Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: I Hrvatsku čeka populistički spasitelj

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na hrvatskoj političkoj sceni ovih dana je vrlo burno: smjenjuju se ministri, slijedi rekonstrukcijaVlade, iz HDZ-a je izbačen član Predsjedništva te stranke Zlatan Hasanbegović, izabran je novi šef parlamenta… Da li Hrvatska ulazi u političku krizu kojoj je teško sagledati sve dimenzije?
VELJAK: Osnovni uzrok ovih dešavanja možemo identificirati kao krizu Agrokora, koja prijeti totalnim kolapsom. No, pozadina razlaza HDZ-a i Mosta je složenija: uoči lokalnih parlamentarnih izbora Most se pokušava svom biračkom tijelu još jednom prikazati kao politički pokret koji se suprotstavlja korupciji (uobičajeno i ne posve bez razloga povezanoj s legalnim i – još više – neformalnim strukturama oko HDZ-a), dok je u HDZ-u na djelu ozbiljno previranje, koje može rezultirati dugoročnim posljedicama. Naime, nakon političkog poraza prethodnog predsjednika Tomislava Karamarka i dolaska Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika HDZ-a a potom i premijera dolazi do radikalizacije baze te stranke, u kojoj sve više jača nezadovoljstvo transformacijom (makar tek verbalnom) u umjerenu konzervativnu stranku po uzoru na CDU Angele Merkel; dio baze bi htio povratak Tuđmanu, ali Tuđmanu očišćenom od svakog traga antifašizma. Ako na predstojećim izborima HDZ zabilježi loše rezultate, a posebno ako se na izborima za zagrebačkog gradonačelnika pokaže da kandidatkinja radikalne desnice Bruna Esih (koja nastupa zajedno sa Zlatkom Hasanbegovićem) ima znatno veću podršku od službenog kandidata HDZ-a, prilično je vjerojatno da će radikalno krilo HDZ-a pokušati preuzeti tu stranku u svoje ruke.

MONITOR: U medijima je najavljeno da će predsjednik SNV Milorad Pupovac biti potpredsjednik Vlade. Kako to komentarišete?
VELJAK: To je jedna od varijanti koje bi mogle biti u igri pri pokušaju formiranja nove većine (pri tom valja naglasiti da su manjinski zastupnici uvijek bili dio vladajuće koalicije, a u Sanaderovo vrijeme je član Pupovčeve stranke Slobodan Uzelac bio potpredsjednik vlade). Pitanje je, međutim, hoće li svi zastupnici HDZ-a slijediti Plenkovića.

MONITOR: Jesu li parlamentarni izbori jedna od opcija za izlaz iz krize?
VELJAK: Nije nimalo vjerojatno da bi novi izbori mogli rezultirati značajnijim pomacima odnosa snaga u parlamentu, posebno ako se uzme u obzir da je vodeća stranka opozicije – SDP, u ozbiljnoj krizi identiteta. Stoga možemo očekivati da će se nakon tih eventualnih izbora kriza vladavine nastavljati do u beskonačnost. Samo po sebi to ne mora biti loše, posebno ne katastrofalno: Belgija je nedavno gotovo dvije godine bila bez vlade – i ništa se nije dogodilo, sve je normalno funkcioniralo. Legendarne su parlamentarne krize u Italiji od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, vlade su trajale nekad samo po nekoliko mjeseci, češće su bile tehničke vlade od vlada koje su uživale podršku (nestabilne) parlamentarne većine, a za to vrijeme je zemlja napredovala u privrednom i svakom drugom pogledu.

MONITOR: Analitičari kažu da su aktuelna politička dešavanja u Hrvatskoj ustvari pregrupisavanje na desnici i rješavanje odnosa unutar HDZ-a?
VELJAK: Da, u pravu su: potaknuta Trumpovim uspjehom, jačanjem Putinova utjecaja u Evropskoj uniji, slijedeći uzore Orbana, Vučića, Erdogana i sličnih autoritarnih političara, hrvatska desnica pokušava, kako unutar HDZ-a tako i na njegovim rubovima, transformirati tu stranku, a odatle i zemlju u cjelini, kako bi je retuđmanizirala, ali bez (čak i puko verbalnog) antifašizma. Zašto bi Hrvatska, misle oni, bila iznimka među zemljama srednje i istočne Evrope?

MONITOR: Koliko je ljevica relevantan faktor u Hrvatskoj i šta ona može da učini na obuzdavanju jačanja desnih snaga?
VELJAK: Problem je što je danas ljevica u Hrvatskoj u značajnoj mjeri marginalizirana, vodeća stranka ljevice SDP, u potpunosti je preuzela neoliberalnu agendu, te time izgubila svoj identitet, a stranke i grupacije koje ustrajavaju na socijalističkim principima (ili makar na konceptu socijalne države) su rascjepkane i lišene snage da se ozbiljno nametnu na nacionalnoj političkoj sceni. S druge strane, bez ozbiljnog otpora jačanju ksenofobne, revizionističke i šovinističke desnice, možemo očekivati samo trumpizaciju/putinizaciju Hrvatske. Nažalost, prilično mračna perspektiva, ali tračak nade daje vjera da će oblikovanje budućeg monstruma (a pojavit će se, vidjet ćete, populistički spasitelj koji će htjeti da u Hrvatskoj zauzme ono mjesto što ga u Mađarskoj ima Viktor Orban ili u Turskoj Taip Erdogan) rezultirati okupljanjem svih onih koji ne prihvaćaju perspektivu preobrazbe Hrvatske u demokratski legitimiranu autoritarnu diktaturu (u tzv. neliberalnu demokraciju) te da će to okupljanje biti u stanju zaustaviti regresiju.

MONITOR: Hrvatska država je u potpunosti pod kontrolom mafije i nekoliko snažnih mafijaških lobija koji upravljaju kompletnim životom zemlje, rekao je prilikom podnošenja ostavke predsjednik Sabora Božo Petrov. Je li Petrov u pravu?
VELJAK: Ono što sasvim sigurno jest to da je Hrvatska pod kontrolom stranog kapitala. Banke su – s jednom jedinom iznimkom – u stranom vlasništvu, talijanskom, njemačkom, multinacionalnom, ali i mađarskom te ruskom. Jednako važi i za većinu infrastrukturnih kapaciteta (u formi koncesija ili čak i izravnog vlasništva) te za industrijsku proizvodnju (iznimku su činili tek Agrokor i s njime povezani dobavljači, ali sada su i oni na putu da dođu u ruke stranog kapitala). Sve to ima veze i s utjecajem pojedinih lobija, na čelu s uvozničkim lobijem, koji upropaštava domaću (posebno poljoprivrednu) proizvodnju; moglo bi se reći da se tu radi o višestrukoj uvezanosti, a koliko se tu može koristiti termin ,,mafijaško” – ostaje otvorenim pitanjem (koje nipošto nije besmisleno, posebno ako se ima na umu uloga ratnog profiterstva u stvaranju nove hrvatske buržoazije).

MONITOR: Odnosi između Hrvatske i Srbije daleko su od dobrih. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izjavila je da Hrvatska i Srbija treba da podvuku crtu i krenu ka izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Kakvi su po Vašem mišljenju preduslovi za stvaranje takvih odnosa?
VELJAK: Ti su odnosi odlični! Između vladajućih elita nema nikakvih problema, one se međusobno podržavaju, a jedna od metoda solidarne podrške sastoji se u stalnom korištenju zapaljive retorike. Pretpostavka za nesmetano održavanje elita na vlasti jest produbljivanje etničke distance, jačanje osjećaja ugroženosti od ,,onih drugih” – jedino to narod ne vidi niti želi vidjeti.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o eventualnom formiranju trećeg entiteta u BiH u kojem bi Hrvati imali većinu?
VELJAK: Još jedna floskula! Jedini racionalni razlog stvaranja trećeg entiteta jest jačanje državnosti Republike Srpske (što znači neometanu moć tamošnjih putinovaca), te neometana moć erdoganovaca u bošnjačkom dijelu Federacije.

MONITOR: Novi predsjednik Francuske je centrista Emanuel Makron. Šta to znači za Francusku i uopšte za Evropu?
VELJAK: Ukratko, znači da u Francuskoj fašizam (zasad) ne prolazi, kao što neće proći ni u Njemačkoj. No, 1928. Hitler nije prošao u Njemačkoj, trebalo je doći do velike krize 1929. da bi se stvorile pretpostavke za dolazak nacionalsocijalizma na vlast. Dakle, nema mjesta nikakvom trijumfalizmu!

MONITOR: Da li se u Hrvatskoj živi gore nakon ulaska u EU?
VELJAK: Odgovor glasi: ne! Ne živi se ni bolje ni lošije, ali zemlja ostaje bez stanovništva, posebno mladoga i obrazovanoga, koje koristi Evropsku uniju u cilju pronalaženja boljega života. Tek kad se mladi počnu vraćati, bit će to znak da je Hrvatskoj krenulo bolje. Pitanje je, međutim, kad će se to dogoditi – i da li će se uopće ikad dogoditi.

Nema pobune zbog preživljavanja

MONITOR: Sociolozi i politički analitičari često upozoravaju da su u bivšim jugoslovenskim republikama režimi sve korumpiraniji, da je na djelu sprega politike i krupnog kapitala, kontrola medija, pritisci na opoziciju, koncentracija moći i privilegija… Zašto su rijetki primjeri pobune protiv takvog stanja?
VELJAK: Čini se da je najveći problem u rastućoj rezignaciji najširih slojeva stanovništva koja se s jedne strane hrani podvalom da su “svi oni isti” (tj. tko se god bavi brigom za opće interese ima na umu tek privatnu dobrobit, jer nije moguće da bi se netko bezinteresno bavio bilo čime osim ako nije budala), a s druge strane ljudi se moraju baviti preživljavanjem pa nemaju ni snage ni motiva da se bune. No, uvijek postoji mogućnost da se čaša prelije i da se tinjajuće nezadovoljstvo pretvori u aktivan otpor – s druge pak strane iskustva ,,arapskog proljeća” pokazuju da su potencijali nositelja moći u preusmjeravanju takvog otpora mnogo veći nego što su to bili u neka ranija vremena.

EU se zasad neće raspasti

MONITOR: Svečešće se čuje da Evropskoj uniji prijeti raspad. Slovenački sociolog Rastko Močnik kaže u nedavnom intervjuu beogradskom Danasu da EU ,,nije neka blagonaklona zajednica ravnopravnih naroda” nego ,,suplementarna konstrukcija koja treba da nadomjesti gubljenje svjetske hegemonije od Zapadne Evrope i SAD”. Šta Vi mislite o EU i kakvu joj budućnost predviđate?
VELJAK: Veliki je problem s Evropskom unijom taj što se ona temelji na neupitnosti neoliberalne agende. Zasad se Unija neće raspasti, to je jasno, ali što će biti ukoliko se na globalnom planu spomenuta agenda dovede u pitanje – teško je prognozirati. Ono što je tu ključno jest sljedeće: svijet je danas toliko umrežen da bitne promjene nisu moguće na nekakvom lokalnom ili kontinentalnom planu – iako pojedini kontinenti ili velike zemlje mogu činiti (i pozitivne, ali i negativne, retrogradne) iskorake u pravcu promjene zatečenih odnosa.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo