Povežite se sa nama

OKO NAS

GDJE JE ZAVRŠILA ARHIVA ATLAS BANKE IZ BERANA: Kontejner kao sudbina?

Objavljeno prije

na

Stečajni upravnik Atlas banke Mirko Radonjić tvrdi da je arhiva sačuvana i da se nalazi na sigurnom. Neki od bivših radnika ove filijale kažu da to nije tačno. Oni se pitaju zašto nikada nije formirana komisija za izuzimanje arhivske građe

 

Da li je knjigovodstvena dokumentacija i vrijedna arhivska građa iz nekadašnje filijale Atlas banke u Beranama, koja je bila preteča svih banaka u ovom gradu, sačuvana, uništena ili ukradena?

Stečajni upravnik Atlas banke Mirko Radonjić tvrdi da je sačuvana i da se nalazi na sigurnom. Neki od bivših radnika ove filijale smatraju da to nije tačno.  Oni se pitaju zašto nikada nije formirana komisija za izuzimanje arhivske građe, „što je stečajni upravnik bio u obavezi da uradi u skladu sa Zakonom o arhivskoj građi“.

Nedavno su se pojavile fotografije i video zapis na kojem se vidi kako je sa zadnje strane zgrade Atlas banke u ovom gradu parkiran komunalni kamion, i kako dvojica radnika u paketima izbacuju razni pisani materijal.

Video zapis je, kako je Monitoru rečeno, napravio jedan od bivših deponenata ove banke koji se tu slučajno zatekao, a na snimku se čuje kako govori: „Eto gdje završi moja banka, u kontejneru. Poslaću ovo Dušku (Kneževiću) da vidi“.

Iz stečajne uprave tvrde da je sva poslovna dokumentacija zatečena u ranijoj organizacionoj jedinici banke Berane i za koju postoji obaveza čuvanja, izmještena  iz Berana. Arhivirana je kod ovlašćenog pravnog lica, društva sa ograničenom odgovornošću za špediciju, informatički inžinjering i usluge arhiviranja Knjaz Podgorica sa kojim Atlas banka AD Podgorica u stečaju ima potpisan ugovor o poslovnoj saradnj“.

„Ostala bezvrijedna, pohabana ili potpuno oštećena papirna dokumentacija, koju su pretežnim dijelom činile razne publikacije, službeni listovi, neupotrebljiv kancelarijski materijal (registratori, papirni i PVC omoti, koverte i sl.), marketinški materijal (flajeri, posteri i sl.), blanko obrasci sa oznakom banke i sl., je uništena na licu mjesta i deponovana u skladu sa ekološkim propisima“ – kažu iz stečajne uprave Atlas banke.

Dobro upućen u ovu problematiku, dugogodišnji radnik filijale Atlas banke u Beranama tvrdi da je problematično to što stečajna uprava nije konsultovala niti angažovala nikoga od starih radnika ove filijale prilikom, kako kaže, otuđivanja i uništavanja, vrijedne dokumentacije.

„Postojala je zakonska obaveza da se formira komisija od strane državnog Arhiva i radnika banke koji bi utvrđivali vrijednost dokumentacije. Kako neko ko dođe iz Podgorice može da zna šta je tu vrijedno, a šta nije“ – kaže taj bivši službenik.

On objašnjava da je ova banka, prije nego je pristupila Atlas sistemu, bila preteča svih banaka u Beranama. U njoj je čuvana sva dokumentacija svih bivših privrednih preduzeća još iz vremena SFRJ, koja su i izgradila sadašnje zdanje.

„Ova zgrada je izgrađena 1974. godine od sredstava gradske privrede, koja je u to vrijeme bila treća u Crnoj Gori. Tada je postojala samo ova banka. Ta banka se poslije rata zvala Komunalna banka Ivangrad, Andrijevica i Plav. Zatim je mijenjala ime u Osnovnu banku, potom u Montenegro banku, a 1992. godine se izdvojila iz sistema Montenegro banke i tada je formirana Beranska banka. Beranska banka je 2003. godine pripojena Atlas banci“ – kaže taj službenik.

Prema njegovim riječima u ovoj banci je čuvana sva vrijedna poslovna dokumentacija iz tog dugog perioda.

„Stečajna uprava je mogla sa građom poslije 2003. godine da radi šta god želi. Dokumentaciju iz ranijeg perioda morali su da predaju državnom Arhivu, a ne nekom privatnom preduzeću“ – smatra ovaj službenik.

On vjeruje i da u registratorima ima vrlo vrijedne dokumentacije, tako da ni oni nisu mogli biti tek tako uništeni.

„Sve to je urađeno potpuno netransparentno, i zato ostaje sumnja u to što je činjeno poslije uvođenja stečaja. Nekima od nas su i lične stvari ostale u zgradi, na radnim stolovima. Toga dana, odmah po završetku radnog vremena, pojavilo se novo obezbjeđenje, zaključali su vrata, i više niko od nas starih radnika nije mogao da uđe u zgradu“ – kaže taj bivši službenik.

Iz stečajne uprave odgovorili su i da su „osnovna sredstva, van funkcije i bez knjigovodstvene vrijednosti, iz ranijeg poslovnog prostora u Beranama, računari sa kojih je prethodno uklonjen operativni sistem, štampači i kancelarijski namještaj i sl., ustupljena bez nadoknade, odnosno donirana JU Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Berane, JU OŠ „Vuk Karadžić“ Berane, NVO Korak nade Berane, KUD Lim Berane i Streljački klub Meta Berane“.

„Oprema koja je imala knjigovodstvenu vrijednost je izmještena u Podgoricu i ista je bila predmet prodaje po javnim pozivima od decembra 2019. i januara 2020. godine“ – kažu u stečajnoj upravi.

Bivši radnici smatraju da je obaveza stečajnog urpavnika bila i da nenovčana sredstva pretvori u novčana.

„Možda nešto nema knjigovodstvenu vrijednost, ali ima novčanu. Kompjuteri, na primjer, već poslije dvije godine nemaju knjigovodstvenu vrijedost. Ali stečajni upravnik je morao da sve pretvori u novčanu vrijednost i da proda, a ne da donira i poklanja“ – kazao je sagovornik Vijesti.

Prema informacijama do kojih je Monitor došao, u jednom od sefova Atlas banke u Beranama u trenutku uvođenja stečaja, nalazio se i kilogram zubarskog zlata koje je bilo vlasništvo Fonda zdravstva.

„Vrijednost tog zlata bila je oko pedeset hiljada eura“ – tvrdi naš sagovornik.

Iz stečajene uprave je stigao odgovor da su „prema evidencijama Atlas banke AD Podgorica i zatečenom stanju prilikom uvođenja stečaja svi sefovi u ranijoj organizacionoj jedinici banke Berane bili slobodni, odnosno oslobođeni od sadržaja“.

Ko je „oslobodio“ kilogram zubarskog zlata, tajna je.

Monitor nije mogao doći do odgovora kada je posljednji put državni Arhiv izuzimao građu iz Atlas banke u Beranama. To bi, smatraju radnici, bilo značajno znati zbog odgovora na pitanje da li su ostali tragovi poslovanja beranske, odnosno ivangradske privrede, kada je ovaj grad bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori.

Onih drugih, tranzicionih tragova o srozavanju ovog grada na dno ljestvice ravijenosti, ima na svakom koraku. Dovoljan je samo pogled na nekadašnju industrijsku zonu Rudeš, a u tužilažkim i sudskim fiokama, ko zna koliko krivičnih prijava kupi prašinu. Ako se i ti dokumenti ne unište.

Zdanje nekadašnjih banaka u ovom gradu, koje su na kraju završile pod imenom Atlas, oglašavano je na prodaju. Prodato još nije, ali će sa tom prodajom biti stavljena tačka na priču o gradu koji je imao deset hiljada radnika u privredi, aerodrom i avionsku vezu sa Podgoricom, Beogradom i Zagrebom. Generacijama rođenim krajem osamdesetih i poslije devedesetih godina u Beranama, ostaće da pamte samo bijedu.

                                                                                 Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo