Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA LALIĆ, NOVINARKA NOVOSADSKOG PORTALA NOVA.RS: Srbija je na pragu sukoba građana

Objavljeno prije

na

Pod vlašću Aleksandra Vučića Srbija je autokratska država zastrašenog, ucijenjenog, obespravljenog i izmanipulisanog stanovništva, država u kojoj se isključivo jedan čovjek pita i razumije u sve, država ugušenih medija, obesmišljenih institucija, bez nezavisnog sudstva, nestručnih kadrova na vodećim funkcijama, država iz koje se odlazi bilo gdje

 

Prvog aprila pred ponoć novinarku Anu Lalić uhapsila je grupa policajaca grada Novog Sada i zaplijenila njen laptop i dva mobila telefona  pod optužbom da je svojim tekstom na portalu Nova.rs o stanju u Kliničkom centru Vojvodine uznemirila javnost i narušila ugled te zdravstvene ustanove. A ona je objavila priču medicinskih radnika Kliničkog centra koji su rekli da nema baš uvijek opreme za zaštitu od korona virusa, da se nekima dijeli na kašičicu, pa postoji i opasnost da oni koji treba da liječe druge i sami obole. Razgovor sa njom započeli smo pitanjem da li protesti u mnogim gradovima Srbije, pod sloganom „Bukom protiv diktature”, mogu biti začetak otpora kakvim  je srušen Slobodan Milošević, odnosno prerasti u otpor kojim će biti srušena diktatura Aleksandra  Vučića.

LALIĆ: Lupanje o šerpe jeste svojevrstan čin otpora tiraniji Aleksandra Vučiča, ali strepim da ono nema snagu da preraste u organizovanu akciju koja bi je i okončala. S jedne strane imate Vučića sa uhodanom mašinerijom glasača, falangom botova, potpuno okupranim medijskim prostorom, ogromnim novčanim sredstvima za kampanju, dok s druge imate razjedinjenu opoziciju koja čak ne može da se usaglasi oko toga da li će izaći ili pak bojkotovati parlamentarne izbore 21. juna. Problem stvara i činjenica da opozicione stranke mahom predvode „već viđeni” političari, kojima su građani Srbije već dali priliku da se pokažu upravo nakon rušenja Miloševićevog režima i čiji politički kredibilitet nije baš na zavidnom nivou. Srbiji danas nedostaju dve ključne stvari: novi Zoran Đinđić i jasna politička ideja šta uraditi 6. oktobra, koji u ovom slučaju „pada” na 22. jun.

MONITOR: Strani mediji odnedavno često Vučića nazivaju autokratom pod čijom vlašću se satanizuju politički protivnici, guše medijske slobode, cvjeta organizovani kriminal… Znači li to da on gubi podršku evropskih i drugih zvaničnika?

LALIĆ: Kontinuirana upozorenja svetskoj javnosti da je Vučićeva transformacija iz Šešeljevog jurušnika, koji je pozivao na klanje Muslimana, u uglađenog Evropejca zapravo samo kozmetička od prvog dana, dugo nisu nailazila na sagovornike u EU. Pitanje Kosova bila je jedina stavka kojom su se evropski zvaničnici bavili. Međutim, Vučićevo sve češće političko isklizavanje ka Rusiji i Kini kao „tradicionalnim prijateljima Srbije”, pobudilo je sumnje da je Srbija odustala od evropskog puta. Samim tim i evropski mediji su počeli više da se bave unutrašnjim problemima Srbije i da upozoravaju svoje lidere na Vučićevo „autovanje” iz navodno proevropskog političara u militantnog autokratu.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić sve češće upućuje prijetnje i uvrede novinarima, poslanicima, opoziciji… Kako to tumačite?

LALIĆ: Transformacija Ane Brnabić od „fikusa”, kako su je pogrdno okarakterisali na početku premijerske funkcije, u Vučićevog kerbera koji se obračnava sa svima koji se usude da ga kritikuju, je svakodnevno sve upečatljivija i jezivija za posmatranje. Ono po čemu će ostati upamćena na političkoj sceni je izjava „ko ne voli Vučića, ne voli ni Srbiju”, kojom je polovinu Srbije nazvala izdajnicima koji „žele zlo svom narodu”. Njena agresivnost u „odbrani” Vučića je vrlo uznemirujuća. Ovakvim ispadima bukvalno je polarizovala građane, navodeći ih da se prebrojavaju na patriote i izdajnike. Da li je u pitanju očigledna politička neukost, pomanjkanje svesti o odgovornosti koju nosi pozicija premijera ili pak patološka potreba da se dodvori Vučiću – nebitno.

MONITOR: Šta mislite o opoziciji u Srbiji?

LALIĆ: Da je desetkovana. Nesposobna da prevaziđe sopstvene egomanijakalne stavove zarad opšteg dobra. Izmorena. Nespremna da ubedi svoje lidere da se povuku sa čela stranaka i da ih prepuste novim ljudima sa novim idejama. Da troši više energije na Vučića, nego u stvaranje konkretnih političkih programa i mera kojima bi građanima ponudili alternativu. U danima kada Vučićeve plaćene siledžije zastrašuju narod, uzurpiraju krovove zgrada, prave bakljade ljudima nad glavama i domovima, desetak opozicionih poslanika i odbornika nedavno je organizovalo „protestnu vožnju” protiv Vučića. Biciklima. Malo li je?

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju Srbiju pod vlašću Aleksandra Vučića?

LALIĆ: Kao autokratsku državu zastrašenog, ucenjenog, obespravljenog i izmanipulisanog stanovništva. Državu u kojoj se isključivo jedan čovek pita i razume u sve: od ekomonije, sporta, zakona, obrazovanja, infrastrukture, zdravstva, cene kupusa. Državu ugušenih medija, obesmišljenih institucija, bez nezavisnog sudstva. Državu afera Krušik, Jovanjica, nameštenih javnih nabavki, nestručnih kadrova na vodećim funkcijama. Državu iz koje se odlazi, bilo gde.

MONITOR: Da li se može desiti da Vučić u odbrani svoje vlasti izazove sukob među građanima Srbije?

LALIĆ: Mi smo već na pragu tog sukoba. Građani sa šerpama zatvoreni u svojim stanovima protiv navijačkih hordi sa bakljama i dozvolama za kretanje i maltretiranje.

MONITOR: Zašto Srbija i pored rigoroznih mjera ima najveći broj zaraženih i preminulih u regionu od korona virusa? 

LALIĆ: Zato što su „stručnjaci” Aleksandar Vučić i nekakav doktor Nestorović dve nedelje po izbijanju pandemije, na javnom sesrvisu, svakodnevno ubeđivali javnost da se korona leči „sa jednom, dve rakijice” i da je Covid 19 „najsmešniji virus na svetu”. I za to obojica treba da odgovaraju.

MONITOR: Je li vlast nespremna ušla u očekivanu epidemiju korona virusa?

LALIĆ: Apsolutno. Prve tri nedelje nije bilo zaštitne opreme, a situacija se popravila tek nakon što je stigla „pomoć iz bratske Kine” koju je država regularno platila novcem iz budžeta. Kada su se pak suočili sa realnom situacijom, počeli su da donose sumanute mere koje su se menjale iz sata u sat, tako da mnoge bolnice i druge ustanove nisu znale ni šta, ni kada, ni kako da primene išta od toga. Nije bilo nikakvih protokola niti jasnih smernica, a svi ti propusti sada isplivavaju na videlo. Nažalost, i po broju mrtvih.

MONITOR: Kako komentarišete to da je Krizni štab prepustio predsjedniku Srbije, pravniku po obrazovanju, da izvještava o onome što je posao ljekara specijalista? 

LALIĆ: Niko njemu ništa nije prepustio, jer on nikoga nije ni pitao. Poražavajuće je što mu se niko od tih ljudi nije suprotstavio, već su dozvolili potpuno degradiranje sopstvene struke, diploma i iskustva. Ukoliko se nisu usudili usprotiviti, barem su mogli odbiti da učestvuju u tom igrokazu i očiglednoj predizbornoj kampanji Aleksandra Vučića, sa patetičnim sloganom „moramo čuvati naše bake i deke”.

MONITOR: Aleksandar Vučić i Ana Brnabić, mnogi tvrde, koriste vanredno stanje za gušenje osnovnih ljudskih sloboda, hapse novinare, za svoje propuste okrivljuju političke neistomišljenike… Vodi li to u bezakonje i je li to dio njihove predizborne kampanje?

LALIĆ: Prva mera koja je u Srbiji uvedena prilikom proglašenja epidemije je obustava rada Parlamenta i uvođenje vanrednog stanja. Dakle, iz starta je bilo jasno da je Vučićeva strategija da borbu protiv virusa zloupotrebi i za političku kampanju. Kada je vanrednim stanjem dao „legitimitet” svom samovlašću, izveo je vojsku na ulice i krenuo da sprovodi diktaturu: utamničio je milion i 700.000 građana, uveo preke sudove preko skajpa, uhapsio više od 200 ljudi u svega par nedelja, zahtevao najstrože zatvorske kazne „za primer drugima”, zastrašivao ljude prebrojavajući slobodna grobna mesta po beogradskim grobljima… i sve to objašnjavao „brigom za naše živote”. Nažalost, njegovo glasačko telo je konzumiralo ovu poruku upravo na način na koji je Vučić i planirao.

MONITOR: Šta Srbiju očekuje kada prođe epidemija?

LALIĆ: Izlaskom iz epidemije istog momenta ulazimo u novu opasnost po javno zdravlje Srbije: predizbornu kampanju. Dakle, medicinske maske mnogi će zameniti fantomkama, umesto pustih ulica imaćemo džipove iz kojih će se sigurni glasači podsećati da moraju biti još sigurniji, Vučić će nas ubeđivati da nam je BDP bolji od nemačkog, a da će nam za dve, do tri godine, siromašni Švajcarci raditi kao viljuškaristi, dok ćemo se mi gostiti ptičijim mlekom koje ćemo, kako već to srpska tradicija nalaže, jesti srebrnim escajgom.

MONITOR: Kakva je medijska scena u Srbiji? 

LALIĆ: Dovoljno je opisuje zajednički stav svih nezavinskih medija „da ovako nije bilo ni u vreme Slobodana Miloševića”. Sve televizije sa nacionalnom frekvenicijom su ovoreno režimski nastrojene, a deo koji oni ne uspeju da pokriju rešavaju tabloidi, tačnije glasila SNS. Nezavisni mediji poput portala za koji ja radim Nova.rs, kao i televizija N1, list Danas, nedeljnik Vreme i još par lokalnih medija su poslednja odstupnica slobodnog novinarstva. Ukoliko nas ne nazivaju izdajnicima i stranim plaćenicima i kada nas ne hapse, ne seku gume i ne pale kuće, tada nas jednostavno ignorišu i ne ogovaraju na naša pitanja.

MONITOR: Mnogi su potpisali apel za ukidanje rijaliti programa, kao čin neslaganja sa promovisanjem kiča, prostakluka, satanizovanja neistomišljenika i političkih protivnika… Hoće li taj apel uroditi plodom?

LALIĆ: Taj apel je do sada potpisalo više od 60.000 građana, što je više nego dovoljno da se o njemu debatuje u Parlamentu Srbije. Naravno, imajući u vidu da se takvi „sadržaji” prvenstveno emituju na televiziji Pink, čiji je vlasnik Željko Mitrović, koji se u doba epidemije bavi i nadrilekarstvom, svi znamo da do njihovog ukidanja nikada neće doći. Ne sme se zanemariti činjenica da su ovi opskurni rijaliti programi odlična distrakcija, kako se ljudi u Srbiji ne bi dosetili u kakvim uslovima zaista žive, rade i umiru.                                   Veseljko KOPRIVICA   

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo