Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA „VIJESTI“:  Živimo parodiju

Objavljeno prije

na

Naša demokratija uglavnom funkciniše po principu parodije: liči na demokratiju, ali vam je jasno da se to neko sprda…

 

MONITOR: Prošao je još jedan Međunarodni dan medija. Imamo li šta da slavimo?

BRKOVIĆ: Pročitah jutros (izvještaj Freedom housea) da se naša zemlja više ni formalno ne može smatrati demokratskom. I ne vidim da se vlast mnogo sjekira zbog toga. Njima je važno ko je „davao“ informacije. Naravno, kad vam se sopstveno lice ne sviđa, uvijek je ogledalo krivo… Oni, ljudi iz vlasti, najbolje znaju koliko je ta ocjena tačna. Naša demokratija uglavnom funkciniše po principu parodije: liči na demokratiju, ali vam je jasno da se to neko sprda…

U takvom socijalnom kontekstu mediji su posebno osjetljivi. S jedne strane, olako se ulazi u zonu golog služenja Moći. To što postoje mediji spremni na besramnu propagandu vlasti, čini prilično izazovnom poziciju onih koji vjeruju da smisao medija nije u služenju Moći. Takođe, to ih čini i lakšom metom. U ovakvim društvima svako ko misli svojom glavom je – legitimna meta.

Kada društvo nije demokratsko, nestaju mehanizmi koji čuvaju slobodu izraza i pravo na nju. Nama se to odavno dešava, tako da i nema mjesta čuđenju povodom najnovijih ocjena Freedom Housea.

MONITOR: Sudeći i po izveštaju Freedom hausa,  u Crnoj Gori nije za slavlje ni situacija sa ostalim slobodama i ljudskim pravima?

BRKOVIĆ: A što je u Crnoj Gori za slavlje? Crnogorci u suštini pitanje slobode nikada nisu razumjeli. U varijanti kad vjerujete da je vaša jedina obaveza da izaberete dres, i da ne obrukate pretke (što god to značilo), tu nema priče o slobodi, čak u takvom društvu pitanje slobode nikada nije u prvom planu. Sloboda se može iskustvovati samo na individualnom nivou, samo lična sloboda ima smisla. Iz nje proističu sve druge slobode i podešenosti za slobodu, uopšte. Na koncu, kolektivne slobode nisu ništa drugo do ideološko-medijski konstrukti. Kako neko može biti kolektivno slobodan, a na individualnom nivou – neslobodan? Crnogorci su razumjeli samo prvi dio ove jednačine. Vjeruju da iluzija o kolektivnoj slobodi zamjenjuje sve druge slobode. Paklena zabluda.

MONITOR: Slavili smo i Prvi maj.

BRKOVIĆ: Mi najljepše slavimo kad nemamo što… Praznik rada pamtim iz djetinjstva kao jedan veseli praznik, proljećni, koji je zaista činio da makar na jedan dan bude vidljivo jugoslovensko radništvo. A to nije bila fiktivna pojava. Čitav taj svijet koji je stajao u ključnoj sintagmi onoga vremena “radnička klasa”. Taj i takav praznik danas mora izgledati kao parodija, da nastavimo sa detektovanjem duha parodije u savremenom crnogorskom društvu. Živimo u državi u kojoj faktički ,,radnička klasa” više ne postoji. Više ljudi radi u kladionicama nego u svim proizvodnim djelatnostima zajedno. Gdje su radnici koje bi ovaj praznik morao da stavi u centar, učini vidljivima? Mala predizborna privreda je ključna grana u Crnoj Gori – tu je angažovano najviše ljudi, tu se obezbjeđuje ,,egzistencija”, a ne bilo kakvim radom u smislu stvaranja nečega.

Kao što je na sličan način parodično kad u ovim majskim prigodama vidimo kako današnja crnogorska vlast hrli da oda poštu Josipu Brozu… Pri čemu su, mnogi od njih ,,kumrovečki đaci”, svojevremeno bili grobari Titovog djela: Jugoslavija se nikada ne bi raspala, bar ne na onakav način, da Milošević nije obezbijedio (i dobio) vazalnu podršku nekolika, među njima i ondašnjeg crnogorskog, rukovodstva.

Oni bi prvo morali skrušeno da zamole Broza za oprost. Ne znam da li bi im ga on i dao…

MONITOR: Korona je pokazala koliko je važan dobar zdravstveni sistem. U Crnoj Gori ni korona ne pomaže da se ljekarima ipak ,,suštinski” podignu plate, a ne časte sa malom povišicom dva mjeseca. Vlast tvrdi da para nema. Mislite da je to ili nepravedna raspodjela?

BRKOVIĆ: Svakako da je neravnopravna raspodjela koja proizvodi ovoliku nejednakost. Opet, kako da pričamo o ,,pravednoj raspodjeli” u sistemu koji počiva na otimanju.

Ne vjerujte kada vlast kaže da nema para. Da nema para, oni ne bi bili tu gdje jesu. Kada kažu ,,nema para” to zapravo znači – ,,ne damo pare”.

Ljudi koji su iznijeli glavni teret borbe sa korona virusom biće ,,čašćeni” umjesto da im se sistemski poboljšaju primanja. U tome već prepoznajete onaj gazdinski svjetonazor: čašćava uvijek neko (obično gazda), a onim što je vaše ne možete biti ,,čašćeni”.

MONITOR: Isto je i sa prosvjetom. Koji virus treba da bi shvatili koliko je važno obrazovanje i nauka?

BRKOVIĆ: Kako da mladim ljudima objasnite koliko je obrazovanje važno, kada oni vide svijet u kojem je obrazovanje, zapravo, samo ili prije svega – smetnja.

Dok god vam u današnjoj Crnoj Gori otvara pute lojalnost i poslušnost, nema nade za bolju Crnu Goru. Zato je obrazovni sistem toliko važan. Samo se obrazovanjem, i sviješću o njegovom značaju, može napraviti nova i bolja Crna Gora. Sve ostalo je naša tradicionalna ,,prdnjava”, da upotrijebim tu, odnedavno opasnu riječ.

MONITOR: Šta su po Vama najvažnije ,,lekcije” korone?

BRKOVIĆ:  Korona je ozbiljna profesorica, ako umijemo da čujemo, rekla nam je gomilu važnih stvari… Među naucima koje nam je donijela ova stroga profesorica, najjači utisak koji ostaje nakon svega (ako nije suviše optimistično već upotrijebiti riječ ,,nakon”) je to kako je naša civilizacija krhka… Sve što je u njoj lijepo, uzbudljivo, dobro, inspirativno, sve to je nevjerovatno krhko. Očas se može pretvoriti u nostalgično sjećanje. Najednom smo se našli u srednjovjekovnom strahu – od drugoga i od nepoznatog. Putovanja su sada nešto kao naučna fantastika, mnogi zaziru i od same ideje putovanja.

Iskustvo izolacije je takođe inspirativno iskustvo – svi smo imali priliku da razmislimo o nekim stvarima, da provjerimo redosljed sopstvenih životnih prioriteta, a to nije baš beznačajna stvar.

MONITOR: Mjere popuštaju, pa su tu opet i prenosi parlamenta i stare priče. Hoće li Crna Gora nešto ovoga puta naučiti, ili ćemo i poslije korone živjeti istu priču?

BRKOVIĆ: Korona i čitava globalna bojazan povodom pandemije, donijeli su jedno zanimljivo osjećanje. Naime, živjeli smo u svijetu koji je, na valu sopstvenog civilizacijskog samozadovoljstva izgledao kao nedodirljiv, kao nemoguć za popravljanje…

Zahvaljujući tome vjerovao sam da je sam koncept pobune u krizi, da je svaka pobuna u startu osuđena na konzumerističko pacifiokovanje.

Čim se pojavila pandemija, čim je svijet stao, čuo se refren, sa svih strana, od najvažnijih mislilaca do priučenih političara – ne može više ovako, svijet nakon pandemije ne smije više biti isti.

Tako da se desilo nešto neobično, u suštini. Kako je nedavno rekao njemački umjetnik Peter Weibel, ono što je do juče izgledalo nemoguće, sada izgleda neizbježno. To je važan uvid. Ako vlada takav konsenzus oko pitanja da li su promjene potrebne, zašto je do juče izgledalo da živimo u najboljem od svih svjetova. Ko nas je i kako prevario da ne vidimo pravu sliku?

Na koncu, zanima me što će zaista biti neizbježno u danima i godinama koji slijede nakon pandemije… I kad ćemo mi u Crnoj Gori dočekati da postane neizbježno ono što nam danas izgleda – nemoguće.

 

Ovo je opasno vrijeme po istinu

MONITOR: U doba korone, i sami ste to istakli u jednoj od kolumni, vlada prava konfuzija kada su informacije u pitanju. Šta to znači i ima li mu lijeka?

BRKOVIĆ: Za konfuziju sa informacijama nama nije neophodna korona. Na ovaj ili onaj način, mi u tom stanju živimo odavno. Pogledajte Crnu Goru – svako ima neku svoju verziju istorije… Svi su „u posjedu“ nekih spektakularnih informacija. Događaj kakav je pandemija idealan je okvir za informativnu histeriju. O tome virusu se zapravo ne zna mnogo, a to je bogomdana situacija za budalaštine od svake vrste. Ipak, moram priznati da zapanjuje u kojoj mjeri su ljudi izgubili moć kritičkog prosuđivanja onoga što čuju. Što je neka glupost veća, što je laž grandioznija, ljudi lakše nalegnu na nju. I to ne samo povodom korone.

Ovo je opasno vrijeme baš po istinu. Proliferacija informacija čini istinu neuhvatljivom. Živimo medijsku civilizaciju – za svaku informaciju bitno je da je nova i spektakularna, a ne da li je i istinita. Na koncu najumnije glave naše civilizacije već dvjesta godina se trude da uzdrmaju i obesnaže sam pojam istine. Možda nije ni čudno što ova civilizacija sada pliva u laži…

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo