Povežite se sa nama

KULTURA

MARIJA VASOVIĆ, FLAMENKO UMJETNICA: Spektar emocija

Objavljeno prije

na

U flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti

 

MONITOR: Kada je počela ljubav prema flamenkU i kako je tekao razvoj?

VASOVIĆ: Moja ljubav prema plesu datira još od malena. mislim da od kako sam sa šest godina krenula da se bavim ritmikom nisam prestajala da plešem. U to vrijeme u Podgorici nije bilo baš nekog izbora, a ja sam tražila neki ‘svoj’ ples. Kada sam završila gimnaziju, prvo sam željela da studiram španski, ali on se predavao u Beogradu i nisam tada mogla tamo da se preselim. Međutim, moji roditelji su mi omogućili i poslali su me u Španiju na mjesec dana da učim jezik. Na tom kursu jedna od aktivnosti bila je i gledanje filmova na španskom jeziku, pa sam tako pogledala i flamenko film Začarana ljubav. Priča je govorila o ženi zaljubljenoj u čovjeka koji je poginuo u uličnoj tuči, a pošto ona nije mogla da se pomiri sa tim gubitkom, svaku noć je oblačila svoju krvavu haljinu, odlazila na mjesto gde je on umro i tamo zamišljala da pleše sa njim.

Glavna glumica u filmu je Kristina Ojos, jedna od najpoznatijih flamenko plesačica i predstavnica modernog flamenka. Taj film je ostavio jak utisak na mene i poklopilo se da su u Beogradu prvi časovi flamenka krenuli baš po mom povratku gdje sam ostala i studirala. kako nam život obično izrežira kada nešto jako želimo, te godine sam se našla u sali u kojoj su se učili flamenko koraci. Prvu flamenko grupu u Beogradu, zatim i Novom Sadu vodila je Maja Vukadinović. Ona je bila prva instruktorka flamenka kod nas, a edukovala se u Italiji. To mi je bio jedan od najljepših perioda, jer kada ulaziš u neki novi svijet i kada počinješ da upoznaješ jednu umjetnost, važno je da osoba koja te vodi kroz to ima neke izuzetne ljudske vrijednosti. Mislim da dosta dugujem Majinom stilu i pristupu igri, ali i obrazovanju, jer me je naučila kako svoja igračka znanja prenijeti ljudima.

Posle tog prvog časa, uprkos našoj kolektivnoj demonstraciji nekoordinisanja svojim tijelom, u pokušaju savladavanja motorike znala sam da je ovo jedan od najizazovnijih plesova za koji sam mogla da se odlučim. Ples koji nije običan, ples gdje su prikazana sva ljudska osjećanja. Ples koji želim i dalje da istražujem.

MONITOR: Kako bi ste objasnili šta je flamenko i šta on predstavlja za Vas?

VASOVIĆ: Poznato je da u flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti i poznato je da ga samo mogu osjetiti najosjećajniji ljudi, i iznijeti ga na pravi način. Uzalud je tehnika dobra, ako emociju niste pokazali. Flamenko plesač nije običan plesač, on je ‘flamenkos’ koji kroz različite žanrovske forme, ove andalužanske muzike, umije da osjeti spektar životnih emocija, od najteže tuge sa kojom se ikad susreo do istinske sreće, koju je upravo uz zvuk gitare i pjevačev napukli glas imao smjelosti da iznese pred nepoznatu publiku.

Zapravo je to ono zbog čega se flamenko smatra, a to je i moje mišljenje, jednim od najtemperamentnijih plesova na svijetu,iskrenost pred sobom i drugima, koja nosi sa sobom erupciju emocija kanalisanih kroz pokret, na šta rijetko ko može da ostane ravnodušan. Nisu slučajne statistike da su najbolji flamenko plesači svoj vrhunac u poslu dostigli u tridesetim godinama. Sve to ima smisla, jer se godinama kroz život sazrijeva, razrađuje se tehnika i sa tom kombinacijom, kroz ovu umjetnost, flamenko performer ima mnogo toga da pokaže i prenese. Publiku ne može niko prevariti, ona sve vidi i osjeti i na kraju se desi jedna prelijepa razmjena, što svaki dobar nastup čini zaista uspješnim, a sve prisutne sigurno malo bogatijim za neko lično intimno iskustvo. Vjerujem da se slični doživljaji mogu osjetiti kroz razne umjetnosti, ali flamenko je definitivno moj način.

MONITOR: Da li postoje flamenko škole i šta se uči u njima?

VASOVIĆ: Za proučavanje flamenka postoji čitava nauka. Zove se flamenkologija. Njegov izgled dugujemo Gonzálezu Clementu, koji je 1955. objavio istoimenu knjigu. A dvije godine kasnije, u španskom gradu Jerez de la Frontera, otvoreno je odjeljenje za flamenkologiju.

Šesterostruka gitara nacionalni je španski instrument, bez kojeg je izvedba flamenka nezamisliva. Što se škola tiče – ima ih.

Napomenula bih La sed Gitana. Moji prvi flamenko koraci su nastali u ovoj školi, u Novom Sadu zatim i Beogradu. Kasnije sam se pridružila plesnoj akademiji u zemljama regiona, tačnije u Ljubljani na čijem je čelu maestralni Mitja Obed, gdje i dan danas radimo, pripremamo nove koreografije. Nastupamo širom Evrope, pa smo imali zapažen nastup u njemačkom gradu Wuppertal i čuvenoj akademiji plesa Tanztheater Wuppertal Pina Bausch i izveli naš zajednički projekat Sentido.

U školama se uči, na početnom nivou, osnove plesnog držanja tijela, lakše koreografije i osnovna tehnika izvođenja takonea – ritmičkih udaraca stopalima o pod. Napredni nivo podrazumijeva komplikovanije tehnike plesa i nešto teže, ali atraktivnije koreografije. Svaki sledeći nivo priprema plesača za samostalnije, kreativnije i izraženije, emotivnije, ekspresivnije izvođenje. Prednost flamenka je u tome što ne zavisi od partnera, jer ovo nije partnerski ples, iako to može biti. Možete ga igrati samostalno ili u grupama, ili čak u paru, a pravila vas ne ograničavaju da stvarate sopstveni stil.

MONITOR: Recite mi kako je do sada tekla Vaša karijera. Koji su to važni momenti?

VASOVIĆ: Ja sam već nekih 10 godina u flamenku. Ono zbog čega sam najviše ponosna je uspjeh u Njemačkoj na Wuppertal akademiji plesa i saradnji sa sjajnom koreografkinjom Bettina Bargof koja vaja najsloženije igračke figure, predivne posebnosti. Kao što je i čuvena Pina Bausch govorila i učila svoje studente obraćajući im se riječima: “Ne interesuje me kako plešeš već šta tebe pokreće, to mi kaži“. Tu je i saradnja sa školom flamenko plesa iz Ljubljane Cora Viento na čelu sa Mitjom Obedom, i naravno saradnja sa našim priznatim i uspješnim flamenko duo gitaristima Srđom Bulatovićem i Darkom Nikčevićem.

Tu su naravno brojne nagrade iz oblasti flamenko solo pasos, a nagrade ne volim baš da ističem, jer flamenko ne doživljavam kao takmičarski ples.

MONITOR: Šta je potrebno da bi flamenko dodatno zaživio kod nas?

VASOVIĆ: Iskreno ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, jer smo mi narod koji hoćemo sve odmah i na brzinu. Do nedavno sam držala časove flamenka u plesnoj školi Sonrisa u Podgorici. U početku je interesovanje bilo veliko zbog raskošnih haljina i plesa kao i samog izražaja, ali ljudi ne razumiju da je potrebno mnogo rada truda i želje da se nauči ovaj ples pa su iz tog razloga brzo odustajali. Dešavalo se da kažu da im se muzika ne dopada, znači da nisu dovoljno upoznati i da ne znaju sa čime se upravo susreću. Flamenko je život i kao takvom treba znati da mu se priđe.

Takođe slabo je interesovanje da se gitaristi posvete konkretno flamenko gitari, pa mnogi ustuknu. Dok sam ovdje trudiću se da makar na trenutak približim i zainteresujem ljude. Želim da vjerujem da će se i to u skorijoj budućnosti promijeniti.

MONITOR: Šta je nuevo flamenco?

VASOVIĆ: Nuevo flamenco je kombinacija modernog flamenka i smooth jazza. Sve više plesača se i okreće novom stilu i istraživanju. Postoji čak i bosonogi flamenko, rock metal flamenko, za mene je sve u redu dok se ne odstupa mnogo od tradicionalnog.

Da je u flamenku dozvoljena improvizacija i sloboda potvrđuju i izvođači u nueva flamenku poput: Jesse Cook, Ottmar Liebert, Armik, Gypsy Kings…

Đorđije NJUNJIĆ

Komentari

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo