Država već mora razmišljati o prekompozicijama u budžetu, kako bi dio sredstava prenamjenski iskoristila za pravljenje neke vrste, da ih tako nazovem, prinudnih robnih rezervi. Evropa se već priprema, može biti nestašice određenih poljoprivrednih proizvoda, pa i mi moramo reagovati već sada

MONITOR: Nafta je svjetska tema broj jedan. Do kada? 

FILIPOVIĆ: Pa naravno. Tako će i ostati dok se ne riješi pitanje njenog  transporta kroz Ormuski moreuz. Ono je sada ključno, pošto tuda prolazi preko 20 odsto nafte sa globalnog tržišta. Sa druge strane, znamo da je američki dolar jedina valuta koja je vezana za naftu, zbog čega ga i zovu petrodolar. Tako da ljudi koji trguju naftom značajan dio svojih investicija i valute pretvaraju u dolar. U ekonomskom smislu, Amerika u ovoj situaciji dobija dvostruko: jačanjem dolara i mogućnošću drugačije kontrole naftnih resursa po završetku rata na Bliskom istoku.

Do stabilizacije cijena teško da može doći prije okončanja sukoba. Vidimo da su cijene već značajno porasle, a ako se sukob produži mogle bi rasti još više. Koliko sve to može trajati a koliko koštati to sada niko ne može preciznije projektovati.

MONITOR: Šta sve to znači iz pozicije Crne Gore?

FILIPOVIĆ:  Mi nemamo ozbiljnije naftne rezerve niti uticaj na tržište, pa je jedina mjera države smanjenje ili ukidanje dijela akciza i PDV-a kako bi se zaštitili potrošači. Kontrola cijene nafte i naftnih derivate uvijek je suštinsko pitanje, jer ona u značajnoj mjeri utiče na cijene velikog broja drugih proizvoda.

U suprotnom, rast cijene goriva može dovesti do rasta cijena svih drugih proizvoda zbog troškova proizvodnje, prerade, transporta…

MONITOR: Da li postoji opasnost da osim rasta cijena dođe i do nestašica?

FILIPOVIĆ: Postoji. Mi smo uvozna zemlja i zavisimo od drugih. Ako rat potraje, države će prvo štititi svoje tržište. Evropa se već sad priprema za znatan skok cijena poljoprivrednih proizvoda do koga će doći ukoliko ovaj rat potraje. Njihove kalkulacije polaze od očekivanja da će cijene hrane jako porasti u avgustu i septembru ove godine.  Iskreno se nadam da do toga neće doći. U suprotnom, možemo da očekujemo izuzetno, izuzetno visoku stopu inflacije. Ne treba isključiti ni mogućnost nestašice.

Zbog svega toga bi Crna Gora, koja najviše uvozi upravo prehrambene proizvode, već trebala razmišljati o tome da se obezbijedi bar dio neophodnih količina osnovnih životnih namirnica za predstojeću jesen. Država već mora razmišljati o prekompozicijama u budžetu, kako bi dio sredstava prenamjenski iskoristila za pravljenje neke vrste, da ih tako nazovem, prinudnih robnih rezervi. Kao što sam pomenuo, Evropa se već priprema, može biti nestašice određenih poljoprivrednih proizvoda, pa i mi moramo reagovati brzo. Ako to ne uradimo, mislim da ćemo terminski izgubiti dosta toga.

MONITOR: Očekujete li da će Vlada reagovati na adekvatan način?

FILIPOVIĆ: Ne očekujem. Mislim da nemamo razvijenu strategiju za vanredne situacije, niti sistem koji bi odgovorio na događaje koji se dešavaju neplanirano i na koje ne možemo uticati. Nemamo ni jasno definisan vanredni budžet koji bi služio upravo za takve okolnosti.

Već godinama se govori o potrebi formiranja robnih rezervi, ali se po tom pitanju nije reagovalo na vrijeme. U ovom trenutku ne vidim ni da neko izlazi sa konkretnim prijedlozima kako zaštititi domaće tržište kada su u pitanju osnovni proizvodi. I dalje čekamo da se problem pojavi pa da tek onda reagujemo. Kao malo tržište, u takvim situacijama uvijek ćemo biti na kraju liste prioriteta u snabdijevanju. U svakoj distribuciji, kao u svakom biznisu, kad ste mali vi ste neinteresantni. Naravno, veće zemlje imati prioritet.

Zato bih, da sam u poziciji da odlučujem, već sada preusmjerio određene budžetske stavke i krenuo u obezbjeđivanje ključnih proizvoda za naredne mjesece, prije svega za jesen.

MONITOR: Kada će nas efekti inflacije sustići i kako se boriti s njom?

FILIPOVIĆ: Inflacija se ne može rješavati jednom mjerom. Kod nas se najčešće pribjegava ograničavanju marži ili cijena, ali to su kratkoročne mjere koje ne predstavljaju trajni mehanizam zaštite. Država bi, za početak, mogla da razmotri osnivanje javnog preduzeća koje bi se bavilo distribucijom osnovnih proizvoda, čime bi se obezbijedila veća kontrola u kriznim situacijama.

Ključni problem je struktura naše ekonomije. Mi faktički zavisimo od jedne industrije – turizma. Naravno, postoje i druge djelatnosti, ali one nijesu dovoljno razvijene niti generišu značajan prihod. Zbog toga moramo tražiti nova tržišta i razvijati dodatne izvore prihoda.

MONITOR: Da li su aktuelne globalne okolnosti samo prijetnja ili mogu biti i šansa za turizam?

FILIPOVIĆ: Svaka kriza može biti šansa ako postoji dobra strategija. U ovom trenutku realno je očekivati negativne efekte, posebno u turizmu i kada je riječ o vansezonskim prihodima. Ipak, postoji prostor za prilagođavanje. Moramo razvijati alternativne oblike turizma – kongresni, sportski, zdravstveni, kao i vansezonsku ponudu. Takođe, treba se fokusirati na tržišta koja realno mogu donijeti prihod. Mi još nijesmo atraktivni za luksuzni turizam u mjeri u kojoj bismo željeli, i potrebno je vrijeme da se to promijeni. Važno je realno sagledati gdje smo i na čemu možemo graditi rast. Imamo određene prednosti – povoljnu klimu, geografski položaj i perspektivu ulaska u EU – ali bez jasne srednjoročne strategije teško ćemo ih iskoristiti.

MONITOR: Kako nadoknaditi gubitke zbog viznog režima za Rusiju i Tursku?

FILIPOVIĆ: To je ozbiljan udar na turizam i ukupne prihode. Smatram da bi trebalo otvoriti pregovore sa Evropskom unijom o mogućim kompenzacijama ili prelaznim rješenjima. EU je nadoknađivala gubitke svojim članicama u sličnim situacijama, pa ne vidim razlog da i mi ne tražimo određeni vid podrške kao zemlja kandidat.

Problem je što često kao mala zemlja nastupamo iz inferiorne pregovaračke pozicije i ne definišemo jasno sopstvene interese, šta želimo i kako to da zaštitimo, uključujući i finansijske mehanizme. Mislim da postoji problem u nedostatku samopouzdanja u pregovorima. Veličina ne mora nužno da određuje pregovaračku snagu.

MONITOR: Šta nam je, kada govorimo o EU, donio status lidera u integracijama?

FILIPOVIĆ: To je prije svega politička kvalifikacija. Ako pogledamo ekonomske parametre, jasno je da nijesmo lider. Usvojili smo određene zakone, ali smo daleko od sprovođenja suštinskih reformi.

Kada se pogleda struktura naše ekonomije, vidi se niz slabosti. Imamo između 60 i 70 hiljada ljudi koji zaradu dobijaju iz državnog budžeta. Kada se tome dodaju  penzioneri, dolazimo do toga da gotovo 40 odsto stanovništva u značajnoj mjeri zavisi od javnih finansija. To jasno pokazuje koliko je naš sistem opterećen i koliko je ograničen njegov razvojni potencijal.

U takvim okolnostima teško je govoriti o stvarnom ekonomskom liderstvu. Naša trenutna pozicija više je rezultat geopolitičkog momenta i političke potrebe Evropske unije da pošalje određenu poruku, nego realne ekonomske snage i konkurentnosti sistema.

Suštinski problem je što nemamo jasno definisan nacionalni ekonomski interes – šta želimo da razvijamo, na kojim sektorima da gradimo rast i kako da to ostvarimo. Bez toga, sve ostaje na nivou političkih ocjena, bez konkretnih i održivih rezultata u ekonomiji i životnom standardu građana.

U tom kontekstu, sve češće ulazimo u „government to government“ ugovore – imamo već sporazum sa UAE, najavljuju se i sa SAD, a slični su potpisivani i ranije sa nekim evropskim zemljama. Međutim, i dalje nemamo jasan odgovor šta konkretno iz tih ugovora dobijamo: koliko to doprinosi budžetu, šta dobijaju građani i koliki je stvarni profit za državu. Ideja “government to government” je sasvim okej ideja, ali ona mora biti vrlo precizno definisana da ne bi, prosto, predali domaće resurse i tržište nekom drugom.

MONITOR: Da li je mudro kroz takve ugovore nuditi najvrjednije resurse poput energetike ili prostora?

FILIPOVIĆ: Nije problem prodati, iznajmiti ili razvijati zajedničke projekte sa profitabilnim resursima. To je legitimno i ekonomski opravdano. Međutim, pitanje je kako se to radi.

Ako već pregovaramo sa velikim državama, trebalo bi da pokušamo da privučemo njihove velike kompanije i finansijske institucije, kako bismo dobili znanje i razvoj koji nam nedostaju. Drugim riječima, trebalo bi da „kupujemo“ znanje i kapacitete, a ne da prodajemo ono što već imamo.

Istovremeno, mora se jasno definisati pozicija domaćih firmi – gdje su one u toj strukturi, koje su njihove mogućnosti i kako su zaštićene. To su pitanja na koja trenutno nemamo precizne odgovore.

MONITOR: Imamo li odgovor na sve vidljiviji problem nedostatka radne snage?

FILIPOVIĆ: U ovom trenutku ne vidim rješenje. Problem će se dodatno pogoršati promjenama viznog režima. Već imamo odlazak domaće radne snage i istovremeno uvoz radnika, posebno u građevinarstvu. Otvara se pitanje kako će se obezbijediti radna snaga u turizmu i drugim sektorima, posebno ako se dodatno zakomplikuju procedure za radne dozvole. Postoji realan rizik da ćemo, poput Hrvatske, pribjegavati ad hoc rješenjima, samo da bismo održali sezonu.

Moramo biti svjesni da sve počinje od obrazovanja. To je sistem koji treba da proizvodi kvalitetan kadar, a mi smo tu funkciju u velikoj mjeri izgubili. Imamo formalno obrazovane ljude, ali nedovoljno praktičnih znanja i kompetencija. Najkvalitetniji kadrovi odlaze u inostranstvo i tamo ostaju.

Imam utisak da se trenutno oslanjamo na politički momentum EU integracija, umjesto da ga iskoristimo za suštinske promjene u ekonomiji i društvu. U suprotnom, suočićemo se sa ozbiljnim nedostatkom radne snage i u zdravstvu, i u obrazovanju, i u privredi u cjelini.

Zoran RADULOVIĆ

Naš najveći problem, iz kog konstantno izviru svi drugi problemi, je to što se prostor posmatra kao izvor profita, a ne kao zajedničko dobro i okvir za život naših zajednica i suživot sa drugim živim bićima

MONITOR: Ministar urbanizma i prostornog planiranja Slaven Radunović izjavio je da ne brine zbog izlaska opozicije iz skupštinskih tijela,  te da su što se tiče njegovog resora gotovo sve obaveze iz evropske agende završene. Jesmo li sad evropski u planiranju?

DRAGOVIĆ: Ne bih miješala završavanje tehničkih obaveza sa stvarnim usvajanjem evropskih standarda – ili makar standarda na koje mislimo kad kažemo,,evropski”, koji bi morali da podrazumijevaju funkcionalne institucije, vladavinu prava, ozbiljno učešće javnosti u donošenju odluka i dosljednu primjenu pravila. Što se tiče planiranja prostora, na našoj lokaciji i dalje ništa od ovoga – nažalost – nije dostupno.

Ministar je izjavom koju ste citirali poručio, zapravo, da njemu niko nije potreban – da njegov resor sam može da ispuni formu, usvoji propise i završi posao. U to smo se već više puta uvjerili: ovom Ministarstvu nijesu potrebne javne rasprave, mišljenja stručnjaka, ekonomske i demografske projekcije, procjene uticaja na životnu sredinu, ništa; u suštini – činjenice nijesu dobrodošle, niti bilo ko, ko bi mogao da pokrene kakvo logično, a nezgodno pitanje. Sjetimo se uz kakva je sve kršenja procedure usvojen Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, i kako su tačkaste izmjene i dopune PUP-a Podgorice usvojene telefonski u sred avgusta, dok je okolina grada gorela – i to nakon procesa u kojem je centralna javna rasprava doslovno ukinuta, jer Ministarstvo nije moglo da nađe salu dovoljno veliku da se u nju smjeste svi zainteresovani građani i građanke. Pa kako novi Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata ne može zapravo da počne da se primjenjuje, nego se svako par mjeseci spotiče o novu prepreku jer Ministarstvo nije dobro sagledalo ni sopstvene kapacitete ni razmjeru ovog problema. Sjetimo se i kako detaljno prostorno planiranje i dalje ne postoji, jer mnoge opštine ni godinu nakon usvajanja novog Zakona o planiranju prostora nemaju kapaciteta da osnuju i stave u funkciju predviđene agencije za planiranje. Pa Izvještaj o urbanom razvoju, stanovanju i upravljanju zemljištem Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu, koji je ove nedjelje predstavljen u Podgorici, a koji nikako nije pohvalan. Izdvajam to da se u njemu Vladi sugeriše da preispita opravdanost i izvodljivost megalomanskog projekta ,,Velje Brdo”, iako Vlada početak te izgradnje najavljuje već za ovo ljeto.

Ne, stanje u polju koje je Radunovićeva nadležnost nije dobro, ali je, kad sve ovako posložimo, lakše razumjeti ministrovu potrebu da se brani otresitim opaskama – i da od suštine bježi u formu.

MONITOR: Šta govori o institucijama slučaj u Baošićima, ono što radi kompanija ,,Carine” Čeda Popovića?

DRAGOVIĆ: Slučaj u Baošićima – opet, nažalost – nije anomalija, nego baš prikaz redovnog funkcionisanja sistema u kojem je investitor glavni. Analiza dostupne dokumentacije pokazuje uporno, sistematično zanemarivanje obaveza zaštite: rješenje Glavnog državnog arhitekte (GDA) iz 2024. daje saglasnost na spratnost koja nije predviđena planskom dokumentacijom, konzervatorske obaveze propisane PUP-om se ne pojavljuju ni u urbanističko-tehničkim uslovima ni u saglasnosti GDA, a izmjene i dopune PUP-a iz 2025. retroaktivno legalizuju ono što je već bilo u toku tako što, između ostalog, uklanjaju ograničenje broja podrumskih etaža za projekat koji je u tom trenutku već u poodmakloj fazi izgradnje. Na sve to se onda nadovezuje nasipanje plaže radi formiranja kupališta: dok smo u okviru KANA/ko ako ne arhitekt aktivnosti analizirali ovaj slučaj, našli smo mišljenje ministarstva iz 2023. koje praktično polazi od toga da postojeće plansko rješenje ,,ne može zadovoljiti potrebe hotelskog kompleksa visoke kategorije”, i onda traži način da se planski okvir tumači tako da hotel dobije veće i reprezentativnije kupalište. Uvijek na kraju dolazimo do istog fundamentalnog problema: prostor se ne planira prema javnom interesu i režimu zaštite – oko kojeg smo se kao društvo složili i koji smo upisali u zakone – nego se i planovi i zaštita prilagođavaju potrebama investitora.

Prošlo je taman mjesec dana od kada je Uprava za zaštitu kulturnih dobara naložila obustavu radova i vraćanje obale u prvobitno stanje; tada je ovaj slučaj i dospio u fokus javnosti. Iz medija saznajemo da ni ministarstva nadležna za planiranje prostora i kulturu ni opštinske službe iz Herceg Novog i dalje ne reaguju, kao i da je Inspekcija sigurnosti plovidbe u međuvremenu utvrdila da je obalna linija na ovom potezu izmijenjena do te mjere da su ,,postale neažurne važeće pomorske karte za taj dio Boke”. Dotle smo, dakle, stigli sa devastacijom, u području koje smo se kao društvo obavezali da čuvamo. Sve to nam govori da institucije koordinisano ćute, nastavljaju po starom i čekaju da oluja interesovanja javnosti prođe.

Čast rijetkim izuzecima, a to je u ovom slučaju Uprava za zaštitu kulturnih dobara, čija je upornost u ovom slučaju dovela do pokretanja procesa pred Specijalim državnim tužilaštvom.

MONITOR: Radovima na kupalištu uništava se integralni dio zaštićenog dijela obale upisane u Listu svjetske baštine UNESCO-a. Koliko vlast uopšte brine o tom statusu, s obzirom na to da su vladini i opštinski funkcioneri javno govorili o tome da UNESCO sputava razvoj?

DRAGOVIĆ:Već neko vrijeme je jasno da se vlast prema UNESCO statusu odnosi kao prema smetnji, a ne obavezi države. Naročito ne kao prema okviru koji može da pomogne da se vrijednost bokokotorskog pejzaža dugoročno sačuva. Problem, naravno, nije u tome što UNESCO sputava razvoj, nego što vlast razvoj može da zamisli samo kao betonizaciju bez kraja i konca.

U slučaju kupališta u Baošićima, radi se o kontaktnoj zoni UNESCO područja, koja bi po Zakonu o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora iz 2019. morala da bude u određenom režimu zaštite. U praksi, kako vidimo, radovi na kupalištu su započeti i nastavljeni bez konzervatorskih uslova i saglasnosti, a obala trajno izmijenjena. Sve i da u procesu pokrenutom pred tužilaštvom odgovornost za ovo bude utvrđena a odgovorni kažnjeni, obala i akvatorijum Bokokotorskog zaliva ostaju trajno izmijenjeni. To je poraz za sve nas, za cijelo društvo.

U međuvremenu, nadležni se ne osjećaju poraženo, nego konstantno testiraju koliko daleko i duboko mogu da rastegnu pravne obaveze koje proizilaze iz UNESCO statusa i titule. To se jasno vidjelo i kada je ministar Radunović prošle godine izjavio da bi građani Boke na referendumu trebalo da odluče da li žele da Kotor ostane na UNESCO listi, predstavljajući zaštitu kao prepreku ,,razvoju”. Takva izjava je i politički neodgovorna i suštinski pogrešna, jer sugeriše da je problem u zaštiti, a ne u modelu razvoja koji ne umije da funkcioniše unutar pravila zaštite. Jasno je da UNESCO ne traži od Crne Gore ništa radikalno, nego upravo ono što bi ozbiljna država morala sama da radi: da se građevinski poduhvati ne odobravaju bez procjene stepena uticaja koji mogu imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja, i da se planski okvir uskladi sa obavezama zaštite.

MONITOR: Šta su naši najveći problemi kad je u pitanju prostor i planiranje?

DRAGOVIĆ:Naš najveći problem, iz kojeg konstantno izviru svi drugi problemi, je to što se prostor posmatra prvenstveno kao izvor profita, a ne kao zajedničko dobro i okvir za život naših zajednica – i suživot sa drugim živim bićima. Iz shvatanja da ,,prostor = profit” proizilaze planovi sa ekplicitnim ciljem ,,da investitori budu zadovoljni”, a ne da podrže razvoj u javnom interesu. Procedure se doživljavaju kao smetnja, javne rasprave kao formalnost, zaštita prirode i nasljeđa kao kočnica, a institucije same sebe razumiju kao servis za realizaciju investicija u privatnom interesu.

Drugi veliki problem je potpuno odsustvo osjećaja odgovornosti i jasnog pogleda u budućnost.  Planiranje se svodi na ad hoc odluke i tačkaste izmjene, umjesto da bude instrument za pravedan razvoj, u skladu sa društvenim potrebama, klimatskim rizicima i obavezom odgovornosti prema nasljeđu ovog malog ali fascinantnog prostora. Dok god je na snazi logika ,,kako ovdje brže-bolje otvoriti prostor za gradnju, bez obzira na sve”, a ne ,,šta je ovdje javni interes i koliko prostor može da podnese”, ponavljaćemo iste obrasce i imati iste konflikte, samo na novim lokacijama. Dok traje novih lokacija, jer,  mali je ovo prostor, stići će nas posljedice.

MONITOR: Ustavni sud ove nedjelje nije odlučio o sporazumu sa UAE. Prijeti li nam preoblikovanje prostora po ovom i sličnim sporazumima sa drugim državama, čije će kompanije moći da bez tendera grade i rade po Crnoj Gori?

DRAGOVIĆ: Da, ta opasnost je realna i ne treba je potcjenjivati. Već sada znamo da sporazum sa UAE nije izolovan slučaj – sličan sporazum, koji daje mađarskim kompanijama određene prednosti, potpisan je prošlog ljeta, a još nekoliko takvih dogovora je već najavljeno. Sada na snazi imamo kombinaciju bilateralnih sporazuma koji suspenduju tenderske procedure, nekompletiran Ustavni sud koji, kako smo ove nedjelje vidjeli u slučaju sporazuma sa UAE, ne može efikasno da odluči i blokira takve zakone, i Prostorni plan do 2040., koji predviđa ogroman obim nove infrastrukturne izgradnje, bez jasnog uporišta u javnom interesu. Sve to zajedno stvara uslove za ekstraktivnu transformaciju prostora, bez efikasnog načina da se usprotivimo kroz redovne demokratske i planske procedure.

Ali, sumnjam da će građani i građanke mirno sjedjeti i gledati sve ovo. Otpora će sigurno biti, a nije zgoreg ni to što nam uskoro dolazi i magično predizborno vrijeme, kada donosioci odluka koji sebe inače smatraju nedodirljivim, ipak moraju da se suoče sa posljedicama svojih činjenja i nečinjena.

Predrag NIKOLIĆ

Bez obzira na strateški interes SAD za brzim okončanjem sukoba u Iranu, , najvjerovatniji ishod bi mogla biti dugotrajna regionalna nestabilnost uz sada već izvjesne globalne posljedice

MONITOR: Godinu  posle incidenta na protestu 15. marta u Beogradu,   nije završena istraga, ali je Prvo osnovno tužilaštvo brzo zaključilo da nije bilo napada zvučnim oružjem.  Država je tražila mišljenje FSB i FBI. Rusi su odgovorili da nije bilo upotrebe LRAD uređaja, a FBI kao da se time uopšte nije bavio. Evropski sud za ljudska prava je donio samo privremenu mjeru, a u odgovorima na pitanja koja su došla od UN, država se pozvala na stav Tužilaštva. Da li su se odgovorni već „izvukli“?

LUNIĆ: Činjenica da istraga još nije okončana ne znači da su odgovorni izbegli odgovornost, ali svakako otvara ozbiljna pitanja o efikasnosti i kredibilitetu institucionalnog postupanja. Paradoksalno zvuči da je tužilaštvo zaključilo da nije bilo upotrebe zvučnog oružja, dok se istovremeno nastavilo sa saslušavanjem svedoka. Takav pristup ostavlja utisak da je ključna hipoteza zatvorena pre nego što je javnost dobila uvid u sve relevantne nalaze. Na poziv naše zemlje, ruski FSB je brzo objavio da nije bilo upotrebe LRAD uređaja, dok je američka strana odbila ekspertizu. To doprinosi složenosti interpretacije događaja. Međunarodne organizacije prvenstveno proveravaju da li država vodi istragu i da li postoje institucionalni mehanizmi. Zbog toga je za kredibilitet institucija najvažnije da se istraga završi jasnim i argumentovanim nalazima, čak i ako formalno ne bude utvrđena odgovornost. U suprotnom, ostaće otvoreno pitanje poverenja javnosti u sposobnost države da nepristrasno i efikasno razjasni događaje koji izazivaju veliku društvenu i političku pažnju.

MONITOR: Hrvatski premijer Andrej Plenković je upozorio NATO o naoružavanju Srbije, a Brisel je u svojoj kritici, fokus stavio na problem „strateške zavisnosti“. Kakve posljedice po Srbiju može imati ova trgovina?

LUNIĆ: Upozorenje Plenkovića treba posmatrati u političkom i bezbednosnom kontekstu saveza kojem Hrvatska pripada. Za Severnoatlantski savez svako značajnije jačanje raketnih kapaciteta u neposrednom susedstvu država članica, predstavlja temu bezbednosnih konsultacija. Međutim,važnija poruka za Beograd dolazi iz EU gde se sve češće govori o problemu „strateške zavisnosti“ Srbije od partnera izvan evropskog bezbednosnog prostora. Nabavka naoružanja verovatno neće proizvesti neposredne sankcije ili formalne posledice, ali može produbiti sumnju u stratešku orijentaciju Srbije. Dugoročno, upravo takva percepcija, a ne konkretne vojne sposobnosti, može postati važan opterećujući faktor u odnosima Srbije sa EU.

MONITOR: Vučić insistira na tome da je sporazum Hrvatske, Albanije i Kosova, napravljen protiv Srbije. Hrvatsku optužuje da je bila glavni oslonac pokušaja obojene revolucije u Srbiji, dok je sa Edijem Ramom nedavno javno nastupio prema EU. Kako gledate na Vučićevu regionalnu politiku?

LUNIĆ: Regionalna politika Srbije je u velikoj meri personalizovana i često se svodi na političke stavove donosioca svih odluka. Takav pristup podrazumeva da se spoljnopolitički odnosi neretko tumače kroz lične relacije sa pojedinim liderima i kroz političku komunikaciju koja je usmerena prema domaćoj javnosti. U takvom okviru, sporazumi ili inicijative u regionu ponekad se predstavljaju kao politički potezi usmereni protiv Srbije, iako oni često imaju benigni širi kontekst, bez ikakvih formalnih obaveza. Istovremeno, vidljivo je da se retorika prema pojedinim susedima značajno menja u zavisnosti od trenutnih političkih odnosa sa njihovim liderima. Dobar primer je zajednički nastup Vučića i Rame prema institucijama EU.

Iz ovog se može zaključiti da bi deo političkih optužbi bio manje izražen kada bi politička komunikacija Beograda i Zagreba bila stabilnija, kada bi odnosi sa Hrvatskom bili manje opterećeni političkim tenzijama. U suštini, kada se regionalna politika veže za lične političke relacije lidera, prostor za institucionalni i dugoročno stabilniji dijalog često ostaje ograničen.

MONITOR:  Da li Tramp i njegovi vojni i politički savjetnici, precjenjuju vojnu i ekonomsku moć SAD odričući se evroatlantskog savezništva?

LUNIĆ: Iako SAD danas imaju najveću vojnu potrošnju u istoriji civilizacije, čak ni takva moć ne može u potpunosti nadomestiti značaj savezništava. Trampova administracija često polazi od pretpostavke da američka vojna i ekonomska snaga omogućava stratešku autonomiju, ali globalna bezbednosna realnost ukazuje na neophodnost oslanjanja SAD  na mrežu partnerstava širom sveta. Zbog toga je vrlo verovatno da će Vašington-pre ili kasnije, – bilo kroz političku korekciju ili kroz praktične bezbednosne izazove, ponovo potvrditi značaj evroatlantskog savezništva i uloge NATO-a, bez obzira na dosadašnje često omalovažavajuće kritike tog saveza.

MONITOR: Kako ocjenjujete mirovnu ulogu Vašingtona u slučajevima ratova u Ukrajini i Gazi-koja se „filuje“ agresivnim akcijama prema Venecueli i Iranu i pretnjama Grenlandu i nizu država obe Amerike?

LUNIĆ: Mirovna uloga SAD danas deluje prilično kontradiktorno. Vašington nastoji da zadrži poziciju ključnog posrednika i političkog pokrovitelja pregovaračkih inicijativa, ali tu diplomatsku ulogu često prate tvrdi geopolitički i vojni potezi. Očigledno je da Vašington pokušava da kombinuje dve uloge: posrednika u konfliktima i sile koja istovremeno demonstrira globalni uticaj. Takav pristup neretko potkopava kredibilitet mirovnih inicijativa, jer protivnici američke politike u tome vide selektivan pristup međunarodnom pravu i stabilnosti. Može se zaključiti da američka politika pokušava da bude arhitekta mira u nekim krizama, ali paralelno proizvodi nove geopolitičke tenzije na drugim frontovima.

MONITOR: Posle napada Izraela i SAD na Iran,  komentariše se da su SAD u taj sukob ušle „grlom u jagode“, da nemaju podršku ni u zemlji ni van nje i da ih je Netanjahu uvukao u jedan nepotreban sukob. Da li je za SAD postojao i neki „casus belli“ i šta uopšte može biti rezultat tog rata?

LUNIĆ: Formalno gledano, Vašington i Tel Aviv napad opravdavaju iranskim nuklearnim programom, balističkim raketnim sposobnostima i terorističkom mrežom regionalnih saveznika. Problem je što ovakvo obrazloženje ne može da se uklopi u klasični koncept samoodbrane jer nije postojala odluka UN, niti dokaz o neposrednim pripremama Irana za napad, pa se operacija u delu međunarodne javnosti ocenjuje kao preventivni rat čija je definicija istorijski i teoretski problematična. Mogući rezultati sukoba su: diplomatski pronalazak kompromisa (najmanje verovatan), regionalna eskalacija kroz učešće više subjekata sa Bliskog istoka i dugotrajni rat iscrpljivanja sa potencijalom destabilizacije globalne ekonomije. Bez obzira na strateški interes SAD za brzim okončanjem sukoba, najverovatniji ishod bi mogla biti dugotrajna regionalna nestabilnost uz sada već izvesne globalne posledice.

MONITOR: Zagovarate mišljenje da stanje globalnih odnosa ne ide prema multipolarnosti, već „nepolarnom i nultipolarnom“ svijetu u kojem će se povećavati moć pojedinaca poput Ilona Maska i organizacija kao što su Hamas i Hezbolah. Koliko vlasnici moćnih tehnologija već utiču na političke odluke i vojne strategije?

LUNIĆ: Globalni uticaj pojedinaca poput Ilona Maska  je očigledan. Primer sa Starlinkom u ratu u Ukrajini je eksplicitan jer jedan čovek odlučuje o dostupnosti satelitske komunikacije vojnim snagama, što direktno utiče na tok operacija. Sličan princip važi i za moćne terorističke organizacije koje koriste naprednu tehnologiju i informacioni uticaj da oblikuju političke odluke i strategije protiv državnih entiteta. U takvom „nepolarnom“ svetu, država više nije jedini nosilac moći jer pojedinci i nedržavni entiteti mogu sa tehnologijom, resursima i globalnim mrežama  uticati na vojnu dinamiku, ekonomiju i međunarodne pregovore. To menja pravila igre i čini globalnu stabilnost znatno ranjivijom nego u tradicionalnom unipolarnom ili multipolarnom poretku gde je međunarodno pravo- donedavno, imalo svoju ulogu.

Nabavka Srbije kvazibalističkih raketa od Kine, otvorila niz osjetljivih pitanja

MONITOR: Saznanje da Srbija posjeduje kvazibalističke rakete, još više je dinamiziralo lošu stranu odnosa sa Hrvatskom, ali zabrinulo i druge u regionu. Koliko je Srbiji  bilo potrebno da od Kine nabavi ovaj tip raketa?

LUNIĆ: Pitanje da li je Srbiji zaista bio potreban takav sistem prevazilazi vojno-tehničku dimenziju jer Strategija nacionalne bezbednosti ne ukazuje na indikatore neposredne pretnje iz regiona.

Zbog toga je ova nabavka dobila političku dimenziju i otvorila niz osetljivih pitanja u međunarodnom kontekstu. Pre svega, raketni sistemi dometa preko 300 km i nosivosti preko 500 kg nalaze se u zoni posebne pažnje režima kontrole raketne tehnologije (MTCR) koji ima za cilj ograničavanje širenja takvih projektila. Iako Kina formalno nije članica tog režima, ona se politički saglasila da poštuje smernice MTCR. Drugi važan aspekt odnosi se na embargo EU na izvoz oružja prema Kini koji se održava još od događaja na trgu Tjenanmen 1989. Činjenica da država- kandidat za članstvo, intenzivno razvija vojnu saradnju sa Kinom kreira određenu političku nedoslednost u procesu EU integracija. U tom smislu, ova nabavka ima šire implikacije od isključivo vojnog konteksta jer utiče na percepciju bezbednosti u regionu, komplikuje odnose sa susedima i otvara pitanja usklađenosti Srbije sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU. Zato se ova tema ne posmatra isključivo kroz prizmu vojnih sposobnosti, već i kao deo šireg geopolitičkog balansiranja kojem Srbija ostaje dosledna.

Krajnji cilj bi mogao biti formiranje efikasnije evropske bezbjednosne arhitekture

MONITOR: Vjerujete da je EU na putu ojačavanja i ambicije da ponovo postane važan globalni igrač. Brisel traži veće ulaganje članica u naoružanje i prihvatanje nove bezbjednosne politike. Da li to vodi stvaranju neke vrste evropskih oružanih snaga?

LUNIĆ: Moguće je, ali to će u velikoj meri zavisiti od sudbine NATO-a, čiju relevantnost američka administracija sve češće dovodi u pitanje. Sada je to posebno aktuelizovano kada predsednik Tramp kritikuje saveznike u vezi sa indolentnim odnosom prema održavanju bezbednog plovnog puta kroz moreuz Hormuz. Zbog takvih odnosa, EU podstiče veća ulaganja u odbranu i postepeno oblikuje zajedničke bezbednosne mehanizme, ali za sada je reč pre o jačanju interoperabilnosti i političke koordinacije nego o stvaranju klasične evropske vojske. Istovremeno se pojavljuju inicijative poput formata E3, uz sve vidljiviju bezbednosnu osovinu između Londona, Pariza i Berlina. Ukoliko se taj trend nastavi, krajnji cilj mogao bi biti formiranje efikasnije evropske bezbednosne arhitekture koja bi dopunjavala ili u krajnjem slučaju delimično zamenila, postojeći oslonac u NATO-u.

Nastasja RADOVIĆ