Povežite se sa nama

OKO NAS

NA SVIM VEĆIM CRNOGORSKIM RIJEKAMA REGISTROVANO ZAGAĐENJE: Naših ruku djelo

Objavljeno prije

na

Prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori su Vezišnica, Ćehotina, Morača, Ibar, Lim i Grnčar, dok se nešto niža zagađenost pojavljuje na Tari, Rijeci Crnojevića i Zeti

 

Iako  u Ustavu piše da smo ekološka država, dok rijeke u našoj himni nose glas o vječnosti Crne Gore, realnost ne pokazuje da nam je naročito stalo do crnogorskih vodotoka. Gradske deponije u gotovo svakom većem gradu u centralnom dijelu ili na sjeveru Crne Gore smještene su na obalama ili u blizini rijeka.

Na teritoriji opštine Bijelo Polje registrovano je 220 nelegalnih odlagališta otpada na Limu. Da Lim nije izuzetak, pokazuje i posljednja Vladina informacija o zaštiti životne sredine, prema kojoj je na gotovo svakoj većoj crnogorskoj rijeci registrovano zagađenje. Dobar kvalitet vode ja na rijeci Bojani, dok je najčistija Piva. Većina ovih rijeka tok nastavlja van granica Crne Gore, pa i zagađenja nose susjednim državama.

U nevladinoj organizaciji Green Home ističu da su prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori: Vezišnica, Ćehotina, Morača u dijelu nizvodno od gradskog kolektora, Ibar, Lim (ispod Bijelog Polja) i Grnčar (na području Gusinja). Nešto niža zagađenost pojavljuje se na Tari i to na dijelu ispod Mateševa, Mojkovca i Đurđevića Tare, zatim Rijeci Crnojevića i Zeti.

„Rezultati mjerenja pokazuju veliku osjetljivost ovih vodenih sistema, prije svega u režimu niskog vodostaja, kao i poslije velikih kiša”, kaže za  Monitor Irma Muhović iz NVO Green Home.

Ihtiolog i profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF) Danilo Mrdak za takvo stanje krivi institucije. „Svjedoci smo pravog malog takmičenja među institucijama koje, kada se nešto loše desi, imaju potrebu da se ograde od nadležnosti. A kad treba uzeti novac ili neku naknadu, svi su prvi. Odgovornost ne može da bude na neodgovornim pojedincima jer da nema zakona u Evropskoj uniji i tamošnji ljudi bi se isto, ako ne i gore ponašali”, pojašnjava Mrdak za Monitor.

To potvrđuje naše iskusvo. Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma, Uprave za vode i Hidrometeorološkog zavoda (HMZCG) u isti čas su kazali Monitoru za koja pitanju nijesu nadležni. Ministarstvo, međutim, nije bilo toliko ažurno da odgovori na pitanja Monitora, koja jesu u njegovoj nadležnosti. Agencija za zaštitu životne sredine, koja je možda najpozvanija da govori o ovom problemu, od ponedjeljka ne odgovara na pitanja.

Direktorica Odsjeka za kvalitet voda u HMZCG Nevenka Tomić tvrdi da na osnovu rezultata fizičko-hemijskih analiza najzagađeniji su donji tokovi Morače, Ibra, Ćehotine, Lima i Ljuboviđe, koje imaju umjeren ili loš status kvaliteta.

„Ovakvo stanje, odnosno zagađenja, dolazi najviše ulivom otpadnih komunalnih voda iz naseljenih zona i industrijskih izvora, raznih radionica, septičkih jama kao i divljih deponija, eksploatacija pijeska, spiranja saobraćajnica i zemljišta u slučaju kiša, posebno velikih bujica, izgradnja puteva“, navodi Tomićeva u odgovoru za Monitor.

Iz Uprave za vode tvrde da je Crna Gora, kao obavezu iz Okvirne direktive o vodama (EU), donijela „planove upravljanja vodnim područjem“ – najvažnija planska dokumenata u toj oblasti. Međutim, iako je završena javna rasprava i urađena strateška procjena uticaja, još se čeka da Vlada usvoji ova dokumenta.

„Treba napomenuti da je za implementaciju mjera potrebno izdvojiti pozamašna finansijska sredstva, te je za isto potrebno vrijeme ali i stručni i administrativni kapaciteti, te koordinisan pristup svih institucija uključenih u proces upravljanja vodama. Učešće javnosti, informisanost građana kao i medijske kampanje podizanja svijesti o nezamjenljivosti vode kao resursa i uslova egzistencije, pomoći će nam svima kako bi dugoročno zaštitili crnogorske vodotoke od zagađenja“, navodi se u odgovoru Uprave.

Crna Gora će za pregovore sa EU oko životne sredine (Poglavlje 27), odnosno za usklađivanje sa evropskim standardima, morati da izdvoji oko dvije milijarde eura. Najveći dio tih sredstava ići će na otpadne vode i tretiranje otpada, gdje i dalje ne bilježimo značajan napredak.

Vodotoci rijeka su iz godine u godinu sve manji, a zagađenje je isto ili veće. Ukoliko se voda smanjuje, nešto što se nekada smatralo malim zagađenjem, postaje mnogo veći zagađivač.

Muhovićeva smatra da je u Crnoj Gori glavni problem nedovoljna primjena Zakona o vodama i podzakonskih akata, koji propisuju mjere za održavanje i zaštitu kvaliteta voda. Zakon se, tvrdi, ne primjenjuje najviše zbog nedostatka tehničkih i ljudskih resursa za učestaliju kontrolu kvaliteta vode i kontinuirani nadzor izvora zagađenja. „Veoma je problematično to što se ekološka pitanja i dalje shvataju olako, te se i problemi rješavaju sporadično, a najčešće se reaguje samo na posljedice, a ne i na izvor problema“, navodi Muhovićeva. „Usljed nedostatka kapaciteta i nedovoljno znanja i ekspertize, često izostaje pravovremena reakcija sa lokalnog nivoa, što za posljedicu ima kasne reakcije viših instanci a u konačnom i neprocesuiranje odgovornih za štetu u životnoj sredini“.

Predsjednik Saveza sportskih ribolovaca Crne Gore Omar Bašić tvrdi da lokalne uprave izbjegavaju odgovornost kada je riječ o zagađenju rijeka.

„Lokalne samouprave ne žele da riješe određeni problem proglašavajući se nenadležnim. Nije njegova briga da se bave time,  ali jeste mu briga da ima zvanje inspektora, sekretara, komunalnog policajca i jeste mu nadležnost da prima platu“, kaže Bašić za Monitor.

Danilo Mrdak smatra da naše institucije samo treba da primijene ono šta piše na papiru. Tvrdi da su zakoni dobri, samo su zalud pisani.

„Odavno je uvaženo pravilo da zagađivač plaća. Ali, kad se napravi šteta onda ispliva svo zamešateljstvo pa obično sve na sudu pada ili je teško dokazivo iz hiljadu i jednog razloga, a jasno je ko je napravio štetu kao što je 2+2=4. Čak i tužioci i sudije kažu da je sve jasno, ali pravno je napravljeno niz prestupa. Advokati to obore na sudu ili tužioci i ne pokrenu tužbu jer znaju da je osuđena na propast“, kaže Mrdak.

On smatra da bi se dosljednom primjenom okvirne direktive o vodama Riješilo 90 odsto problema na našim rijekama. Ako to uradimo, tvrdi, sve bi se moglo riješiti za pet godina.

„A onda kad budemo pričali našoj djeci i pokazivali im slike rijeka iz ovog perioda, oni nam neće vjerovati. Ili će možda pomisliti da je ovdje živjelo neko divlje pleme“, kaže kroz gorku šalu Mrdak.

 

Do tada ćemo biti samo papirnata ekološka država.

 

Mrdak: Sreća je što nemamo industriju

 

Danilo Mrdak smatra da je sreća po naše rijeke (a žalsot po državu i građane) što nemamo veliku industriju u Crnoj Gori. Zbog toga je zagađenje naših rijeka uglavnom organskog porijekla bilo da se radi o komunalnim otpadnim vodama ili ispustima individualnih objekata za stanovanje ili, pak, farmi životinja.

Teži oblici zagađenja – industrijskog – vezani su za Pljeljva i Bijelo Polje. Rudnik uglja ima svoj prečišćivač voda, ali je zagađenje evidentno, dok poprilično zagađenje u Ćehotinu dospijeva iz okana rudnika Šuplja stijena. U Bijelom Polju najveći zagađivači su klanice, mljekare i postrojenja za preradu mesa, kao i živinarske farme.

„I naravno, da ne zaboravim omiljeni sport crnogorskih građana da svaki komad stare kućne tehnike, wc sanitarija, starih automobila moraju da gurnu u potoke i rijeke, jer voda će to ponijeti. O drugom manjem otpadu tipa boca, plastike, kesa neću ni da pričam. Svako selo ima neku svoju prećutno odabranu deponiju koja je po pravilu na obali seoske rijeke ili potoka. Sve to za vrijeme velikih kiša dolazi u veće vodotokove. Divlje deopnije uz Lim, Moraču i Zetu su tek zastiđe“, kaže Mrdak.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo