Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA „VIJESTI“:  Živimo parodiju

Objavljeno prije

na

Naša demokratija uglavnom funkciniše po principu parodije: liči na demokratiju, ali vam je jasno da se to neko sprda…

 

MONITOR: Prošao je još jedan Međunarodni dan medija. Imamo li šta da slavimo?

BRKOVIĆ: Pročitah jutros (izvještaj Freedom housea) da se naša zemlja više ni formalno ne može smatrati demokratskom. I ne vidim da se vlast mnogo sjekira zbog toga. Njima je važno ko je „davao“ informacije. Naravno, kad vam se sopstveno lice ne sviđa, uvijek je ogledalo krivo… Oni, ljudi iz vlasti, najbolje znaju koliko je ta ocjena tačna. Naša demokratija uglavnom funkciniše po principu parodije: liči na demokratiju, ali vam je jasno da se to neko sprda…

U takvom socijalnom kontekstu mediji su posebno osjetljivi. S jedne strane, olako se ulazi u zonu golog služenja Moći. To što postoje mediji spremni na besramnu propagandu vlasti, čini prilično izazovnom poziciju onih koji vjeruju da smisao medija nije u služenju Moći. Takođe, to ih čini i lakšom metom. U ovakvim društvima svako ko misli svojom glavom je – legitimna meta.

Kada društvo nije demokratsko, nestaju mehanizmi koji čuvaju slobodu izraza i pravo na nju. Nama se to odavno dešava, tako da i nema mjesta čuđenju povodom najnovijih ocjena Freedom Housea.

MONITOR: Sudeći i po izveštaju Freedom hausa,  u Crnoj Gori nije za slavlje ni situacija sa ostalim slobodama i ljudskim pravima?

BRKOVIĆ: A što je u Crnoj Gori za slavlje? Crnogorci u suštini pitanje slobode nikada nisu razumjeli. U varijanti kad vjerujete da je vaša jedina obaveza da izaberete dres, i da ne obrukate pretke (što god to značilo), tu nema priče o slobodi, čak u takvom društvu pitanje slobode nikada nije u prvom planu. Sloboda se može iskustvovati samo na individualnom nivou, samo lična sloboda ima smisla. Iz nje proističu sve druge slobode i podešenosti za slobodu, uopšte. Na koncu, kolektivne slobode nisu ništa drugo do ideološko-medijski konstrukti. Kako neko može biti kolektivno slobodan, a na individualnom nivou – neslobodan? Crnogorci su razumjeli samo prvi dio ove jednačine. Vjeruju da iluzija o kolektivnoj slobodi zamjenjuje sve druge slobode. Paklena zabluda.

MONITOR: Slavili smo i Prvi maj.

BRKOVIĆ: Mi najljepše slavimo kad nemamo što… Praznik rada pamtim iz djetinjstva kao jedan veseli praznik, proljećni, koji je zaista činio da makar na jedan dan bude vidljivo jugoslovensko radništvo. A to nije bila fiktivna pojava. Čitav taj svijet koji je stajao u ključnoj sintagmi onoga vremena “radnička klasa”. Taj i takav praznik danas mora izgledati kao parodija, da nastavimo sa detektovanjem duha parodije u savremenom crnogorskom društvu. Živimo u državi u kojoj faktički ,,radnička klasa” više ne postoji. Više ljudi radi u kladionicama nego u svim proizvodnim djelatnostima zajedno. Gdje su radnici koje bi ovaj praznik morao da stavi u centar, učini vidljivima? Mala predizborna privreda je ključna grana u Crnoj Gori – tu je angažovano najviše ljudi, tu se obezbjeđuje ,,egzistencija”, a ne bilo kakvim radom u smislu stvaranja nečega.

Kao što je na sličan način parodično kad u ovim majskim prigodama vidimo kako današnja crnogorska vlast hrli da oda poštu Josipu Brozu… Pri čemu su, mnogi od njih ,,kumrovečki đaci”, svojevremeno bili grobari Titovog djela: Jugoslavija se nikada ne bi raspala, bar ne na onakav način, da Milošević nije obezbijedio (i dobio) vazalnu podršku nekolika, među njima i ondašnjeg crnogorskog, rukovodstva.

Oni bi prvo morali skrušeno da zamole Broza za oprost. Ne znam da li bi im ga on i dao…

MONITOR: Korona je pokazala koliko je važan dobar zdravstveni sistem. U Crnoj Gori ni korona ne pomaže da se ljekarima ipak ,,suštinski” podignu plate, a ne časte sa malom povišicom dva mjeseca. Vlast tvrdi da para nema. Mislite da je to ili nepravedna raspodjela?

BRKOVIĆ: Svakako da je neravnopravna raspodjela koja proizvodi ovoliku nejednakost. Opet, kako da pričamo o ,,pravednoj raspodjeli” u sistemu koji počiva na otimanju.

Ne vjerujte kada vlast kaže da nema para. Da nema para, oni ne bi bili tu gdje jesu. Kada kažu ,,nema para” to zapravo znači – ,,ne damo pare”.

Ljudi koji su iznijeli glavni teret borbe sa korona virusom biće ,,čašćeni” umjesto da im se sistemski poboljšaju primanja. U tome već prepoznajete onaj gazdinski svjetonazor: čašćava uvijek neko (obično gazda), a onim što je vaše ne možete biti ,,čašćeni”.

MONITOR: Isto je i sa prosvjetom. Koji virus treba da bi shvatili koliko je važno obrazovanje i nauka?

BRKOVIĆ: Kako da mladim ljudima objasnite koliko je obrazovanje važno, kada oni vide svijet u kojem je obrazovanje, zapravo, samo ili prije svega – smetnja.

Dok god vam u današnjoj Crnoj Gori otvara pute lojalnost i poslušnost, nema nade za bolju Crnu Goru. Zato je obrazovni sistem toliko važan. Samo se obrazovanjem, i sviješću o njegovom značaju, može napraviti nova i bolja Crna Gora. Sve ostalo je naša tradicionalna ,,prdnjava”, da upotrijebim tu, odnedavno opasnu riječ.

MONITOR: Šta su po Vama najvažnije ,,lekcije” korone?

BRKOVIĆ:  Korona je ozbiljna profesorica, ako umijemo da čujemo, rekla nam je gomilu važnih stvari… Među naucima koje nam je donijela ova stroga profesorica, najjači utisak koji ostaje nakon svega (ako nije suviše optimistično već upotrijebiti riječ ,,nakon”) je to kako je naša civilizacija krhka… Sve što je u njoj lijepo, uzbudljivo, dobro, inspirativno, sve to je nevjerovatno krhko. Očas se može pretvoriti u nostalgično sjećanje. Najednom smo se našli u srednjovjekovnom strahu – od drugoga i od nepoznatog. Putovanja su sada nešto kao naučna fantastika, mnogi zaziru i od same ideje putovanja.

Iskustvo izolacije je takođe inspirativno iskustvo – svi smo imali priliku da razmislimo o nekim stvarima, da provjerimo redosljed sopstvenih životnih prioriteta, a to nije baš beznačajna stvar.

MONITOR: Mjere popuštaju, pa su tu opet i prenosi parlamenta i stare priče. Hoće li Crna Gora nešto ovoga puta naučiti, ili ćemo i poslije korone živjeti istu priču?

BRKOVIĆ: Korona i čitava globalna bojazan povodom pandemije, donijeli su jedno zanimljivo osjećanje. Naime, živjeli smo u svijetu koji je, na valu sopstvenog civilizacijskog samozadovoljstva izgledao kao nedodirljiv, kao nemoguć za popravljanje…

Zahvaljujući tome vjerovao sam da je sam koncept pobune u krizi, da je svaka pobuna u startu osuđena na konzumerističko pacifiokovanje.

Čim se pojavila pandemija, čim je svijet stao, čuo se refren, sa svih strana, od najvažnijih mislilaca do priučenih političara – ne može više ovako, svijet nakon pandemije ne smije više biti isti.

Tako da se desilo nešto neobično, u suštini. Kako je nedavno rekao njemački umjetnik Peter Weibel, ono što je do juče izgledalo nemoguće, sada izgleda neizbježno. To je važan uvid. Ako vlada takav konsenzus oko pitanja da li su promjene potrebne, zašto je do juče izgledalo da živimo u najboljem od svih svjetova. Ko nas je i kako prevario da ne vidimo pravu sliku?

Na koncu, zanima me što će zaista biti neizbježno u danima i godinama koji slijede nakon pandemije… I kad ćemo mi u Crnoj Gori dočekati da postane neizbježno ono što nam danas izgleda – nemoguće.

 

Ovo je opasno vrijeme po istinu

MONITOR: U doba korone, i sami ste to istakli u jednoj od kolumni, vlada prava konfuzija kada su informacije u pitanju. Šta to znači i ima li mu lijeka?

BRKOVIĆ: Za konfuziju sa informacijama nama nije neophodna korona. Na ovaj ili onaj način, mi u tom stanju živimo odavno. Pogledajte Crnu Goru – svako ima neku svoju verziju istorije… Svi su „u posjedu“ nekih spektakularnih informacija. Događaj kakav je pandemija idealan je okvir za informativnu histeriju. O tome virusu se zapravo ne zna mnogo, a to je bogomdana situacija za budalaštine od svake vrste. Ipak, moram priznati da zapanjuje u kojoj mjeri su ljudi izgubili moć kritičkog prosuđivanja onoga što čuju. Što je neka glupost veća, što je laž grandioznija, ljudi lakše nalegnu na nju. I to ne samo povodom korone.

Ovo je opasno vrijeme baš po istinu. Proliferacija informacija čini istinu neuhvatljivom. Živimo medijsku civilizaciju – za svaku informaciju bitno je da je nova i spektakularna, a ne da li je i istinita. Na koncu najumnije glave naše civilizacije već dvjesta godina se trude da uzdrmaju i obesnaže sam pojam istine. Možda nije ni čudno što ova civilizacija sada pliva u laži…

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo