Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA LALIĆ, NOVINARKA NOVOSADSKOG PORTALA NOVA.RS: Srbija je na pragu sukoba građana

Objavljeno prije

5 godina

na

Pod vlašću Aleksandra Vučića Srbija je autokratska država zastrašenog, ucijenjenog, obespravljenog i izmanipulisanog stanovništva, država u kojoj se isključivo jedan čovjek pita i razumije u sve, država ugušenih medija, obesmišljenih institucija, bez nezavisnog sudstva, nestručnih kadrova na vodećim funkcijama, država iz koje se odlazi bilo gdje

 

Prvog aprila pred ponoć novinarku Anu Lalić uhapsila je grupa policajaca grada Novog Sada i zaplijenila njen laptop i dva mobila telefona  pod optužbom da je svojim tekstom na portalu Nova.rs o stanju u Kliničkom centru Vojvodine uznemirila javnost i narušila ugled te zdravstvene ustanove. A ona je objavila priču medicinskih radnika Kliničkog centra koji su rekli da nema baš uvijek opreme za zaštitu od korona virusa, da se nekima dijeli na kašičicu, pa postoji i opasnost da oni koji treba da liječe druge i sami obole. Razgovor sa njom započeli smo pitanjem da li protesti u mnogim gradovima Srbije, pod sloganom „Bukom protiv diktature”, mogu biti začetak otpora kakvim  je srušen Slobodan Milošević, odnosno prerasti u otpor kojim će biti srušena diktatura Aleksandra  Vučića.

LALIĆ: Lupanje o šerpe jeste svojevrstan čin otpora tiraniji Aleksandra Vučiča, ali strepim da ono nema snagu da preraste u organizovanu akciju koja bi je i okončala. S jedne strane imate Vučića sa uhodanom mašinerijom glasača, falangom botova, potpuno okupranim medijskim prostorom, ogromnim novčanim sredstvima za kampanju, dok s druge imate razjedinjenu opoziciju koja čak ne može da se usaglasi oko toga da li će izaći ili pak bojkotovati parlamentarne izbore 21. juna. Problem stvara i činjenica da opozicione stranke mahom predvode „već viđeni” političari, kojima su građani Srbije već dali priliku da se pokažu upravo nakon rušenja Miloševićevog režima i čiji politički kredibilitet nije baš na zavidnom nivou. Srbiji danas nedostaju dve ključne stvari: novi Zoran Đinđić i jasna politička ideja šta uraditi 6. oktobra, koji u ovom slučaju „pada” na 22. jun.

MONITOR: Strani mediji odnedavno često Vučića nazivaju autokratom pod čijom vlašću se satanizuju politički protivnici, guše medijske slobode, cvjeta organizovani kriminal… Znači li to da on gubi podršku evropskih i drugih zvaničnika?

LALIĆ: Kontinuirana upozorenja svetskoj javnosti da je Vučićeva transformacija iz Šešeljevog jurušnika, koji je pozivao na klanje Muslimana, u uglađenog Evropejca zapravo samo kozmetička od prvog dana, dugo nisu nailazila na sagovornike u EU. Pitanje Kosova bila je jedina stavka kojom su se evropski zvaničnici bavili. Međutim, Vučićevo sve češće političko isklizavanje ka Rusiji i Kini kao „tradicionalnim prijateljima Srbije”, pobudilo je sumnje da je Srbija odustala od evropskog puta. Samim tim i evropski mediji su počeli više da se bave unutrašnjim problemima Srbije i da upozoravaju svoje lidere na Vučićevo „autovanje” iz navodno proevropskog političara u militantnog autokratu.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić sve češće upućuje prijetnje i uvrede novinarima, poslanicima, opoziciji… Kako to tumačite?

LALIĆ: Transformacija Ane Brnabić od „fikusa”, kako su je pogrdno okarakterisali na početku premijerske funkcije, u Vučićevog kerbera koji se obračnava sa svima koji se usude da ga kritikuju, je svakodnevno sve upečatljivija i jezivija za posmatranje. Ono po čemu će ostati upamćena na političkoj sceni je izjava „ko ne voli Vučića, ne voli ni Srbiju”, kojom je polovinu Srbije nazvala izdajnicima koji „žele zlo svom narodu”. Njena agresivnost u „odbrani” Vučića je vrlo uznemirujuća. Ovakvim ispadima bukvalno je polarizovala građane, navodeći ih da se prebrojavaju na patriote i izdajnike. Da li je u pitanju očigledna politička neukost, pomanjkanje svesti o odgovornosti koju nosi pozicija premijera ili pak patološka potreba da se dodvori Vučiću – nebitno.

MONITOR: Šta mislite o opoziciji u Srbiji?

LALIĆ: Da je desetkovana. Nesposobna da prevaziđe sopstvene egomanijakalne stavove zarad opšteg dobra. Izmorena. Nespremna da ubedi svoje lidere da se povuku sa čela stranaka i da ih prepuste novim ljudima sa novim idejama. Da troši više energije na Vučića, nego u stvaranje konkretnih političkih programa i mera kojima bi građanima ponudili alternativu. U danima kada Vučićeve plaćene siledžije zastrašuju narod, uzurpiraju krovove zgrada, prave bakljade ljudima nad glavama i domovima, desetak opozicionih poslanika i odbornika nedavno je organizovalo „protestnu vožnju” protiv Vučića. Biciklima. Malo li je?

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju Srbiju pod vlašću Aleksandra Vučića?

LALIĆ: Kao autokratsku državu zastrašenog, ucenjenog, obespravljenog i izmanipulisanog stanovništva. Državu u kojoj se isključivo jedan čovek pita i razume u sve: od ekomonije, sporta, zakona, obrazovanja, infrastrukture, zdravstva, cene kupusa. Državu ugušenih medija, obesmišljenih institucija, bez nezavisnog sudstva. Državu afera Krušik, Jovanjica, nameštenih javnih nabavki, nestručnih kadrova na vodećim funkcijama. Državu iz koje se odlazi, bilo gde.

MONITOR: Da li se može desiti da Vučić u odbrani svoje vlasti izazove sukob među građanima Srbije?

LALIĆ: Mi smo već na pragu tog sukoba. Građani sa šerpama zatvoreni u svojim stanovima protiv navijačkih hordi sa bakljama i dozvolama za kretanje i maltretiranje.

MONITOR: Zašto Srbija i pored rigoroznih mjera ima najveći broj zaraženih i preminulih u regionu od korona virusa? 

LALIĆ: Zato što su „stručnjaci” Aleksandar Vučić i nekakav doktor Nestorović dve nedelje po izbijanju pandemije, na javnom sesrvisu, svakodnevno ubeđivali javnost da se korona leči „sa jednom, dve rakijice” i da je Covid 19 „najsmešniji virus na svetu”. I za to obojica treba da odgovaraju.

MONITOR: Je li vlast nespremna ušla u očekivanu epidemiju korona virusa?

LALIĆ: Apsolutno. Prve tri nedelje nije bilo zaštitne opreme, a situacija se popravila tek nakon što je stigla „pomoć iz bratske Kine” koju je država regularno platila novcem iz budžeta. Kada su se pak suočili sa realnom situacijom, počeli su da donose sumanute mere koje su se menjale iz sata u sat, tako da mnoge bolnice i druge ustanove nisu znale ni šta, ni kada, ni kako da primene išta od toga. Nije bilo nikakvih protokola niti jasnih smernica, a svi ti propusti sada isplivavaju na videlo. Nažalost, i po broju mrtvih.

MONITOR: Kako komentarišete to da je Krizni štab prepustio predsjedniku Srbije, pravniku po obrazovanju, da izvještava o onome što je posao ljekara specijalista? 

LALIĆ: Niko njemu ništa nije prepustio, jer on nikoga nije ni pitao. Poražavajuće je što mu se niko od tih ljudi nije suprotstavio, već su dozvolili potpuno degradiranje sopstvene struke, diploma i iskustva. Ukoliko se nisu usudili usprotiviti, barem su mogli odbiti da učestvuju u tom igrokazu i očiglednoj predizbornoj kampanji Aleksandra Vučića, sa patetičnim sloganom „moramo čuvati naše bake i deke”.

MONITOR: Aleksandar Vučić i Ana Brnabić, mnogi tvrde, koriste vanredno stanje za gušenje osnovnih ljudskih sloboda, hapse novinare, za svoje propuste okrivljuju političke neistomišljenike… Vodi li to u bezakonje i je li to dio njihove predizborne kampanje?

LALIĆ: Prva mera koja je u Srbiji uvedena prilikom proglašenja epidemije je obustava rada Parlamenta i uvođenje vanrednog stanja. Dakle, iz starta je bilo jasno da je Vučićeva strategija da borbu protiv virusa zloupotrebi i za političku kampanju. Kada je vanrednim stanjem dao „legitimitet” svom samovlašću, izveo je vojsku na ulice i krenuo da sprovodi diktaturu: utamničio je milion i 700.000 građana, uveo preke sudove preko skajpa, uhapsio više od 200 ljudi u svega par nedelja, zahtevao najstrože zatvorske kazne „za primer drugima”, zastrašivao ljude prebrojavajući slobodna grobna mesta po beogradskim grobljima… i sve to objašnjavao „brigom za naše živote”. Nažalost, njegovo glasačko telo je konzumiralo ovu poruku upravo na način na koji je Vučić i planirao.

MONITOR: Šta Srbiju očekuje kada prođe epidemija?

LALIĆ: Izlaskom iz epidemije istog momenta ulazimo u novu opasnost po javno zdravlje Srbije: predizbornu kampanju. Dakle, medicinske maske mnogi će zameniti fantomkama, umesto pustih ulica imaćemo džipove iz kojih će se sigurni glasači podsećati da moraju biti još sigurniji, Vučić će nas ubeđivati da nam je BDP bolji od nemačkog, a da će nam za dve, do tri godine, siromašni Švajcarci raditi kao viljuškaristi, dok ćemo se mi gostiti ptičijim mlekom koje ćemo, kako već to srpska tradicija nalaže, jesti srebrnim escajgom.

MONITOR: Kakva je medijska scena u Srbiji? 

LALIĆ: Dovoljno je opisuje zajednički stav svih nezavinskih medija „da ovako nije bilo ni u vreme Slobodana Miloševića”. Sve televizije sa nacionalnom frekvenicijom su ovoreno režimski nastrojene, a deo koji oni ne uspeju da pokriju rešavaju tabloidi, tačnije glasila SNS. Nezavisni mediji poput portala za koji ja radim Nova.rs, kao i televizija N1, list Danas, nedeljnik Vreme i još par lokalnih medija su poslednja odstupnica slobodnog novinarstva. Ukoliko nas ne nazivaju izdajnicima i stranim plaćenicima i kada nas ne hapse, ne seku gume i ne pale kuće, tada nas jednostavno ignorišu i ne ogovaraju na naša pitanja.

MONITOR: Mnogi su potpisali apel za ukidanje rijaliti programa, kao čin neslaganja sa promovisanjem kiča, prostakluka, satanizovanja neistomišljenika i političkih protivnika… Hoće li taj apel uroditi plodom?

LALIĆ: Taj apel je do sada potpisalo više od 60.000 građana, što je više nego dovoljno da se o njemu debatuje u Parlamentu Srbije. Naravno, imajući u vidu da se takvi „sadržaji” prvenstveno emituju na televiziji Pink, čiji je vlasnik Željko Mitrović, koji se u doba epidemije bavi i nadrilekarstvom, svi znamo da do njihovog ukidanja nikada neće doći. Ne sme se zanemariti činjenica da su ovi opskurni rijaliti programi odlična distrakcija, kako se ljudi u Srbiji ne bi dosetili u kakvim uslovima zaista žive, rade i umiru.                                   Veseljko KOPRIVICA   

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

 

 

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za „odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

 

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

 

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti

Objavljeno prije

3 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

 

 

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

 

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo