Povežite se sa nama

OKO NAS

OGORČENI PREVARENI ŽIRANTI NIKŠIĆA: Sud je majka za prevarante

Objavljeno prije

na

Misin Agović je jedan od pedesetak prevarenih penzionera iz nikšićkog naselja Budo Tomović. Nakon sedam godina suđenja on i dalje vraća tuđe kredite i ne nazire pravdu za sebe. Do danas je vratio jedan kredit od 2.000 eura podignut na ime Nedžad Hećo a za koji tvrdi da nije bio žirant, nekadašnjoj Oportjuniti a sadašnjoj Erste banci. Falsifikovani papiri su napravljeni u Nikšiću a kredit je podignut u Baru po istoj šemi kao i kod ostalih pervarenih u ovom prigradskom naselju.

Muke ovog penzionera tu se ne završavaju. Od njegove skromne penzije odbija se još jedan kredit od 10.000 eura na ime Vladimira Palibrka iz Ulcinja koji je podignut u Hipo Alpe Adria banci sa identičnim papirima. Agović je potražio zaštitu od pravosudnih organa ali iz osmogodišnjeg iskustva sa zakonom svoje države on je zaključio da postoji sprega između banaka, Fonda PIO, sudova i prevaranata.

Sumnje potkrepljuje činjenicama: na suđenjima koja traju već sedam godina ne pojavljuje se okrivljeni Vladimir Palibrk, Sud tvrdi da mu nije mogao biti uručen poziv, tako da još nije vidio čovjeka kome je navodno bio žirant. Jedino što je uspješno obavio je činjenica da mu je proces prebačen u Nikšić tako da ne mora više putovati do Bara.

„Sudu se ne žuri dok meni svaki cent odbiju. Rekao sam sudiji kod koga je prebačen moj slučaj: ‘Da sam nešto napravio ne bi prošlo dva dana da ne budem uhapšen a ja se borim evo toliko godina, slučaj je čist kao suza i vi ne možete da ga riješite’. Godinu i po dana sam jedva preživio”, žali se on. Dok vraća 32 eura mjesečno, čeka novo ročište i nada se da će konačno dočekati pravdu i svoj novac. „Niko od ljudi koji se uvijek iznova pojavljuju u ovim slučajevima još nije odgovarao a prošlo je osam godina od kada se znaju njihova imena i način na koji su varali ljude”, podsjeća Agović.

U prigradskom naselju Humci, u kome većinom žive penzioneri Željezare Nikšić, prevareno je 27 građana, koji vraćaju tuđe kredite. Operisale su dvije odrganizovane grupe, tvrde prevareni građani: jedna čiji je, tvrde oni, vođa Esad Redžović, za par godina uspjela je da komšije „ojadi” za 487.000 eura, dok je druga grupa u kojoj označavaju Dragomira Tomaševića, kao vođu, uzela je oko 130.000 eura.

Milica Mojašević (69) iz Humaca jedna je od žrtava tamošnje organizovane grupe. Njeno ime, kao navodnog žiranta, se nalazi na dokumentima o kreditu od 5.500 eura kod tadašnje Oportjuniti banke. Posebno je boli što je jedna od administrativnih zabrana za drugi kredit od 4.000 eura potpisana imenom njene majke, pokojne Zorke Mojašević, preminule 18. novembra 1973.

Nakon višegodišnje istrage raspleteno je klupko organizovane grupe. Esad Redžović je prije dvije godine uhapšen na teritoriji BiH i još čeka suđenje u istražnom zatvoru.

Milica Mojašević traži više od institucija svoje države. „Hoću istinu i odgovornost za sve. Da povlače ime moje mrtve majke i da ja moram dokazivati ovoj državi da je ona zaista mrtva, tu uvredu ne mogu zaboraviti i ganjaću do Strazbura da se kazne svi koji su u tome učestvovali. A nije kriv samo taj organizator, nije on to mogao sam. Meni je Esad Redžović mogao uzeti podatke jer se nijesam razdvajala sa njegovom porodicom, bili smo kao jedna kuća, ali podatke za moju mrtvu majku mu je mogao dati samo neko iz Fonda PIO. Na ovoj administrativnoj zabrani stoji potpis Vere Milićević, službenice fonda”, kaže MiIica Mojašević i pokazuje dokument iz Oportjuniti banke. Na dokumentu je ime njene majke Zorke, broj lične karte i matični broj kao i navodni broj telefona, tu je i potpis službenice fonda. Nosilac kredita od 4.000 eura odobren 4. 12. 2006. godine je izvjesna Hariza Alković, kako se ispostavilo tokom suđenja – ujna osumljičenog Redžovića.

Milica kaže da joj je višegodišnje iskustvo po sudovima i policiji pomoglo da nasloži kockice prevarantske šeme: dovoljno je bilo da prevaranti svome čovjeku u Fondu PIO dostave ime i adresu žrtve, ostale podatke su izvlačili iz registra, morali su imati i svoga čovjeka u banci, krediti iz Humaca su podizani u filijali u Podgorici.

„Sve to znaju organi ove države koji treba da se bave svojim poslom, ali sve ostaje na tome, niko ne odgovara za ogromnu pljačku koja je omogućena tih godina”, prisjeća se Milica Mojašević svoje borbe.

Službnenice Fonda PIO u Nikšiću kao glavnu kariku u lancu prevaranata, označava i šezdesetčetvorogodišnja Nevenka Baćović iz Nikšića koja već šest godina pred sudstvom dokazuje da je njen potpis falsifikovan na dokumentima za dva kredita koje su u Alter modusu podigli Predrag Durutović i Dragomir Tomašević.

„Imaju dvije službenice koje ovjeravaju dokumenta za kredite u Nikšiću: Vera Milićević i Desanka Mandić. Kada sam ja probala da budem žirant svom suprugu na kredit od 1.000 eura, nijesu mi htjeli ovjeriti dokumenta a ova falsifikovana su ovjerile. Na moje insistiranje i njih dvije su svjedočile više puta na sudu. Ja nijesam prisustvovala njihovom svjedočenju ali su mi jednom rekle: ‘Pa ,možda su doveli neku ženu koja liči na tebe’. To im je objašnjenje. Ja sumnjam da je neko dobro znao šta radi i da je za to uzimao proviziju i nadam se da će se to kad tad dokazati, nijesam ja jedina prevarena ”, smatra Nevenka Baćović.

Njen hod po mukama je počeo u aprilu 2007. godine kada je došla po svoju skromnu penziju u Crnogorsku komercijalnu banku gdje su je obavijestili da je bila žirant za dva kredita: na ime Predrag Durutović 2.300 eura i na ime Dragomir Tomašević 800 eura, koja su podignuta kod mikrokreditne institucije Alter modus u Nikšiću.

„Čak su bili grubi prema meni kako to sa mojih 49, 50 eura penzije da budem žirant. Uputili su me u fond PIO da donesem dokumenta. Znam da nikome ništa nijesam potpisivala niti davala ličnu kartu ali odmah sam vidjela da tu u Fondu nešto nije u redu, sedam dana su me motali, te dođi sjutra, te u ponedeljak, na kraju mi je dosadilo pa je banka zatražila dokumentaciju službenim putem i tu sam prvi put vidjela kome sam žirirala”, prisjeća se Nevenka Baćović. Ona kao glavne krivce označava službenice fonda PIO koje su ovjerile dokumenta na kojima se nalazi njen, kako se kasnije vještačenjem utvrdilo falsifikovani potpis. Na tim dokumetima stoji da je njena penzija 170 eura.

Nakon više saslušanja u nikšićkom MUP-u, podignuta je optužnica protiv Dragomira Tomaševića dok je Durutović bio u bjekstvu sve do prošle godine. Konačno 5. maja 2012. godine sudija Ivan Perović donosi presudu koja kaže da je potpis falsifikovan te da Nevenka Baćović nije bila žirant.

Ta presuda njoj ništa ne znači. „U presudi stoji da ja treba da prinudno naplatim od njih to što su me oštetili. Da ja idem da uzimam polovne kauče iz njihovih kuća. Ne mogu da vjerujem. Gdje je država kojoj ja plaćam porez da me zaštiti”, pita se Nevenka Baćović. Naročito je boli činjenica da ni nakon pet godina istrage i suđenja nema glavnih krivaca iz banke i fonda PIO.

U međuvremenu od njene skromne penzije i dalje se odbijaju rate za dva kredita osobama za koje ona tvrdi da nije znala ni da su se rađale a ne da im bude žirant. Država spava.

Nema države, nema zakona

„Raspodijelili su mi kredit na 223 rate, ostalo je još 1.600 eura – to je 160 rata i ako mi oni garantuju da ću toliko živjeti ja sam zadovoljna”. Od muke se smije Nevenka Baćović. Nije joj kaže najveći problem ni taj novac, muž joj ima penziju i djeca zarađuju, užasna je nesigurnost koju je u njoj izazvao ovaj slučaj. „Nema niko da te zaštiti, nema države, nema zakona, sve je izigravanje, može svaki nesoj da radi šta hoće. Tvrdim, i banke i fond PIO i sudstvo svi su uvezani, a nesretni čovjek je sam. Ali neću odustati dok mi se ne vrati poslednji cent”, poručuje Nevenka Baćović.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo