Povežite se sa nama

FOKUS

NAMJESNIK I NJEGOVI MINISTRI: Sve je isto samo njega nema

Objavljeno prije

na

Očekivano, u ponedjeljak je 41 poslanik „tradicionalne” vladajuće koalicije (DPS, BS, SD, Albanci odlučno i HGI) glasao za izbor nove, 41. Vlade Crne Gore. Mandatar, sada već premijer, Duško Marković pokazao je dovoljno poznavanje bontona i računa pa nije glasao sam za sebe. Nije bilo neophodno.

Prethodno je, u nekih sat vremena obraćanja parlamentu, Marković najavio i(li) obećao stvari zbog kojih bi ga mogli bezuslovno podržati („Želimo da crnogorska mladost vidi jasnu perspektivu da budućnost gradi u svojoj državi, da obnovimo realnu nadu da se obrazovanje isplati”) ali i morali istog časa smijeniti. U suprotnom valja prihvatiti da živimo u zemlji u kojoj Vlada ima naum – i potrebnu podršku – ne samo da se nametne kao arbitar u sporu Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve „na iznalaženju najboljeg rješenja za prevazilaženje podjela te vrste”, već i mnogo više od toga: „Ne da presuđujemo u crkvenim pitanjima, već da afirmišemo temeljne vrijednosti u koje vjeruje pravoslavni dio stanovništva Crne Gore” (citati preuzeti iz teksta ekspozea koji je objavljen na sajtu Vlade). U tom slučaju, valja i aktuelni Ustav Crne Gore prilagoditi DPS-u, njihovom predsjedniku i novom premijeru.

No, o tome razmislite „sami sa sobom”. Do tada vam nudimo još nekoliko osnovnih informacija.

U tri riječi, u ponedjeljak smo dobili vladu sporta i lojalnosti. Petina od 20 izabranih članova Vlade (premijer je 21.) u svojim, inače šturim, biografijama navode sportske funkcije, odnosno, ostvarene rezultate. Nikola Janović, ministar (obnovljenog) Ministarstva sporta naš je proslavljeni vaterpolista sa medaljama sa Svjetskog i Evropskog prvenstva. Prije tri godine biran je za najboljeg sportistu Crne Gore. Ministarstvo preuzima bez značajnijeg činovničkog/administrativnog iskustva.

Zato je ministar odbrane Predrag Bošković od 2006. na čelu ŽRK Budućnost a jesenas je izabran i za potpredsjednika Evropske rukometne federacije. I u biografiji ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića stoji kako je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Džudo kluba Ibar iz Rožaja. Mediji su pronašli da je i Pavle Radulović, novoimenovani ministar turizma i održivog razvoja, „bio sportski funkcioner u fudbalu i vaterpolu”. Ostaje da vidimo može li se taj sportski duh prenijeti na rad nove Vlade, makar u mjeri da ispuni obećanje o nultoj teleranciji nasilja na sportskim terenima i tribinama.

Iako je premijer Marković napravio priličan personalni otklon od viđenijih članova bivše vlade (u novoj ekipi mjesta nije bilo za Vujicu Lazovića, Petra Ivanovića, Branimira Gvozdenovića, Vladimira Kavarića…) ne može se reći da novom kabinetu nedostaje partijske i klanovske prepoznatljivosti. Svega dvoje, troje članova nove Vlade nema političko-poslovni bekgraund na osnovu koga ih, unaprijed, ne možemo pozicionirati na mapi ovdašnjih interesa i uticaja.

Na toj listi autsajdera, ili po naški – izvanjaca, prednjači nova ministarka nauke Sanja Damjanović. Ova Nikšićanka sa diplomom Fakulteta za fiziku iz Beograda (doktorirala na Fakultetu za fiziku i astronomiju Univerziteta Rupreht Karls u Njemačkoj) godinama unazad gradi uspješnu karijeru u svijetu evropske naučne elite. Nema, na žalost, garancije da će ekspertsko znanje iz oblasti nuklearne fizike Sanji Damjanović i crnogorskoj nauci biti od bilo kakve koristi pri sudaru sa etabliranim atomskim jezgrima koja su proizvod ovdašnje tranzicione fuzije (spajanje).

Dovoljno se sjetiti načina na koji je pokojni Ranko Radović – priznati gospodin, slikar, urbanista i profesor arhitekture – došao a kako je otišao iz jedne od prethodnih vlada Mila Đukanovića da bi shvatili kako naša vlast i njeni privilegovani podanici mnogo više cijene poslušnost i sklonost ka grabežu od struke, nauke i karaktera.

Već kada pominjemo znanje i kvalifikacije: potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu; ministarka ekonomije završila je Elektrotehnički fakultet; diplomu Ekonomskog fakulteta imaju ministri zdravlja te saobraćaja i pomorstva; pomorski fakultet završio je, zato, ministar sporta, dok je ministarka bez portfelja diplomirani inženjer brodogradnje; potpredsjednik Vlade zadužen za regionalni razvoj ima diplomu Prirodno-matematičkog fakulteta a jedini član Vlade sa dvije fakultetske diplome (političke nauke i pravo) je – ministar policije.

Ukratko i o iskustvu: Milutin Simović ponovo preuzima resor poljoprivrede (uz potpredsjedničko mjesto za ekonomiju i finansije). Njegov prvi angažman pamtimo, pored ostalog, i po privatizacionim aferama vezanim za Inpek i podgoričku Mljekaru. Samo jedna od te dvije firme preživljela je vlast, zelenaše, tranzicione razbojnike i građevinsku mafiju.

Ministar odbrane Predrag Bošković prethodno se oprobao kao zamjenik ministra spoljnih poslova SCG, ministar ekonomije, ministar rada i socijalnog staranja, ministar prosvjete. Odbrana mu je, dakle, peto ministarstvo u kome će se oprobati. Pošto su mu tek 44 godine Bošković bi, podrže li dobro zdravlje i DPS, mogao postati prvi Evropljanin koji je stolovao u deset ili više različitih ministarstava. I u makar dvije države.

Familijarna Prva banka je, zapravo, četvrta finansijska institucija u kojoj je šefovao i(li) direktorovao novoizabrani ministar finansija Darko Radunović. Prve tri: Jugobanka AD Podgorica, Euromarket i Montenegrobanka više ne postoje. Prodate su i preimenovane ili su propale. Prva još nije ni tamo ni ovamo.

A tek da se zna, Radunović je bio direktor i u Montenegro Airlinesu. Jedini je ministar u Markovićevoj vladi sa zatvorskim iskustvom. Uhapšen je 1995, skupa sa tadašnjom direktorkom Jugobanke Radmilom Kalezić, pod optužbom da su krivi za gubitak 2,6 miliona dolara koje je banka pozajmila biznismenu Petru Ivanoviću za nabavku cigara. Cigare nijesu stigle, novac nije vraćen a Kalezić i Radunović su, nakon višegodišnjeg postupka i nekoliko različitih presuda, pravosnažno oslobođeni svih optužbi.

Već su prvi dani nove Vlade bili dovoljni da pokažu kako će novi ministar finansija raditi pod budnim okom doskorašnjeg ministra i aktuelnog guvernera CBCG Radoja Žugića. Žugić je, po povlačenju Đukanovića sa premijerskog prijestola, dobio neočekivano nadahnuće pa sada, praktično svakodnevno, Vladi predlaže sve ono što on nije htio ili nije smio da uradi.

Treba pažljivo pratiti kako će bivši predsjednik borda (Žugić) i glavni izvršni direktor (Radunović) Prve banke brinuti o interesima nekadašnjih i sadašnjih poslodavaca.

Na sličnim mukama mogla bi se naći i ministarka ekonomije Dragica Sekulić. Doskorašnja pomoćnica ministra Kavarića, savjetnica i koordinator projekata u Ministarstvu privrede sjeda u stolicu koju – neka ne zamjeri nova ministarka – nije htio niko od onih kojima je ona prethodno nuđena zbog partijskih zasluga, koalicionih kombinacija ili ličnih veza i afiniteta. Pošto to i nije fotelja nego politička giljotina. Kako god, prijatelji i poznanicu Sekulićevu opisuju kao osobu koja zna i hoće da kvalitetno i na vrijeme odradi povjereni posao. U društvu u kome se najveći poslovi zaključuju i raskidaju u kafani to, možda, i nije najbolja preporuka.

Možemo još nabrajati i opisivati ministra pravde Zorana Pažina, ministra vanjskih poslova Srđana Darmanovića, ministra obrazovanja Damira Šehovića, kulture Janka Ljumovića ili novouspostavljeno Ministarstvo evropskih poslova i ministra Aleksandra Andriju Pejovića (još jednog koji je procijenio da je partijska hijerarhija važnija od institucionalne)… Ali uspjesi i neuspjesi ove Vlade zavisiće, ponajviše od premijera i njegovog prvog saradnika – ministra unutrašnjih poslova Melvudina Nuhodžića. To nam je, vidjeli ili ne, predočio i premijer: dijelom u svom ekspozeu a još više redosljedom ministarstava i ministara u kome, odmah za potpredsjednicima, čelno mjesto zauzimaju ministri policije i odbrane. Uostalom, šta drugo i očekivati od premijera koji je 12 godina vodio državnu bezbjednost…

Na drugoj strani, najlakši posao imaće ministarka bez portfelja Marija Vučinović. Od nje se očekuje tek da zaposli preostale članove rodbine i partijske aktiviste koje nije zbrinula u prethodnom mandatu. Jedina nepoznanica vezana za njen angažman biće način na koji će se, eventualno, Vučinovićeva odužiti nacionalno neosviješćenim glasačima iz Andrijevice, Pljevalja, Žabljaka na čijim glasovima je, zapravo, HGI stigla do parlamenta i Vlade. Verzirani, opet, tvrde kako je plaćanje tog računa na sebe, džentlmenski, preuzeo DPS. Samo da ga ne proslijede predsjedniku parlamenta.

Isti izvori, upućeni u dešavanja u DPS bekstejdžu, ne podržavaju tezu po kojoj je Marković, izborom svog kabineta, „napravio značajan otklon od partijske elite”. Nad ovom Vladom lebde, jasno vidljivi, duhovi braće Đukanović, Milana Roćena, Branimira Gvozdenovića, Miomira Mugoše, Radmile i Branislava Mićunovića kažu sagovornici Monitora. Ono što Markovića razlikuje od njegovih prethodnika jeste zavidna autonomija pri izboru saradnika. Đukanović je, za svaki slučaj, postavio kontrolne punktove kako bi u svakom momentu imao uvid u finansijske tokove i bezbjednosna dešavanja iz makar dva „nezavisna izvora”.

Slično se objašnjava i činjenica da su neki jaki partijski igrači ostali na klupi za rezerve. Sa jedne strane Marković, kao novi selektor, na taj način dokazuje svoj autoritet. Istovremeno, stvarni gazda ekipe ne želi da se sve partijske zvijezde nađu u istom timu – ko zna šta bi im sve u tom slučaju moglo pasti na pamet. Iz njegove perspektive mnogo je sigurnije na klupi imati igrače koji su od starta nezadovoljni novim sastavom i taktikom i, na najmanji podsticaj, mogu pokrenuti pobunu.

„Još od antičkih vremena poznato je da samo pravda vezuje ljude, a nepravda ih razdvaja”, edukovao nas je Marković u polupraznoj Skupštini, predstavljajući svoj program. Odmah potom dodao je da se „opozicija još mora učiti parlamentarizmu” precizirajući kako bojkot parlamenta „ustavno i demokratski nema nikakvog opravdanja”.

Marković, ipak, nastavlja da koristi benefite (ne)izvršenog izbornog puča pa u ekspozeu prijeti: „Jasno saopštavam da će nova Vlada dati punu podršku u rasvjetljavanju svih detalja zločinačkog nauma prema Crnoj Gori i njenom predsjedniku Vlade”. Doskorašnji koordinator svih službi bezbjednosti (zaista, ko sada radi taj posao?) i dalje tvrdi kako je „naša država nedavno bila izložena ogromnoj opasnosti”, ne objašnjavajući zašto se tako dramatičnom situacijom do danas nije pozabavio nijedan organ izvršne i zakonodavne vlasti.

A istina o tom događaju preduslov je za bilo kakvu ozbiljnu priču o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.

Vlast i moć

Već prvi nastup Ivana Brajovića, novog predsjednika Skupštine, podstakao je sumnju da bi se politički život – makar u parlamentu – mogao vratiti u prvu polovinu poslednje decenije prošlog vijeka kada se opozicija sa sjednica ispraćala porukom „zatvori za sobom vrata, bando izdajnička”.

Tako nas je Brajović u Živoj istini prvo podučio kako parlament funkcioniše i bez opozicionih poslanika (njih 39) koji bojkotuju sjednice dok oktobarski državni udar ne dobije zvaničan epilog. Potom je demonstrirao svoju velikodušnost: eto on neće finansijski sankcionisati poslanike „koji ne dolaze na posao” iako, kaže, nijesu rijetka mišljenja da bi stvar trebalo rješavati primjenom radnog prava.

,,Nijesam odmah sad za takav način sankcionisanja. Na jedan način oni su izabrani voljom građana i bojkot je jedan način i sredstvo kojim oni izražavaju svoj stav u ovom trenutku”, kaže Brajović miješajući, izgleda, funkciju predsjedavajućeg u parlamentu i poslodavca na fleksibilnom tržištu radne snage. Pa zvuči kao da je opozicione poslanike iznajmio od neke agencije za posredovanje pri zapošljavanju. Neće ih on za sada udarati „po džepu” ali, umnože li se mišljenja koja nijesu rijetka, nekima bi se moglo desiti da, recimo, izgube poslanički mandat zbog neopravdanog izostajanja sa posla!? Otkaz bi im, valjda, potpisali u DPS-u. Ili skupa svi lideri vladajuće koalicije.

Priznaćete da to ne zvuči kao dobra ideja. Zašto, onda, Brajović sa tom pričom straši javnost i političke konkurente? Ili je to samo bio uvod za iskazanu brigu nad državnim finansijama. „Danas me informisao sekretar da jedna grupa opozicionara traži saglasnost da putuje u inostranstvo”, povjerio nam se predsjednik parlamenta. „Na to neću dati saglasnost jer smatram da je neprimjereno – ako već ne dolaze na posao u parlament i ne učestvuju u radu tijela i plenarnih sjednica”.

Izostalo je pitanje Brajoviću – zašto nije bio tako pažljiv i štedljiv kada je dozvolio (ako nije i naložio) da se državnim novcem, iz kase njegovog Ministarstva saobraćaja, plaćaju promocije partije kojoj je na čelu. Zanimljivo, za taj odgovor nijesu zainteresovani ni u državnom tužilaštvu. Ili i oni brinu za kvorum u parlamentu.

Naša posla

„Dok sam bila u Hajdelbergu, nakon rezultata doktorata objavljenih u vodećim naučnim časopisima, dobila sam jako atraktivnu ponudu za rad…”, pričala je ministarka nauke Sanja Damjanović o svojim iskustvima sa ovdašnjom elitom. „Ponuda je pružala mogućnost da… steknem dovoljno znanja i iskustva da bih sa grupom koju sam željela da oformim u Podgorici nastavila rad na istom i budućim projektima. Uz saglasnost doc. dr Mire Vučeljić, tadašnjeg šefa Odsjeka za fiziku, i Nastavno-naučnog vijeća Prirodno-matematičkog fakulteta, u maju 2003. napismeno mi je odobreno novo dvogodišnje odsustvo. Međutim, nakon samo pet mjeseci, uručen mi je otkaz. Iako sam svoju profesionalnu budućnost uvijek vezivala za Podgoricu, profesionalno napredovala i gradila mogućnost da se Crna Gora nađe na mapi CERN-a, postala osoba za kontakt između CERN-a i Crne Gore, željela da pomognem mladim ljudima, svi moji pokušaji da obnovim svoju poziciju u Podgorici nailaze na neuspjeh…”. Ovo je dio teksta objavljenog 2009. godine u Prosvjetnom radu, kao dio feljtona Naučna dijaspora. Interesantno, u sedmici u kojoj se Sanja Damjanović službeno vratila u Podgoricu, Prosvjetni rad je prestao da izlazi. Nakon 67 godina.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo