Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA LALIĆ, NOVINARKA NOVOSADSKOG PORTALA NOVA.RS: Srbija je na pragu sukoba građana

Objavljeno prije

3 godine

na

Pod vlašću Aleksandra Vučića Srbija je autokratska država zastrašenog, ucijenjenog, obespravljenog i izmanipulisanog stanovništva, država u kojoj se isključivo jedan čovjek pita i razumije u sve, država ugušenih medija, obesmišljenih institucija, bez nezavisnog sudstva, nestručnih kadrova na vodećim funkcijama, država iz koje se odlazi bilo gdje

 

Prvog aprila pred ponoć novinarku Anu Lalić uhapsila je grupa policajaca grada Novog Sada i zaplijenila njen laptop i dva mobila telefona  pod optužbom da je svojim tekstom na portalu Nova.rs o stanju u Kliničkom centru Vojvodine uznemirila javnost i narušila ugled te zdravstvene ustanove. A ona je objavila priču medicinskih radnika Kliničkog centra koji su rekli da nema baš uvijek opreme za zaštitu od korona virusa, da se nekima dijeli na kašičicu, pa postoji i opasnost da oni koji treba da liječe druge i sami obole. Razgovor sa njom započeli smo pitanjem da li protesti u mnogim gradovima Srbije, pod sloganom „Bukom protiv diktature”, mogu biti začetak otpora kakvim  je srušen Slobodan Milošević, odnosno prerasti u otpor kojim će biti srušena diktatura Aleksandra  Vučića.

LALIĆ: Lupanje o šerpe jeste svojevrstan čin otpora tiraniji Aleksandra Vučiča, ali strepim da ono nema snagu da preraste u organizovanu akciju koja bi je i okončala. S jedne strane imate Vučića sa uhodanom mašinerijom glasača, falangom botova, potpuno okupranim medijskim prostorom, ogromnim novčanim sredstvima za kampanju, dok s druge imate razjedinjenu opoziciju koja čak ne može da se usaglasi oko toga da li će izaći ili pak bojkotovati parlamentarne izbore 21. juna. Problem stvara i činjenica da opozicione stranke mahom predvode „već viđeni” političari, kojima su građani Srbije već dali priliku da se pokažu upravo nakon rušenja Miloševićevog režima i čiji politički kredibilitet nije baš na zavidnom nivou. Srbiji danas nedostaju dve ključne stvari: novi Zoran Đinđić i jasna politička ideja šta uraditi 6. oktobra, koji u ovom slučaju „pada” na 22. jun.

MONITOR: Strani mediji odnedavno često Vučića nazivaju autokratom pod čijom vlašću se satanizuju politički protivnici, guše medijske slobode, cvjeta organizovani kriminal… Znači li to da on gubi podršku evropskih i drugih zvaničnika?

LALIĆ: Kontinuirana upozorenja svetskoj javnosti da je Vučićeva transformacija iz Šešeljevog jurušnika, koji je pozivao na klanje Muslimana, u uglađenog Evropejca zapravo samo kozmetička od prvog dana, dugo nisu nailazila na sagovornike u EU. Pitanje Kosova bila je jedina stavka kojom su se evropski zvaničnici bavili. Međutim, Vučićevo sve češće političko isklizavanje ka Rusiji i Kini kao „tradicionalnim prijateljima Srbije”, pobudilo je sumnje da je Srbija odustala od evropskog puta. Samim tim i evropski mediji su počeli više da se bave unutrašnjim problemima Srbije i da upozoravaju svoje lidere na Vučićevo „autovanje” iz navodno proevropskog političara u militantnog autokratu.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić sve češće upućuje prijetnje i uvrede novinarima, poslanicima, opoziciji… Kako to tumačite?

LALIĆ: Transformacija Ane Brnabić od „fikusa”, kako su je pogrdno okarakterisali na početku premijerske funkcije, u Vučićevog kerbera koji se obračnava sa svima koji se usude da ga kritikuju, je svakodnevno sve upečatljivija i jezivija za posmatranje. Ono po čemu će ostati upamćena na političkoj sceni je izjava „ko ne voli Vučića, ne voli ni Srbiju”, kojom je polovinu Srbije nazvala izdajnicima koji „žele zlo svom narodu”. Njena agresivnost u „odbrani” Vučića je vrlo uznemirujuća. Ovakvim ispadima bukvalno je polarizovala građane, navodeći ih da se prebrojavaju na patriote i izdajnike. Da li je u pitanju očigledna politička neukost, pomanjkanje svesti o odgovornosti koju nosi pozicija premijera ili pak patološka potreba da se dodvori Vučiću – nebitno.

MONITOR: Šta mislite o opoziciji u Srbiji?

LALIĆ: Da je desetkovana. Nesposobna da prevaziđe sopstvene egomanijakalne stavove zarad opšteg dobra. Izmorena. Nespremna da ubedi svoje lidere da se povuku sa čela stranaka i da ih prepuste novim ljudima sa novim idejama. Da troši više energije na Vučića, nego u stvaranje konkretnih političkih programa i mera kojima bi građanima ponudili alternativu. U danima kada Vučićeve plaćene siledžije zastrašuju narod, uzurpiraju krovove zgrada, prave bakljade ljudima nad glavama i domovima, desetak opozicionih poslanika i odbornika nedavno je organizovalo „protestnu vožnju” protiv Vučića. Biciklima. Malo li je?

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju Srbiju pod vlašću Aleksandra Vučića?

LALIĆ: Kao autokratsku državu zastrašenog, ucenjenog, obespravljenog i izmanipulisanog stanovništva. Državu u kojoj se isključivo jedan čovek pita i razume u sve: od ekomonije, sporta, zakona, obrazovanja, infrastrukture, zdravstva, cene kupusa. Državu ugušenih medija, obesmišljenih institucija, bez nezavisnog sudstva. Državu afera Krušik, Jovanjica, nameštenih javnih nabavki, nestručnih kadrova na vodećim funkcijama. Državu iz koje se odlazi, bilo gde.

MONITOR: Da li se može desiti da Vučić u odbrani svoje vlasti izazove sukob među građanima Srbije?

LALIĆ: Mi smo već na pragu tog sukoba. Građani sa šerpama zatvoreni u svojim stanovima protiv navijačkih hordi sa bakljama i dozvolama za kretanje i maltretiranje.

MONITOR: Zašto Srbija i pored rigoroznih mjera ima najveći broj zaraženih i preminulih u regionu od korona virusa? 

LALIĆ: Zato što su „stručnjaci” Aleksandar Vučić i nekakav doktor Nestorović dve nedelje po izbijanju pandemije, na javnom sesrvisu, svakodnevno ubeđivali javnost da se korona leči „sa jednom, dve rakijice” i da je Covid 19 „najsmešniji virus na svetu”. I za to obojica treba da odgovaraju.

MONITOR: Je li vlast nespremna ušla u očekivanu epidemiju korona virusa?

LALIĆ: Apsolutno. Prve tri nedelje nije bilo zaštitne opreme, a situacija se popravila tek nakon što je stigla „pomoć iz bratske Kine” koju je država regularno platila novcem iz budžeta. Kada su se pak suočili sa realnom situacijom, počeli su da donose sumanute mere koje su se menjale iz sata u sat, tako da mnoge bolnice i druge ustanove nisu znale ni šta, ni kada, ni kako da primene išta od toga. Nije bilo nikakvih protokola niti jasnih smernica, a svi ti propusti sada isplivavaju na videlo. Nažalost, i po broju mrtvih.

MONITOR: Kako komentarišete to da je Krizni štab prepustio predsjedniku Srbije, pravniku po obrazovanju, da izvještava o onome što je posao ljekara specijalista? 

LALIĆ: Niko njemu ništa nije prepustio, jer on nikoga nije ni pitao. Poražavajuće je što mu se niko od tih ljudi nije suprotstavio, već su dozvolili potpuno degradiranje sopstvene struke, diploma i iskustva. Ukoliko se nisu usudili usprotiviti, barem su mogli odbiti da učestvuju u tom igrokazu i očiglednoj predizbornoj kampanji Aleksandra Vučića, sa patetičnim sloganom „moramo čuvati naše bake i deke”.

MONITOR: Aleksandar Vučić i Ana Brnabić, mnogi tvrde, koriste vanredno stanje za gušenje osnovnih ljudskih sloboda, hapse novinare, za svoje propuste okrivljuju političke neistomišljenike… Vodi li to u bezakonje i je li to dio njihove predizborne kampanje?

LALIĆ: Prva mera koja je u Srbiji uvedena prilikom proglašenja epidemije je obustava rada Parlamenta i uvođenje vanrednog stanja. Dakle, iz starta je bilo jasno da je Vučićeva strategija da borbu protiv virusa zloupotrebi i za političku kampanju. Kada je vanrednim stanjem dao „legitimitet” svom samovlašću, izveo je vojsku na ulice i krenuo da sprovodi diktaturu: utamničio je milion i 700.000 građana, uveo preke sudove preko skajpa, uhapsio više od 200 ljudi u svega par nedelja, zahtevao najstrože zatvorske kazne „za primer drugima”, zastrašivao ljude prebrojavajući slobodna grobna mesta po beogradskim grobljima… i sve to objašnjavao „brigom za naše živote”. Nažalost, njegovo glasačko telo je konzumiralo ovu poruku upravo na način na koji je Vučić i planirao.

MONITOR: Šta Srbiju očekuje kada prođe epidemija?

LALIĆ: Izlaskom iz epidemije istog momenta ulazimo u novu opasnost po javno zdravlje Srbije: predizbornu kampanju. Dakle, medicinske maske mnogi će zameniti fantomkama, umesto pustih ulica imaćemo džipove iz kojih će se sigurni glasači podsećati da moraju biti još sigurniji, Vučić će nas ubeđivati da nam je BDP bolji od nemačkog, a da će nam za dve, do tri godine, siromašni Švajcarci raditi kao viljuškaristi, dok ćemo se mi gostiti ptičijim mlekom koje ćemo, kako već to srpska tradicija nalaže, jesti srebrnim escajgom.

MONITOR: Kakva je medijska scena u Srbiji? 

LALIĆ: Dovoljno je opisuje zajednički stav svih nezavinskih medija „da ovako nije bilo ni u vreme Slobodana Miloševića”. Sve televizije sa nacionalnom frekvenicijom su ovoreno režimski nastrojene, a deo koji oni ne uspeju da pokriju rešavaju tabloidi, tačnije glasila SNS. Nezavisni mediji poput portala za koji ja radim Nova.rs, kao i televizija N1, list Danas, nedeljnik Vreme i još par lokalnih medija su poslednja odstupnica slobodnog novinarstva. Ukoliko nas ne nazivaju izdajnicima i stranim plaćenicima i kada nas ne hapse, ne seku gume i ne pale kuće, tada nas jednostavno ignorišu i ne ogovaraju na naša pitanja.

MONITOR: Mnogi su potpisali apel za ukidanje rijaliti programa, kao čin neslaganja sa promovisanjem kiča, prostakluka, satanizovanja neistomišljenika i političkih protivnika… Hoće li taj apel uroditi plodom?

LALIĆ: Taj apel je do sada potpisalo više od 60.000 građana, što je više nego dovoljno da se o njemu debatuje u Parlamentu Srbije. Naravno, imajući u vidu da se takvi „sadržaji” prvenstveno emituju na televiziji Pink, čiji je vlasnik Željko Mitrović, koji se u doba epidemije bavi i nadrilekarstvom, svi znamo da do njihovog ukidanja nikada neće doći. Ne sme se zanemariti činjenica da su ovi opskurni rijaliti programi odlična distrakcija, kako se ljudi u Srbiji ne bi dosetili u kakvim uslovima zaista žive, rade i umiru.                                   Veseljko KOPRIVICA   

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

4 dana

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

4 dana

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

2 sedmice

na

10 Marta, 2023

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo