sebi to ne mora biti loše, posebno ne katastrofalno: Belgija je nedavno gotovo dvije godine bila bez vlade – i ništa se nije dogodilo, sve je normalno funkcioniralo. Legendarne su parlamentarne krize u Italiji od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, vlade su trajale nekad samo po nekoliko mjeseci, češće su bile tehničke vlade od vlada koje su uživale podršku (nestabilne) parlamentarne većine, a za to vrijeme je zemlja napredovala u privrednom i svakom drugom pogledu.

MONITOR: Analitičari kažu da su aktuelna politička dešavanja u Hrvatskoj ustvari pregrupisavanje na desnici i rješavanje odnosa unutar HDZ-a?
VELJAK: Da, u pravu su: potaknuta Trumpovim uspjehom, jačanjem Putinova utjecaja u Evropskoj uniji, slijedeći uzore Orbana, Vučića, Erdogana i sličnih autoritarnih političara, hrvatska desnica pokušava, kako unutar HDZ-a tako i na njegovim rubovima, transformirati tu stranku, a odatle i zemlju u cjelini, kako bi je retuđmanizirala, ali bez (čak i puko verbalnog) antifašizma. Zašto bi Hrvatska, misle oni, bila iznimka među zemljama srednje i istočne Evrope?

MONITOR: Koliko je ljevica relevantan faktor u Hrvatskoj i šta ona može da učini na obuzdavanju jačanja desnih snaga?
VELJAK: Problem je što je danas ljevica u Hrvatskoj u značajnoj mjeri marginalizirana, vodeća stranka ljevice SDP, u potpunosti je preuzela neoliberalnu agendu, te time izgubila svoj identitet, a stranke i grupacije koje ustrajavaju na socijalističkim principima (ili makar na konceptu socijalne države) su rascjepkane i lišene snage da se ozbiljno nametnu na nacionalnoj političkoj sceni. S druge strane, bez ozbiljnog otpora jačanju ksenofobne, revizionističke i šovinističke desnice, možemo očekivati samo trumpizaciju/putinizaciju Hrvatske. Nažalost, prilično mračna perspektiva, ali tračak nade daje vjera da će oblikovanje budućeg monstruma (a pojavit će se, vidjet ćete, populistički spasitelj koji će htjeti da u Hrvatskoj zauzme ono mjesto što ga u Mađarskoj ima Viktor Orban ili u Turskoj Taip Erdogan) rezultirati okupljanjem svih onih koji ne prihvaćaju perspektivu preobrazbe Hrvatske u demokratski legitimiranu autoritarnu diktaturu (u tzv. neliberalnu demokraciju) te da će to okupljanje biti u stanju zaustaviti regresiju.

MONITOR: Hrvatska država je u potpunosti pod kontrolom mafije i nekoliko snažnih mafijaških lobija koji upravljaju kompletnim životom zemlje, rekao je prilikom podnošenja ostavke predsjednik Sabora Božo Petrov. Je li Petrov u pravu?
VELJAK: Ono što sasvim sigurno jest to da je Hrvatska pod kontrolom stranog kapitala. Banke su – s jednom jedinom iznimkom – u stranom vlasništvu, talijanskom, njemačkom, multinacionalnom, ali i mađarskom te ruskom. Jednako važi i za većinu infrastrukturnih kapaciteta (u formi koncesija ili čak i izravnog vlasništva) te za industrijsku proizvodnju (iznimku su činili tek Agrokor i s njime povezani dobavljači, ali sada su i oni na putu da dođu u ruke stranog kapitala). Sve to ima veze i s utjecajem pojedinih lobija, na čelu s uvozničkim lobijem, koji upropaštava domaću (posebno poljoprivrednu) proizvodnju; moglo bi se reći da se tu radi o višestrukoj uvezanosti, a koliko se tu može koristiti termin ,,mafijaško” – ostaje otvorenim pitanjem (koje nipošto nije besmisleno, posebno ako se ima na umu uloga ratnog profiterstva u stvaranju nove hrvatske buržoazije).

MONITOR: Odnosi između Hrvatske i Srbije daleko su od dobrih. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izjavila je da Hrvatska i Srbija treba da podvuku crtu i krenu ka izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Kakvi su po Vašem mišljenju preduslovi za stvaranje takvih odnosa?
VELJAK: Ti su odnosi odlični! Između vladajućih elita nema nikakvih problema, one se međusobno podržavaju, a jedna od metoda solidarne podrške sastoji se u stalnom korištenju zapaljive retorike. Pretpostavka za nesmetano održavanje elita na vlasti jest produbljivanje etničke distance, jačanje osjećaja ugroženosti od ,,onih drugih” – jedino to narod ne vidi niti želi vidjeti.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o eventualnom formiranju trećeg entiteta u BiH u kojem bi Hrvati imali većinu?
VELJAK: Još jedna floskula! Jedini racionalni razlog stvaranja trećeg entiteta jest jačanje državnosti Republike Srpske (što znači neometanu moć tamošnjih putinovaca), te neometana moć erdoganovaca u bošnjačkom dijelu Federacije.

MONITOR: Novi predsjednik Francuske je centrista Emanuel Makron. Šta to znači za Francusku i uopšte za Evropu?
VELJAK: Ukratko, znači da u Francuskoj fašizam (zasad) ne prolazi, kao što neće proći ni u Njemačkoj. No, 1928. Hitler nije prošao u Njemačkoj, trebalo je doći do velike krize 1929. da bi se stvorile pretpostavke za dolazak nacionalsocijalizma na vlast. Dakle, nema mjesta nikakvom trijumfalizmu!

MONITOR: Da li se u Hrvatskoj živi gore nakon ulaska u EU?
VELJAK: Odgovor glasi: ne! Ne živi se ni bolje ni lošije, ali zemlja ostaje bez stanovništva, posebno mladoga i obrazovanoga, koje koristi Evropsku uniju u cilju pronalaženja boljega života. Tek kad se mladi počnu vraćati, bit će to znak da je Hrvatskoj krenulo bolje. Pitanje je, međutim, kad će se to dogoditi – i da li će se uopće ikad dogoditi.

Nema pobune zbog preživljavanja

MONITOR: Sociolozi i politički analitičari često upozoravaju da su u bivšim jugoslovenskim republikama režimi sve korumpiraniji, da je na djelu sprega politike i krupnog kapitala, kontrola medija, pritisci na opoziciju, koncentracija moći i privilegija… Zašto su rijetki primjeri pobune protiv takvog stanja?
VELJAK: Čini se da je najveći problem u rastućoj rezignaciji najširih slojeva stanovništva koja se s jedne strane hrani podvalom da su “svi oni isti” (tj. tko se god bavi brigom za opće interese ima na umu tek privatnu dobrobit, jer nije moguće da bi se netko bezinteresno bavio bilo čime osim ako nije budala), a s druge strane ljudi se moraju baviti preživljavanjem pa nemaju ni snage ni motiva da se bune. No, uvijek postoji mogućnost da se čaša prelije i da se tinjajuće nezadovoljstvo pretvori u aktivan otpor – s druge pak strane iskustva ,,arapskog proljeća” pokazuju da su potencijali nositelja moći u preusmjeravanju takvog otpora mnogo veći nego što su to bili u neka ranija vremena.

EU se zasad neće raspasti

MONITOR: Svečešće se čuje da Evropskoj uniji prijeti raspad. Slovenački sociolog Rastko Močnik kaže u nedavnom intervjuu beogradskom Danasu da EU ,,nije neka blagonaklona zajednica ravnopravnih naroda” nego ,,suplementarna konstrukcija koja treba da nadomjesti gubljenje svjetske hegemonije od Zapadne Evrope i SAD”. Šta Vi mislite o EU i kakvu joj budućnost predviđate?
VELJAK: Veliki je problem s Evropskom unijom taj što se ona temelji na neupitnosti neoliberalne agende. Zasad se Unija neće raspasti, to je jasno, ali što će biti ukoliko se na globalnom planu spomenuta agenda dovede u pitanje – teško je prognozirati. Ono što je tu ključno jest sljedeće: svijet je danas toliko umrežen da bitne promjene nisu moguće na nekakvom lokalnom ili kontinentalnom planu – iako pojedini kontinenti ili velike zemlje mogu činiti (i pozitivne, ali i negativne, retrogradne) iskorake u pravcu promjene zatečenih odnosa.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo