Bivšim radnicima okupljenim ispred zgrade beranske opštine sve je objasnilo ćutanje ministra rada, zdravstva i socijalnog staranja Miodraga Radunovića. Sastanak sa njihovim predstavnicima iz desetak kolektiva, koji su izgubili posao prije 2000. završen je razočaranjem. Pravo na otpremnine, koje do juče niko iz Vlade nije sporio, a što je i Vladin partner, Samostalni savez sindikata smatrao sasvim izvjesnim, postalo je posve neizvjesno. U skorije vrijeme čak i malo vjerovatno. Radnici davno ostali bez posla sada ostaju i bez toliko željene i očekivane ,,crkavice” od 2000 eura. MINISTAR BEZ RIJEČI: Uglavnom vremešni radnici, koji su bez posla ostajali devedesetih, više nemaju strpljenja za čekanje. Zbog toga su, nakon višemjesečnog insistiranja, i uspjeli da natjeraju ministra, svoga zemljaka, da ih prošle nedjelje primi na razgovor. Uz posredovanje predsjednika opštine Berane Vuke Golubovića do razgovora je konačno došlo, ali ne i do dogovora. Otpremninama će biti podmireni samo oni koji su ostali bez posla nakon 2000, koji su tehničkom greškom izostavljeni sa sindikalno-vladinih spiskova. Takvih je u Crnoj Gori tek oko par stotina.
Novac koji preostane u Fondu za obeštećenje, koji se tek formira, potom će se prioritetno dijeliti onima koji bez posla treba da ostanu u narednom kriznom periodu. Lako je pretpostaviti da će se to prevashodno odnositi na radnike Kombinata aluminijuma i Željezare. Ukoliko nešto preostane u Fondu, biće razdijeljeno ,,žrtvama tranzicije” iz devedesetih prošlog vijeka.
Para za stare ,,žrtve tranzicije”, dakle, nema. To se moglo shvatiti i iz ćutanja ministra Radunovića pred novinarima prošle nedjelje.
PJEŠKE U PODGORICU: Beranski bivši radnici kažu da se neće pomiriti sa tim. Odlučili su da se u znak protesta okupljaju pred svojom opštinom svakog četvrtka. Njih je, bez bivših radnika nekadašnje Fabrike celuloze i papira, koji su za sada neodlučni, više od hiljadu. Toliko je približno i ,,celulozaca”. Njihov nakadašnji direktor Ivan Šekularac, kaže da će i oni uskoro odlučiti kako da protestuju.
,,Možda odemo i pred Vladu. Bio sam protiv toga da se radnici dijele. I pred ministrom sam predlagao da se svi radnici obuhvate onako kako to stoji u Memorandumu. Ministar Radunović nije ništa konkretno odgovorio, samo se pozvao na Fond rada koji treba da se formira”, kaže Šekularac.
Ipak, na prvom beranskom okupljanju četvrtkom, nakon neuspješnog sastanka sa ministrom Radunovićem, bilo je neočekivano malo ljudi, svega stotinjak.
,,Premalo da bi se natjerala Vlada da učini što je obećala, a što sada pokušava da zaboravi”, vjeruje Miodrag Mojašević.
On smatra da je malodušnost dijela ljudi posljedica dosadašnjih neuspjelih protesta. I onih u Beranama, i onih u Mojkovcu, i Bijelom Polju.
,,Kriju se iza ćoškova i čekaju da me pitaju da li će biti otpremnina. Ovo je čudan i prestrašen narod. Kupe ga obećanjem da će dobiti socijalu. Imam više sredstava za život od većine njih, ali ne dozvoljavam da mi iko otme ono što mi pripada. Ako se ne ujedinimo, vlast nas neće ni pogledati”, kaže Mojašević.
Jedan od koordinatora protestnih okupljanja Mileta Šćekić siguran je, ipak, da će odziv bivših radnika biti masovniji.
,,Trudili sam se da sve ide redovnim putem, da na demokratski način dođemo do rješenja. Međutim, vidimo da od toga nema ništa. Ako treba, ići ćemo i pješke u Podgoricu. Kad zagrme gladne porodice radnika i ovdje u Beranama i pred Vladom u Podgorici, vlast će morati zamisliti šta će sa nama”, kaže Šćekić.
Bivši rudari, drvoprerađivači, tekstilci i ostali beranski nevoljnici najavljuju i radikalnije mjere, kaže Milovan Senić. ,,Planiramo da se udružimo sa Mojkovčanima i Bjelopoljcima, pozvaćemo i ostale. Ovo predugo traje i moramo nešto zajednički da učinimo, jer nas Vlada ovako razjedinjene očigledno ignoriše”.
DIREKTOR KAO STO RADNIKA: Vukašin Labović i njegove kolege iz Rudnika uglja takođe će u proteste. Zbog starosti ne nadaju se ponovnom zaposlenju u Rudniku, čak i da proradi. Po njegovom mišljenju radnici koji su ostali bez posla prije dvijehiljadite diskriminisani su: ,,Nijesmo primili nikakvo obeštećenje, niti 24 lična dohotka. Kad ogromne otpremnine dobijaju oni u bordovima direktora, kada jedan od njih uzima po dvjesta hiljada eura, valjda je poštenije da se za iste te pare podmiri nas stotinu”, kaže Labović.
,,Jesmo li mi građani drugog reda? Ima li ja u ovoj državi ikakvo pravo na život?”, pita se bivša radnica tekstilne fabrike u Murinu Svetlana Barjaktarević Šoškić.
Bivši radnici iz Berana ukazuju i na diskriminaciju među njima samima. Opštinske sindikalne komisije su na osnovu socijalnih kriterijuma za oko dvadeset odsto njih uspjeli da izdejstvuju otpremnine. To je učinjeno na osnovu Memoranduma Vlade i Sindikata.
,,Mislili smo da je dobro da dio nas primi otpremnine ranije, ali nismo ni pomišljali da bi ostali mogli ostati bez njih. U to su nas uvjeravali i čelnici sindikata”, kaže Šćekić.
Pretpostavlja se da u Crnoj Gori ima oko 10.000 radnika koji nijesu dobili otpremnine. Vlada, izgleda, nema namjeru da za to izdvoji dvadesetak miliona eura.
Sead SADIKOVIĆ