Povežite se sa nama

OKO NAS

GDJE JE ZAVRŠILA ARHIVA ATLAS BANKE IZ BERANA: Kontejner kao sudbina?

Objavljeno prije

na

Stečajni upravnik Atlas banke Mirko Radonjić tvrdi da je arhiva sačuvana i da se nalazi na sigurnom. Neki od bivših radnika ove filijale kažu da to nije tačno. Oni se pitaju zašto nikada nije formirana komisija za izuzimanje arhivske građe

 

Da li je knjigovodstvena dokumentacija i vrijedna arhivska građa iz nekadašnje filijale Atlas banke u Beranama, koja je bila preteča svih banaka u ovom gradu, sačuvana, uništena ili ukradena?

Stečajni upravnik Atlas banke Mirko Radonjić tvrdi da je sačuvana i da se nalazi na sigurnom. Neki od bivših radnika ove filijale smatraju da to nije tačno.  Oni se pitaju zašto nikada nije formirana komisija za izuzimanje arhivske građe, „što je stečajni upravnik bio u obavezi da uradi u skladu sa Zakonom o arhivskoj građi“.

Nedavno su se pojavile fotografije i video zapis na kojem se vidi kako je sa zadnje strane zgrade Atlas banke u ovom gradu parkiran komunalni kamion, i kako dvojica radnika u paketima izbacuju razni pisani materijal.

Video zapis je, kako je Monitoru rečeno, napravio jedan od bivših deponenata ove banke koji se tu slučajno zatekao, a na snimku se čuje kako govori: „Eto gdje završi moja banka, u kontejneru. Poslaću ovo Dušku (Kneževiću) da vidi“.

Iz stečajne uprave tvrde da je sva poslovna dokumentacija zatečena u ranijoj organizacionoj jedinici banke Berane i za koju postoji obaveza čuvanja, izmještena  iz Berana. Arhivirana je kod ovlašćenog pravnog lica, društva sa ograničenom odgovornošću za špediciju, informatički inžinjering i usluge arhiviranja Knjaz Podgorica sa kojim Atlas banka AD Podgorica u stečaju ima potpisan ugovor o poslovnoj saradnj“.

„Ostala bezvrijedna, pohabana ili potpuno oštećena papirna dokumentacija, koju su pretežnim dijelom činile razne publikacije, službeni listovi, neupotrebljiv kancelarijski materijal (registratori, papirni i PVC omoti, koverte i sl.), marketinški materijal (flajeri, posteri i sl.), blanko obrasci sa oznakom banke i sl., je uništena na licu mjesta i deponovana u skladu sa ekološkim propisima“ – kažu iz stečajne uprave Atlas banke.

Dobro upućen u ovu problematiku, dugogodišnji radnik filijale Atlas banke u Beranama tvrdi da je problematično to što stečajna uprava nije konsultovala niti angažovala nikoga od starih radnika ove filijale prilikom, kako kaže, otuđivanja i uništavanja, vrijedne dokumentacije.

„Postojala je zakonska obaveza da se formira komisija od strane državnog Arhiva i radnika banke koji bi utvrđivali vrijednost dokumentacije. Kako neko ko dođe iz Podgorice može da zna šta je tu vrijedno, a šta nije“ – kaže taj bivši službenik.

On objašnjava da je ova banka, prije nego je pristupila Atlas sistemu, bila preteča svih banaka u Beranama. U njoj je čuvana sva dokumentacija svih bivših privrednih preduzeća još iz vremena SFRJ, koja su i izgradila sadašnje zdanje.

„Ova zgrada je izgrađena 1974. godine od sredstava gradske privrede, koja je u to vrijeme bila treća u Crnoj Gori. Tada je postojala samo ova banka. Ta banka se poslije rata zvala Komunalna banka Ivangrad, Andrijevica i Plav. Zatim je mijenjala ime u Osnovnu banku, potom u Montenegro banku, a 1992. godine se izdvojila iz sistema Montenegro banke i tada je formirana Beranska banka. Beranska banka je 2003. godine pripojena Atlas banci“ – kaže taj službenik.

Prema njegovim riječima u ovoj banci je čuvana sva vrijedna poslovna dokumentacija iz tog dugog perioda.

„Stečajna uprava je mogla sa građom poslije 2003. godine da radi šta god želi. Dokumentaciju iz ranijeg perioda morali su da predaju državnom Arhivu, a ne nekom privatnom preduzeću“ – smatra ovaj službenik.

On vjeruje i da u registratorima ima vrlo vrijedne dokumentacije, tako da ni oni nisu mogli biti tek tako uništeni.

„Sve to je urađeno potpuno netransparentno, i zato ostaje sumnja u to što je činjeno poslije uvođenja stečaja. Nekima od nas su i lične stvari ostale u zgradi, na radnim stolovima. Toga dana, odmah po završetku radnog vremena, pojavilo se novo obezbjeđenje, zaključali su vrata, i više niko od nas starih radnika nije mogao da uđe u zgradu“ – kaže taj bivši službenik.

Iz stečajne uprave odgovorili su i da su „osnovna sredstva, van funkcije i bez knjigovodstvene vrijednosti, iz ranijeg poslovnog prostora u Beranama, računari sa kojih je prethodno uklonjen operativni sistem, štampači i kancelarijski namještaj i sl., ustupljena bez nadoknade, odnosno donirana JU Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Berane, JU OŠ „Vuk Karadžić“ Berane, NVO Korak nade Berane, KUD Lim Berane i Streljački klub Meta Berane“.

„Oprema koja je imala knjigovodstvenu vrijednost je izmještena u Podgoricu i ista je bila predmet prodaje po javnim pozivima od decembra 2019. i januara 2020. godine“ – kažu u stečajnoj upravi.

Bivši radnici smatraju da je obaveza stečajnog urpavnika bila i da nenovčana sredstva pretvori u novčana.

„Možda nešto nema knjigovodstvenu vrijednost, ali ima novčanu. Kompjuteri, na primjer, već poslije dvije godine nemaju knjigovodstvenu vrijedost. Ali stečajni upravnik je morao da sve pretvori u novčanu vrijednost i da proda, a ne da donira i poklanja“ – kazao je sagovornik Vijesti.

Prema informacijama do kojih je Monitor došao, u jednom od sefova Atlas banke u Beranama u trenutku uvođenja stečaja, nalazio se i kilogram zubarskog zlata koje je bilo vlasništvo Fonda zdravstva.

„Vrijednost tog zlata bila je oko pedeset hiljada eura“ – tvrdi naš sagovornik.

Iz stečajene uprave je stigao odgovor da su „prema evidencijama Atlas banke AD Podgorica i zatečenom stanju prilikom uvođenja stečaja svi sefovi u ranijoj organizacionoj jedinici banke Berane bili slobodni, odnosno oslobođeni od sadržaja“.

Ko je „oslobodio“ kilogram zubarskog zlata, tajna je.

Monitor nije mogao doći do odgovora kada je posljednji put državni Arhiv izuzimao građu iz Atlas banke u Beranama. To bi, smatraju radnici, bilo značajno znati zbog odgovora na pitanje da li su ostali tragovi poslovanja beranske, odnosno ivangradske privrede, kada je ovaj grad bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori.

Onih drugih, tranzicionih tragova o srozavanju ovog grada na dno ljestvice ravijenosti, ima na svakom koraku. Dovoljan je samo pogled na nekadašnju industrijsku zonu Rudeš, a u tužilažkim i sudskim fiokama, ko zna koliko krivičnih prijava kupi prašinu. Ako se i ti dokumenti ne unište.

Zdanje nekadašnjih banaka u ovom gradu, koje su na kraju završile pod imenom Atlas, oglašavano je na prodaju. Prodato još nije, ali će sa tom prodajom biti stavljena tačka na priču o gradu koji je imao deset hiljada radnika u privredi, aerodrom i avionsku vezu sa Podgoricom, Beogradom i Zagrebom. Generacijama rođenim krajem osamdesetih i poslije devedesetih godina u Beranama, ostaće da pamte samo bijedu.

                                                                                 Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo