Povežite se sa nama

OKO NAS

NOVI ZAKON O ŽIVOTNOM PARTNERSTVU OSOBA ISTOG POLA: Vidljiviji ljudi

Objavljeno prije

na

Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola izglasan je protekle nedjelje u Skupštini Crne Gore. Sagovornici Monitora su saglasni da je usvajanje zakona kojim se istopolni parovi uvode u pravni sistem Crne Gore značajan korak za LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori. Ali ima još problema na kojima treba raditi

 

,,Zakonom o životnom partnerstvu lica istog pola se reguliše dosta onoga u čemu heteroseksualni parovi uživaju, a da o tome ni ne razmišljaju. On nije idealno rješenje, niti garantuje punu jednakost istopolnih parova u Crnoj Gori, ali je nemjerljivo važan prvi korak na tom putu”, kaže za Monitor John M. Barac, izvršni direktor NVO LGBT Forum Progres.

Zakon, kojim se istopolni parovi po prvi put uvode u pravni sistem Crne Gore, izglasan je protekle nedjelje u Skupštini Crne Gore, glasovima 42 poslanika. Za njega su glasali poslanici DPS-a, SD-a, SDP-a, izuzev poslanika Džavida Šabovića, poslanik Liberalne partije Andrija Popović i poslanik DEMOSA Neđeljko Rudović.

„U javnosti se istopolna partnerstva često karakterišu kao gej brakovi’, što nije isto. Opseg prava koji obuhvata brak daleko je veći nego opseg prava koji pruža pomenuti zakon”, ističe za Monitor Jovan Džoli Ulićević, transrodni muškarac i trans aktivista iz Crne Gore i izvršni direktor NVO Spektra.

Kako objašnjavaju sagovornici Monitora, novim zakonom se istopolnim parovima daje pravo da, prije svega, svoju ljubav i partnerstvo formalno „registruju“ u matičnom registru koji će biti oformljen, i time dobiju pravnu zaštitu. Garantuju im se i zaštita privatnosti i zajedničkog života i doma. Osim toga, zakon reguliše i pitanja međusobnog izdržavanja, zajedničke imovine, prava na zdravstvenu zaštitu preko partnera koji je u radnom odnosu, prava na nasljeđivanje imovine partnera koji je preminuo, prava na nasljeđivanje penzije, zdravstvenog osiguranja, socijalne i dječije zaštite, kao i dobijanja privremenog boravka.

„Brojne su kritike na račun ovog zakona. Neke od njih su potpuno neopravdane i primarno populističkog karaktera, a neke su usmjerne ka potrebama LGBTIQ zajednice, koje ovaj zakon nije definisao, a koja se tiču sticanja državljanstva po osnovu partnerstva ili efikasne zaštite od nasilja i diskriminacije”, objašnjava Barac.

Usvojeni Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola je tek drugi zakon koji se direktno odnosi na LGBTIQ osobe, pored Zakona o zabrani diskriminacije, koji definiše sve oblike diskriminatornog ponašanja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i polnih karakteristika.

Na društvenim mrežama pojedini kritičari vlasti navodili su da je zakon, u trenutku kada se Crna Gora suočava sa političkim tenzijama i višemjesečnim kršenjem ljudskih prava, izglasan zarad dobijanja političkih poena. „Sigurno je da iza svakog zakona ove vrste stoji politička pozadina. A i to da je pozicija Crne Gore u međunarodnoj zajednici znatno poboljšana nakon usvajanja 1. jula”, kaže za Monitor Milica Špajak, direktorica NVO LGBTIQ Socijalni Centar.

Jovan Džoli Ulićević smatra da se o ljudskim pravima od strane mnogih političkih aktera još govori samo na deklarativnom nivou: „Žao mi je što neke građanske partije nisu prepoznale značaj glasanja za zakon, neke se nisu uporno ni oglašavale, a posebno je zanimljivo da su manjinske partije bile protiv. Ovo pokazuje nedostatak svijesti o ljudskim pravima”.

Reakcije javnosti na usvajanje ovog zakona su podijeljene. Na društvenim mrežama je uočljiv veliki broj pozitivnih komentara i poruka podrške. „To je veoma ohrabrujuće za sve nas, ali na svaki pozitivni komentar idu desetine negativnih i prijetećih, punih mržnje. To jasno ukazuje da crnogorsko društvo još ne razumije različitosti koje postoje oko nas, pa se prema njima gotovo refleksno postavlja na negativan način. Tome doprinose i populističke, negativne poruke koje se čuju od strane političkih i vjerskih predstavnika, koji iznova zloupotrebljavaju LGBTIQ zajednicu u svoje dnevno-političke svrhe”, ističe John M. Barac.

LGBT Forum Progres je, tokom večeri nakon usvajanja zakona, i u danima koji su uslijedili, identifikovao više hiljada negativnih komentara na društvenim mrežama i formirao više od 200 prijava za govor mržnje i prijetnje upućene LGBTIQ zajednici.

Na pitanje da li smo kao društvo postali tolerantniji Jovan Džoli Ulićević odgovara da ljudi otvorenijih prema različitostima svakako ima više, ali da mu tolerancija, kao članu LGBTIQ zajednice, nije prihvatljiva. „Tolerisanje je trpljenje, a onda ne govorimo o suštinskom prihvatanju ljudske različitosti. Tek kada to budemo shvatili, tada će i ta različitost izgubiti na snazi, i postati samo djelić onog što obogaćuje nečiju ličnost”.

Milica Špajak ističe da možemo primijetiti promjenu društvene svijesti u odnosu na sam početak pokreta za ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. „Kao društvo, tek smo na putu ka prihvatanju različitosti i društveno marginalizovanih manjina, što je veoma dug i zahtjevan proces koji traži sinergiju svih društvenih činilaca i cjelokupnog sistema”.

Ona napominje i da prava LGBTIQ osoba ne umanjuju niti ugrožavaju prava heteroseksualnih osoba, niti utiču na bilo koji način na njihovo ostvarivanje.

Novi Zakon je, nakratko, bacio u drugi plan još mnoštvo problema sa kojima se LGBTIQ zajednica svakodnevno suočava. Najvažniji u odnosu na zakonodavni okvir, prema riječima Ulićevića, je pravno prepoznavanje roda.

„Transrodne osobe i dalje prolaze kroz proces sterilizacije kao preduslov da imaju mogućnost da promijene oznaku pola u dokumentima koja odgovara njihovom rodnom identitetu. S time sam se i ja suočio”, kaže Ulićević.

Interpolna djeca su i dalje podvrgavana korektivnim zahvatima genitalija kako bi se uklopila u društvene norme. Interspecifično zdravstvo koje bi omogućilo inter osobama adekvatnu zdravstvenu zaštitu tokom cijelog života ne postoji.

„Već skoro tri godine ne uspijevamo da riješimo problem nedostatka estradiola koji je neophodan trans ženama, a koji se nalazi na listi pozitivnih ljekova, iako ga u državi nema. Nepostojanje sigurnog školskog okruženja dovodi do ranog napuštanja škole, pa skoro da i nemamo trans osoba visokog obrazovanja”, navodi još Ulićević.

Članovi LGBTIQ zajednice diskriminisani su i u pogledu zapošljavanja, pa se, kako ističu sagovornici Monitora, suočavaju i sa brojnim egzistencijalnim problemima.

Oni navode i da ne možemo očekivati da se svijest i stavovi javnosti mijenjaju u pozitivnom smjeru, ako se kroz osnovno, srednje i akademsko obrazovanje ne može naučiti gotovo ništa o homoseksualnosti, transrodnim osobama, LGBTIQ kulturi ili uopšte LGBTIQ identitetima. ‘Autovanih’ LGBTIQ osoba u politici, medijima, kulturi, sportu i umjetnosti još uvijek nema.

„Još jedna prepreka na putu ka prihvatanju su konstantne i zlonamjerne zloupotrebe LGBTIQ osoba od strane političkih i društvenih činilaca, koji u javnom prostoru šire mržnju i diskriminaciju, targetiraju LGBTIQ osobe i predstavnike LGBTIQ organizacija, bez adekvatnog  odgovora institucija sistema. Nedopustivo je da se u Skupštini Crne Gore čuju govor mržnje i diskriminatorske izjave, a da ne budu sankcionisani kroz adekvatnu skupštinsku proceduru”, kaže John M. Barac.

Ovaj zakon je donio tračak radosti u društvo Crne Gore, ali i podsjetio na bolnu stvarnost. Mnogi bez elementarnih ljudskih prava još su na čekanju.

                                                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo