Povežite se sa nama

FOKUS

NAMJESNIK I NJEGOVI MINISTRI: Sve je isto samo njega nema

Objavljeno prije

na

Očekivano, u ponedjeljak je 41 poslanik „tradicionalne” vladajuće koalicije (DPS, BS, SD, Albanci odlučno i HGI) glasao za izbor nove, 41. Vlade Crne Gore. Mandatar, sada već premijer, Duško Marković pokazao je dovoljno poznavanje bontona i računa pa nije glasao sam za sebe. Nije bilo neophodno.

Prethodno je, u nekih sat vremena obraćanja parlamentu, Marković najavio i(li) obećao stvari zbog kojih bi ga mogli bezuslovno podržati („Želimo da crnogorska mladost vidi jasnu perspektivu da budućnost gradi u svojoj državi, da obnovimo realnu nadu da se obrazovanje isplati”) ali i morali istog časa smijeniti. U suprotnom valja prihvatiti da živimo u zemlji u kojoj Vlada ima naum – i potrebnu podršku – ne samo da se nametne kao arbitar u sporu Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve „na iznalaženju najboljeg rješenja za prevazilaženje podjela te vrste”, već i mnogo više od toga: „Ne da presuđujemo u crkvenim pitanjima, već da afirmišemo temeljne vrijednosti u koje vjeruje pravoslavni dio stanovništva Crne Gore” (citati preuzeti iz teksta ekspozea koji je objavljen na sajtu Vlade). U tom slučaju, valja i aktuelni Ustav Crne Gore prilagoditi DPS-u, njihovom predsjedniku i novom premijeru.

No, o tome razmislite „sami sa sobom”. Do tada vam nudimo još nekoliko osnovnih informacija.

U tri riječi, u ponedjeljak smo dobili vladu sporta i lojalnosti. Petina od 20 izabranih članova Vlade (premijer je 21.) u svojim, inače šturim, biografijama navode sportske funkcije, odnosno, ostvarene rezultate. Nikola Janović, ministar (obnovljenog) Ministarstva sporta naš je proslavljeni vaterpolista sa medaljama sa Svjetskog i Evropskog prvenstva. Prije tri godine biran je za najboljeg sportistu Crne Gore. Ministarstvo preuzima bez značajnijeg činovničkog/administrativnog iskustva.

Zato je ministar odbrane Predrag Bošković od 2006. na čelu ŽRK Budućnost a jesenas je izabran i za potpredsjednika Evropske rukometne federacije. I u biografiji ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića stoji kako je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Džudo kluba Ibar iz Rožaja. Mediji su pronašli da je i Pavle Radulović, novoimenovani ministar turizma i održivog razvoja, „bio sportski funkcioner u fudbalu i vaterpolu”. Ostaje da vidimo može li se taj sportski duh prenijeti na rad nove Vlade, makar u mjeri da ispuni obećanje o nultoj teleranciji nasilja na sportskim terenima i tribinama.

Iako je premijer Marković napravio priličan personalni otklon od viđenijih članova bivše vlade (u novoj ekipi mjesta nije bilo za Vujicu Lazovića, Petra Ivanovića, Branimira Gvozdenovića, Vladimira Kavarića…) ne može se reći da novom kabinetu nedostaje partijske i klanovske prepoznatljivosti. Svega dvoje, troje članova nove Vlade nema političko-poslovni bekgraund na osnovu koga ih, unaprijed, ne možemo pozicionirati na mapi ovdašnjih interesa i uticaja.

Na toj listi autsajdera, ili po naški – izvanjaca, prednjači nova ministarka nauke Sanja Damjanović. Ova Nikšićanka sa diplomom Fakulteta za fiziku iz Beograda (doktorirala na Fakultetu za fiziku i astronomiju Univerziteta Rupreht Karls u Njemačkoj) godinama unazad gradi uspješnu karijeru u svijetu evropske naučne elite. Nema, na žalost, garancije da će ekspertsko znanje iz oblasti nuklearne fizike Sanji Damjanović i crnogorskoj nauci biti od bilo kakve koristi pri sudaru sa etabliranim atomskim jezgrima koja su proizvod ovdašnje tranzicione fuzije (spajanje).

Dovoljno se sjetiti načina na koji je pokojni Ranko Radović – priznati gospodin, slikar, urbanista i profesor arhitekture – došao a kako je otišao iz jedne od prethodnih vlada Mila Đukanovića da bi shvatili kako naša vlast i njeni privilegovani podanici mnogo više cijene poslušnost i sklonost ka grabežu od struke, nauke i karaktera.

Već kada pominjemo znanje i kvalifikacije: potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu; ministarka ekonomije završila je Elektrotehnički fakultet; diplomu Ekonomskog fakulteta imaju ministri zdravlja te saobraćaja i pomorstva; pomorski fakultet završio je, zato, ministar sporta, dok je ministarka bez portfelja diplomirani inženjer brodogradnje; potpredsjednik Vlade zadužen za regionalni razvoj ima diplomu Prirodno-matematičkog fakulteta a jedini član Vlade sa dvije fakultetske diplome (političke nauke i pravo) je – ministar policije.

Ukratko i o iskustvu: Milutin Simović ponovo preuzima resor poljoprivrede (uz potpredsjedničko mjesto za ekonomiju i finansije). Njegov prvi angažman pamtimo, pored ostalog, i po privatizacionim aferama vezanim za Inpek i podgoričku Mljekaru. Samo jedna od te dvije firme preživljela je vlast, zelenaše, tranzicione razbojnike i građevinsku mafiju.

Ministar odbrane Predrag Bošković prethodno se oprobao kao zamjenik ministra spoljnih poslova SCG, ministar ekonomije, ministar rada i socijalnog staranja, ministar prosvjete. Odbrana mu je, dakle, peto ministarstvo u kome će se oprobati. Pošto su mu tek 44 godine Bošković bi, podrže li dobro zdravlje i DPS, mogao postati prvi Evropljanin koji je stolovao u deset ili više različitih ministarstava. I u makar dvije države.

Familijarna Prva banka je, zapravo, četvrta finansijska institucija u kojoj je šefovao i(li) direktorovao novoizabrani ministar finansija Darko Radunović. Prve tri: Jugobanka AD Podgorica, Euromarket i Montenegrobanka više ne postoje. Prodate su i preimenovane ili su propale. Prva još nije ni tamo ni ovamo.

A tek da se zna, Radunović je bio direktor i u Montenegro Airlinesu. Jedini je ministar u Markovićevoj vladi sa zatvorskim iskustvom. Uhapšen je 1995, skupa sa tadašnjom direktorkom Jugobanke Radmilom Kalezić, pod optužbom da su krivi za gubitak 2,6 miliona dolara koje je banka pozajmila biznismenu Petru Ivanoviću za nabavku cigara. Cigare nijesu stigle, novac nije vraćen a Kalezić i Radunović su, nakon višegodišnjeg postupka i nekoliko različitih presuda, pravosnažno oslobođeni svih optužbi.

Već su prvi dani nove Vlade bili dovoljni da pokažu kako će novi ministar finansija raditi pod budnim okom doskorašnjeg ministra i aktuelnog guvernera CBCG Radoja Žugića. Žugić je, po povlačenju Đukanovića sa premijerskog prijestola, dobio neočekivano nadahnuće pa sada, praktično svakodnevno, Vladi predlaže sve ono što on nije htio ili nije smio da uradi.

Treba pažljivo pratiti kako će bivši predsjednik borda (Žugić) i glavni izvršni direktor (Radunović) Prve banke brinuti o interesima nekadašnjih i sadašnjih poslodavaca.

Na sličnim mukama mogla bi se naći i ministarka ekonomije Dragica Sekulić. Doskorašnja pomoćnica ministra Kavarića, savjetnica i koordinator projekata u Ministarstvu privrede sjeda u stolicu koju – neka ne zamjeri nova ministarka – nije htio niko od onih kojima je ona prethodno nuđena zbog partijskih zasluga, koalicionih kombinacija ili ličnih veza i afiniteta. Pošto to i nije fotelja nego politička giljotina. Kako god, prijatelji i poznanicu Sekulićevu opisuju kao osobu koja zna i hoće da kvalitetno i na vrijeme odradi povjereni posao. U društvu u kome se najveći poslovi zaključuju i raskidaju u kafani to, možda, i nije najbolja preporuka.

Možemo još nabrajati i opisivati ministra pravde Zorana Pažina, ministra vanjskih poslova Srđana Darmanovića, ministra obrazovanja Damira Šehovića, kulture Janka Ljumovića ili novouspostavljeno Ministarstvo evropskih poslova i ministra Aleksandra Andriju Pejovića (još jednog koji je procijenio da je partijska hijerarhija važnija od institucionalne)… Ali uspjesi i neuspjesi ove Vlade zavisiće, ponajviše od premijera i njegovog prvog saradnika – ministra unutrašnjih poslova Melvudina Nuhodžića. To nam je, vidjeli ili ne, predočio i premijer: dijelom u svom ekspozeu a još više redosljedom ministarstava i ministara u kome, odmah za potpredsjednicima, čelno mjesto zauzimaju ministri policije i odbrane. Uostalom, šta drugo i očekivati od premijera koji je 12 godina vodio državnu bezbjednost…

Na drugoj strani, najlakši posao imaće ministarka bez portfelja Marija Vučinović. Od nje se očekuje tek da zaposli preostale članove rodbine i partijske aktiviste koje nije zbrinula u prethodnom mandatu. Jedina nepoznanica vezana za njen angažman biće način na koji će se, eventualno, Vučinovićeva odužiti nacionalno neosviješćenim glasačima iz Andrijevice, Pljevalja, Žabljaka na čijim glasovima je, zapravo, HGI stigla do parlamenta i Vlade. Verzirani, opet, tvrde kako je plaćanje tog računa na sebe, džentlmenski, preuzeo DPS. Samo da ga ne proslijede predsjedniku parlamenta.

Isti izvori, upućeni u dešavanja u DPS bekstejdžu, ne podržavaju tezu po kojoj je Marković, izborom svog kabineta, „napravio značajan otklon od partijske elite”. Nad ovom Vladom lebde, jasno vidljivi, duhovi braće Đukanović, Milana Roćena, Branimira Gvozdenovića, Miomira Mugoše, Radmile i Branislava Mićunovića kažu sagovornici Monitora. Ono što Markovića razlikuje od njegovih prethodnika jeste zavidna autonomija pri izboru saradnika. Đukanović je, za svaki slučaj, postavio kontrolne punktove kako bi u svakom momentu imao uvid u finansijske tokove i bezbjednosna dešavanja iz makar dva „nezavisna izvora”.

Slično se objašnjava i činjenica da su neki jaki partijski igrači ostali na klupi za rezerve. Sa jedne strane Marković, kao novi selektor, na taj način dokazuje svoj autoritet. Istovremeno, stvarni gazda ekipe ne želi da se sve partijske zvijezde nađu u istom timu – ko zna šta bi im sve u tom slučaju moglo pasti na pamet. Iz njegove perspektive mnogo je sigurnije na klupi imati igrače koji su od starta nezadovoljni novim sastavom i taktikom i, na najmanji podsticaj, mogu pokrenuti pobunu.

„Još od antičkih vremena poznato je da samo pravda vezuje ljude, a nepravda ih razdvaja”, edukovao nas je Marković u polupraznoj Skupštini, predstavljajući svoj program. Odmah potom dodao je da se „opozicija još mora učiti parlamentarizmu” precizirajući kako bojkot parlamenta „ustavno i demokratski nema nikakvog opravdanja”.

Marković, ipak, nastavlja da koristi benefite (ne)izvršenog izbornog puča pa u ekspozeu prijeti: „Jasno saopštavam da će nova Vlada dati punu podršku u rasvjetljavanju svih detalja zločinačkog nauma prema Crnoj Gori i njenom predsjedniku Vlade”. Doskorašnji koordinator svih službi bezbjednosti (zaista, ko sada radi taj posao?) i dalje tvrdi kako je „naša država nedavno bila izložena ogromnoj opasnosti”, ne objašnjavajući zašto se tako dramatičnom situacijom do danas nije pozabavio nijedan organ izvršne i zakonodavne vlasti.

A istina o tom događaju preduslov je za bilo kakvu ozbiljnu priču o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.

Vlast i moć

Već prvi nastup Ivana Brajovića, novog predsjednika Skupštine, podstakao je sumnju da bi se politički život – makar u parlamentu – mogao vratiti u prvu polovinu poslednje decenije prošlog vijeka kada se opozicija sa sjednica ispraćala porukom „zatvori za sobom vrata, bando izdajnička”.

Tako nas je Brajović u Živoj istini prvo podučio kako parlament funkcioniše i bez opozicionih poslanika (njih 39) koji bojkotuju sjednice dok oktobarski državni udar ne dobije zvaničan epilog. Potom je demonstrirao svoju velikodušnost: eto on neće finansijski sankcionisati poslanike „koji ne dolaze na posao” iako, kaže, nijesu rijetka mišljenja da bi stvar trebalo rješavati primjenom radnog prava.

,,Nijesam odmah sad za takav način sankcionisanja. Na jedan način oni su izabrani voljom građana i bojkot je jedan način i sredstvo kojim oni izražavaju svoj stav u ovom trenutku”, kaže Brajović miješajući, izgleda, funkciju predsjedavajućeg u parlamentu i poslodavca na fleksibilnom tržištu radne snage. Pa zvuči kao da je opozicione poslanike iznajmio od neke agencije za posredovanje pri zapošljavanju. Neće ih on za sada udarati „po džepu” ali, umnože li se mišljenja koja nijesu rijetka, nekima bi se moglo desiti da, recimo, izgube poslanički mandat zbog neopravdanog izostajanja sa posla!? Otkaz bi im, valjda, potpisali u DPS-u. Ili skupa svi lideri vladajuće koalicije.

Priznaćete da to ne zvuči kao dobra ideja. Zašto, onda, Brajović sa tom pričom straši javnost i političke konkurente? Ili je to samo bio uvod za iskazanu brigu nad državnim finansijama. „Danas me informisao sekretar da jedna grupa opozicionara traži saglasnost da putuje u inostranstvo”, povjerio nam se predsjednik parlamenta. „Na to neću dati saglasnost jer smatram da je neprimjereno – ako već ne dolaze na posao u parlament i ne učestvuju u radu tijela i plenarnih sjednica”.

Izostalo je pitanje Brajoviću – zašto nije bio tako pažljiv i štedljiv kada je dozvolio (ako nije i naložio) da se državnim novcem, iz kase njegovog Ministarstva saobraćaja, plaćaju promocije partije kojoj je na čelu. Zanimljivo, za taj odgovor nijesu zainteresovani ni u državnom tužilaštvu. Ili i oni brinu za kvorum u parlamentu.

Naša posla

„Dok sam bila u Hajdelbergu, nakon rezultata doktorata objavljenih u vodećim naučnim časopisima, dobila sam jako atraktivnu ponudu za rad…”, pričala je ministarka nauke Sanja Damjanović o svojim iskustvima sa ovdašnjom elitom. „Ponuda je pružala mogućnost da… steknem dovoljno znanja i iskustva da bih sa grupom koju sam željela da oformim u Podgorici nastavila rad na istom i budućim projektima. Uz saglasnost doc. dr Mire Vučeljić, tadašnjeg šefa Odsjeka za fiziku, i Nastavno-naučnog vijeća Prirodno-matematičkog fakulteta, u maju 2003. napismeno mi je odobreno novo dvogodišnje odsustvo. Međutim, nakon samo pet mjeseci, uručen mi je otkaz. Iako sam svoju profesionalnu budućnost uvijek vezivala za Podgoricu, profesionalno napredovala i gradila mogućnost da se Crna Gora nađe na mapi CERN-a, postala osoba za kontakt između CERN-a i Crne Gore, željela da pomognem mladim ljudima, svi moji pokušaji da obnovim svoju poziciju u Podgorici nailaze na neuspjeh…”. Ovo je dio teksta objavljenog 2009. godine u Prosvjetnom radu, kao dio feljtona Naučna dijaspora. Interesantno, u sedmici u kojoj se Sanja Damjanović službeno vratila u Podgoricu, Prosvjetni rad je prestao da izlazi. Nakon 67 godina.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo