FOKUS
NAMJESNIK I NJEGOVI MINISTRI: Sve je isto samo njega nema
Očekivano, u ponedjeljak je 41 poslanik „tradicionalne” vladajuće koalicije (DPS, BS, SD, Albanci odlučno i HGI) glasao za izbor nove, 41. Vlade Crne Gore. Mandatar, sada već premijer, Duško Marković pokazao je dovoljno poznavanje bontona i računa pa nije glasao sam za sebe. Nije bilo neophodno.
Prethodno je, u nekih sat vremena obraćanja parlamentu, Marković najavio i(li) obećao stvari zbog kojih bi ga mogli bezuslovno podržati („Želimo da crnogorska mladost vidi jasnu perspektivu da budućnost gradi u svojoj državi, da obnovimo realnu nadu da se obrazovanje isplati”) ali i morali istog časa smijeniti. U suprotnom valja prihvatiti da živimo u zemlji u kojoj Vlada ima naum – i potrebnu podršku – ne samo da se nametne kao arbitar u sporu Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve „na iznalaženju najboljeg rješenja za prevazilaženje podjela te vrste”, već i mnogo više od toga: „Ne da presuđujemo u crkvenim pitanjima, već da afirmišemo temeljne vrijednosti u koje vjeruje pravoslavni dio stanovništva Crne Gore” (citati preuzeti iz teksta ekspozea koji je objavljen na sajtu Vlade). U tom slučaju, valja i aktuelni Ustav Crne Gore prilagoditi DPS-u, njihovom predsjedniku i novom premijeru.
No, o tome razmislite „sami sa sobom”. Do tada vam nudimo još nekoliko osnovnih informacija.
U tri riječi, u ponedjeljak smo dobili vladu sporta i lojalnosti. Petina od 20 izabranih članova Vlade (premijer je 21.) u svojim, inače šturim, biografijama navode sportske funkcije, odnosno, ostvarene rezultate. Nikola Janović, ministar (obnovljenog) Ministarstva sporta naš je proslavljeni vaterpolista sa medaljama sa Svjetskog i Evropskog prvenstva. Prije tri godine biran je za najboljeg sportistu Crne Gore. Ministarstvo preuzima bez značajnijeg činovničkog/administrativnog iskustva.
Zato je ministar odbrane Predrag Bošković od 2006. na čelu ŽRK Budućnost a jesenas je izabran i za potpredsjednika Evropske rukometne federacije. I u biografiji ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića stoji kako je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Džudo kluba Ibar iz Rožaja. Mediji su pronašli da je i Pavle Radulović, novoimenovani ministar turizma i održivog razvoja, „bio sportski funkcioner u fudbalu i vaterpolu”. Ostaje da vidimo može li se taj sportski duh prenijeti na rad nove Vlade, makar u mjeri da ispuni obećanje o nultoj teleranciji nasilja na sportskim terenima i tribinama.
Iako je premijer Marković napravio priličan personalni otklon od viđenijih članova bivše vlade (u novoj ekipi mjesta nije bilo za Vujicu Lazovića, Petra Ivanovića, Branimira Gvozdenovića, Vladimira Kavarića…) ne može se reći da novom kabinetu nedostaje partijske i klanovske prepoznatljivosti. Svega dvoje, troje članova nove Vlade nema političko-poslovni bekgraund na osnovu koga ih, unaprijed, ne možemo pozicionirati na mapi ovdašnjih interesa i uticaja.
Na toj listi autsajdera, ili po naški – izvanjaca, prednjači nova ministarka nauke Sanja Damjanović. Ova Nikšićanka sa diplomom Fakulteta za fiziku iz Beograda (doktorirala na Fakultetu za fiziku i astronomiju Univerziteta Rupreht Karls u Njemačkoj) godinama unazad gradi uspješnu karijeru u svijetu evropske naučne elite. Nema, na žalost, garancije da će ekspertsko znanje iz oblasti nuklearne fizike Sanji Damjanović i crnogorskoj nauci biti od bilo kakve koristi pri sudaru sa etabliranim atomskim jezgrima koja su proizvod ovdašnje tranzicione fuzije (spajanje).
Dovoljno se sjetiti načina na koji je pokojni Ranko Radović – priznati gospodin, slikar, urbanista i profesor arhitekture – došao a kako je otišao iz jedne od prethodnih vlada Mila Đukanovića da bi shvatili kako naša vlast i njeni privilegovani podanici mnogo više cijene poslušnost i sklonost ka grabežu od struke, nauke i karaktera.
Već kada pominjemo znanje i kvalifikacije: potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu; ministarka ekonomije završila je Elektrotehnički fakultet; diplomu Ekonomskog fakulteta imaju ministri zdravlja te saobraćaja i pomorstva; pomorski fakultet završio je, zato, ministar sporta, dok je ministarka bez portfelja diplomirani inženjer brodogradnje; potpredsjednik Vlade zadužen za regionalni razvoj ima diplomu Prirodno-matematičkog fakulteta a jedini član Vlade sa dvije fakultetske diplome (političke nauke i pravo) je – ministar policije.
Ukratko i o iskustvu: Milutin Simović ponovo preuzima resor poljoprivrede (uz potpredsjedničko mjesto za ekonomiju i finansije). Njegov prvi angažman pamtimo, pored ostalog, i po privatizacionim aferama vezanim za Inpek i podgoričku Mljekaru. Samo jedna od te dvije firme preživljela je vlast, zelenaše, tranzicione razbojnike i građevinsku mafiju.
Ministar odbrane Predrag Bošković prethodno se oprobao kao zamjenik ministra spoljnih poslova SCG, ministar ekonomije, ministar rada i socijalnog staranja, ministar prosvjete. Odbrana mu je, dakle, peto ministarstvo u kome će se oprobati. Pošto su mu tek 44 godine Bošković bi, podrže li dobro zdravlje i DPS, mogao postati prvi Evropljanin koji je stolovao u deset ili više različitih ministarstava. I u makar dvije države.
Familijarna Prva banka je, zapravo, četvrta finansijska institucija u kojoj je šefovao i(li) direktorovao novoizabrani ministar finansija Darko Radunović. Prve tri: Jugobanka AD Podgorica, Euromarket i Montenegrobanka više ne postoje. Prodate su i preimenovane ili su propale. Prva još nije ni tamo ni ovamo.
A tek da se zna, Radunović je bio direktor i u Montenegro Airlinesu. Jedini je ministar u Markovićevoj vladi sa zatvorskim iskustvom. Uhapšen je 1995, skupa sa tadašnjom direktorkom Jugobanke Radmilom Kalezić, pod optužbom da su krivi za gubitak 2,6 miliona dolara koje je banka pozajmila biznismenu Petru Ivanoviću za nabavku cigara. Cigare nijesu stigle, novac nije vraćen a Kalezić i Radunović su, nakon višegodišnjeg postupka i nekoliko različitih presuda, pravosnažno oslobođeni svih optužbi.
Već su prvi dani nove Vlade bili dovoljni da pokažu kako će novi ministar finansija raditi pod budnim okom doskorašnjeg ministra i aktuelnog guvernera CBCG Radoja Žugića. Žugić je, po povlačenju Đukanovića sa premijerskog prijestola, dobio neočekivano nadahnuće pa sada, praktično svakodnevno, Vladi predlaže sve ono što on nije htio ili nije smio da uradi.
Treba pažljivo pratiti kako će bivši predsjednik borda (Žugić) i glavni izvršni direktor (Radunović) Prve banke brinuti o interesima nekadašnjih i sadašnjih poslodavaca.
Na sličnim mukama mogla bi se naći i ministarka ekonomije Dragica Sekulić. Doskorašnja pomoćnica ministra Kavarića, savjetnica i koordinator projekata u Ministarstvu privrede sjeda u stolicu koju – neka ne zamjeri nova ministarka – nije htio niko od onih kojima je ona prethodno nuđena zbog partijskih zasluga, koalicionih kombinacija ili ličnih veza i afiniteta. Pošto to i nije fotelja nego politička giljotina. Kako god, prijatelji i poznanicu Sekulićevu opisuju kao osobu koja zna i hoće da kvalitetno i na vrijeme odradi povjereni posao. U društvu u kome se najveći poslovi zaključuju i raskidaju u kafani to, možda, i nije najbolja preporuka.
Možemo još nabrajati i opisivati ministra pravde Zorana Pažina, ministra vanjskih poslova Srđana Darmanovića, ministra obrazovanja Damira Šehovića, kulture Janka Ljumovića ili novouspostavljeno Ministarstvo evropskih poslova i ministra Aleksandra Andriju Pejovića (još jednog koji je procijenio da je partijska hijerarhija važnija od institucionalne)… Ali uspjesi i neuspjesi ove Vlade zavisiće, ponajviše od premijera i njegovog prvog saradnika – ministra unutrašnjih poslova Melvudina Nuhodžića. To nam je, vidjeli ili ne, predočio i premijer: dijelom u svom ekspozeu a još više redosljedom ministarstava i ministara u kome, odmah za potpredsjednicima, čelno mjesto zauzimaju ministri policije i odbrane. Uostalom, šta drugo i očekivati od premijera koji je 12 godina vodio državnu bezbjednost…
Na drugoj strani, najlakši posao imaće ministarka bez portfelja Marija Vučinović. Od nje se očekuje tek da zaposli preostale članove rodbine i partijske aktiviste koje nije zbrinula u prethodnom mandatu. Jedina nepoznanica vezana za njen angažman biće način na koji će se, eventualno, Vučinovićeva odužiti nacionalno neosviješćenim glasačima iz Andrijevice, Pljevalja, Žabljaka na čijim glasovima je, zapravo, HGI stigla do parlamenta i Vlade. Verzirani, opet, tvrde kako je plaćanje tog računa na sebe, džentlmenski, preuzeo DPS. Samo da ga ne proslijede predsjedniku parlamenta.
Isti izvori, upućeni u dešavanja u DPS bekstejdžu, ne podržavaju tezu po kojoj je Marković, izborom svog kabineta, „napravio značajan otklon od partijske elite”. Nad ovom Vladom lebde, jasno vidljivi, duhovi braće Đukanović, Milana Roćena, Branimira Gvozdenovića, Miomira Mugoše, Radmile i Branislava Mićunovića kažu sagovornici Monitora. Ono što Markovića razlikuje od njegovih prethodnika jeste zavidna autonomija pri izboru saradnika. Đukanović je, za svaki slučaj, postavio kontrolne punktove kako bi u svakom momentu imao uvid u finansijske tokove i bezbjednosna dešavanja iz makar dva „nezavisna izvora”.
Slično se objašnjava i činjenica da su neki jaki partijski igrači ostali na klupi za rezerve. Sa jedne strane Marković, kao novi selektor, na taj način dokazuje svoj autoritet. Istovremeno, stvarni gazda ekipe ne želi da se sve partijske zvijezde nađu u istom timu – ko zna šta bi im sve u tom slučaju moglo pasti na pamet. Iz njegove perspektive mnogo je sigurnije na klupi imati igrače koji su od starta nezadovoljni novim sastavom i taktikom i, na najmanji podsticaj, mogu pokrenuti pobunu.
„Još od antičkih vremena poznato je da samo pravda vezuje ljude, a nepravda ih razdvaja”, edukovao nas je Marković u polupraznoj Skupštini, predstavljajući svoj program. Odmah potom dodao je da se „opozicija još mora učiti parlamentarizmu” precizirajući kako bojkot parlamenta „ustavno i demokratski nema nikakvog opravdanja”.
Marković, ipak, nastavlja da koristi benefite (ne)izvršenog izbornog puča pa u ekspozeu prijeti: „Jasno saopštavam da će nova Vlada dati punu podršku u rasvjetljavanju svih detalja zločinačkog nauma prema Crnoj Gori i njenom predsjedniku Vlade”. Doskorašnji koordinator svih službi bezbjednosti (zaista, ko sada radi taj posao?) i dalje tvrdi kako je „naša država nedavno bila izložena ogromnoj opasnosti”, ne objašnjavajući zašto se tako dramatičnom situacijom do danas nije pozabavio nijedan organ izvršne i zakonodavne vlasti.
A istina o tom događaju preduslov je za bilo kakvu ozbiljnu priču o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.
Vlast i moć
Već prvi nastup Ivana Brajovića, novog predsjednika Skupštine, podstakao je sumnju da bi se politički život – makar u parlamentu – mogao vratiti u prvu polovinu poslednje decenije prošlog vijeka kada se opozicija sa sjednica ispraćala porukom „zatvori za sobom vrata, bando izdajnička”.
Tako nas je Brajović u Živoj istini prvo podučio kako parlament funkcioniše i bez opozicionih poslanika (njih 39) koji bojkotuju sjednice dok oktobarski državni udar ne dobije zvaničan epilog. Potom je demonstrirao svoju velikodušnost: eto on neće finansijski sankcionisati poslanike „koji ne dolaze na posao” iako, kaže, nijesu rijetka mišljenja da bi stvar trebalo rješavati primjenom radnog prava.
,,Nijesam odmah sad za takav način sankcionisanja. Na jedan način oni su izabrani voljom građana i bojkot je jedan način i sredstvo kojim oni izražavaju svoj stav u ovom trenutku”, kaže Brajović miješajući, izgleda, funkciju predsjedavajućeg u parlamentu i poslodavca na fleksibilnom tržištu radne snage. Pa zvuči kao da je opozicione poslanike iznajmio od neke agencije za posredovanje pri zapošljavanju. Neće ih on za sada udarati „po džepu” ali, umnože li se mišljenja koja nijesu rijetka, nekima bi se moglo desiti da, recimo, izgube poslanički mandat zbog neopravdanog izostajanja sa posla!? Otkaz bi im, valjda, potpisali u DPS-u. Ili skupa svi lideri vladajuće koalicije.
Priznaćete da to ne zvuči kao dobra ideja. Zašto, onda, Brajović sa tom pričom straši javnost i političke konkurente? Ili je to samo bio uvod za iskazanu brigu nad državnim finansijama. „Danas me informisao sekretar da jedna grupa opozicionara traži saglasnost da putuje u inostranstvo”, povjerio nam se predsjednik parlamenta. „Na to neću dati saglasnost jer smatram da je neprimjereno – ako već ne dolaze na posao u parlament i ne učestvuju u radu tijela i plenarnih sjednica”.
Izostalo je pitanje Brajoviću – zašto nije bio tako pažljiv i štedljiv kada je dozvolio (ako nije i naložio) da se državnim novcem, iz kase njegovog Ministarstva saobraćaja, plaćaju promocije partije kojoj je na čelu. Zanimljivo, za taj odgovor nijesu zainteresovani ni u državnom tužilaštvu. Ili i oni brinu za kvorum u parlamentu.
Naša posla
„Dok sam bila u Hajdelbergu, nakon rezultata doktorata objavljenih u vodećim naučnim časopisima, dobila sam jako atraktivnu ponudu za rad…”, pričala je ministarka nauke Sanja Damjanović o svojim iskustvima sa ovdašnjom elitom. „Ponuda je pružala mogućnost da… steknem dovoljno znanja i iskustva da bih sa grupom koju sam željela da oformim u Podgorici nastavila rad na istom i budućim projektima. Uz saglasnost doc. dr Mire Vučeljić, tadašnjeg šefa Odsjeka za fiziku, i Nastavno-naučnog vijeća Prirodno-matematičkog fakulteta, u maju 2003. napismeno mi je odobreno novo dvogodišnje odsustvo. Međutim, nakon samo pet mjeseci, uručen mi je otkaz. Iako sam svoju profesionalnu budućnost uvijek vezivala za Podgoricu, profesionalno napredovala i gradila mogućnost da se Crna Gora nađe na mapi CERN-a, postala osoba za kontakt između CERN-a i Crne Gore, željela da pomognem mladim ljudima, svi moji pokušaji da obnovim svoju poziciju u Podgorici nailaze na neuspjeh…”. Ovo je dio teksta objavljenog 2009. godine u Prosvjetnom radu, kao dio feljtona Naučna dijaspora. Interesantno, u sedmici u kojoj se Sanja Damjanović službeno vratila u Podgoricu, Prosvjetni rad je prestao da izlazi. Nakon 67 godina.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena
IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs
-
SUSRETI3 sedmiceNATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmiceDeportacije
-
HORIZONTI2 sedmiceNJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmiceZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmiceVLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmicePOLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmiceSDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom