Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Nadam se da se Hrvatska vraća antifašizmu

Objavljeno prije

na

Na 75. godišnjicu proboja posljednjih logoraša iz Jasenovca Hrvatska je izgledala kao sasvim pristojna država, slobodna od koketiranja s istorijskim revizionizmom i relativizovanjem fašizma

 

 

MONITOR: Dvadeset drugog aprila, povodom 75. godišnjice proboja posljednjih logoraša iz zloglasnog logora Jasenovac kompletan državni vrh Hrvatske i predstavnici žrtava odali su počast stradalima u tom logoru. To je bila prva jedinstvena komemoracija od 2014. godine. Šta znači taj događaj?

VELJAK: Višestruka je važnost tog obilježavanja: prvi puta nakon više godina okupio se čitav državni vrh i svi relevantni predstavnici žrtava, a odavanje počasti žrtvama te osuda zločinačkog ustaškog režima NDH bila je jednoznačna, bez ikakvih rezervi, bez ikakvih „ali” i „ako”.  Tog je dana Hrvatska izgledala kao sasvim pristojna država, slobodna od koketiranja s historijskim revizionizmom i relativiziranjem fašizma.

MONITOR: Koje su poznate ličnosti bile na zvaničnoj državnoj komemoraciji?

VELJAK: Pored spomenutoga državnog vrha, na komemoraciji su bili i vodeći predstavnici Srba (Milorad Pupovac), Židova (Ognjen Kraus) i Roma (Veljko Kajtazi, saborski zastupnik), kao i predsjednik Saveza antifašista Hrvatske Franjo Habulin.

MONITOR: Kako je došlo do toga poslije bojkota takve komemoracije, koji je počeo u vrijeme Vlade premijera Tihomira Oreškovića, koju je prevodila Hrvatska demokratske zajednica na čelu sa Tomislavom Karamarkom?

VELJAK: Vjerojatno su dva glavna uzroka: prvo, stanje u zemlji, uzrokovano pandemijom, koja je privremeno stišala političke strasti (iako se one ovih dana iznova pomalo razbuktavaju, što optimisti tumače kao početak povratka u normalu), te, drugo, činjenica da je nedavno na dužnost  predsjednika Republike stupio Zoran Milanović, kojemu bi se možda svašta moglo prigovoriti, ali ne i dovesti u pitanje njegov principijelan stav o fašizmu i antifašizmu. Njegova izjava dana neposredno nakon komemoracije kada je upitan o spornoj spomen-ploči poginulim pripadnicima paravojne formacije HOS-a koja je iz Jasenovca premještena u obližnju Novsku (a na kojoj se nalazi natpis „Za dom spremni”) – rekao da se hosovci nisu borili za Hrvatsku, nego za obnovu NDH (te dodao da bi tu ploču trebalo „nekamo baciti”) izazvala je žustre reakcije HDZ-a, i to kako onih od kojih se to moglo očekivati (Tomo Medved, zamjenik predsjednika stranke, iznikao je iz šatora na Savskoj cesti pod kojim su neki radikalniji veterani svojedobno mjesecima protestirali protiv tadašnje Milanovićeve vlade), tako i onih koji predstavljaju umjereno, umiveno ili europsko krilo HDZ-a (npr. Gordan Jandroković); naravno, najoštrije osude mogle su se čuti iz redova desne opozicije, koja se, manje ili više otvoreno, zalaže za rehabilitaciju NDH i za izbacivanje antifašistčke preambule iz hrvatskog ustava.

MONITOR: Bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović nije učestvovala na komemoracijama. Prije pet godina u Jasenovac je otišla nenajavljeno, a kritikovana je i zbog sporne izjave o ustaškom pozdravu „Za dom spremni“” kao starom hrvatskom pozdravu…

VELJAK: Ne bih komentirao tu osobu, njezino je predsjednikovanje sramota koja se neće tako lako zaboraviti.

MONITOR: Šta je, ukratko, po zvaničnoj verziji, bio koncentracioni logor Jasenovac?

VELJAK: Što je to „zvanična verzija”? Neka prihvatljiva verzija istine o Jasenovcu, za koju bih volio da je doista konsenzualni stav hrvatske države i društva, glasi: Jasenovac je bio ustaški koncentracijski logor u kojemu je ubijeno najmanje 83.000 muškaraca, žena i djece, i to: Srba, Židova, Roma te Hrvata-antifašista. Naravno, historijski revizionisti pokušavaju nametnuti svoju verziju: bio je to logor za protivnike NDH, u kojem se humano postupalo sa zatočenicima (pa su oni čak i imali razvijen kulturni život: dokaz bi bila predstava „Mala Floramy”, koja je zaista bila upriličena u okviru priprema za posjet delegacije Međunarodnog crvenog križa), a umrlo je 2.000 do 3.000 ljudi, uglavnom od zaraznih bolesti. Zanimljivo je da ti isti javni zagovaratelji takvog tumačenja istine o Jasenovcu u privatnom životu, kad se nađu na kakvom derneku, vole zapjevati onu ustašku „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara” (Maks Luburić bio je u jednom periodu zapovjednik logora). Dakle, čekamo bolja vremena, pa da otvoreno objavimo kako Srbe i sve druge koji ne prihvaćaju ustaški poredak treba prepustiti mesarima da dobiju što su zaslužili. Zasad moramo biti dvolični! No, rekao bih da se tu radi o jednoj izrazito beznačajnoj manjini, ali glasnoj, odlučnoj i upornoj, te ih nipošto ne bi trebalo ni ignorirati niti potcjenjivati unatoč njihovoj malobrojnosti.

MONITOR: Da li je ova komemoracija znak da se Hrvatska konačno vraća antifašizmu?

VELJAK: Nadam se, ali to neće ići lako, upravo zbog ove bučne manjine koju sam upravo spomenuo, a na čije glasove mnogi računaju precjenjujući njezin realan utjecaj. Kad se govori o precjenjivanju tog korpusa biračkog tijela, treba spomenuti tri poučna primjera: dva su negativna i jedan pozitivan, a sva tri govore isto. Zoran Milanović izgubio je svojedobno parlamentarne izbora nakon što se (nespretno i ponekad neukusno) pokušavao dodvoriti desničarskim glasačima, slično se dogodilo i Borisu Tadiću na predsjedničkim izborima u Srbiji. S druge strane, Andrej Plenković je ove godine uvjerljivo dobio unutarstranačke izbore u HDZ-u, iako su ga optuživali da je strano tijelo u stranci, da je takoreći komunjara te da mrzi Hrvatsku (tj. mrzi NDH).

MONITOR: Da li će to doprinijeti normalizaciji odnosa sa Srbijom?

VELJAK: Priznajem: skeptičan sam, s obzirom na sadašnje stanje u Srbiji. No, u očekivanju nekih pozitivnih pomaka, ova bi se komemoracija mogla ispostaviti kao značajna pretpostavka za normalizaciju.

MONITOR: Nedavno je u dvadeset pet gradova Hrvatske čitan odlomak iz Ekova „Eseja o vječnom fašizmu”. Šta se htjelo pokazati tom akcijom?

VELJAK: Moralo bi biti jasno: Fašizam nije umro završetkom Drugoga svjetskog rata, on je uvijek otvorena mogućnost. Kao što se demokraciju uvijek iznova mora braniti od onih koju bi je htjeli ukinuti, jer ona nije neko jednom zauvijek uspostavljeno stanje, nego proces koji može ići i nizbrdo ako se njezine vrijednosti pažljivo ne njeguju (uostalom, kao što očišćen stan nije jednom zauvijek očišćen, nego ga stalno iznova valja čistiti da ne bi zapao u prljavštinu, jer prašina i smeće nadiru, pa ih, upravo sizifovski, iz dana u dan moramo uklanjati), tako su i potencijali fašizma tu među nama, danas i ovdje, te bismo se začas mogli probuditi u nekom novom fašizmu ako ne vodimo računa o tim mračnim snagama koje čekaju svoj trenutak.

MONITOR: Zbog nesankcionisanja ustaškog pozdrava „Za dom spremni” i relativizacije ustaških zločina u Hrvatskoj godinama traju ogromne političke podjele. Je li ovo što se sad dešava najava da otpočinje normalizacija političke atmosfere u zemlji?

VELJAK: Ponavljam, volio bih vjerovati da je ovo početak normalizacije. No, sve ovisi o političkoj volji dominantnih snaga da marginaliziraju nositelje historijskog revizionizma. Treba uspostaviti široki konsenzus o zločinačkom karakteru NDH, ali nisam siguran da je to danas realno.

MONITOR: Koji su to najveći problemi s kojima se suočava današnja Hrvatska?

VELJAK: Vjerojatno je najveći problem ekonomija, i to posebno s obzirom na predstojeće razdoblje kad se očekuje kraj pandemije. Devastirana pljačkaškom privatizacijom, ali i lokalnim učincima neoliberalne globalne politike (s osobitim obzirom na ponašanje centara međunarodnog financijskog kapitala), privredna aktivnost u Hrvatskoj suočit će se dodatno s problemima koje je izazvao zastoj uzrokovan prekidom niza aktivnosti. Pri tom je od posebne važnosti stanje u turističkoj privredi. U Hrvatskoj, kao što je poznato, turizam ima značajan udio u bruto nacionalnom dohotku (tako da neki pretjerujući govore o turizmu kao monokulturi), te nije jasno kako će se i uz koju cijenu zemlja izvući iz predstojeće krize. Dodatno je pitanje koje će političke posljedice kriza izazvati, hoće li jačati tendencije autoritarizma ili možda i populizma (koji nužno poprima autoritarne oblike). Dalje, hoće li mjere koje su danas medicinski opravdane prerasti u dugoročna rješenja? Primjera radi, postavlja se pitanje hoće li online nastava na fakultetima, koja je po svemu sudeći vrlo uspješna, biti povod za daljnje smanjivanje ulaganja u visoko školstvo.

MONITOR: U intervjuu Monitoru pretprošle godine rekli ste: „Danas je poželjno biti Hrvat i katolik, a ko nije katolik ne može se, tako se tvrdi, smatrati pravim Hrvatom ako se hoće imati uspjeha u karijeri ili čak i doći do najobičnijeg radnog mjesta”. Je Ii se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje u tom smislu?

 VELJAK: Nažalost – ništa!

MONITOR: Pošto je borba protiv korona virusa jedna od najaktuelnijih tema širom svijeta, kakvo je stanje u Hrvatskoj kad je riječ o toj pandemiji?

VELJAK: Zasad je, uz određene slabosti i nesnalaženja, borba protiv zaraze uspješna, zahvaljujući u prvom redu javnom zdravstvu, koje je relikt omraženog socijalizma. Međutim, valja reći da je pandemija otvorila i prostor za razne autoritarne tendencije. Također, otvoren je prostor za preispitivanje niza loših stvari, od sistematskog zapostavljanja poljoprivredne proizvodnje i uvoza prehrambenih proizvoda sumnjive kvalitete, pa do poslovne politike banaka koje – kako to i priliči njihovoj prirodi – vode računa isključivo o svom profitu. Problem je što nema previše izgleda da se iskoriste potencijali izazvani ovom krizom, da dođe do poželjnih promjena, jer one ne ovise tek o lokalnom (odnosno nacionalnom) planu nego i o globalnim konstelacijama.

                                                           Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo