Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Nadam se da se Hrvatska vraća antifašizmu

Objavljeno prije

na

Na 75. godišnjicu proboja posljednjih logoraša iz Jasenovca Hrvatska je izgledala kao sasvim pristojna država, slobodna od koketiranja s istorijskim revizionizmom i relativizovanjem fašizma

 

 

MONITOR: Dvadeset drugog aprila, povodom 75. godišnjice proboja posljednjih logoraša iz zloglasnog logora Jasenovac kompletan državni vrh Hrvatske i predstavnici žrtava odali su počast stradalima u tom logoru. To je bila prva jedinstvena komemoracija od 2014. godine. Šta znači taj događaj?

VELJAK: Višestruka je važnost tog obilježavanja: prvi puta nakon više godina okupio se čitav državni vrh i svi relevantni predstavnici žrtava, a odavanje počasti žrtvama te osuda zločinačkog ustaškog režima NDH bila je jednoznačna, bez ikakvih rezervi, bez ikakvih „ali” i „ako”.  Tog je dana Hrvatska izgledala kao sasvim pristojna država, slobodna od koketiranja s historijskim revizionizmom i relativiziranjem fašizma.

MONITOR: Koje su poznate ličnosti bile na zvaničnoj državnoj komemoraciji?

VELJAK: Pored spomenutoga državnog vrha, na komemoraciji su bili i vodeći predstavnici Srba (Milorad Pupovac), Židova (Ognjen Kraus) i Roma (Veljko Kajtazi, saborski zastupnik), kao i predsjednik Saveza antifašista Hrvatske Franjo Habulin.

MONITOR: Kako je došlo do toga poslije bojkota takve komemoracije, koji je počeo u vrijeme Vlade premijera Tihomira Oreškovića, koju je prevodila Hrvatska demokratske zajednica na čelu sa Tomislavom Karamarkom?

VELJAK: Vjerojatno su dva glavna uzroka: prvo, stanje u zemlji, uzrokovano pandemijom, koja je privremeno stišala političke strasti (iako se one ovih dana iznova pomalo razbuktavaju, što optimisti tumače kao početak povratka u normalu), te, drugo, činjenica da je nedavno na dužnost  predsjednika Republike stupio Zoran Milanović, kojemu bi se možda svašta moglo prigovoriti, ali ne i dovesti u pitanje njegov principijelan stav o fašizmu i antifašizmu. Njegova izjava dana neposredno nakon komemoracije kada je upitan o spornoj spomen-ploči poginulim pripadnicima paravojne formacije HOS-a koja je iz Jasenovca premještena u obližnju Novsku (a na kojoj se nalazi natpis „Za dom spremni”) – rekao da se hosovci nisu borili za Hrvatsku, nego za obnovu NDH (te dodao da bi tu ploču trebalo „nekamo baciti”) izazvala je žustre reakcije HDZ-a, i to kako onih od kojih se to moglo očekivati (Tomo Medved, zamjenik predsjednika stranke, iznikao je iz šatora na Savskoj cesti pod kojim su neki radikalniji veterani svojedobno mjesecima protestirali protiv tadašnje Milanovićeve vlade), tako i onih koji predstavljaju umjereno, umiveno ili europsko krilo HDZ-a (npr. Gordan Jandroković); naravno, najoštrije osude mogle su se čuti iz redova desne opozicije, koja se, manje ili više otvoreno, zalaže za rehabilitaciju NDH i za izbacivanje antifašistčke preambule iz hrvatskog ustava.

MONITOR: Bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović nije učestvovala na komemoracijama. Prije pet godina u Jasenovac je otišla nenajavljeno, a kritikovana je i zbog sporne izjave o ustaškom pozdravu „Za dom spremni“” kao starom hrvatskom pozdravu…

VELJAK: Ne bih komentirao tu osobu, njezino je predsjednikovanje sramota koja se neće tako lako zaboraviti.

MONITOR: Šta je, ukratko, po zvaničnoj verziji, bio koncentracioni logor Jasenovac?

VELJAK: Što je to „zvanična verzija”? Neka prihvatljiva verzija istine o Jasenovcu, za koju bih volio da je doista konsenzualni stav hrvatske države i društva, glasi: Jasenovac je bio ustaški koncentracijski logor u kojemu je ubijeno najmanje 83.000 muškaraca, žena i djece, i to: Srba, Židova, Roma te Hrvata-antifašista. Naravno, historijski revizionisti pokušavaju nametnuti svoju verziju: bio je to logor za protivnike NDH, u kojem se humano postupalo sa zatočenicima (pa su oni čak i imali razvijen kulturni život: dokaz bi bila predstava „Mala Floramy”, koja je zaista bila upriličena u okviru priprema za posjet delegacije Međunarodnog crvenog križa), a umrlo je 2.000 do 3.000 ljudi, uglavnom od zaraznih bolesti. Zanimljivo je da ti isti javni zagovaratelji takvog tumačenja istine o Jasenovcu u privatnom životu, kad se nađu na kakvom derneku, vole zapjevati onu ustašku „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara” (Maks Luburić bio je u jednom periodu zapovjednik logora). Dakle, čekamo bolja vremena, pa da otvoreno objavimo kako Srbe i sve druge koji ne prihvaćaju ustaški poredak treba prepustiti mesarima da dobiju što su zaslužili. Zasad moramo biti dvolični! No, rekao bih da se tu radi o jednoj izrazito beznačajnoj manjini, ali glasnoj, odlučnoj i upornoj, te ih nipošto ne bi trebalo ni ignorirati niti potcjenjivati unatoč njihovoj malobrojnosti.

MONITOR: Da li je ova komemoracija znak da se Hrvatska konačno vraća antifašizmu?

VELJAK: Nadam se, ali to neće ići lako, upravo zbog ove bučne manjine koju sam upravo spomenuo, a na čije glasove mnogi računaju precjenjujući njezin realan utjecaj. Kad se govori o precjenjivanju tog korpusa biračkog tijela, treba spomenuti tri poučna primjera: dva su negativna i jedan pozitivan, a sva tri govore isto. Zoran Milanović izgubio je svojedobno parlamentarne izbora nakon što se (nespretno i ponekad neukusno) pokušavao dodvoriti desničarskim glasačima, slično se dogodilo i Borisu Tadiću na predsjedničkim izborima u Srbiji. S druge strane, Andrej Plenković je ove godine uvjerljivo dobio unutarstranačke izbore u HDZ-u, iako su ga optuživali da je strano tijelo u stranci, da je takoreći komunjara te da mrzi Hrvatsku (tj. mrzi NDH).

MONITOR: Da li će to doprinijeti normalizaciji odnosa sa Srbijom?

VELJAK: Priznajem: skeptičan sam, s obzirom na sadašnje stanje u Srbiji. No, u očekivanju nekih pozitivnih pomaka, ova bi se komemoracija mogla ispostaviti kao značajna pretpostavka za normalizaciju.

MONITOR: Nedavno je u dvadeset pet gradova Hrvatske čitan odlomak iz Ekova „Eseja o vječnom fašizmu”. Šta se htjelo pokazati tom akcijom?

VELJAK: Moralo bi biti jasno: Fašizam nije umro završetkom Drugoga svjetskog rata, on je uvijek otvorena mogućnost. Kao što se demokraciju uvijek iznova mora braniti od onih koju bi je htjeli ukinuti, jer ona nije neko jednom zauvijek uspostavljeno stanje, nego proces koji može ići i nizbrdo ako se njezine vrijednosti pažljivo ne njeguju (uostalom, kao što očišćen stan nije jednom zauvijek očišćen, nego ga stalno iznova valja čistiti da ne bi zapao u prljavštinu, jer prašina i smeće nadiru, pa ih, upravo sizifovski, iz dana u dan moramo uklanjati), tako su i potencijali fašizma tu među nama, danas i ovdje, te bismo se začas mogli probuditi u nekom novom fašizmu ako ne vodimo računa o tim mračnim snagama koje čekaju svoj trenutak.

MONITOR: Zbog nesankcionisanja ustaškog pozdrava „Za dom spremni” i relativizacije ustaških zločina u Hrvatskoj godinama traju ogromne političke podjele. Je li ovo što se sad dešava najava da otpočinje normalizacija političke atmosfere u zemlji?

VELJAK: Ponavljam, volio bih vjerovati da je ovo početak normalizacije. No, sve ovisi o političkoj volji dominantnih snaga da marginaliziraju nositelje historijskog revizionizma. Treba uspostaviti široki konsenzus o zločinačkom karakteru NDH, ali nisam siguran da je to danas realno.

MONITOR: Koji su to najveći problemi s kojima se suočava današnja Hrvatska?

VELJAK: Vjerojatno je najveći problem ekonomija, i to posebno s obzirom na predstojeće razdoblje kad se očekuje kraj pandemije. Devastirana pljačkaškom privatizacijom, ali i lokalnim učincima neoliberalne globalne politike (s osobitim obzirom na ponašanje centara međunarodnog financijskog kapitala), privredna aktivnost u Hrvatskoj suočit će se dodatno s problemima koje je izazvao zastoj uzrokovan prekidom niza aktivnosti. Pri tom je od posebne važnosti stanje u turističkoj privredi. U Hrvatskoj, kao što je poznato, turizam ima značajan udio u bruto nacionalnom dohotku (tako da neki pretjerujući govore o turizmu kao monokulturi), te nije jasno kako će se i uz koju cijenu zemlja izvući iz predstojeće krize. Dodatno je pitanje koje će političke posljedice kriza izazvati, hoće li jačati tendencije autoritarizma ili možda i populizma (koji nužno poprima autoritarne oblike). Dalje, hoće li mjere koje su danas medicinski opravdane prerasti u dugoročna rješenja? Primjera radi, postavlja se pitanje hoće li online nastava na fakultetima, koja je po svemu sudeći vrlo uspješna, biti povod za daljnje smanjivanje ulaganja u visoko školstvo.

MONITOR: U intervjuu Monitoru pretprošle godine rekli ste: „Danas je poželjno biti Hrvat i katolik, a ko nije katolik ne može se, tako se tvrdi, smatrati pravim Hrvatom ako se hoće imati uspjeha u karijeri ili čak i doći do najobičnijeg radnog mjesta”. Je Ii se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje u tom smislu?

 VELJAK: Nažalost – ništa!

MONITOR: Pošto je borba protiv korona virusa jedna od najaktuelnijih tema širom svijeta, kakvo je stanje u Hrvatskoj kad je riječ o toj pandemiji?

VELJAK: Zasad je, uz određene slabosti i nesnalaženja, borba protiv zaraze uspješna, zahvaljujući u prvom redu javnom zdravstvu, koje je relikt omraženog socijalizma. Međutim, valja reći da je pandemija otvorila i prostor za razne autoritarne tendencije. Također, otvoren je prostor za preispitivanje niza loših stvari, od sistematskog zapostavljanja poljoprivredne proizvodnje i uvoza prehrambenih proizvoda sumnjive kvalitete, pa do poslovne politike banaka koje – kako to i priliči njihovoj prirodi – vode računa isključivo o svom profitu. Problem je što nema previše izgleda da se iskoriste potencijali izazvani ovom krizom, da dođe do poželjnih promjena, jer one ne ovise tek o lokalnom (odnosno nacionalnom) planu nego i o globalnim konstelacijama.

                                                           Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo