Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Nacija boje vlasti

Objavljeno prije

na

Presabirajući kako žive Srbi u regionu, državni sekretar u Ministarstvu za dijasporu Srbije Miodrag Jakšić, objavio je ovih dana da je srpsko pitanje najbolnije u Crnoj Gori, gdje ne postoji ni minimum ustavnih i statusnih prava za Srbe u kulturi, informisanju, prosvjeti i vjeroispovijesti. Nekoliko dana kasnije srpski ministar za dijasporu Srđan Srećković ublažio je stvar: Srbi u Crnoj Gori nijesu ugroženi, samo njihov status nije precizno definisan. Zvanična Crna Gora rekla je svoje. Pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić Jakšićevu je izjavu ocijenio neodgovornom i objasnio da Srbi u Crnoj Gori uživaju ni manje, ni više prava od svih ostalih naroda koji konstituišu državu Crnu Goru. ,,U državi Crnoj Gori za razliku od drugih država u regionu pa i šire, stanje ljudskih, a pogotovu manjinskih prava, je na najvišoj stepenici”, pohvalio se Delić. On radi u ministarstvu u kom je zaposleno pet ili 62 i po odsto Albanaca i tri, ili 37,5 procenata Bošnjaka. Portparol DPS-a PRETPOSTAVKE: Rajko Kovačević naglasio je da je Crna Gora novim Ustavom definisana kao građansko društvo i da je stvorila pretpostavke za puno njegovanje i uvažavanje svih različitosti po bilo kom osnovu. „I ne samo kroz Ustav, nego i u realnom životu Crna Gora živi društvo punog međuvjerskog, međukonfensionalnog, etničkog sklada, što joj je i donijelo epitet uspješene evropske priče”.

Srbi se nijesu složili. Nova srpska demokratija je primijetila kako je dobro da se u Srbiji intenzivnije pokreće pitanje Srba u Crnoj Gori i da je gotovo nepodijeljeno mišljenje da Srbi u Crnoj Gori moraju biti ravnopravan činilac i akter u društvenom i političkom životu. Srpski nacionalni savjet pohvalio se kako je srpsko ministarstvo za dijasporu formiralo stavove o položaju Srba u Crnoj Gori na osnovu podataka sa kojima su ih baš oni “upoznali”.

Predsjednik te organizacije Momčilo Vuksanović je naglasio kako je promjena crnogorskog Ustava, ,,u smislu povratka konstitutivnosti srpskog naroda”, jedini način da se poboljša status Srba u Crnoj Gori. Prema ocjeni iz Akademske alternative u državnim organima postoji diskriminacija Srba i ukoliko krivci za takvo stanje ne budu odgovarali, može doći do ,,internacionalizacije položaja srpskog naroda u Crnoj Gori”.

RASEJANJE: Priča o životu Srba u rasejanju u Srbiji se nedavno zahuktala pošto je udruženje građana Napredni klub objavilo Izvještaj o političkim pravima Srba u regionu. U tom dokumentu razmotreno je kako Srbi žive u okolnim zemljama i konstatovano da je posebno poblematično pitanje državne politike prema Srbima u Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Sloveniji. ,,Srbija očigledno ne priznaje postojanje srpskog naroda u Crnoj Gori. Srpska diplomatija se tim pitanjem ne bavi. Polazeći sa stanovišta da su Srbi i Crnogorci jedan narod, opterećeni u izvesnim slučajevima porodičnim poreklom i ličnim interesima, državnici Srbije oglušuju se o očiglednu diskriminaciju Srba u Crnoj Gori i pritiske u cilju njihove nacionalne, verske i kulturne asimilacije.”

Čedomir Antić, istoričar i jedan od autora Izveštaja, zamjera Srbiji što ,,neravnopravnost i asimilacija” kojima su Srbi u Crnoj Gori izloženi ne privlači njenu pažnju. ,,Srbi u Crnoj Gori su je interesovali samo dok je štitila birokratsku zajedničku državu”.

Dr Živko Andrijašević, istoričar, za Monitor kaže da ovaj tekst ne zaslužuje ozbiljan osvrt, jer u njemu nema konkretnih i provjerljivih činjenica, koje bi ukazale na ugroženost srpskog naroda u Crnoj Gori. ,,Činjenica da je 1991. godine u Crnoj Gori bilo devet odsto Srba, a 2003. – 32 odsto, čini neodrživom tvrdnju o njihovoj asimilaciji i ugroženosti. Ako je takav trend posljedica organizovanog progona, onda vjerujem da nema naroda na Balkanu koji ne bi poželio da ga ovako progone. Naravno, istoričari mogu razumjeti potrebu ovih ljudi da se preko interneta igraju Garašanina.”

BRISANJE: U odgovoru na pitanje Monitora o diskriminaciji Srba u Crnoj Gori, Slaven Radunović, potpredsjednik Nove srpske demokratije tvrdi da postoje primjeri ekonomskog i kulturnog aparthejda, ali da se još nije našla NVO koja se bavi ljudskim pravima ili novinar – slobodni čovjek, da ih istraži. ,,Niko od 200.000 Srba u Crnoj Gori ili 32 procenta od ukupnog broja stanovnika, koji pune 32 odsto budžeta ove države, nije zaslužio da bude sudija Ustavnog ili Vrhovnog suda, direktor nekog pozorišta, muzeja ili biblioteke koji su na državnim jaslama, član Savjeta RTCG, direktor bilo koje srednje škole u Crnoj Gori, upravnik neke pošte, visoki policijski ili bilo kakav značajan funkcioner u državnoj upravi. Ova država je izbrisala srpski jezik kao službeni, iako se na jedinoj, za to meritornoj anketi – popisu stanovništva, 64 odsto građana izjasnilo da govori taj jezik”.

Radunović ocjenjuje da ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi jesu u gorem položaju od ostalih koji nijesu “moralno – politički” podobni. „U primitivnim društvima, gdje se pobjeda na izborima doživljava kao osvajanje teritorija na Divljem zapadu, svi koji nijesu dio pobjedničkog ‘karavana’ imaju vrlo sužen krug djelovanja. Međutim, među njima ima značajnih razlika. Neki od njih, ipak uspiju da odštampaju po neku knjigu na račun države, uguraju se u neku instituciju koju finansira vlast – recimo DANU i slično. Kao Srbinu, startna pozicija vam je mnogo gora, jer ste, kao i ovi prvi, moralno – politički nepodobni, ali ste uz to i po default-u ‘opozicija (privatnoj) državi Crnoj Gori’.”

POLOŽAJ: Vasilije Lalošević, potpredsjednik SNP, na pitanje – jesu li Srbi diskriminisani u Crnoj Gori kaže: „Da, ali su pod ovom vlašću diskriminisani svi. I Srbi, i Crnogorci, i Bošnjaci, i Muslimani, i Albanci, i Hrvati, i Romi i ostali.” On smatra da pripadnici srpskog naroda jesu u nezavidnijem položaju od drugih prilikom zapošljavanja, ali da su, u ekonomskom smislu, diskriminisani i svi drugi narodi u Crnoj Gori.
„Ako aktuelna vlast u nastojanju da što duže ostane na vlasti igra na kartu podjela, i to posebno onih na nacionalnoj osnovi, automatski udara na tradiciju i duhovnost istinske Njegoševe Crne Gore. Ako i nakon osamostaljenja Crne Gore neko iz vlasti i dalje kreira navodni osjećaj ugroženosti od Srbije i Srba u Crnoj Gori to može voditi samo novim podjelama”, ocjenjuje Lalošević.

Uprkos samozadovoljnim izjavama vlasti, čak su i u Izvještaju o radu Zaštitnika ljudskih prava i sloboda objavljeni ne tako blistavi podaci o zastupljenosti pripadnika manjina u pojedinim državnim službama. U većini ministarstava koja su dostavila podatke radi preko 80 odsto Crnogoraca, u ministarstvima zdravlja i turizma – blizu devedeset procenata. Ako je za utjehu – od 28 zaposlenih u lokalnoj upravi u Andrijevici ima – 28 Srba.

STRUKTURA: Zaštitnik je utvrdio da je nacionalna struktura pojedinih državnih organa i organa lokalnih uprava neadekvatna i naglasio da se ne poštuju dovoljno ni međunarodni standardi, ni domaći propisi o proporcionalnoj zastupljenosti pripadnika manjina. Pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica, Ustav ove države jamči, pored ostalog, pravo na ,,srazmjernu zastupljenost”. Problem je što se ne zna koji su manjinski narodi. Ne zna se baš ni šta je sa većinskim: od popisa 1991. do onog 2003., u ovoj zemlji je, zahvaljujući nesebičnom zalaganju vlasti, nestalo preko 18 odsto Crnogoraca. Više od 112 hiljada.

Dr Andijašević primjećuje da se od prvog do posljednjeg popisa u Crnoj Gori, u okviru populacije, koju uslovno označava pravoslavnom, stalno i radikalno mijenja stav o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti. ,,Takva pojava svjedoči da se kod ovog dijela crnogorskog društva nacionalno određenje formira u zavisnosti od političkih okolnosti, a ne na osnovu uvjerenja koja imaju tradicijsko i kulturološko uporište. U društvu kao sto je naše, ideološki inženjering i dalje može presudno da utiče na nacionalnu strukturu. A sve što je posljedica ideološkog inženjeringa, ima vijek trajanja isto koliko i politička moć koja stoji iza tog inženjeringa.”

Kako se god okrene, i kod Crnogoraca i kod Srba u Crnoj Gori – vrvi od serdara i vojvoda. Mi znamo kako.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo