Dr Šerbo Rastoder, istoričar
Reprezentativni predstavnici ili ,,najamnici”

– Rezultati parlamentarnih izbora su povećali ,,cijenu” stranaka manjina na političkoj pijaci. Otvoreno je pitanje ,,pazara” za najam u budućoj vladi. Kako nema idealnog ,,gazde” manjine će biti primorane da odu kod onoga kojeg će lakše “svariti ” njihovi birači. Kako je postojeća koalicija nešto što je već isprobano, to sam siguran da se jelovnik neće mijenjati, pa ni raspored na trpezi. Suštinski će se malo toga promijeniti, ali refleks održanja će nužno ubrzati, pa i zahtijevati promjene. Bez obzira na to koliko izgledale politički kompatibilne, stranke koalicije će se boriti unutar istog biračkog tijela. Uticaj manjinskih stranaka je porastao gubljenjem upliva DPS-SDP unutar manjinskih zajednica. ,,Glasanjem za svoje” jasno je poručeno da oni u ovoj koaliciji nijesu ,,naši” i tu se raspala demagogija o građanskom društvu vladajuće koalicije.

Mnogo puta sam upozoravao da građansko društvo nije zajednica bezličnih i bez identiteta, već skup ravnopravnih različitosti. Ko to nije razumio sada je izgubio. Otuda očekujem proces ,,nacionaliziranja” tzv. građanskih stranaka i proces ,,denacionaliziranja” stranaka manjinskih zajednica. I nažalost one će se udaljavati, što će dovesti do novog pregrupisavanja. U tom procesu će opstati samo onaj ko razmišlja dugoročno, dok će gubitnici biti svi oni koji politiku vide kao ,,zaklon” i otaljavanje do druge prilike. Velike su šanse da nje neće više biti ili da bar o tome neće odlučivati oni kojima ,,sva pamet stoji omeđena statutom stranke”. Manjinske stranke su pred istorijskim izazovom. Ili će postati reprezentativni predstavnici ili po potrebi ,,najamnici”.

Velija Murić, advokat
Koalicija znači potiranje zla

– Mada se sve nacionalne stranke u političkom životu Crne Gore legitimišu kao zastupnici interesa svih građana – manjinskih zajednica, u suštini one takav mandat nemaju. Nemaju ga prije svega jer se broj glasača određene zajednice znatno razlikuje od broja dobijenih glasova, a time i osvojenih mandata. Mada te stranke na ovim izborima nijesu ostvarile tako velike rezultate, dobile su mogućnost da daju posljednju riječ o budućnosti crnogorskog društva.

Pod teretom podaničkog mentaliteta, nečega što je univerzalni problem u Crnoj Gori, slična situacija dešava se i sa Bošnjačkom strankom. Sasvim izvjesna koalicija sa DPS-SDP-LP znači potiranje zla koje je svih ovih godina u raznim vidovima trpio bošnjački narod. Lažna obećanja su dio ustaljene retorike, a hapšenja nedužnih i odvođenje u smrt zbog imena, oprobani sistem zastrašivanja do mjere otuđenja kolektivne svijesti. Bez dileme, pristupanje toj koaliciji znači odlaganje svega onoga čemu godinama teže brojne demokratski nastrojene stranke, organizacije, angažovani nevladin sektor i značajni pojedinci. Ulazak u tu koaliciju znači gubljenje šanse da se istorijski postane dio snaga koje rade u cilju obnove digniteta države Crne Gore. To znači prevaru naroda koji nacionalne stranke žele da personifikuju, usporavanje istorijskog procesa koji se neminovno kreće u smjeru društvenih promjena, a uz to i izdaju demokratski orijentisane opozicije.

Sead Sadiković, novinar
Propuštena prilika

Rezultat izbora omogućavao je manjinskim nacionalnim partijama, a prije svih Bošnjačkoj stranci, da demokratski proces u Crnoj Gori usmjere u pravcu odlučne borbe protiv organizovanog kriminala koji je orobio Crnu Goru. Zašto tu priliku nijesu iskoristili čelnici stranke koja je participirala i u prethodnoj vlasti i koji odlično razumiju razmjere krakova koji su pritisli Crnu Goru?

Moguće:

Bilo je potrebno izdići se na nivo dostojanstva bošnjačkog naroda koji je kroz vjekove znao i umio da čuva svoj obraz i obraz svog potomstva. Posljednji primjer desio se u periodu od raspada SFRJ do referenduma o samostalnosti Crne Gore, kada je spasonosna klica državnosti (jedina zaštita od velikosrpskog hegemonizma, čija su personifikacija u Crnoj Gori bili Momir Bulatović i Milo Đukanović) dominantno očuvana u kućama Bošnjaka i LSCG. Taj patriotizam kulminirao je na velikom referendumskom mitingu u Bijelom Polju, gdje je Rafet Husović poručio: „Pružimo ruku najvisočijem civilizacijskom idealu, slobodnoj i nezavisnoj državi. Recimo – Da – multietničnosti, državi ravnopravnih naroda, multikulturalnosti, državi prožimajućih kultura, tom cvjetnom buketu različitosti. Recimo – Da – domu svome evropskome. Bošnjaci su, konačno, raspakovali kofere u svojoj kući Crnoj Gori.” Toga maja 2006. ja sam se ponadao da će doći trenutak, koji je i došao 14. oktobra 2012. Husović je trebao da se sjeti tih svojih riječi i kaže – Bošnjaci koji su dali glas Bošnjačkoj stranci, jasno su poručili da je to ne Đukanoviću!

Stvarno:

Razradiću dva elementa u mnoštvu uticaja na lidere Bošnjačke stranke. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je bio u posjeti Milu Đukanoviću i Crnoj Gori, a bivši ministar u Karadžićevoj Vladi Momčilo Mandić poklanja pare Crnoj Gori, nakon dobijene tužbe u Strazburu, i to obrazlaže zahvalnošću Đukanoviću za ratno kovanje RS.

Kad god se pojavi neki novi podatak o nepočinstvima crnogorske vlade iz tog perioda, crnogorska javnost se nanovo iznenadi. Stepen čuđenja i iznenađenja raste proporcionalno sa protokom vremena i angažmanom političkih i nevladinih perjanica (iz zemlje i inostranstva) na pranju biografija vladajuće Crne Gore, na čelu sa čovjekom koji je na brojne načine „spasavao” Karadžićeve ratnike od Srebrenice do Goražda i Bihaća. Mandićev kredibilitet ne zaslužuje da se njegovim komentarima posvećuje značajnija pažnja. Ali, zbog činjenica koje su mu sigurno bile poznate, Bakir Izetbegović je morao da odustane od političkog trgovanja i davanja alibija vođstvu Bošnjačke stranke da uđe u koaliciju sa DPS-om (protivno volji svog članstva i glasača), i da time i lično potpomogne proces ispiranja krvi iz nedavne prošlosti i pranja biografija. Ovako, taj proces ulazi u fazu dodavanja omekšivača i aroma, koje ovaj put nose etiketu – Bošnjačka stranka.

Hazbija Kalač, predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori
Bošnjački narod je žrtva i ratnog i postratnog vremena

– Tačno je da su nakon ovih izbora, tzv.manjinske partije stekle potencijal za konačne političke promjene što im je dalo specifičnu društvenu odgovornost demokratizacije Crne Gore. Koliko god se u tome vidjela historijska pravda i šansa da manjine očitaju lekciju demokratije tzv. većini, nerealno je čak i nepravedno očekivati da oni koji su najviše porobljeni nose i najveću društvenu odgovornost i teret.

Bošnjački narod u Crnoj Gori je žrtva i ratnog i postratnog vremena i od procesa demokratizacije društva očekuje prije svega institucionalno podizanje i vrednovanje njegove pozicije naroda koji je u novu Crnu Goru uložio puni politički kapacitet, kulturne i vjerske institucije, ali i svoju teritoriju što ga čini konstitutivnim narodom a nikako nacionalnom manjinom.

Pred Bošnjačkom strankom, kakva god da je, stoji i teret odgovornosti preuzetog amaneta ugovorene regionalizacije, posebno u tom kontekstu, realiziranja Sandžaka kao prekogranične regije, što bi za ovu stranku trebalo da predstavlja jedan od najskupljih političkih zaloga, koji je dodatno veže za DPS kao drugu ugovornu stranu.

Moram, nažalost, reći da uprkos zavidnom rezultatu postignutom na ovim izborima, politički put ove stranke ne daje veliki optimizam da će ona biti u stanju da iznese preuzete obaveze regionalizacije Crne Gore kao uslova svih uslova njene demokratizacije.

Ne treba zaboraviti činjenicu da je DPS, kao jedan od kreatora ratova na Balkanu, pod plaštom gospodara rata i mira, politički porobio manjinske narode, i ako je ključ promjena u njihovim rukama, jasno je da DPS neće lako ispustiti stečenu poziciju kontrole nad njima.

Nikolla Camaj, profesor
Istorijska prilika

– Manjine imaju istorijsku priliku, ali i politički izazov, da ovu vladajuću strukturu pošalju u opozicione klupe, što bi zasigurno ozdravilo crnogorsko društvo, a i sam DPS. Možda to izgleda prevelik zalogaj za manjine, ali ako stvaranje nezavisne Crne Gore nije predstavljao veliki zalogaj, onda ni ovo nije. Manjine su dokazale da imaju petlju i 1997. kada su podržale reformsko krilo DPS-a i 2005. na referendumu, mada su oba puta izigrane od jedne te iste strukture (Sporazum iz 1997, Zakon o manjinskim pravima, Zakon o Glavnom gradu…).

Stoga je neobjašnjivo izjašnjavanje pojedinih čelnika da im je DPS prirodniji, a nekima i jedini partner. Kako to da hrvatska manjina prednost daje onima koji su razorili Dubrovnik? Kako Bošnjaci vide prirodnijeg partnera u stranci čija je vlast deportovala bosanske izbjeglice i sprovela policijsku torturu nad čelnicima SDA? Da li Albanci moraju opravdati DUA, svrstavanjem uz političku opciju koja je sprovela policijsku akciju Orlov let, te opljačkala Ulcinj (Solana, Morsko Dobro, Valdanos) i Malesiju, otimanjem zemljišta na Tuškom/Ćemovskom Polju i uskraćivanjem prava na lokalnu samoupravu. I da li bi svi oni zajedno smjeli „utapati se” u strukture sa kojima je vezano toliko toga, a tiče se osiromašenja građana i obogaćenja pojedinaca iz vrha vlasti i njima bliskih. Istorijsko NE manjina dosadašnjoj vlasti označio bi kraj jednog tipa vladavine, koji ne može predstavljati budućnost ovog društva i ove države.

Međutim, i druga strana nudi nešto neizvjesno, nedefinisano. Neuvažavanje osjećajnosti manjina u Crnoj Gori prema ključnim nacionalnim pitanjima, kao što je odnos prema genocidu u Srebrenici i prema nezavisnosti Kosova, otežava predstavnicima manjina da podrže takvu strukturu, uprkos mogućim očekivanjima. Ali, zar DOS nije bio sličan konglomerat koji je ipak donio promjene Srbiji?!

Šta će biti ako manjine odu u koaliciju sa DPS-om? Doživjeće sudbinu DUA-e. Biće plodni koliko i kukuruz pod smokvom. DPS ih neće štedjeti, a birači će ih kazniti. Ako znamo da se u Crnoj Gori svemu zna cijena ali ne i vrijednost, bojim se da se upravo to i dešava. Jedino nezavisni blok manjina, koji ne bi bio 100 odsto lojalan nijednoj strani, već samo podrška oko konkretnih pitanja, mogao je da uravnoteži političku scenu Crne Gore i poboljša status manjina u cjelosti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari