Povežite se sa nama

MONITORING

Na vidiku ništa novo

Objavljeno prije

na

Nakon što je Skupština početkom sedmice objavila listu kandidata za sudije Ustavnog suda, predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić pozvao je građane da komentarišu kandidate. Informacije bi, kako je objasnio, pomogle članovima skupštinskog odbora da donesu odluku o tome kojih će pet kandidata dati na glasanje skupštinskom plenumu.

 

Krivokapić nije kazao šta je taj kvalitet koji skupštinski odbor traži, ne računajući formalne kriterijume – da imaju najmanje 40 godina i 15 godina iskustva u pravnoj struci. Predsjednik Skupštine, a posebno poslanici vladajuće koalicije teško da ne znaju ,,sve o kandidatima”. Pogled je dovoljan da se utvrdi da je riječ o osobama koje su većinom radile u izvršnoj vlasti, prekaljenom DPS kadru i njihovim rođacima. Na spisku je i nekoliko partijskih funkcionera. Ima i rijetkih izuzetaka.

Venecijanska komisija ranije je kritikovala odluku predsjednika Filipa Vujanovića da raspiše konkurs za izbor svih sudija Ustavnog suda prije isteka njihovog mandata. Sudije Ustavnog suda biraju se po novom zakonu, koji je izglasan nakon ustavnih reformi čiji je cilj bio da se pravosuđe oslobodi političkog uticaja.

Ustavni sud je simbol zarobljene institucije. Čak ga je i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica nazvala političkim sudom. Sudeći po biografijama najvećeg broja prijavljenih kandidata, kao i onih koje je predložio sam Vujanović, a imajući u vidu i zakonske praznine, sve su prilike da će Ustavni sud to i ostati.

Da li Krivokapiću i poslanicima vladajuće koalicije treba objašnjavati ko je, recimo, Slavko Lukić, profesor na državnom univerzitetu. Javnost ga prepoznaje kao mentora brojnih funkcionera DPS-a i kontroverznih biznismena koji su odlučili da se naučno uzdižu. Kod njega su magistrirali ili doktorirali: Boro Vučinić, direktor ANB-a, poslanik DPS-a Miodrag Vuković, brat premijera Aco Đukanović… Lukić se pored Ustavnog suda, kandidovao i za mjesto u Sudskom i Tužilačkom savjetu.

Ne znaju ko je Blagota Mitrić? Profesor, bivši sudija, strasni kockar po sopstvenom priznanju i crtani junak na karikaturama koje Sava Grbović Džigi, vlasnik Lutrije Crne Gore i poslovni partner Brana Mićunovića, objavljuje u svojim i prijateljskim državnim medijima. Džigi Mitrića vidi kao nekog s kim dijeli vrijednosti, jer je na karikaturama Mitrićeva uloga najčešće da ukroti kritičare režima. Mitrić je odavno identifikovao svog heroja: ,,Milo je pokazao da je u državnom smislu za sve crnogorske građane bio ono što je Isus bio za hrišćane… Primusov nesporni državnički autoritet i državničke sposobnosti, sazdani, između ostalog, u čudotvornoj moći njegove državničke elokvencije”, samo su izvodi iz Mitrićevog pisma upućenog javnosti kada je premijer Milo Đukanović odlučio prvi put da ga na kratko zovu bivšim.

Za sutkinju Ustavnog suda kandidovala se i Mira Samardžić, zamjenica Specijalnog tužioca za organizovani kriminal. Da se građani ne muče, mogao bi možda poslanik DPS-a Miodrag Vuković da dostavi Krivokapiću njenu biografiju. Samardžićeva je rođaka Svetlane Vuković, direktorice Uprave za kadrove i supruge Miodraga Vukovića. U vrijeme kada je Vuković bio šef poslaničkog kluba DPS-a preselila se iz Tivta u Podgoricu i zaposlila kao savjetnica državnog tužioca Crne Gore.

Dragana Vukčević je sestra profesora Dragana Vukčevića, suvlasnika Univerziteta Donja Gorica, u kom udio ima premijer. Bivša sutkinja Osnovnog suda u Podgorici, i savjetnica Ustavnog suda jedna je od osnivača advokatske kancelarije Justicija, skupa sa Vladanom Bojićem. Svi putevi vode do Lutrije. Bojić je zastupnik Lutrije Crne Gore i Save Grbovića Džigija. Bila je zastupnica Moneta i Telekoma.

Poslanik DPS-a Miomir Mugoša mogao bi da kaže ponešto o kandidatkinji Ljiljani Radović. Radovićeva je dugogodišnja sekretarka Ustavnog suda i Mugošina pomoćnica, u vrijeme kada je gradonačelnik Podgorice bio ministar zdravlja. Bivši ombudsman Šefko Crnovršanin predložio je svojevremeno za svoju zamjenicu, ali Skupština nije podržala njen izbor. Izabrana je ove jeseni na predlog poslanika vladajuće koalicije za članicu Izborne komisije u Petnjici.

Poslanici sigurno poznaju Snežanu Kaluđerović, sekretarku Odbora za zakonodavstvo Skupštine Crne Gore. I Vaselja Siništaja, odbornika Građanske inicijative u Tuzima i bivšeg poslanika u parlamentu.

Među kandidatima popriličan je broj onih koji su dobar dio radnog vijeka proveli u izvršnoj vlasti. Hamdija Šarkinović je bio savjetnik u Ministarstvu pravde i Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Vesna Ratković je dugogodišnja direktorica Uprave za antikorupcijsku inicijativu Vlade, u doba kada je korupcija od strane EU prepoznata kao najveći problem Crne Gore. Tu je i Dragoljub Drašković, bivši Direktor Regulatorne agencije za energetiku (RAE). Brojne odluke RAE pale su na Upravnom sudu dok je on bio direktor.

Siniša Bjeković je zaposlen u Centru za ljudska prava, organizaciji koja je osnovana kao NVO a potom pripojena Pravnom fakultetu i ima diskutabilan status. Godinama je u Etičkom odboru Uprave policije.

I tako dalje. Među kandidatima je mali broj onih koji nijesu prepoznati kao partijski kadrovi, ili kadrovi od koristi režimu.

Kao takve civilni sektor vidi sutkinju Privrednog suda Natašu Bošković poznatu po presudi da je SKI centar Bjelasica nezakonito uveden u stečaj zbog interesa pojedinaca. Ski centar je u vlasništvu Zorana Ćoća Bećirovića, premijerovog prijatelja za kog više izvora tvrdi da je samo front za premijerov kapital. Tu je advokat Budo Minić. Kandidatkinja na koju u tom sektoru nemaju zamjerki je pomoćnica zaštitnika ljudskih prava Marijana Laković…

Na konkurs se javio i jedan od sadašnjih sudija Ustavnog suda Miodrag Iličković, koji je – iako bivši potpredsjednik SDP-a – u tom sudu nerijetko stajao na suprotnoj stani kada je sud donosio političke odluke. U javnosti se polemiše o valjanosti njegove kandidature iz tehničkih razloga – da li bi novim mandatom prekoračio propisani vremenski limit.

Među kandidatima koji su se odazvali na konkurs Filipa Vujanovića, pošto će na njegov predlog biti izabrano dvoje sudija, nema iznenađenja.

Tu su Žarko Šturanović, generalni sekretar Vlade i član Glavnog odbora DPS-a, Slavka Maraš, sekretarka Državne izborne komisije i Skupštine glavnog grada i članica Odbora DPS-a Glavnog grada. Sutkinja Ustavnog suda Desanka Lopičić, koja je prije toga radila u MUP-u, Opštinskom sudu i Opštinskom tužilaštvu u Podgorici, a onda opet u MUP-u. Advokat Đorđije Ulićević, član Državne izborne komisije, i funkcioner SNP-a, kao i njegov kolega advokat Nikola Bulatović koji je u Statutarnoj komisiji SNP-a.

„Poziv predsednika Skupštine da se građani uključe u razmatranje kandidata za sudije Ustavnog suda je dobra ideja. Na sajtu Skupštine trebalo bi da se istaknu biografije svih kandidata, da se njihovo intervjuisanje od strane članova skupštinskog odbora javno prenosi i sl. Ovako se podstiče običaj da se ljudi podržavaju zbog toga čiji su. I zato je trebalo propisati detaljnije kriterijume za njihov izbor” , kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević, direktorica Akcije za ljudska prava (HRA).

,,Imajući u vidu da je propušteno da se zakonom postave precizniji uslovi za izbor sudija Ustavnog suda, nadam se da će biti birani oni koji su do sada karijeru gradili van izvršne i zakonodavne vlasti, koji su ljudi od integriteta i dovoljno znaju o međunarodnim standardima ljudskih prava u skladu s kojima će morati da odlučuju”, kaže direktorica HRA. Ona podsjeća da je zakonom propušteno da se spriječi konflikt interesa. ,,Tako da će o ustavnosti zakona moći da odlučuju oni koji su ih prethodno usvajali, odnosno formirali i sprovodili politiku”.

Skupštinski odbor o kandidatima koje će predložiti skupštini na glasanje odlučuje prostom većinom. To omogućava veći uticaj vladajuće koalicije na izbor sudija i pomalo obesmišljava odredbu da se o njima u Skupštini glasa dvotrećinskom većinom. ,,Zakonom nije precizirano ni šta će se desiti ako predloženi kandidati ne dobiju 2/3 većinu u prvom, odnosno 3/5 većinu u drugom glasanju, što znači da će se u tom slučaju ceo konkurs poništiti. A propušteno je da se precizira šta to znači da sudija treba da bude -iz reda istaknutih pravnika”, kaže Gorjanc- Prelević.

Šta dobiješ kad se ukrste zakonski propusti i oprobani DPS kadar? Svi znamo. Zarobljene institucije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo