Povežite se sa nama

Izdvojeno

NA SVIM VEĆIM CRNOGORSKIM RIJEKAMA REGISTROVANO ZAGAĐENJE: Naših ruku djelo

Objavljeno prije

na

Prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori su Vezišnica, Ćehotina, Morača, Ibar, Lim i Grnčar, dok se nešto niža zagađenost pojavljuje na Tari, Rijeci Crnojevića i Zeti

 

Iako  u Ustavu piše da smo ekološka država, dok rijeke u našoj himni nose glas o vječnosti Crne Gore, realnost ne pokazuje da nam je naročito stalo do crnogorskih vodotoka. Gradske deponije u gotovo svakom većem gradu u centralnom dijelu ili na sjeveru Crne Gore smještene su na obalama ili u blizini rijeka.

Na teritoriji opštine Bijelo Polje registrovano je 220 nelegalnih odlagališta otpada na Limu. Da Lim nije izuzetak, pokazuje i posljednja Vladina informacija o zaštiti životne sredine, prema kojoj je na gotovo svakoj većoj crnogorskoj rijeci registrovano zagađenje. Dobar kvalitet vode ja na rijeci Bojani, dok je najčistija Piva. Većina ovih rijeka tok nastavlja van granica Crne Gore, pa i zagađenja nose susjednim državama.

U nevladinoj organizaciji Green Home ističu da su prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori: Vezišnica, Ćehotina, Morača u dijelu nizvodno od gradskog kolektora, Ibar, Lim (ispod Bijelog Polja) i Grnčar (na području Gusinja). Nešto niža zagađenost pojavljuje se na Tari i to na dijelu ispod Mateševa, Mojkovca i Đurđevića Tare, zatim Rijeci Crnojevića i Zeti.

„Rezultati mjerenja pokazuju veliku osjetljivost ovih vodenih sistema, prije svega u režimu niskog vodostaja, kao i poslije velikih kiša”, kaže za  Monitor Irma Muhović iz NVO Green Home.

Ihtiolog i profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF) Danilo Mrdak za takvo stanje krivi institucije. „Svjedoci smo pravog malog takmičenja među institucijama koje, kada se nešto loše desi, imaju potrebu da se ograde od nadležnosti. A kad treba uzeti novac ili neku naknadu, svi su prvi. Odgovornost ne može da bude na neodgovornim pojedincima jer da nema zakona u Evropskoj uniji i tamošnji ljudi bi se isto, ako ne i gore ponašali”, pojašnjava Mrdak za Monitor.

To potvrđuje naše iskusvo. Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma, Uprave za vode i Hidrometeorološkog zavoda (HMZCG) u isti čas su kazali Monitoru za koja pitanju nijesu nadležni. Ministarstvo, međutim, nije bilo toliko ažurno da odgovori na pitanja Monitora, koja jesu u njegovoj nadležnosti. Agencija za zaštitu životne sredine, koja je možda najpozvanija da govori o ovom problemu, od ponedjeljka ne odgovara na pitanja.

Direktorica Odsjeka za kvalitet voda u HMZCG Nevenka Tomić tvrdi da na osnovu rezultata fizičko-hemijskih analiza najzagađeniji su donji tokovi Morače, Ibra, Ćehotine, Lima i Ljuboviđe, koje imaju umjeren ili loš status kvaliteta.

„Ovakvo stanje, odnosno zagađenja, dolazi najviše ulivom otpadnih komunalnih voda iz naseljenih zona i industrijskih izvora, raznih radionica, septičkih jama kao i divljih deponija, eksploatacija pijeska, spiranja saobraćajnica i zemljišta u slučaju kiša, posebno velikih bujica, izgradnja puteva“, navodi Tomićeva u odgovoru za Monitor.

Iz Uprave za vode tvrde da je Crna Gora, kao obavezu iz Okvirne direktive o vodama (EU), donijela „planove upravljanja vodnim područjem“ – najvažnija planska dokumenata u toj oblasti. Međutim, iako je završena javna rasprava i urađena strateška procjena uticaja, još se čeka da Vlada usvoji ova dokumenta.

„Treba napomenuti da je za implementaciju mjera potrebno izdvojiti pozamašna finansijska sredstva, te je za isto potrebno vrijeme ali i stručni i administrativni kapaciteti, te koordinisan pristup svih institucija uključenih u proces upravljanja vodama. Učešće javnosti, informisanost građana kao i medijske kampanje podizanja svijesti o nezamjenljivosti vode kao resursa i uslova egzistencije, pomoći će nam svima kako bi dugoročno zaštitili crnogorske vodotoke od zagađenja“, navodi se u odgovoru Uprave.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Boje svitanja – akvarel nade

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samo da preživim ovaj dan, kažeš sebi. I tako dan po dan dok jednog dana ne shvatiš da nisi živio, nego preživio život. Vraćam se nekim mjestima, kao što se ubica vraća na mjesto zločina. Tražim dokaze. Iz kog oružja je ubijen i da li je pristojno sahranjen moj nekadašnji osmijeh

 

Ko preživi ove paklene godine u Srbiji, ova ludila od medija, politike, laži, virusa, bolesti, pandemija, protesta, političara, a ostane mentalno i fizički zdrav, taj je ozbiljan heroj. Nije izazov ni lagati tamo gde je laž ustoličena. U zdravom telu zdrav duh je loš prevod duha žednog preko vode. Budimo ludi, šamarajmo istinama zbog kojih se gine. Ravnodušnost je duševna zaostalost koja je prvobitno nastala iz preterane aktivnosti. Kao što je sparina zaostalost savršenog letnjeg jutra.

Samo da preživim ovaj dan, kažeš sebi. I tako dan po dan dok jednog dana ne shvatiš da nisi živeo, nego preživeo život. Vraćam se tako nekim mestima, kao što se ubica vraća na mesto zločina. Tražim dokaze. Iz kog oružja je ubijen i da li je pristojno sahranjen moj nekadašnji osmeh? Ponadam se, možda je ipak preživeo. Tražim dokaz, mesto. Ne pronalazim, što me na neki čudan način ispunjava spokojem. Pao mi je mrak na noći. Nema prave ljubavi dok traje leto. Ljubav u koju se ne sumnja je u jesen. Proleće su hormoni, leto je znoj, a zimi svaka toplota izgleda kao prava. Jesen je ili ljubav ili usamljenost… Čekajte jesen za te stvari. Ironija je da malo šta ide od ruke onda kad ide od srca. Ako vam se želja ne uklapa sa mogućnostima, nek kleči malo na kukuruzu.

Misli koje najviše razaraju, ponekad je dovoljno samo reći naglas, bez sagovornika, pa da izgube onu predimenzioniranost na kojoj je i počivao njihov unutrašnji intenzitet. Al’ čik ih izgovori! Znam da negde, pod suncem, zriju krupne lubenice. I to me čini mirnom. Čudo su i četinari i cvrčci. More neću ni da pominjem, ono je više od čuda. Potpunu sliku o sebi predstaviš samo onome ko će znati da je urami.

Ja svoje tajne pričam naglas. Paradoksalno, ali onda niko i ne sluti da su to moje najskrivanije i najčuvanije tajne. Tako nikada neće moći da ih oda drugome. Niko i ne pomisli da će neko ono što treba da sakrije nositi otvoreno i sigurno na lavirintima svojih dlanova. Za neke stvari sam se pokajala i pre nego što sam na njih pomislila, i pre nego što su se u glavi oformile kao misao, odluka ili čin. A ipak sam ih na kraju krajeva učinila. Šta ti je narav… I svakako, genetsko nasleđe… Najveći strah je ostao: da pogledam čoveka u oči i da tamo ne vidim nikog. Važi li kurata sreća za muškarce ili žene?

Gledam ovaj svet oko sebe i imam onaj osećaj ,,hoću kući”. I kad vodiš bitke sa samim sobom gledaj da pobedi onaj bolji deo tebe. Moralniji i pravedniji. Da se sutra pobede ne stidiš. Setih se primera (valjda iz Bergsonove knjige Materija i pamćenje) kako je u blizini jednog francuskog vojnika pala bomba i on je poslednjom snagom rekao doktoru: ,,Kako je ovo glupo”. To se setih pred spavanje.

Lep srpski običaj iz crnogorskih krajeva: gostima kad odlaze, umesto pozdrava, reći: „Praštajte”.

P.S. Na svako ,,ko zna zašto je to dobro”, imam predlog čime bi bilo dobro da obogatite jelovnik.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALIJA BEHRAM, NOVINAR IZ MOSTARA: Mostar s nadom očekuje izbore, poslije dvanaest godina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar nije nacionalno podijeljen grad. Mostarci svih vjera i nacija komuniciraju međusobno, pokreću zajedničke biznise, druže se i sve više provode vrijeme zajedno. Međutim, Mostar je institucionalno i interesno podijeljen grad. I danas imate samo formalno ujedinjene gradske službe

 

MONITOR: Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine usvojio je izmjene Izbornog zakona i tako omogućio da se i u Mostaru, nakon 12 godina, održe lokalni izbori. Šta to znači za Mostar i BiH u cjelini?

BEHRAM:  Za Mostar i Mostarce znači mnogo, posljednji izbori u ovom gradu održani su daleke 2008. Ovaj je grad u međuvremenu slovio kao jedino mjesto u regiji i u Evropi u kome su zavađene stranke i njihove politike građanima suspendovale demokratiju i uskratile osnovna građanska prava. Svih 12 godina u odsustvu izbora i nadzora, gradom se upravlja jako loše i bez kontrole Gradskog vijeća kojem je istekao mandat. Kompletna vlast u odsustvu suspendovane demokratije, u proteklim godinama vještim stranačkim manipulacijama koncentrisana je u rukama samo dva povlaštena pojedinca, odnosno dvije stranke (SDA I HDZ), koji po vlastitom nahođenju na godišnjem nivou troše 60 do 70 miliona KM gradskog budžeta bez kontrole i polaganja računa građanima.

MONITOR: Kako su Mostarci reagovali na odluku da će poslije toliko godina biti održani izbori u njihovom gradu?

BEHRAM: Mostarcima je drago da će konačno imati priliku da glasaju i izaberu novu gradsku vlast. Nisam sreo nikoga ko nije obradovan tom činjenicom. Srećem mnoge koji dijele i moje mišljenje kako će izbori na jesen biti dobra prilika za veliku mostarsku inventuru svega i svačega. I, naravno, vrijeme polaganja računa.

MONITOR: Može li se desiti da političke stranke, ako im to bude odgovaralo, odluče da se izbori odgode?

BEHRAM: Mislim da će do izbora ipak doći i to iz dva razloga. Prvo, zbog toga što međunarodna zajednica snažno insistira na provedbi izbora. Drugo – zbog toga što se tri nacionalna lidera boje protesta i gnjeva građana. Samo naivni vjeruju da bi građani mogli prihvatiti još jednu podvalu ove vrste i samo naivni ne vide da je višegodišnje nezadovoljstvo širom BiH tinjajuće, ali sve vidljivije i prisutnije. Dakle, kao što se slože oko svih drugih njima važnih stvari, složiće se i oko izbora kako bi odgodili proteste ispod svojih prozora.

MONITOR: Aktivni ste saradnik Centra za mir i multietničku saradnju u Mostaru i predsjednik Udruženja građana „Mostarski krug”. Je li Mostar i danas nacionalno podijeljen grad?

BEHRAM: Moj odgovor bi bio – nije. Mostarci svih vjera i nacija komuniciraju međusobno, pokreću zajedničke biznise, druže se i sve više provode vrijeme zajedno. Međutim, Mostar je institucionalno i interesno podijeljen grad. I danas imate samo formalno ujedinjene gradske službe. Tako mali grad koji je prije rata imao jedno preduzeće za održavanje komunalne higijene, a grad blistao od čistoće, danas ima čak pet komunalnih preduzeća, djeluju dvije firme koje se bave vodosnabdijevanjem. Potpuno je odvojeno školstvo po famoznom, prevaziđenom, ali nikad suspendovanom osceovom sistemu „dvije škole pod jednim krovom”. Danas u Mostaru obrazujemo mlade ljude koji uče i rade po paralelnim programskim sistemima (Zagreba i Sarajeva), u školske zgrade ulaze na „svoja vrata”, odrastaju a da nemaju priliku da se upoznaju.

Nekada jedinstveni i funkcionalni zdravstveni sistem mostarske regije danas je potpuno pocijepan, nefunkcionalan, dok tone u gubicima i u besparici. Teško je zamisliti da pacijent iz Nevesinja (koje je tridesetak kilometara daleko od Mostara, ali pripada Republici Srpskoj), mora preko Mostara putovati u Banjaluku radi liječenja umjesto da mu se nakon pola sata putovanja pruži zdravstvena njega u Mostaru.

Dakle, Mostar nije podijeljen nacionalno, ali jeste podijeljen institucionalno i interesno. Takav odnos snaga i stanje na terenu Mostara od rata naovamo diktiraju najuticajnije stranke u bošnjačkom, odnosno hrvatskom narodu –  SDA i HDZ. One su i najodgovornije što se višegodišnje političko sporenje na obalama Neretve sada najčešće naslovljava kao „mostarizacija”, kao sinonim za podjele svega postojećeg, za inat-politiku kao znak prepoznatljivosti etničkog identiteta, za vjersku isključivost, za fašizaciju javnog prostora, ukratko – za sva zla koja je posijao agresivni nacionalizam s kojim u BiH danas valja živjeti i trpjeti. „Mostarizacija” je u političkom i medijskom diskursu postala neka vrsta opasnog virusa koji tobože prijeti da zahvati cijelu zemlju, upravo ovih dana suočenu sa političkim blokadama, ucjenjivanjima i prepirkama o svemu i svačemu na najvažnijim državnim adresama.

MONITOR: Je li tačno da se u Sarajevu na ključne pozicije godinama favorizuje Bošnjak, a u Mostaru Hrvat?

BEHRAM: Apsolutno je tačno. I ne zaboravite Srbe u Banjaluci, gdje su takođe na ključnim pozicijama marginalizovani ili najčešće isključeni Hrvati i Bošnjaci. To je prešutni, ili čak otvoreni politički dogovor etničkih vrhuška u sva tri najbrojnija naroda. To je slika današnje BiH, nažalost! Što se tiče Sarajeva i Mostara, to je rezultat dugogodišnje čak neskrivene međustranačke (HDZ-SDA) nagodbe, prema kojoj je SDA godinama čak ohrabrivala nezajažljive apetite njihove parnerske stranke (HDZ) da sama imenuje kadrove na ključne pozicije u Mostaru i Hercegovini, dok je vrhu SDA time utiran put da sama kreira kadrovsku politiku i kontroliše ključne pozicije u Sarajevu. Sada je situacija drugačija nakon što su odnosi SDA i HDZ zahladnili, a procvjetala politička saradnja HDZ-SNSD. Borba za ključne pozicije danas se osigurava učestalom blokadom funkcionisanja grada (Mostara), zatim kantona, Vlade Federacije, pa sve češće i same države BiH.

MONITOR: Šta je sa govorima i Milorada Dodika o pravu Srba da žive u istoj zemlji, dok njegove ambicije da se RS ujedini sa Srbijom podržava i zvanični Beograd?

BEHRAM: Teško je proniknuti u suštinu političkih ciljeva i Dodika i zvaničnog Beograda. BiH nije ono što tvrdi Dodik, loše mjesto za Srbe, nego je podjednako loše mjesto za sve u zemlji rastrganoj etničkim podjelama, beskonačnim i jalovim političkim svađama bez kraja i konca i u kojoj je sve manje poslova i perspektive za mlade i obrazovane ljude, koji uporno i nezaustavljivo odlaze. Nacionalizam, radikalizam i neizvjesnost tri su ključne stranputice koje BiH vuku u beznađe, a ono je jednako bolno i opasno i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake i druge. Ali, koga briga za to.

Mislim da Dodik koristi Vučića kao svojevrstan štit za problem Kosova i da sve izjave i ponašanja treba posmatrati u tom kontekstu. Međutim, dijelim mišljenje sa ozbiljnim posmatračima koji zaključuju da i kad bi teoretski bilo moguće da se ujedine RS i Srbija da Beograd nikad na to ne bi pristao, jer je RS jako siromašan dio BiH koji iziskuje veliki novac da bi opstao. Dodik će nastaviti da provodi svoje obaveze preuzete na relaciji Beograd –  Moskva – Banjaluka, dok ćemo poraz takve njegove politike vjerovatno vidjeti ukorak sa pristupnim putem kojim Srbija ide prema evropskim integracijama. Milorad Dodik tada će se zvati – prošlost!

MONITOR: Kakva je situacija u BiH kad je riječ o epidemiji korona virusa?

BEHRAM: Udarne vijesti svih medija u BiH i dalje se tiču opasnih razmjera ovog nevidljivog ubice koji je stavio pod opsadu brojne porodice čiji su bliski članovi u nekim naoko potpuno benignim ili nejasnim i maglovitim situacijama, bili zaraženi korona virusom. Kao i u brojnim drugim mjestima i gradovima u regiji, ni Mostar nije pošteđen slučajeva potpunog odsustva odgovornosti pojedinaca i grupa koje svakodnevni apeli zdravstvenih radnika i odgovornih službi da se izbjegava okupljanje i boravak u širem društvu, te nosi maska na licu i održava pojačana higijena, kao da uopšte ne dotiču. Sve to izaziva smušene reakcije stanovništva, čije su krajnosti strah na jednoj strani i potpuno ignorisanje opasnosti na drugoj.

 

Dejtonsko uređenje kao ludačka košulja

 

MONITOR: Koji su to najaktuelniji problemi na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni?

BEHRAM: Po meni, postoji jedan veliki problem koji onda uzrokuje sve ostale probleme. Najveći problem BiH je njezino Dejtonsko uređenje koje predstavlja luđačku košulju za BiH ukoliko se ne dogodi pomirba građanskog i nacionalnog. To još nije izgledno, iako sa najvažnijih adresa Evrope i Amerike godinama stižu jedne te iste upozoravajuće poruke da su ključni problemi sa kojima se suočava BiH i njeno društvo ustavnog karaktera, odnosno nedostatak pravne države. Dejtonski sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u BiH odgovara nacionalističkim partijama koje redovno osvajaju vlast iako zemlja konstantno stagnira. Dakle, problemi u BiH u najvećoj mjeri povezani su sa postojećim Ustavom. Ustav koji je kreiran nakon Dejtonskog sporazuma raspodjeljuje političku moć na način da favorizira nacionaliste i čak stimuliše samo građanstvo da glasa za njih. Izborni zakoni promovišu etničko glasanje i cijeli ustavni sistem naprosto vapi za temeljitim reformama, naravno u korist građanskog i po najboljim evropskim modelima uređenja. Problem BiH je što se na ovakve potrebe i mogućnosti ukazuje već godinama, dok međunarodna zajednica oklijeva da se ozbiljno pozabavi modernijim rješenjima.

 

Paradigma nove BiH

MONITOR: Zašto neki analitičari tvrde da je Mostar paradigma budućnosti BiH?

BEHRAM: Protekli rat je nanio veliku demografsku štetu urbanim centrima u BiH. Banjaluka je danas gotovo potpuno srpski grad, Sarajevo bošnjački (govorim o ljudima koji danas tu žive, ali ne i pravu na grad) dok Mostar, spletom sretnih okolnosti, nije doživio takvu sudbinu iako je i njemu ona bila namijenjena. Zahvaljujući Armiji BiH koja se u Mostaru snažno suprotstavila HVO-u i HV Mostar je opstao kao multietnički grad u kojem žive podjednak broj Hrvata i Bošnjaka, te značajan broj Srba, njih oko 8.000. Zbog ovoga je Mostar pradigma za neku novu Bosnu i Hercegovinu. Ako je moguće urediti zajednički život u ovom gradu, zašto to ne bi bio model za cijelu BiH. Valja podsjetiti da su i ključni međunarodni faktori prepoznali Mostar kao mogući model pomirenja i obnove multietničkog suživota u cjelovitom i jedinstvenom gradu, pa je na taj način i tretiran kao poseban aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma. Svi ključni politički igrači tog vremena iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, tada su stavili potpise na očuvanje njegove cjelovitosti i zajedničke perspektive. Lično, vjerujem u takvu budućnost Mostara, o čemu sam u dnevniku Oslobođenje još 1996. godine nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Americi, objavio analizu pod naslovom „Dva Mostara = Tri Bosne”, aludirajući da bi eventualni neuspjeh „dejtonske inicijative” na obalama Neretve neminovno vodio etničkom cijepanju na dva Mostara, dok bi bilo gotovo nemoguće govoriti o očuvanju cjelovite BiH. Mostar je bio i ostaje važna ali, naravno, ne i jedina tačka na kojoj se testira budućnost BiH.

                                                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo