Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Makedonska veza

Objavljeno prije

na

Stanko-Subotic

U medijima je evocirana „makedonska veza” šverca ili tranzita (kako ko voli) duvana iz slavnih 1990-ih, kada su se u biznisu cigaretama krčkale milijarde. Stanko Cane Subotić, u Srbiji optuženi a u Italiji osumnjičeni pripadnik kriminalne organizacije, dao je 2. aprila intervju za skopski list Dnevnik, u kojem je prepričao poznate teze, dok se, navodno iz Beograda, crnogorskim medijima na svoju inicijativu predstavio makedonski novinar Zoran Božinovski. Koliko se razabire iz njegove priče – plasirane na naslovnicama dnevne štampe – Božinovski je pokušao da trguje izvjesnom dokumentacijom sa Subotićem. Zbog toga je 2009. i 2010. više puta boravio u Crnoj Gori. Transakciji je asistirao Ljubiša Mijatović, bivši šef obezbjeđenja Mila Đukanovića. U priči se pojavljuju i drugi manje-više znani likovi.

Ko je Zoran Božinovski? Opisan je kao novinar. Godinama je izvještavao o tranzitu duvana, koji je u Makedoniji 1990-ih, poput Crne Gore, fuzionisao politički establišment sa sivom zonom biznismena i šefovima klasičnog podzemlja. Prije desetak godina mu je telefonski prijetio Kosta Jankovski, makedonski tajkun, trgovac cigaretama. Slučaj je prijavljen policiji. U stvari, Božinovski je bio saradnička veza Vukašina Volfa Minića, interesantnog lika koji je, poput Božinovskog, pokušao da „posluje” sa Subotićem, pa izvisio.

I Minić i Božinovski su u različitim ulogama prethodno prikupljali kompromitujuće podatke o Subotiću i osobama iz njegove mreže. Minić je imao radnu biografiju specijalnog agenta britanskih detektivskih agencija, možda i njihovih tajnih službi. Rođen je u Gostivaru, Makedonija, emigrirao je u drugoj polovini 1980-ih. U Velikoj Britaniji je završio raznovrsne kurseve i potom je navodno angažovan u tajnim misijama diljem Evrope, Rusije, na Bliskom istoku.

Početkom 2001. Minić je agent privatne britansko-američko-kanadske firme FIA (u originalu: Forensic Investigative Associates) koja na Kipru istražuje deponovani novac Slobodana Miloševića. Operacija je vođena pod kodnim nazivom Dvoglavi orao. FIA je za taj posao imala ugovor sa guvernerom Narodne banke Jugoslavije. Minić je tim povodom neposredno kontaktirao sa Zoranom Đinđićem i Vojislavom Koštunicom. Preporuke za Minića srpskim zvaničnicima je poslao lično emeritus britanskih tajnih službi i šef FIA za Ujedinjeno Kraljevstvo Robert Armstrong, lord od Iliminstera, 1970-ih sekretar dva premijera: Edvarda Hita i Harolda Vilsona.

Iako je FIA imala reference otkrivanja tajnih računa Nikolaja Čaušeskua i svrgnutih afričkih diktatora, operacija Dvoglavi orao je završena fijaskom. Minić i FIA su, zapravo, paralelno angažovani za Japan Tabako Internešenel (JTI), multinacionalnu duvansku kompaniju čiji je Subotić do kraja 2000. godine bio distributer za naš region. FIA je navodno istraživanje Miloševićevih tajnih računa iskoristila kao pokriće za prikupljanje kompromitujućih podataka o Subotiću.

„Krajem 2000. tranzit preko Crne Gore nije bio moguć u ranijem obimu. Iz JTI-a su htjeli Subotića da postave kao drugog distributera čime bi on zaista postao švercer”, ispričao je 2004. ovom izvještaču Minić. I objasnio: „Drugi distributer preuzima cigarete od prvog distributera i valja ih dilerskoj mreži na terenu. Subotić je to odbio jer je statusom prvog distributera imao imunitet od prljavih poslova”.

U periodu januar-april 2001. Volf Minić je u nekoliko navrata boravio u Crnoj Gori i uz pomoć svojih infiltriranih saradnika i korespodenata prikupljao informacije o Subotiću, Milu Đukanoviću, Srećku Kestneru, Veselinu Baroviću, itd. Dio njegovih izvještaja je iskorišćen za čuvenu seriju Nacionala o „duhanskoj mafiji”. Minić nam je ispričao kako je navodno bio iznenađen kada su se dijelovi njegovih izvještaja pojavili u napisima Nacionala. Nakon toga, Minić je od JTI-a dobio nalog da ispita „razmjere štete” uzrokovane napisima Nacionala po Subotića, Đukanovića i ostale.

Minićeva istraživanja su obuhvatala i Makedoniju, koja je, za doba sankcija i kasnije, bila važna kopnena i vazduhoplovna baza za tranzit duvana i prema Crnoj Gori. U Makedoniji je radio i preko novinara Božinovskog. Ključni tamošnji čovjek za šverc duvana je bio Danče Šuturkov, veteran socijalističke privrede (preminuo 2001), nominalno zamjenik generalnog direktora a faktički šef preduzeća Makedonija tabak. O tranzitnom značaju osovine Makedonija-Crna Gora govori i podatak da je Subotić u SRJ imao ukupno dva fri-šopa: u mjestu Đeneral Janković, na tadašnjoj srpsko-makedonskoj granici, te na gatu br. 5 Luke Bar.

Minićev saradnik, novinar Zoran Božinovski, u svojim je tekstovima pisao kako su kod Šuturkova 1993-1998. na „obuci” bili neki od „međunarodno etabliranih švercera cigareta” – Subotić, njegov partner Kestner, Vladimir Vanja Bokan (2000. ubijen u Grčkoj). Šuturkov im je navodno bio „pokrovitelj”, dok im je „tadašnja Vlada Makedonije garantovala bezbjednost i ličnu zaštitu”. Božinovski je poimenično naveo kako su u cijeli posao bili uključeni ili obavještavani makedonski zvaničnici, uključujući 1994-1998. premijera Branka Crvenkovskog.

Kestner, bivši titogradski časovničar, sada u egzilu, od marta 1993. do marta 1994. je živio u Skoplju. O tome je 2001. u Nacionalu ispričao: „Tranzitni poslovi obavljali su se preko Makedonije koja je bila središte za promet cigaretama. Za uvoz i izvoz naplaćivala se taksa od pet odsto. Makedonskoj državi plaćalo se 10.000 dolara po kamionu cigareta. Taj posao tada je u Makedoniji kontrolisao Danče Šuturkov, ‘legendarni’ zamjenik direktora Makedonija tabaka”.

Šuturkov je preko svoga unuka Mitka Nonevskog upravljao skopskom Kreditnom bankom čiji je nominalni osnivač bilo i transportno preduzeće Makšped. Iz Podgorice je keš – kojim je plaćao Subotić – helikopterima MUP-a Crne Gore navodno prebacivan do Skoplja i pohranjivan u sefovima Kreditne banke. Preko Makedonije su sklopljeni i aranžmani sa ruskim i ukrajinskim kargo kompanijama za iznajmljivanje eks-armijskih transportnih aviona Iljušin-76 koji su sa skopskog aerodroma Petrovec za Golubovce prenosili 40-50 tona cigareta po letu a bilo ih je navodno ukupno 68.

Te i druge činjenice prikupljali su Volf Minić i Zoran Božinovski. Onda su, svako za svoj račun, pokušali da kompromitujućim podacima privole Stanka Subotića da „posluju”. Minić je do jula 2002. napuštio FIA, pa je kao „opunomoćenik” JTI-a – za oko 100.000 funti mjesečno, plus bonusi – počeo da radi direktno za JTI. Iako oprezan i iskusan, Minić je poslije tvrdio da su ga direktori JTI-a prevarili, jer su upravo oni, po njegovom mišljenju, bili glavni šverceri duvana na Balkanu; zavrnuli su ga i za platu i bonuse.

Naljutio se, pa nam ispričao da JTI u Makedoniji proizvodi falsifikate brendiranih cigareta i onda ih plasira po regionu. Subotiću je „zaprijetio da će o njemu otkriti nešto što bi naškodilo njegovoj časti i ugledu i time pokušao da ga prinudi da mu plati dva miliona eura”. Subotić ga je tužio. Odlukom beogradskog Trećeg opštinskog suda Minić je zbog tog djela pravosnažno osuđen jula 2004.

Zoran Božinovski, međutim, pokušao je na drugi način da profitira kod Subotića.. Prema ispovijesti objavljenoj u crnogorskoj štampi, Subotić je načuo kako ima „bogatu arhivu”, pa ga je jula 2009. preko „crnogorske linije” pronašao u Beogradu. Božinovski objašnjava da je posredovao Miroslav Miško Popović, srpski biznismen, sin pokojnog generala KOS-a Jova Popovića, dugogodišnjeg direktora beogradskog Instituta za bezbjednost (sada organizaciona jedinica srpske tajne službe) i komesara za bezbjednost Fudbalske lige Jugoslavije.

Miško Popović je, poput oca, takođe petljao sa fudbalom, pa i u Makedoniji; jedno vrijeme je bio ili je trebalo da bude u nekakvom vlasničkom aranžmanu sa Fudbalskim klubom Vardar. U Popovićevom beogradskom stanu, priča Božinovski, pojavili su se jula 2009. „trojica momaka iz Crne Gore”, kao prethodnica izvjesnom Goranu Saviću, „službeniku crnogorske ambasade”. Istoimena osoba se pominje u jednoj sporednoj epizodi iz maja 2005, kada je na saobraćajnom punktu kod Kraljeva priveden, jer je vozio iz Slovenije ukradeni audi A4 koji je imao registraciju MUP-a Crne Gore!

Saviću je za oko zapala „crna sveska”, bilježnica Danča Šuturkova sa registrovanim transakcijama cigareta. Šuturkov je od 1977. vodio paralelno, crno knjigovodstvo, bilježeći poslovne partnere, transakcije i iznose. Uglavnom, Savić je, objašnjava Božinovski, bio u navodnom telefonskom kontaktu sa Ljubišom Mijatovićem, koji je 1990-ih bio policijski funkcioner u Budvi, potom i šef obazbjeđenja Mila Đukanovića. Mijatović je u javnosti poznat kao gost na svadbi Safeta Kalića. Bio je i svjedok na prvostepenom suđenju za slučaj deportacija.

Po preporuci Savića – koji je pregledao njegov arhiv – Božinovskog kontaktira Mijatović i predlaže da se nađu u Crnoj Gori. U Budvi su dokumentaciju, koju je donio Božinovski, prelistali Mijatović i neimenovani budvanski krim inspektor u penziji. Opet su ga pozvali nekoliko neđelja kasnije da doputuje u Budvu; platili su mu put i „ostale troškove”. Božinovski tvrdi da se 1. septembra 2009. u Vili Montenegro na Svetom Stefanu susreo sa Stankom Subotićem. Sjutradan im se priključio i Vladimir Beba Popović, šef Biroa za odnose sa javnošću Vlade ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića.

Naknadno je u Vilu Montenegro stigla i Šuturkova „crna sveska”, pa je Subotić uzeo da je lista: „Pet-šest minuta je listao stranu, stranu po stranu. Konstatovao je, na kraju, da nema imena njegove firme, osim samo u jednoj koloni. Počeo je da skače do plafona od radosti”.

Kasnije te noći, izvještava Božinovski, organizovana je žurka. Nije joj prisustvovao, ali je kao gost najavljen Milo Đukanović. Subotić mu je poslao novac za troškove i „još novca do sljedećeg susreta da imam”. Ipak, plan da Božinovski napravi „video prezentaciju”, kojom bi dokazao nevinost Subotića, nikad nije realizovan.

Božinovski sada tvrdi da je „uvalio” Subotiću „crnu svesku” i da je sve „bio probni balon da vidi koliko se Subotić razumije u duvanski biznis”. Tvrdi da osim primjerka kod Subotića, postoje još dvije, mnogo bitnije Šuturkove „crne sveske”. U njima su, tvrdi, zapisane transakcije sa Subotićevom firmom Mia.

Subotić je mahao svojim primjerkom „crne sveske” zimus u intervjuu za TV B92, koji je reemitovan i na jednoj crnogorskoj televiziji. „Evo, slučajno sam došao u posjed dokumenta, originalne ‘crne knjige’ Danča Šuturkova, u kojem imaju tačno bilješke ko je od 1995. do 1998. godine kupovao cigarete u Makedoniji tabak”. Potom je, početkom aprila, za makedonske novine Dnevnik dao intervju, naslovljen: Sveska Šuturkova trese Skoplje i Beograd. Na primjer, posjeduje zahvalnicu Šuturkova Mihalju Kertesu, direktoru Savezne uprave carina SRJ, što mu je dao srpsko državljanstvo.

Da li bi preko „sveske” Subotić mogao dokazati da sa duvanskim švercom nije imao nikakve veze? Teško. Subotić je poslovao i sa Šuturkovim i sa Kertesom. Od prvog je, kako je 15. maja 2006. priznao u intervjuu TV B92 (emisija Insajder), dobio 1995. prvu „” u cigaretama i shvatio koliko novca leži u duvanskom biznisu.

Kertes je krajem 2010. osuđen na osam godina robije zbog ilegalnog iznošenja 38 miliona njemačkih maraka na Kipar i za nelegalno finansiranje Miloševićeve partije i tajne službe (prethodno osuđen zbog umiješanosti u ubistva četiri funkcionera partije Vuka Draškovića). Bio je direktor Carina kada je Subotiću odobrio otvaranje fri-šopova u Đeneral Jankoviću, posredno i u Luci Bar. Subotić je za šverc cigareta prvooptuženi pred Okružnim sudom u Beogradu u grupi kojoj je pripadao i Kertes.

U toj optužnici, zbog koje je izdata poćernica Interpola, Subotića u Srbiji optužuju da je sa osam miliona njemačkih maraka u kešu, preko imenovanog posrednika, platio blagajni Makedonija tabaka cigarete koje su dopremane na makedonsko-srpsku granicu. Na scenu bi, tvrdi se, potom stupao Mihalj Kertes: svojim službenicima je izdavao naloge da Subotićeve šlepere sa cigaretama iz Makedonije propuštaju bez carinskog evidentiranja.

O transakcijama Subotića i Šuturkova je jula 2008. pred Okružnim sudom u Beogradu opširnije svjedočio Miroslav Pešić, optužen u predmetu Subotić i ostali. Objasnio je da je 1996, po nalogu Vanje Bokana, Šuturkovu u četiri navrata predao po 2,74 miliona Subotićevih maraka zbog kupovine cigareta (marke partner, lordi HB). Pešić je radio za Bokanovu firmu Kasteloiz Atine „je u tom periodu posredovala u odnosima između Subotića i Šuturkova”.

E sad, ko je Subotića savjetovao da se preko pokojnog Šuturkova i njegove „crne sveske” pokuša „oprati”? Zoran Božinovski tvrdi da mu je novinara makedonskog Dnevnika u Ženevu poslao Srđan Kerim, „inače poslovni partner Subotića i asistent u više prljavo određenih poslića”. Kerim je 1994-2000. bio ambasador Makedonije u Njemačkoj, Švajcarskoj, Lihtenštajnu – destinacijama sa kojima je Subotić bio poslovno povezan.

U periodu 2003-2007. Kerim je bio direktor VAC-a za jugoistočnu Evropu. VAC i Subotić su u to vrijeme bili suvlasnici Future plus u Srbiji. Kerim je početkom aprila 2007. bio u Vili Montenegro, gdje je na prijemu uslikan sa Subotićem, Đukanovićem, Svetozarom Marovićem.

Ostaje otvoreno pitanje da li je Subotić, za kojim je izdata poćernica, septembra i oktobra 2009. zbilja boravio u Crnoj Gori? U to vrijeme bila mu je, odlukom područne jedinice Uprave za nekretnine u Budvi a po zahtjevu Okružnog suda iz Beograda oduzeta Vila Montenegro. Uprava policije je 28. oktobra 2009. izdala saopštenje u kojem su demantovane medijske tvrdnje da Subotić boravi u Crnoj Gori. Prethodno je Đukanović, u parlamentu, izjavio da je sa Subotićem prijatelj…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DVADESET OSMA GODIŠNJICA ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Do posljednjeg će se boriti da se sazna istina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodice žrtava zločina u Štrpcima i ovog 27. februara obilježili su godišnjicu stradanja njihovih najbližih, i dalje čekajući da se pronađu tijela većine pobijenih i da se osude zločinci

 

Kada se u Crnoj Gori pomenu Štrpci, svi znaju da se tamo dogodio zločin u toku rata u  Bosni  i Hercegovini. Znaju i da je iz voza na pruzi Beograd – Bar 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika, koji su kasnije krvnički ubijeni i da većini tijela još nijesu nađena. Čuli su vjerovatno i da je to učiniila zloglasna jedinica Vojske Republike Srpske „Osvetnici“, kojom je komandovao ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor za druge ratne zločine u okolini Višegrada, ali ne i za onaj u Štrpcima. Nakon gotovo trideset godina otmica u Štrpcima se pominje kao zločin iz prošlosti, a na isti način ga kroz formalna, godinama gotovo identična saopštenja, pominju državni zvaničnici i političke partije.

Među stradalima su: Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifat Husović (26), Halil Zupčević (49), Senad Đečević (16), Jusuf Rastoder (45), Ismet Babačić (30), Tomo Buzov (53), Adem Alomerović (58), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (54), Fevzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (24) i jedno nepoznato lice. Od njih dvadeset, deset je bilo iz Crne Gore, najviše iz Bijelog Polja.

Zločin u Štrpcima, međutim, nije nešto što se dogodilo nekada davno i danas ga se treba sjećati kao opomene na zle ideologije. To je zločin koji traje. Zločin prema porodicama žrtava koje trideset godina čekaju na sudsku pravdu i pravičan tretman države. Većina ne zna za grob svog bližnjeg, ne znaju ko je bio nalogodavac zločina. Dio članova porodica davno je napustio Crnu Goru i mir potražio u sređenijim zemljama. Oni koji su ostali, pored patnje koju nose godinama, bori se i sa nemaštinom i drugim životnim nedaćama. Država Crna Gora ih nikada nije priznala kao civilne žrtve rata i obezbijedila im u skladu sa tim  socijalnu naknadu. Država nikada nije pokazala ni zainteresovanost za suđenja u regionu i da obezbijedi porodicama žrtava da prate suđenja osumnjičenim za zločin nad njihovim bližnjima. A i nikada se nije interesovala ni da se nađu tijela pobijenih u Štrpcima.

Roditelji devetnaestogodišnjeg Esada – Hasib i Vera Kapetanović nekada su, ne znajući njegovu sudbinu, čekali sina da se vrati kući, danas čekaju bilo kakvu vijest o njegovim posmrtnim postacima. Nakon što je 2009. godine pronađeno tijelo stradalog Zupčevića, nada da će ubrzo pronaći i posmrtne ostatke nihovog  sina bivala je sve jača. Nađeni su djelovi posmrtnih ostataka još tri žrtve zločina u Štrpcima, ali ne i njenog sina.

„Prije nego što smo saznali da nije živ, majka je znala put kojim je Esad dolazio kući i ujutru bi izašla da ga čeka. Često se budila sa nekim osjećajem i govorila – ’Danas bi trebao da dođe’. Samo mi znamo kako nam je bilo. Svakakve glasine su dolazile do nas tih godina, a pošto je ona iz kraja gdje su ubijeni, išla je tamo ne bi li mu našla grob. Sve je obišla gdje je čula da su se strašni događaji dešavali. Uzalud. Meni su i otac i majka gluvonijemi, pa često mora da im se objasni šta se dešava vani. I prije nekoliko dana kada smo se vratili kući sa obilježavanja godišnjice, pitali su me  – ’Ima li šta novo?’, ja kažem – ’Nema ništa, sve se isto ponavlja’. A znam da me ne pitaju to, nego ima li šta novo što se tiče posmrtnih ostataka“, priča za Monitor njen sin i mlađi brat pokojnog Esada – Alija Kapetanović.

On je diplomirani pravnik i živi na relaciji Bijelo Polje (gdje radi) – Bar (gdje mu živi supruga sa djecom). Najmlađe dijete mu je rođeno prijevremeno, što je ostavilo posljedice po zdravlje, zbog čega su doktori preporučili primorsku klimu. Svaki put do Beograda, na medicinske preglede za dijete, platio je sam – bez ičije pomoći. Supruga mu je nedavno ostala bez posla u državnoj upravi i teško žive, ali se bore. Roditelji žive od skromnih penzija, dok mu sestra živi u inostranstvu. Od države ne očekuju mnogo, a odavno, kaže, ne očekuju mnogo ni od sudskih procesa koji se razvlače u nedogled. On i njegovi roditelji najviše žele da po običajima sahrane svog Esada, kako bi mu se „znalo groba“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Vučić i Dodik ne vide nikakav problem u tome što su sljedbenici ideologije čija je četnička vojska rame uz rame sa ustašama i pod njemačkom komandom učestvovala u ofanzivi na partizansku Kozaru odakle potiče i glavna junakinja filma Dara Ilić. Nakon povlačenja partizanske vojske sa Kozare u ljeto 1942. god. preko 60.000 stanovnika Kozare i Potkozarja će završiti po logorima od kojih je Jasenovac bio najčuveniji po zlu i sadizmu kakvog nije bilo ni u nacističkim logorima smrti. Glavna junakinja gubi majku i starijeg brata, koje ustaše ubijaju po dolasku u Jasenovac. Njena misija je podređena pukom preživljavanju i čuvanju svoga brata kome daje zavjet da ih ništa neće razdvojiti usred užasa logora kojim vladaju krvožedni ustaški oficiri. Njima je pridružen i raščinjeni franjevački fratar Miroslav Filipović poznat kao Fra Sotona po ranijem pokolju 37 djece u seoskoj školi blizu Banja Luke u proljeće 1942. Na kraju Daru i njenog brata Buda spašava Crveni križ i organizacija Diane Obekser Budisavljević, Austrijanke udate za srpskog hirurga i načelnika zagrebačke hirurške klinike Julija Budisavljevića.

Filmska kritika je generalno ocijenila odličnim glumu Biljane Čekić (Dare) i ostalih logorašica. Priča je puna emotivnog naboja, ali po mišljenju mnogih, izostala je bolja dokumentarna i režijska podloga glavnih negativaca čije ponašanje na prvi pogled daje dojam da se radi o neubjedljivim horor scenama. Većina kritičara koji su oduševljeni filmom će priznati da film nije istorijski posve tačan jer su zapravo mučenja i ubijanja u logoru bila i gora od prikazanih u filmu. Njemačka vojska je opisala upravnika logora Vjekoslava Maksa Luburića kao „neurotičnu i patološku ličnost“ koji je dva puta hapšen na njemački zahtjev zbog sadističkih zločina nad civilima i čije je javno vješanje zagovarao njemački vojni predstavnik u Hrvatskoj. Takođe, nedavno preminula Višnja Pavelić, ćerka ustaškog lidera i ratnog zločinca Anta Pavelića, je u svom zadnjem intervjuu pred smrt opisala Luburića kao „umno bolesnog čovjeka koji je ubijao ljude i koga nitko nije mogao kontrolirati“. Luburićevi pomoćnici Ljubo Miloš, Ante Vrban, polusestra Nada i drugi su bile osobe sličnog profila.

Inostrana filmska kritika je različito dočekala još jedan film o genocidu iz Drugog svjetskog rata. Prestižni magazin Variaty i njegov autor Džej Vajsberg kao i Los Anđeles Tajms su napali film kao „prikrivenu propagandu koja cinično koristi Holokaust“ kako bi „održavala postojeće raskole između Srbije i njenih susjeda dok se naslađuje vizualizacijom sadizma naspram dječje nevinosti“. Ovakve ocjene su izazvale ljutite reakcije srpskih zvaničnika koji su poručili da će film svuda prikazati.

Film takođe ima, po kritičarima, i određeni antikatolički prizvuk. Scena u kome časna sestra (kojih inače nije ni bilo u Jasenovcu ali jeste u nekim drugim logorima) objašnjava kozaračkoj pohrvaćenoj djeci u školskoj učionici da su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Poglavnik Ante Pavelić dva najveća velikana čije slike vise jedna do druge, suptilan je pokušaj režisera i scenariste da spočita Hrvatima bliskost između vrha Katoličke crkve i ustaškog režima. Odnos Pavelića i Stepinca bio je sve samo ne blizak i prijateljski. Dnevnik Diane Budisavljević ukazuje kako je zahvaljujući Stepincu, poslije njegovog početnog kolebanja, došlo do široke akcije spasavanja skoro 10.000 kozaračke djece iz kandži Maksa Luburića i njegovih koljača.

Britanski istoričar Rori Jeomans u pozitivnom komentaru na film odbacuje kritike za antikatolicizam i antihrvatstvo ističući da već u prvoj sceni žena Hrvatica spašava jedno srpsko dijete od sigurne smrti i da je film „ozbiljan pokušaj prikazivanja fašističke represije“ u datom vremenu. Jeomans kritikuje određene scene koje su malo vjerovatne da su se desile kao što je gozba Luburića i njemačkih oficira dok uz muziku gledaju pokolj logoraša.

Film je nominovan za Oskara kao najbolji film sa neengleskog govornog područja ali nije uspio ući u uži izbor. IMDB portal je nakratko ukinuo davanje rejtinga filmu nakon što je otkriveno da se organizovano davala najbolja ocjena ili najgora, zavisno da li se pripada ekstremnom srpskom ili hrvatskom taboru a da nisu pogledali film uopšte.

Poslije Dare će ipak slijediti i Zafranovićev film u možda prepravljenoj skripti nakon što mu je Filmski centar Srbije u julu 2020. odobrio 255.000 eura. Snimanje na istu tematiku najavljuje i Emir Kusturica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Cjelodnevno dežurstvo na telefonu uveli su i organizacije SOS telefoni Berane, Bijelo Polje, Ulcinj i Plav. „Ženama žrtvama nasilja je, zbog stalne prisutnosti partnera, u velikoj mjeri bila otežana mogućnost da pozovu u pomoć. SOS je pokrenuo kampanju na društvenim mrežama radi motivisanja građana da prijave nasilje za koje čuju ili kojem svjedoče, što je dalo značajne rezultate. SOS telefon je u periodu trajanja pandemije imao povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za 40 odsto više nego u istom periodu ranijih godina. Promijenjena je i priroda pomoći koja se traži. Psihičko nasilje koje karakterišu svađe i konflikti među partnerima, ali i roditeljima i djecom, posebno adolescentima, došlo je do izražaja“, kaže Zekovićeva.

Ona ističe da su karakteristični pritisci porodice, rodbine i prijatelja na žene „da nije vrijeme da prijavljuju nasilje, jer sada je prioritet sačuvati zdravlje i život porodice”. Kod njihovih korisnica dominantno su bili zastupljeni psihičko i fizičko nasilje, a imali su i slučajeve sajber nasilja, vršnjačkog, seksualnog nasilja, zanemarivanja, trgovine ljudima, ekonomskog nasilja, mobinga…

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević tvrdi da je od septembra do danas 165 žena tražilo pomoć zbog porodičnog nasilja.

„Preko četrdeset žena je došlo u naše sklonište, a trenutno se u njemu nalazi njih 13. U toku prethodne godine bilo je oko 400 poziva za pomoć, ali se dešavalo da više ljudi zove zbog istog slučaja. Žrtve su zbog restriktivnih mjera provodile više vremena u kući sa nasilnicima pa je stoga dolazilo do povećanja slučajeva nasilja“, ocijenila je Raičević. Ona pojašnjava da su žrtve u toku policijskog časa tjerane iz stana ili kuće, zbog čega su ih ohrabrivali da ukoliko moraju da bježe da ne obraćaju pažnju na policijski čas već potraže spas ili kod njih ili u policiji. Veliki broj žrtava koje su tražile pomoć od Sigurne ženske kuće često su u veoma nezavidnom ekonomskom položaju, što ih dodatno sprečava da potraže pomoć, jer su zavisne finansijski od nasilnika.

Pandemija je u slučajevima, gdje su ženama smanjenje zarade ili su ostale bez posla, povećala tu zavisnost. Maja Raičević navodi nedavni primjer žene koja je nakon pretrpljenog nasilja bila je prinuđena da pođe na bolovanje, a zbog čega ju je u firmi, gdje je radila 5 godina sačekalo rješenje o prestanku radnog odnosa zbog smanjenja obima posla u toku pandemije. Poslodavac je očito prekršio zakon jer je po broju godina staža bio obavezan da transformiše njen ugovor o radu. Centar za ženska prava, kaže Raičevića, će pored pomoći koju joj pruža zbog pretrpljenog porodičnog nasilja, pružiti i pravnu pomoć da sudski goni preduzeće u kojem je radila.

Evidentno je da žrtve nasilja mnogo više vjeruju nevladinim organizacijama koje se bave tom problematikom nego institucijama. Iako NVO sektor bilježi značajno povećanje prijavljenih slučajeva nasilja, policijske statistike kažu da je stanje ujednačeno kao i prošle godine. Crnogorska policija je od 1. januara do 30. novembra prošle godine (2020) registrovala 226 krivičnih djela – nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 48 krivičnih djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. U istom periodu, prethodne (2019) godine policajci su u Crnoj Gori registrovali 267 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 34 krivična djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se takođe dovode u vezu sa nasiljem u porodici.

Iz Uprave policije od ponedjeljka ne odgovaraju na pitanja Monitora o broju prijavljenih i procesuiranih slučajeva porodičnog nasilja u posljednjih godinu dana. To pokazuje i njihov odnos prema ovoj temi, ali i evidentno nepovjerenje koje u njih i ostale institucije imaju žrtve porodičnog nasilja. Dok se taj odnos ne popravi, teško možemo govoriti o napretku u rješavanju ovog problema.

 

Zanemaruju se djeca u slučajevima porodičnog nasilja

Maja Raičević pojašnjava da se niko ne bavi djecom i kako se ona nose u slučajevima kada im je jedan roditelj, najčešće majka, žrtva porodičnog nasilja. Oni su, kaže, potpuno zapostavljeni i sami, a možemo da nagađamo kako će gledanje takvih scena nasilja uticati na njihovo odrastanje.

U slučajevima koje prati Centar za ženska prava česte su pojave da suprug posredstvom djece nastavlja nasilje prema ženi. Metode su razne – od toga da ne dozvoljava pristup djeci do toga da okreće djecu protiv majke. Žena se nosi sa posljedicama nasilja, sudskim procesima, obezbjeđivanjem alimentacije, i u svemu je sama. I pored svih ovih prepreka, samohrane majke najčešće uspijevaju da svojoj djeci pruže solidan život.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo