Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Minus bez pokrića

Objavljeno prije

na

Nema tog ovdašnjeg građanina koji bar jednom nije čuo onu: pa dobro, snaći ćemo se, nećemo od gladi umrijet. Povodi su bili raznovrsni: od rata i bijede devedestih, preko tranzicionih dana, do skorašnje svjetske ekonomske krize na domaći način. Da se ne pominju krize i ratovi prije toga. Istovremeno, ispisane su stranice o tome kako su propadale državne firme: krađe, sumnjive privatizacije i rijetki koji su od svega zaradili. Do sada, međutim, još niko nije uspio da objasni kako se to preživljava bez novca. Da razjasne ne znaju ni oni kojima to – uspijeva. POZAJMICE , ROĐACI I KREDITI: Radnici nikšićke Livnice štrajkuju već trinaest mjeseci. Toliko je i prošlo otkako su primili posljednju platu. Kada su ostali bez primanja, objašnjava Angelina Mušikić, predsjednica sindikata Livnice, svi su bili kreditno zaduženi u iznosu od oko deset hiljada.„Svi imamo kredite, od Prve banke pa nadalje. Tu su i raznorazne rivolving kartice, kartice za hranu kod Plus komerc-a. Dugove, naravno, nemamo odakle da vraćamo. Zovu nas, stižu opomene da se mora platiti, mi zaobilazimo banke, jer nas i na ulici više poznaju. I nadamo se da će se situacija riješiti”.Ona i muž,oboje radnici Livnice, već godinu dana ne čekaju platu na bankarskim šalterima. Imaju dvoje djece.

„Pozajmljujemo od kolega koji primaju platu, od rođaka i poznanika. Sve su to male pare, naravno. Teško ti i da ih pitaš da ti daju, teško ti i što oni nemaju. Neko kupi vaučer, poneko pomogne hranom… Nego, mi bar imamo stan. Ima ih koji još i kirije plaćaju”, kaže ona.
Prema skorašnjim proračunima SSSCG, potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu iznosi 734,27 eura. Od toga na hranu odlazi 312, 03 eura, proračunali su stručnjaci za Sindikat, a ostatak novca na raznorazne druge troškove – higijenu, prevoz, odjeću i stanovanje. I oni koji imaju primaju toliko, znaju da to, ipak, nije dovoljno. Svi kažu – sa toliko novca „živi” se samo prvih deset dana u mjesecu.
Kako se živi trideset dana bez plate, ne umije da objasni ni Semir Balić, jedan od štrajkača Livnice. „Kako? Nikako. Ne znam”, sliježe ramenima. Ima ženu i jednogodišnjeg sina. Podstanari su. “Uglavnom su to pozajmice. Ovog trenutka da se sve sredi i da nikšićka Livnica počne sa radom, trebalo bi mi pet godina da vratim dugove, što kredite, što pozajmice. Nego, srećom, u Crnoj Gori pomažu i porodice, rođaci. Da smo na Zapadu, vjerovatno bi do sad crkli od gladi”.
Crći se, misli Zoran Kecojević, takođe radnik Livnice, može i od sramote. „Imam dva studenta i jednog srednjoškolca. Stid me od moje ćerke koja studira u Podgorici i sama se izdržava. Radi.” I on bi kaže nešto drugo radio, ali ne može da „baci 38 godina radnog staža”.
Jedna od mogućnosti za preživljavanje je, objašnjavaju sagovornici, i rad na crno. Doduše, taj recept nije više tako unosan kao što je bio devedesetih. Nema šverca cigareta i sličnih poslova. „To su isključivo teški fizički poslovi. Na kojima se mogu zaraditi i ozbiljni zdravstveni problemi. Ako se ikad vratimo na posao, neki od njih možda i neće biti sposobni za rad”, kaže Angelina Mušikić. Ima i onih koji novac ne pozajmljuju od rođaka i prijatelja, nego od za pozajmice uvijek raspoloženih – zelenaša. Kamate rastu, a izgledi da se taj novac vrati, mali su.
Tokom posljednje godine radnici Livnice obraćali su se za pomoć svima. Od državnih institucija, preko privatnih i javnih preduzeća, do Sindikata. Do sada su kažu dobili po 100 eura od Vlade i isto toliko od gradonačelnika Nebojše Radojičića. Od tog novca pomogli su jednog kolegu da kupi drva. Elektrodistribucija im je obećala da neće isključivati struju zbog nagomilanih dugovanja, mada su kod desetak zaposlenih već dolazili. Takođe, dobili su „četiri mjesta za po pet dana u Igalu”, od Sindikata. „Kome smo svo ovo vrijeme dok ne dobijamo plate, plaćali za Fond solidarnosti”.
NA SJEVERU – NIŠTA BOLJE: Neka od preduzeća na sjeveru Cren Gore duguju radnicima plate i po nekoliko godina. To je, recimo, slučaj sa bjelopoljskom Lenkom, čije su se radnici ove sedmice, zakapijani u fabrici, obračunavali sa obezbjeđenjem preduzeća. Oni ne primaju plate već sedam godina. Recept za preživljavanje sličan je onom koji primjenjuju nikšićke kolege. Osim pozajmica, glavni izvor prihoda je – rođačka samilost.
Rosanda Peković, radnica Lenke, objašnjava: „Nije teško objasniti kako preživimo mjesec. Teško je živjeti. Svi radnici Lenke su ljudi srednjih godina, tako da su nam šanse da zaradimo sa strane nikakve. Poneko ima jednu platu u porodici, a ostalo se sve svodi na pomoć rodbine”. Djeca su joj odrasla, studenti. „Srećom su dobri studenti, pa su na budžetu. Inače, ne bi mogli da ih školujemo. Osim to malo hrane, ne možemo više da im obezbijedimo”.
Lenka nije usamljen slučaj. Tu je i mojkovačka firma Vukman Kruščić. Miomir Jovanović, predsjednik štrajkačkog odbora, pojašnjava preživljavanje na svom primjeru: „Hranu uzimam na veresiju, doduše ni to više ne može, znaju da im nemamo odakle vratiti. Podstanar sam, ali kiriju srećom ne plaćam, živim u jednoj staroj kući koju održavam.”
Jovanović i njegova supruga su od devedeset druge – tehnološki višak. Primaju materijalno obezbjeđenje porodice u iznosu od 80 eura, što su im ukupni mjesečni prihodi. „Na konto tog obezbjeđenja podigao sam kredit kod Agroinvesta, da pošaljem ćerku na studije. Greota je da ostane bez škole, kad je dobar student” . U Mojkovcu je, kaže Jovanović, možda teže preživjeti bez primanja nego u nekim drugim gradovima: „Nema se od koga pozajmiti. U mojkovačkoj privredi danas radi 250 ljudi, a nekada je radilo četiri hiljade. Pa vi izračunajte”.
Teško je izračunati kako se troši ono što se nema. Istovremeno, nema ni odgovora na pitanje – kako to i dalje posluju firme koje godinama ne isplaćuju zarade zaposlenima. I stučnjaci koje smo kontaktirali – sliježu ramenima.
PONIŽENI I UVRIJEĐENI: Sigurno je jedino da su godine tokom kojih je svaki dan bio mješavina straha, stida i osjećaja bespomoćnosti, ostavile posljedice na te ljude, objašnjava Milorad Simunović, profesor psihologije na crnogorskom Univerzitetu. „To je direktan napad na biologiju čovjeka. Uskraćeno je osnovno ljudsko pravo – pravo na život. Samim tim uskraćeno im je sve ostalo na ljestvici motivacije. Govorimo o ogromnoj frustraciji. Ti ljudi su marginalizovani. Postali su socijalni autsajderi”.
Profesor je sarkastičan: „Možda je to neki genijalni um odlučio da konačno razriješi staro filozofsko pitanje – odnosa duha i tijela. Da odvoji duh i tijelo i te ljude spiritalizuje”.
Od nemaštine je, kažu naši sagovornici, gora samo bespomoćnost pred bezakonjem. „U snu nijesam mogao da zamislim da ću biti fizički zatvoren u sopstvenoj firmi, a da niko od državnih organa ne reaguje”, kaže Semir Balić iz nikšićke Livnice. I ostali to potvrđuju. To se dogodilo tokom štrajka, a oslobodili su ih, kažu, radnici Željezare, silom. „Poslodavac nam je čak svojevremeno rekao da je Crna Gora mizerija. Kako da se osjećamo nego tako – mizerno”, kaže Angelina Mušikić.
Nego, biće još spiritualizovanih. Radnici KAP-a, javili su mediji, neće primiti martovsku platu. Neizvjesno je i šta će se dogoditi sa radnicima nikšićkih Boksita. Prorijeđene zarade, jednom u nekolika mjeseca, najavljene su i zaposlenima u pojedinim ovdašnjim lokalnim samoupravama.
Problem je: ostaće malo rođaka koji će moći da pripomognu.

MIlena PEROVIĆ KORAĆ

 

Komentari

DRUŠTVO

GUBICI NA VODOVODNOJ MREŽI: Curi na sve strane  

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Podgorici svake godine mimo cijevi istoči vode u vrijednosti od oko sedam miliona eura. U podgoričkom Vodovodu  kažu da godinama rade na smanjenju gubitaka na mreži, ali sporo ide. Gubici su sa blizu 62 odsto  2010. smanjeni na 49 odsto. U ostalim gradovima gubici dostižu nevjerovatnih 70 odsto

 

U Podgorici se svake godine zbog velikih gubitaka na mreži prospe vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. U posljednjih sedam godina  prosuli smo više od 40 miliona eura vode, iznio je računicu Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada.  Dodatno je pojasnio da se od vode koju smo prosuli, zbog gubitaka na mreži, moglo napuniti više od 50.000 olimpijskih bazena.

I dok se mnoge zemlje u svijetu suočavaju sa nedostatkom pijaće vode, a sva predviđanja govore da će ona u budućnosti imati vrijednost tečnog zlata, kod nas se ona ne samo ne štedi već se i obilato prosipa. ,,Vizionarski” sada djeluje ideja bivšeg predsjednika Filipa Vujanovića koji se za svojih mandata više puta trudio da vodu, koju ionako prosipamo, prodajemo arapskim zemljama za naftu. Kako ta, kao ni mnoge druge, ideja nije zaživjela voda nam i dalje sve više teče mimo cijevi.

Smanjenje gubitaka na vodovodnoj mreži je izazov i jedan od prioritetnih zadataka, kaže za Monitor  Filip Makrid, izvršni direktor doo Vodovod i kanalizacija Podgorica.

On ističe da je ovo preduzeće uspjelo da ukupne gubitke smanji sa nevjerovatnih 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010. godini na sadašnjih između 48 i 49 odsto.

Iz podgoričkog vodovoda objašnjavaju da svaki vodovodni sistem u svijetu ima tehničke gubitke, na koje utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže. Tehnički gubici se u razvijenim zemljama kreću od 18-22%. U Podgorici tehnički gubici iznose 25-28%.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ČEMU SE ZAPADNI BALKAN NADA U 2020.: Ima li luke spasa poslije oluje

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prvoj polovini ove godine Evropskom unijom će predsjedavati Hrvatska, a potom Njemačka. Od najmlađe članice EU se očekuje probijanje blokade procesa proširenja. Prvi potezi su ohrabrujući

 

Sa novom garniturom u Evropskoj komisiji i sa početkom predsjedavanja Hrvatske Evropskom Unijom naziru se  povoljniji vjetrovi iz Brisela prema našoj regiji. To  je  neophodno za šest država na jugoistoku Evrope za koje je prošla godina praktično bila izgubljena što se tiče procesa integracija. Čak bi se moglo zaključiti da je zbog francuskog veta regija vraćena dvije godine unazad. Odluku Pariza albanski premijer Edi Rama uporedio je sa “ostavljanjem broda na moru usred oluje”.

No, izvjestilac Evropskog Parlamenta za ovu regiju, hrvatski socijaldemokratata Tonino Picula, smatra kako je francuski predsjednik Emanuel Makron “napravio grešku” blokiranjem pristupnih pregovora Albanije i Sjeverne Makedonije, ali da je ujedno “postigao neplanirano”: uspio je pažnju EU vratiti na pitanje proširenja. Od trenutka “francuske blokade” pristupnih pregovora sa Tiranom i Skopljem gdje je to uslovljeno reformom čitavog procesa pristupanja, sve najznačajnije institucije i najviši zvaničnici EU su jasno podržali evropsku perspektivu Zapadnog Balkana. “Ta evropska perspektiva je snažan alat za stabilizaciju ove regije koja je u proteklih tridesetak godina preživjela čak pet ratova”, ističe Picula.

Pored nove predsjednice EK, njemačke političarke Ursule fon der Lejen, i novi šef diplomatije EU, Španac Žozep Borel, i povjerenik za proširenje, Mađar Oliver Varhelji, su se već na početku svojih mandata jasno založili za nastavak procesa integracije zemalja Zapadnog Balkana u EU.

Borel je u srijedu preduzeo prve konkretne korake potvrđujući odlučnost i spremnost na lični angažman da djeluje kao medijator u procesu pregovaranja između Srbije i Kosova. Na taj način ovaj nekadašnji španski ministar vanjskih poslova, zemlje koja nije priznala nezavisnost Kosova, raspršio je nade Beograda da će i sa nove funkcije visokog predstavnika EU nastaviti dosadašnju politiku prema Prištini. On je pozvao sve stranačke lidere na Kosovu da ubrzano formiraju novu vladu “u interesu Kosova i njegovih stanovnika”, na koju se čeka već 100 dana.

Analitičari u Briselu ocijenili su da su Beograd i Priština dobili jasnu poruku da će se u na samitu EU u Zagrebu početkom maja dogoditi značajan obrt kad je riječ o politici Unije prema proširenju na Zapadni Balkan. Upravo je probijanje blokade procesa proširenja EU ono što se najviše očekuje tokom hrvatskog predsjedavanja ovom organizacijom.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

TRENIRANJE STROGOĆE NAD MEDIJIMA: Pokazno hapšenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon nesporne profesionalne greške, tužilaštvo, na poziv Vlade, ekspresno hapsi novinarku Anđelu Đikanović. Ne osvrću se organi mnogo na pravila kada treba trenirati strogoću. Izuzimaju iz regula sve one koji za njih lažu i uzbunjuju javnost

 

U poplavi huškanja i predviđanja sukoba koji su prije Božića objavljivali  prorežimski i neki opozicioni mediji, informacija da će pripadnici specijalne kosovske specijalne jedinice ROSU biti na raspolaganju u Crnoj Gori za Badnji dan izazvala je posebnu pozornost.

Pola sata nakon što ju je objavio portal FOS media Vlada je demantovala  vijest, uz tvrdnju da lažna infomacija ima za cilj da uznemiri javnost i izazove nerede. Vlada je zatražila od tužilaštva da hitno reaguje. Tužilaštvo je, na poziv Vlade, ekspresno reagovalo, i ubrzo je glavna urednica tog portala, Anđela Đikanović, inače autorica teksta, uhapšena zbog krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Preventivno da ne bi ponovila krivično djelo određeno joj je zadržavanje do 72 sata. Đikanović je nakon hapšenja dala otkaz na mjesto glavne urednice.

Puštanje novinarke iz zatvora tražili su Društvo profesionalnih novinara Crne Gore, Udruženje novinara Crne Gore, Sindikat medija, Centar za istraživačko novinarstvo… Uprkos objavljivanju lažne vijesti, hapšenje  novinara ne može biti opravdano, naveli su na svom Tviter nalogu Reporteri bez granica, a portparolka Evropske komisije Ana Pisonero-Hernandez saopštila je da je Evopska komisija upoznata sa slučajem hapšenja Đikanović i prati ga.

Sudija za istragu podgoričkog Osnovnog suda Miladin Pejović ukinuo je 6. januara pritvor Đikanović. Obrazložio je da ne postoje posebne okolnosti koje ukazuju da će osumnjićena ponoviti krivično djelo.

,,Tokom nepotrebnog hapšenja koleginice i treniranja strogoće nad novinarima, policija je ponovo dovela u pitanje novinarsku obavezu na zaštitu izvora time što je oduzela telefon i kompjuter koleginici. Njeno pravo da ne oda izvore, garantovano i Zakonom o medijima, povređeno je”, ističe u izjavi za Monitor Mila Radulović, predsjednica Društva profesionalnih novinara.

Ta priča prerasta jedan slučaj. Zaštita izvora informacija predstavlja osnovni uslov za rad novinara i slobodu medija. Pravo novinara da ne otkrije svoje izvore dio je prava na slobodu izražavanja u skladu sa članom 10 Konvencije, navodi se u obrazloženju Ministarstva kulture koje priprema novi Zakon o medijima.

Ne dešava se ništa slučajno. U  novom zakonu predviđen je izuzetak od dosadašnjeg pravila, koji glasi da je novinar dužan da otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne i javne bezbjednosti, teritorijalne cjelovitosti, zaštite zdravlja i otkrivanja krivičnih djela zaprijećenih kaznom od pet godina godina ili više.  Kako je kod nas nacionalna bezbjednost veoma širok i proizvoljan pojam, novinari bi kada se ovaj zakon usvoji mogli da dođu pod još jači pritisak revnosnih tužilaca.

S druge strane odgovornost novinara i urednika mora biti sve veća u poplavi lažnih informacija koje sve češće plasiraju različiti centri moći. Uz sve to ide i tabloizacija medija čije najgore primjere imamo priliku da pratimo ove nedjelje u srpskim tabloidima koji na naslovnoj strani prenose ispovjest pedofila o tome koliko je puta silovao svoju žrtvu.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo