Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDAR RADOŠEVIĆ IZ ŠPANIJE: Dramatičnih četrdeset dana vanrednog stanja  

Objavljeno prije

na

Španska vlada je upravo najavila plan vraćanja u ,,novo normalno stanje”, što podrazumijeva prolazak kroz četiri faze, koje će biti različite od provincije do provincije

 

Aleksandar Radošević, ljekar iz Podgorice, godinama živi i radi u Barseloni. Povod za razgovor sa njim je to što je Španija postala drugo najveće žarište korona virusa u Evropi. Evo kako to on objašnjava.

Više faktora  su doprinijeli tome. Španija je omiljena destinacija koju posjećuju turisti iz svih krajeva svijeta  tokom cijele godine, a i Španci vole da putuju. Italijani su četvrta najbrojnija populacija stranaca koji žive u Španiji. Protok stanovništva između ove dvije države je  ogroman i dugo, po izbijanju epidemije u Italiji, nije bio  prekinut. Mnogobrojne španske institucije sarađuju sa raznim inostranim institucijama i poslovna putovanja su svakodnevica.

Španci slobodno vrijeme vole da provode izvan kuća, u društvu  prijatelja, često po barovima i restoranima, a vikendima često borave izvan mjesta boravka. Prisnost je velika i običaj je da muškarac kod pozdravljanja uvijek poljubi žensku, a često i da zagrli mušku osobu iz svog društva. U Španiji uvijek ima puno kulturnih, kongresnih i sportskih dešavanja, koja okupljaju na hiljade ljudi na ograničenom prostoru. Neposredno pred proglašenje epidemije bilo je  više manifestacija sa po preko sto hiljada učesnika. Sve to je omogućilo da se virus, po dolasku u kontakt sa populacijom,  brzo kroz nju širi.

Na kraju, ne treba zaboraviti relativno zakašnjelu reakciju odgovarajućih državnih struktura na prepoznavanje potencijalne opasnosti, proglašenja epidemije i primjene zaštitnih mjera.

MONITOR: Španija je imala i najveći broj umrlih poslije SAD-a i Italije. Zašto?

RADOŠEVIĆ: U Španiji je od početka krize zvanično umrlo  od korona virusa više od 24.000 ljudi. Prema izvještajima Ministarstava zdravlja, 95 odsto svih umrlih pripisanih korona virusu ima više od 60 godina. Očekivani životni vijek 2018. godine ovdje je bio 83,5 godine, prosječna starost stanovništva iznosi 44 godine, a svaki peti stanovnik je stariji od 65 godina. Veliki broj ljudi je smješten u staračke domove i virus je tamo brzo ušao i našao pogodno tlo.

Iako bitan faktor, bila bi greška pripisati veliku smrtnost isključivo samo starosti populacije. Među umrlima  je puno ljudi i mlađe životne dobi. Više je faktora koji su doprinijeli tome, a vjerovatno najbitniji je masovna pojava velikog broja oboljelih u vrlo kratkom periodu, što je dovelo do kolapsa zdravstvenog sistema  nepripremljenog za epidemiju tolikih razmjera. Jednostavno, nisu se mogli zbrinuti svi pacijenti kojima je bilo neophodno specijalističko bolničko liječenje.

Mnogi potežu i pitanje načina utvrđivanja uzroka smrti. U različitim državama se koriste različiti kriterijumi i često je diskutabilno da li se publikovani podaci mogu direktno upoređivati. U Španiji svaki smrtni slučaj, gdje je potvrđen korona virus, se pripisuje njemu. Kada se od ukupnog broja umrlih u toku ove godine oduzmu pacijenti zvanično umrli od korona virusa i pacijenti umrli tokom istog perioda prošle godine, postoji višak od nekih 8.000 smrtnih slučajeva. Jedino racionalno objašnjenje je da je broj umrlih od korona virusa vjerovatno veći nego što je zvanično potvrđeno. Kod puno pacijenata, naročito u početku, nisu rađeni testovi na prisustvo virusa, jer ih nije ni bilo u dovoljnom broju.

MONITOR: Iz Španije konačno stižu dobre vijesti. Broj preminulih sve je manji, a od nedjelje,  nakon više od mjesec, na ulice su izašla djeca…

RADOŠEVIĆ: Punih šest sedmica je prošlo od proglašenja vanrednog stanja i za Špance, koji su navikli da puno izlaze, nije bilo nimalo lako da ostanu u svojim domovima. To se najbolje očitava u preko 740 hiljada napisanih prekršajnih prijava zbog nepoštovanja preduzetih kolektivnih mjera. Uprkos tome, najveći broj ljudi je savjesno ispunjavao zadate obaveze.

Stepen ograničenja bio  je dosta visok. Stanovništvu je dozvoljen samo odlazak do prehrambenih prodavnica za kupovinu osnovnih životnih namirnica, odlasci do ljekara i apoteka, kao i aktivnosti povezane sa brigom o starim i nemoćnim. Samo zaposlenim određenih zanimanja, čije aktivnosti nisu prestale, bio je dozvoljen odlazak na posao.

Posljedica svih ovih mjera je značajno poboljšanje epidemiološke situacije. Sada veći dio industrije opet radi, ali je i dalje najveći dio objekata, koji se ne ubrajaju u osnovne, zatvoren.

Škole su zatvorene od proglašenja vanrednog stanja i djeci je od početka zabranjeno da izlaze iz kuća. Svima je jasan poguban uticaj skučenog prostora i nedostatka fizičke aktivnosti na pravilan rast i razvoj djece. Pritisak roditelja i pedijatara je bio veliki. Sa velikim olakšanjem je dočekana uredba kojom se od ove sedmice dozvoljava djeci jednosatni boravak izvan svojih domova. Najavljuju  se nova olakšanja donesenih mjera.

MONITOR: Koje su sada mjere obavezne kao zaštita od korone?

RADOŠEVIĆ: Španska vlada je upravo najavila plan vraćanja u ,,novo normalno stanje”. Podrazumijeva prolazak kroz četiri faze,  gdje će brzina prolaska biti različita od provincije do provincije, bazirana na kretanju broja zaraženih, zauzetosti bolničkih kapacitete, primjene kolektivnih zaštitnih mjera i socio-ekonomskih faktora. Predviđeno je da svaka faza traje najmanje dvije sedmice, čime se predviđa da bi u najboljem slučaju novo normalno stanje moglo biti dosegnuto krajem juna. Do tada će biti zabranjeno kretanje stanovništva između različitih provincija osim iz opravdanih razloga i preporučuje se nošenje zaštitnih maski. Španija se trenutno nalazi u nultoj fazi koja traje do 10. maja. U ovoj fazi od 2. maja je dozvoljen izlazak pojedinaca radi bavljenja fizičkom aktivnošću i grupni izlazak članova jednog domaćinstva. Dozvoljava se otvaranje određenih lokala (na primjer frizerskih salona, zanatlijskih radnji…) koji mogu da primaju klijente samo pojedinačno i u prethodno zakazanim terminima. Restoranima se dozvoljava samo isporuka hrane na kućnu adresu ili hrane za ponijeti, ali ne i prijem klijenata. Profesionalni sportisti mogu da počnu sa individualnim treninzima.

U prvoj fazi je predviđeno otvaranje malih prodavnica i lokala.  Veliki komercijalni centri će ostati zatvoreni. Restoranima je dozvoljeno primanje klijenata isključivo na terasama i to do 30 odsto maksimalnih kapaciteta.  Hoteli će početi sa otvaranjem. Agrarni sektor i ribolov će moći da vrate svoje obustavljene aktivnosti. Vjerskim objektima se dozvoljava prisustvo vjernika u broju ne većem od 30 odsto kapaciteta. Dozvoljava se otvaranje centrara za trening vrhunskih sportista i treninzi u profesionalnim ligama. Kulturne i naučne manifestacije u zatvorenim prostorijama sa manje od 30 gledalaca će se moći održavati samo do popunjenosti trećine kapaciteta.  Na otvorenom prostoru se dozvoljava prisustvo do maksimalno 200 osoba i u svim slučajevima sjednuti dovoljno razdvojeni. U ovoj fazi je predviđeno da lokali imaju određeno radno vrijeme kada će primati isključivo ljude starije od 65 godina.

U drugoj fazi dozvoljava se restoranima da primaju klijente i unutar lokala, s tim da popunjenost ne prelazi 30 odsto i da mogu da osiguraju minimalnu distancu među stolovima. Školska godina počinje u septembru, ali u ovoj fazi je u specijalnim slučajevima dozvoljeno otrvaranje škola (dodatni časovi za djecu kojima procijene da su neophodne predškolske ustanove ukoliko oba roditelja rade i organizovanje maturskih ispita. Dozvoljava se sportski lov i ribolov. Bioskopi, pozorišta i slični objekti će moći da prime do 30 odsto svojih kapaciteta, uvijek sa prethodno rezervisanim sjedištima. Kulturne manifestacije u zatvorenim prostorijama sa manje od 50 gledalaca će se moći održavati samo do popunjenosti trećine kapaciteta.  Na otvorenom prostoru se dozvoljava prisustvo do maksimalno 400 osoba i u svim slučajevima sjednuti i na dovoljnoj udaljenosti. Vjerskim objektima se dozvoljava prisustvo vjernika u broju ne većem od 50 odsto kapaciteta.

U posljednjoj, tećoj fazi će popuštiti mjere ograničenja kretanja stanovništva i biće dozvoljeno putovanje samo između provincija koje se nalaze u ovoj fazi. Na nivou prodavnica i restorana, bioskopa i pozorišta dozvoljava se popunjenost do 50 odsto maksimalnih kapaciteta, uvijek uz osiguranje  minimalne razdvojenosti.

MONITOR: Kakve pouke možemo izvući iz ove pandemije?

RADOŠEVIĆ: Pandemije su istorijska činjenica, naša današnjica i neizbježna budućnost. Neophodno je već preduzeti mjere da bi odgovori na buduće epidemije bili pravovremeniji i adekvatniji. Potreba za kvalitetnim zdravstvenim sistemom se samo nameće.

Postojanje minimuma sopstvene proizvodnje se pokazalo neophodnim. Oslanjanje isključivo na uvoz može imati nesagledive posljedice. U određenim trenucima bili smo svjedoci nedostatka solidarnosti i nemogućnosti nabavke potrebnog materijala uprkos spremnosti da se za njega i višestruko plati.

U svijetu u kojem živimo ne postoje jasne fizičke barijere. Moramo biti svjesni da bolesti i iz najudaljenijih krajeva svijeta lako mogu stići do nas bez obzira na to gdje živimo.

 

Zaštita

MONITOR: Šta preporučujete kao najefikasniju zašitu od virusa korona?

RADOŠEVIĆ: Naše znanje o bolesti bilo je u početku limitirano a vremenom se uvećavalo. Shodno tome, i preporuke koje su davane i mjere koje su preduzimane su se mijenjale, bivajući u nekim slučajevima i protivrječne. Zdrav razum kaže da ako neko pokazuje znake bolesti trebalo bi da preduzme sve moguće mjere da ne zarazi druge ljude i da izbjegava odlazak kod bolesnih. Definitivno, kada postoji mogućnost izlaganja virusu zaštitne maske su vjerovatno najefikasnija mjera sprječavanja obolijevanja. Pranje ruku, izbjegavanje diranja usta, nosa i očiju, i pokrivanje usta i nosa (preporučuje se laktom) dok se kija i kašlje su takođe aktuelne mjere zaštite.

 

Psihičke tegobe  

MONITOR: Mnogi tvrde da će zbog samoizolacije veliki broj ljudi imati ozbiljne psihičke probleme. Šta mislite o tome?

RADOŠEVIĆ: Uvođenjem vanrednog stanja ljudi su prinuđeni da cjelodnevno borave u svojim domovima. Izolacija dovodi do smanjenja fizičke aktivnosti, nedostatka direktnih socijalnih kontakata, a dugotrajan boravak u zatvorenom prostoru  pogoršava postojeće i izaziva nove psihičke tegobe. Govorimo o punih četrdeset dana. Dobar dio populacije, kojoj zanimanje to omogućava, ispunjava radne obaveze iz svojih domova, najčešće preko interneta, a komunikacije nijesu uvijek najbolje. Zatvaranjem školskih i predškolskih ustanova, i djeca su prinuđena da ostanu u kućama, pa je nekada teško uskladiti i razdvojiti radne i roditeljske obaveze. Za ispunjavanje školskih zadataka djeci je neophodna upotreba računara, koji često u novonastaloj situaciji ne mogu da im se priušte, što takođe može dovesti do konflikata. Roditelji moraju da budu i učitelji. Teško je da se koncentrišete u tim uslovima. Puno je ljudi privremeno ostalo bez posla, mnogi od njih ga vjerovatno neće ni zadržati. Ekonomska nesigurnost je  bitan razlog za zabrinutost. Dodatan rad je nestao i primanja  porodica su značajno redukovana. Posebno su pogođeni ljudi koji su radili u području sive ekonomije, jer su u uvedenim mjerama izgubili priliku  za rad ili nadoknadu.

Sveprisutnost pandemije u sredstvima masovne komunikacije ulila je strah ljudima. U Španiji sa velikim brojem zaraženih stanovnika, svaki pojedinac postaje svjestan da je bio u bližem ili daljem kontaktu sa nekim od oboljelih. To dovodi do izliva zabrinutosti za svoje i za zdravlje porodice. Puno je starih ljudi koji žive odvojeni od djece, a koja ih nijesu posjećivala iz straha da ih ne bi zarazili.

Da ne govorimo o psihičkom i fizičkom stresu kojem su bili izloženi zdravstveni radnici koji su direktno radili sa oboljelima gledajući ih kako svakodnevno umiru, uprkos njihovoj požrtvovanoj borbi da ih otrgnu od smrti.

                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo