Povežite se sa nama

Uncategorized

MILENA POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ, PREDSJEDNICA SINDIKATA DOKTORA MEDICINE CG: Najslabije plaćeni ljekari u Evropi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj ljekara u Crnoj Gori?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Položaj ljekara u prethodne dvije godine dodatno je pogoršan. Sve veći broj ljekara napušta javni zdravstveni sistem. Problemi su brojni, gomilani godinama unazad.

Krenimo od prekovremenih sati. Članom 63 zakona o radu ljekari su osuđeni na beskrajno veliki broj prekovremenih sati koji se plaćaju bescijenjem. Sindikat je tražio ukidanje ovog člana. Pošto u Crnoj Gori ,,zdravi ne vjeruje bolesnom”, na javnoj raspravi u ime Sindikata doktora prisustvovao je i dječji hirurg dr Velibor Majić koji je u Institutu za bolesti djece bio prinuđen da protekla dva mjeseca dežura čak 20 puta radi obezbjeđivanja kontinuirane zdravstvene zaštite pacijenata. Dakle, svaki treći dan. Za sve ovo dr Majić nije dobio nikakvu nagradu.

Dalje, uslovi rada su katastrofalni i ne mogu se popraviti donacijama. Ljekari rade sa zastarelom opremom i zastarelim tehnologijama, u lošim sanitarnim uslovima, sa nekvelitetnim medicinskim sredstvima. Nedostatak strateškog i akcionog plana za nabavku medicinske opreme dovodi nas u situaciju da tenderi propadaju u većoj mjeri nego što se realizuju. Odgovornost za sve rizike koji proizilaze iz ovih problema snose na kraju ljekari.

Isto tako pogubne za crnogorsko zdravstvo su niske zarade ljekara. Svjedoci smo da je u protekla dva mjeseca Vlada odobrila povećanje plata zaposlenima u javnom sektoru na brojnim pozicijama i do 30%. Da li opet pomenuti da doktor medicine radi za platu od 550 eura, da doktor specijalista ima platu 650, a doktor subspecijalista oko 700 eura? Radnici zaposleni na rampi u tunelu Sozina i fizički radnici na aerodromu Podgorica rade za platu od 800 eura.

Smatramo da kao društvo sa najmanjim brojem ljekara po glavi stanovnika sebi ne možemo dozvoliti nezadovoljnog, nedovoljno plaćenog i obespravljenog ljekara.

MONITOR: Na medijske napise i tvrdnje Vašeg sindikata da sve veći broj ljekara napušta crnogorski zdravstveni sistem, nadležni su reagovali ustvrdivši čak i da se dio ljekara vraća.
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Da odmah pojasnimo građanima – ljekari se ne vraćaju. Ljekari koji su napustili javno zdravstvo i otišli u privatni sektor zasnivaju ugovore o honorarnom angažovanju sa ustanovama poput Kliničkog centra ili sa opštim bolnicama. Takav angažman je skuplji za menadžment nego da je sa ljekarom potpisan ugovor o radu. Radi se o manipulaciji informacijama i klasičnoj obmani u pokušaju da se problem zataška i sakrije od očiju javnosti.

Prema informacijama koje još uvijek pribavljamo, samo zdravstvene ustanove u Podgorici i Nikšiću napustio je 21 jedan ljekar posljednjih godinu dana. Crna Gora pokazuje neozbiljnost time što ne vodi preciznu evidenciju o ljekarima koji napuštaju državu.

Prema dokumentu dobijenom od stručne službe Ljekarske komore, Crnu Goru je od početka 2015. napustilo 67 ljekara. Kada tom broju dodamo i ukupan broj ljekara koji su iz javnog zdravstva prešli u privatno zdravstvo dolazimo do frapantnog podatka da je javno zdravstvo za dvije i po godine napustilo više od 10% ukupnog broja ljekara, ne računajući penzionisane ljekare! Školovanje jednog studenta medicine državu Crnu Goru košta 20.000 eura, a specijaliste i do 100.000 eura. Neshvatljivo je kako i u kojoj mjeri se u Crnoj Gori rasipaju i kadar i novac. Mladi ljekari najčešće odlaze za inostranstvo, Sloveniju, Hrvatsku, Njemačku, Austriju, Skandinavske zemlje, Veliku Britaniju, SAD itd.

MONITOR: Koje su glavne boljke zdravstvenog sistema? Da li vidite neke ozbiljnije pokušaje da se stvari mijenjaju na bolje?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ : Ovo su samo neke od njih:

• Crna Gora prema evropskom potrošačkom indeksu (EHCI) ima drugo najgore zdravstvo u Evropi.

• Crna Gora ima najmanje ljekara po glavi stanovnika (2.2 na 1000 stanovnika) u odnosu na sve države kandidate i članice EU (3.4 na 1000 stanovnika).

• Crna Gora izdvaja najmanji procenat BDP-a za zdravstvo od svih evropskih zemalja (5,0%). Preporuke WHO kreću se oko 6,8%, što bi značilo dodatnih 70 miliona eura.

• Šveđanin za zdravstvo ulaže 5.000 eura, dok od zemalja okruženja, Slovenac izdvaja oko 1.550 eura, Hrvat 750, Bugarin 504 eura, Crnogorac 320 eura.

• Crna Gora shodno ekonomskom potencijalu najslabije plaća svoje ljekare u odnosu na sve zemlje u Evropi (1.3 prosječne zarade u državi).

• Crna Gora je smanjila ulaganja u zdravstvo sa 6,0% BDP u 2009. na 5,1% u 2017.

• Broj bolničkih kreveta u Crnoj Gori iznosi 3.92 na 1000 stanovnika dok u EU iznosi 5.29 na 1000 stanovnika.

• Crna Gora je jedina država u Evropi koja u posljednjih osam godina nije imala kapitalna ulaganja u zdravstvo.

Veliki problem predstavlja partijsko zapošljavanje, partijsko postavljanje direktora, dodjela specijalizacija privilegovanim kroz zloupotrebe načina bodovanja intervjua u samom procesu konkursa itd. Ozbiljnije pokušaje da se stvari mijenju ne vidimo. Primjera radi, građani su bili u prilici da slušaju kako je Vlada kroz kapitalni budžet obezbijedila 11,8 miliona eura za nabavku najsavremenije medicinske opreme. Međutim, već nakon prvog tendera postalo je jasno da ovaj novac ne postoji! Naime, Vlada je za potrebe javnih zdravstvenih ustanova odobrila kreditno zaduženje u iznosu od 11.8 milona eura i to za jedan akcelerator i drugu medicinsku opremu. Da stvar bude gora, zdravstvene ustanove su dužne da kroz tender pronađu ponuđača koji će se sam kreditno zadužiti za kupovinu sopstvene opreme, a tako skup kreditni aranžman vraćaće poreski obveznici narednih pet godina! Koliko je to nepovoljan aranžman svjedoči i ponuda za angio-salu čija procijenjena vrijednost iznosi 595.000 eura, ali uz kreditno zaduženje njena vrijednost je porasla na nevjerovatnih 1.028.000 eura. Ostaje nejasno zašto su izostale državne garancije za ovakve kapitalne investicije koje su se u prošlosti olako davale privatnim firmama.

MONITOR: Godinu je dana od kada je ministar zdravlja Kenan Hrapović na čelu ovog resora. Kako ocjenjujete njegov rad?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Njegov rad je najbolje ocijenila Vlada Crne Gore koja je zacrtala ionako skromne ciljeve od kojih je ministar ostvario jedva 20%. Koliko smo zadovoljni njegovim radom dovoljno govori činjenica da smo u dva navrata tražili od premijera njegovu smjenu. Međutim, kada slušate ministra Hrapovića ne stiče se taj dojam. U posljednje vrijeme svoj nerad i nestručnost ministar kupuje aranžmanima sa reprezentativnim sindikatima zdravstva. Naime, Ministarstvo je ovim sindikatima poklonilo preko dva miliona eura za njihovu „privatnu” stambenu zadrugu Zdravstvo u kojoj se ljekari diskriminišu samo zato što su članovi Sindikata doktora medicine.

MONITOR: Prije mjesec dana tražili ste da se hitno pokrene postupak i utvrdi odgovornost ministra Hrapovića zbog zloupotrebe državnog novca i korišćenje službenih vozila u private svrhe. Je li bilo odgovora na ovu vašu javnu inicijativu?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Nije. Kao ni na prethodne u kojima smo pozvali premijera da ga smijeni jer svojim nestručnim radom ugrožava zdravlje i život ljudi. Kraj godine je blizu, a iza nas su dva propala tendera za nabavku medicinske opreme, ali i jedna uspješna realizacija tendera za kupovinu luksuznih automobila Ministarstvu zdravlja, što šalje jasnu poruku građanima koji su proriteti ovog resora.

Blokada ljekarske komore

MONITOR: Rad ljekarske komore je još uvijek blokiran. Koje sve problem to izazaziva ljekarima?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Nakon blokade Komore, Ministarstvo je preuzelo poslove izdavanja licenci i vođenja registra o njihovom izdavanju. Međutim, umjesto licenci Ministarstvo izdaje neupotrebljivi dokument – Rješenje, koji ne prepoznaje zakon i koji samim tim nema pravnu snagu licence. Izdavanjem izmišljenih rješenja ministar će do kraja godine sve crnogorske ljekare dovesti u zonu krivično-pravne odgovornosti. Naime, članom 408 Krivičnog zakonika prepoznato je krivično djelo – neovlašćeno bavljenje određenim zanimanjem. Ovo znači da bi nakon 1. januara 2018. godine svaki crnogorski ljekar, koji se zatekne na radnom mjestu, trebao biti krivično gonjen. To je prijetnja koja parališe zdravstveni sistem Crne Gore. Samo u Kliničkom centru angažovano je 197 ljekara iz inostranstva od kojih, prema registru Ljekarske komore, nijedan ne posjeduje licencu za rad.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo