Očekivano, u ponedjeljak je 41 poslanik „tradicionalne” vladajuće koalicije (DPS, BS, SD, Albanci odlučno i HGI) glasao za izbor nove, 41. Vlade Crne Gore. Mandatar, sada već premijer, Duško Marković pokazao je dovoljno poznavanje bontona i računa pa nije glasao sam za sebe. Nije bilo neophodno.
Prethodno je, u nekih sat vremena obraćanja parlamentu, Marković najavio i(li) obećao stvari zbog kojih bi ga mogli bezuslovno podržati („Želimo da crnogorska mladost vidi jasnu perspektivu da budućnost gradi u svojoj državi, da obnovimo realnu nadu da se obrazovanje isplati”) ali i morali istog časa smijeniti. U suprotnom valja prihvatiti da živimo u zemlji u kojoj Vlada ima naum – i potrebnu podršku – ne samo da se nametne kao arbitar u sporu Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve „na iznalaženju najboljeg rješenja za prevazilaženje podjela te vrste”, već i mnogo više od toga: „Ne da presuđujemo u crkvenim pitanjima, već da afirmišemo temeljne vrijednosti u koje vjeruje pravoslavni dio stanovništva Crne Gore” (citati preuzeti iz teksta ekspozea koji je objavljen na sajtu Vlade). U tom slučaju, valja i aktuelni Ustav Crne Gore prilagoditi DPS-u, njihovom predsjedniku i novom premijeru.
No, o tome razmislite „sami sa sobom”. Do tada vam nudimo još nekoliko osnovnih informacija.
U tri riječi, u ponedjeljak smo dobili vladu sporta i lojalnosti. Petina od 20 izabranih članova Vlade (premijer je 21.) u svojim, inače šturim, biografijama navode sportske funkcije, odnosno, ostvarene rezultate. Nikola Janović, ministar (obnovljenog) Ministarstva sporta naš je proslavljeni vaterpolista sa medaljama sa Svjetskog i Evropskog prvenstva. Prije tri godine biran je za najboljeg sportistu Crne Gore. Ministarstvo preuzima bez značajnijeg činovničkog/administrativnog iskustva.
Zato je ministar odbrane Predrag Bošković od 2006. na čelu ŽRK Budućnost a jesenas je izabran i za potpredsjednika Evropske rukometne federacije. I u biografiji ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića stoji kako je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Džudo kluba Ibar iz Rožaja. Mediji su pronašli da je i Pavle Radulović, novoimenovani ministar turizma i održivog razvoja, „bio sportski funkcioner u fudbalu i vaterpolu”. Ostaje da vidimo može li se taj sportski duh prenijeti na rad nove Vlade, makar u mjeri da ispuni obećanje o nultoj teleranciji nasilja na sportskim terenima i tribinama.
Iako je premijer Marković napravio priličan personalni otklon od viđenijih članova bivše vlade (u novoj ekipi mjesta nije bilo za Vujicu Lazovića, Petra Ivanovića, Branimira Gvozdenovića, Vladimira Kavarića…) ne može se reći da novom kabinetu nedostaje partijske i klanovske prepoznatljivosti. Svega dvoje, troje članova nove Vlade nema političko-poslovni bekgraund na osnovu koga ih, unaprijed, ne možemo pozicionirati na mapi ovdašnjih interesa i uticaja.
Na toj listi autsajdera, ili po naški – izvanjaca, prednjači nova ministarka nauke Sanja Damjanović. Ova Nikšićanka sa diplomom Fakulteta za fiziku iz Beograda (doktorirala na Fakultetu za fiziku i astronomiju Univerziteta Rupreht Karls u Njemačkoj) godinama unazad gradi uspješnu karijeru u svijetu evropske naučne elite. Nema, na žalost, garancije da će ekspertsko znanje iz oblasti nuklearne fizike Sanji Damjanović i crnogorskoj nauci biti od bilo kakve koristi pri sudaru sa etabliranim atomskim jezgrima koja su proizvod ovdašnje tranzicione fuzije (spajanje).
Dovoljno se sjetiti načina na koji je pokojni Ranko Radović – priznati gospodin, slikar, urbanista i profesor arhitekture – došao a kako je otišao iz jedne od prethodnih vlada Mila Đukanovića da bi shvatili kako naša vlast i njeni privilegovani podanici mnogo više cijene poslušnost i sklonost ka grabežu od struke, nauke i karaktera.
Već kada pominjemo znanje i kvalifikacije: potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu; ministarka ekonomije završila je Elektrotehnički fakultet; diplomu Ekonomskog fakulteta imaju ministri zdravlja te saobraćaja i pomorstva; pomorski fakultet završio je, zato, ministar sporta, dok je ministarka bez portfelja diplomirani inženjer brodogradnje; potpredsjednik Vlade zadužen za regionalni razvoj ima diplomu Prirodno-matematičkog fakulteta a jedini član Vlade sa dvije fakultetske diplome (političke nauke i pravo) je – ministar policije.
Ukratko i o iskustvu: Milutin Simović ponovo preuzima resor poljoprivrede (uz potpredsjedničko mjesto za ekonomiju i finansije). Njegov prvi angažman pamtimo, pored ostalog, i po privatizacionim aferama vezanim za Inpek i podgoričku Mljekaru. Samo jedna od te dvije firme preživljela je vlast, zelenaše, tranzicione razbojnike i građevinsku mafiju.
Ministar odbrane Predrag Bošković prethodno se oprobao kao zamjenik ministra spoljnih poslova SCG, ministar ekonomije, ministar rada i socijalnog staranja, ministar prosvjete. Odbrana mu je, dakle, peto ministarstvo u kome će se oprobati. Pošto su mu tek 44 godine Bošković bi, podrže li dobro zdravlje i DPS, mogao postati prvi Evropljanin koji je stolovao u deset ili više različitih ministarstava. I u makar dvije države.
Familijarna Prva banka je, zapravo, četvrta finansijska institucija u kojoj je šefovao i(li) direktorovao novoizabrani ministar finansija Darko Radunović. Prve tri: Jugobanka AD Podgorica, Euromarket i Montenegrobanka više ne postoje. Prodate su i preimenovane ili su propale. Prva još nije ni tamo ni ovamo.
A tek da se zna, Radunović je bio direktor i u Montenegro Airlinesu. Jedini je ministar u Markovićevoj vladi sa zatvorskim iskustvom. Uhapšen je 1995, skupa sa tadašnjom direktorkom Jugobanke Radmilom Kalezić, pod optužbom da su krivi za gubitak 2,6 miliona dolara koje je banka pozajmila biznismenu Petru Ivanoviću za nabavku cigara. Cigare nijesu stigle, novac nije vraćen a Kalezić i Radunović su, nakon višegodišnjeg postupka i nekoliko različitih presuda, pravosnažno oslobođeni svih optužbi.
Već su prvi dani nove Vlade bili dovoljni da pokažu kako će novi ministar finansija raditi pod budnim okom doskorašnjeg ministra i aktuelnog guvernera CBCG Radoja Žugića. Žugić je, po povlačenju Đukanovića sa premijerskog prijestola, dobio neočekivano nadahnuće pa sada, praktično svakodnevno, Vladi predlaže sve ono što on nije htio ili nije smio da uradi.
Treba pažljivo pratiti kako će bivši predsjednik borda (Žugić) i glavni izvršni direktor (Radunović) Prve banke brinuti o interesima nekadašnjih i sadašnjih poslodavaca.
Na sličnim mukama mogla bi se naći i ministarka ekonomije Dragica Sekulić. Doskorašnja pomoćnica ministra Kavarića, savjetnica i koordinator projekata u Ministarstvu privrede sjeda u stolicu koju – neka ne zamjeri nova ministarka – nije htio niko od onih kojima je ona prethodno nuđena zbog partijskih zasluga, koalicionih kombinacija ili ličnih veza i afiniteta. Pošto to i nije fotelja nego politička giljotina. Kako god, prijatelji i poznanicu Sekulićevu opisuju kao osobu koja zna i hoće da kvalitetno i na vrijeme odradi povjereni posao. U društvu u kome se najveći poslovi zaključuju i raskidaju u kafani to, možda, i nije najbolja preporuka.
Možemo još nabrajati i opisivati ministra pravde Zorana Pažina, ministra vanjskih poslova Srđana Darmanovića, ministra obrazovanja Damira Šehovića, kulture Janka Ljumovića ili novouspostavljeno Ministarstvo evropskih poslova i ministra Aleksandra Andriju Pejovića (još jednog koji je procijenio da je partijska hijerarhija važnija od institucionalne)… Ali uspjesi i neuspjesi ove Vlade zavisiće, ponajviše od premijera i njegovog prvog saradnika – ministra unutrašnjih poslova Melvudina Nuhodžića. To nam je, vidjeli ili ne, predočio i premijer: dijelom u svom ekspozeu a još više redosljedom ministarstava i ministara u kome, odmah za potpredsjednicima, čelno mjesto zauzimaju ministri policije i odbrane. Uostalom, šta drugo i očekivati od premijera koji je 12 godina vodio državnu bezbjednost…
Na drugoj strani, najlakši posao imaće ministarka bez portfelja Marija Vučinović. Od nje se očekuje tek da zaposli preostale članove rodbine i partijske aktiviste koje nije zbrinula u prethodnom mandatu. Jedina nepoznanica vezana za njen angažman biće način na koji će se, eventualno, Vučinovićeva odužiti nacionalno neosviješćenim glasačima iz Andrijevice, Pljevalja, Žabljaka na čijim glasovima je, zapravo, HGI stigla do parlamenta i Vlade. Verzirani, opet, tvrde kako je plaćanje tog računa na sebe, džentlmenski, preuzeo DPS. Samo da ga ne proslijede predsjedniku parlamenta.
Isti izvori, upućeni u dešavanja u DPS bekstejdžu, ne podržavaju tezu po kojoj je Marković, izborom svog kabineta, „napravio značajan otklon od partijske elite”. Nad ovom Vladom lebde, jasno vidljivi, duhovi braće Đukanović, Milana Roćena, Branimira Gvozdenovića, Miomira Mugoše, Radmile i Branislava Mićunovića kažu sagovornici Monitora. Ono što Markovića razlikuje od njegovih prethodnika jeste zavidna autonomija pri izboru saradnika. Đukanović je, za svaki slučaj, postavio kontrolne punktove kako bi u svakom momentu imao uvid u finansijske tokove i bezbjednosna dešavanja iz makar dva „nezavisna izvora”.
Slično se objašnjava i činjenica da su neki jaki partijski igrači ostali na klupi za rezerve. Sa jedne strane Marković, kao novi selektor, na taj način dokazuje svoj autoritet. Istovremeno, stvarni gazda ekipe ne želi da se sve partijske zvijezde nađu u istom timu – ko zna šta bi im sve u tom slučaju moglo pasti na pamet. Iz njegove perspektive mnogo je sigurnije na klupi imati igrače koji su od starta nezadovoljni novim sastavom i taktikom i, na najmanji podsticaj, mogu pokrenuti pobunu.
„Još od antičkih vremena poznato je da samo pravda vezuje ljude, a nepravda ih razdvaja”, edukovao nas je Marković u polupraznoj Skupštini, predstavljajući svoj program. Odmah potom dodao je da se „opozicija još mora učiti parlamentarizmu” precizirajući kako bojkot parlamenta „ustavno i demokratski nema nikakvog opravdanja”.
Marković, ipak, nastavlja da koristi benefite (ne)izvršenog izbornog puča pa u ekspozeu prijeti: „Jasno saopštavam da će nova Vlada dati punu podršku u rasvjetljavanju svih detalja zločinačkog nauma prema Crnoj Gori i njenom predsjedniku Vlade”. Doskorašnji koordinator svih službi bezbjednosti (zaista, ko sada radi taj posao?) i dalje tvrdi kako je „naša država nedavno bila izložena ogromnoj opasnosti”, ne objašnjavajući zašto se tako dramatičnom situacijom do danas nije pozabavio nijedan organ izvršne i zakonodavne vlasti.
A istina o tom događaju preduslov je za bilo kakvu ozbiljnu priču o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.
Vlast i moć
Već prvi nastup Ivana Brajovića, novog predsjednika Skupštine, podstakao je sumnju da bi se politički život – makar u parlamentu – mogao vratiti u prvu polovinu poslednje decenije prošlog vijeka kada se opozicija sa sjednica ispraćala porukom „zatvori za sobom vrata, bando izdajnička”.
Tako nas je Brajović u Živoj istini prvo podučio kako parlament funkcioniše i bez opozicionih poslanika (njih 39) koji bojkotuju sjednice dok oktobarski državni udar ne dobije zvaničan epilog. Potom je demonstrirao svoju velikodušnost: eto on neće finansijski sankcionisati poslanike „koji ne dolaze na posao” iako, kaže, nijesu rijetka mišljenja da bi stvar trebalo rješavati primjenom radnog prava.
,,Nijesam odmah sad za takav način sankcionisanja. Na jedan način oni su izabrani voljom građana i bojkot je jedan način i sredstvo kojim oni izražavaju svoj stav u ovom trenutku”, kaže Brajović miješajući, izgleda, funkciju predsjedavajućeg u parlamentu i poslodavca na fleksibilnom tržištu radne snage. Pa zvuči kao da je opozicione poslanike iznajmio od neke agencije za posredovanje pri zapošljavanju. Neće ih on za sada udarati „po džepu” ali, umnože li se mišljenja koja nijesu rijetka, nekima bi se moglo desiti da, recimo, izgube poslanički mandat zbog neopravdanog izostajanja sa posla!? Otkaz bi im, valjda, potpisali u DPS-u. Ili skupa svi lideri vladajuće koalicije.
Priznaćete da to ne zvuči kao dobra ideja. Zašto, onda, Brajović sa tom pričom straši javnost i političke konkurente? Ili je to samo bio uvod za iskazanu brigu nad državnim finansijama. „Danas me informisao sekretar da jedna grupa opozicionara traži saglasnost da putuje u inostranstvo”, povjerio nam se predsjednik parlamenta. „Na to neću dati saglasnost jer smatram da je neprimjereno – ako već ne dolaze na posao u parlament i ne učestvuju u radu tijela i plenarnih sjednica”.
Izostalo je pitanje Brajoviću – zašto nije bio tako pažljiv i štedljiv kada je dozvolio (ako nije i naložio) da se državnim novcem, iz kase njegovog Ministarstva saobraćaja, plaćaju promocije partije kojoj je na čelu. Zanimljivo, za taj odgovor nijesu zainteresovani ni u državnom tužilaštvu. Ili i oni brinu za kvorum u parlamentu.
Naša posla
„Dok sam bila u Hajdelbergu, nakon rezultata doktorata objavljenih u vodećim naučnim časopisima, dobila sam jako atraktivnu ponudu za rad…”, pričala je ministarka nauke Sanja Damjanović o svojim iskustvima sa ovdašnjom elitom. „Ponuda je pružala mogućnost da… steknem dovoljno znanja i iskustva da bih sa grupom koju sam željela da oformim u Podgorici nastavila rad na istom i budućim projektima. Uz saglasnost doc. dr Mire Vučeljić, tadašnjeg šefa Odsjeka za fiziku, i Nastavno-naučnog vijeća Prirodno-matematičkog fakulteta, u maju 2003. napismeno mi je odobreno novo dvogodišnje odsustvo. Međutim, nakon samo pet mjeseci, uručen mi je otkaz. Iako sam svoju profesionalnu budućnost uvijek vezivala za Podgoricu, profesionalno napredovala i gradila mogućnost da se Crna Gora nađe na mapi CERN-a, postala osoba za kontakt između CERN-a i Crne Gore, željela da pomognem mladim ljudima, svi moji pokušaji da obnovim svoju poziciju u Podgorici nailaze na neuspjeh…”. Ovo je dio teksta objavljenog 2009. godine u Prosvjetnom radu, kao dio feljtona Naučna dijaspora. Interesantno, u sedmici u kojoj se Sanja Damjanović službeno vratila u Podgoricu, Prosvjetni rad je prestao da izlazi. Nakon 67 godina.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice