Povežite se sa nama

MONITORING

Omča o vratu Crne Gore

Objavljeno prije

na

Kada je 27. marta 2008. u sudu u Bariju okončano šestočasovno ispitivanje Mila Đukanovića o njegovoj eventualnoj povezanosti sa švercom cigareta u Italiju, advokat crnogorskog premijera je poručio novinarima: „Sada je sve raščišćeno.” Međutim, čini se da je slučaj tek počeo da se odmotava. Sud u Bariju je 3. juna ove godine odgodio za novembar odluku o optužnici koja je podignuta protiv više crnogorskih građana, bliskih premijeru, jer su advokati tražili da se sudski materijal prevede na crnogorski jezik. Prema najnovijim člancima, stvari ne stoje u potpunosti kako je prije više od godinu dana ocijenio advokat Enriko Tučilo. O tome će odlučiti sudije u Italiji i Švajcarskoj ove godine. CIGARETE; LJUBAV I MAFIJA: Ugledni italijanski časopis Espreso, američki Centar za javni integritet i njegov Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ), upravo su objavili obimne članke o navodnoj vezi Đukanovića i više drugih crnogorskih i srpskih državljana, te sedam Italijana sa organizovanim kriminalom, o čemu je Monitor intenzivno pisao proteklih godina i objavio i serijal prošlog poljeća.

Sada su iznijeti i nepoznati podaci o veličini i obimu finansijske moći porodice crnogorskog premijera, stvorene tokom poslednjih 18 godina. Preko 70 šlajfni u dva teksta pod naslovima Ljubav, cigarete i mafija i Đukanovićeva Crna Gora kao porodični biznis, objavljeno je u u trenutku kada je sudija Rosa Kalia Di Pinto 3. juna odgodio za novembar odluku o sudbini procesa u Bariju na kojem će biti odlučeno da li će biti potvrđena optužnica koju su pripremili tužioci Đuzepe Šelzi i Eugenija Pontasulja, a u kojoj se zbog šverca cigareta terete pored ostalih i crnogorski državljani Veselin Barović, Branko Vujošević, Branimir Mićuinović, Dušanka Pešić Jeknić, Miroslav Ivanišević, te srpski državljani Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane. Na istoj optužnici bio je i crnogorski premijer Milo Đukanović, čiji je slučaj arhiviran.

Hrvatski časopis Nacional je objavio da se ,,arhiviranje” slučaja odnosi na dio koji se tiče samog Đukanovića, ali da to nipošto ne znači da se crnogorski premijer trajno riješio pravnih problema u Italiji. ,,On te probleme neće imati sve dok bude obavljao političke funkcije koje mu donose diplomatski imunitet.”

Prema drugom tumačenju termin ,,arhiviranje” u italijanskoj sudskoj praksi (archiviazione) znači odustajanje od slučaja.

ODLUKA SUDA: Dok je u Bariju odgođen slučaj, drugi proces teče. U švajcarskom gradu Belinzoni počeo je u aprilu proces sedmorici optuženih da su bili dio kriminalnog poduhvata u kome je u švercu cigareta između Crne Gore i Italije od ranih 1990-tih pa sve do 2001, mafija oprala preko milijardu američkih dolara stečenih krijumčarenjem cigareta.

Pred sutkinjom u Bariju su optužnica i prateći izvještaj na 409 strana koji je podnijela italijanska Služba za borbu protiv mafije (DIA). Prema Espresu, ti materijali koji do sada nisu bili dostupni javnosti, otkrivaju do u tančina mehanizam jedne od najvećih krijumčarskih operacija u Evropi posljednjih godina. Radi se i o svojevrsnom ,,mafijaškom ratu” koji je obuhvatao deset zemalja – pored Italije i Crne Gore, takođe i Srbiju, Hrvatsku, Grčku, Njemačku, Švajcarsku, Kipar, Holandiju, Lihtenštajn, Arubu i Sjedinjene Američke Države.

Prema navodima italijanske optužnice, od 1994. do 2002, u vrijeme Đukanovićeve vladavine, Crna Gora je bila raj za šverc cigareta u kojem su učestvovala dva italijanska kartela: Napuljska mafija, poznata kao Kamora i klan Sakra Korona Unita, koji je smješten u regiji Pulja.

KARTELI MAFIJE: Oba kartela su proširile posao na Crnu Goru. U sudskoj dokumentaciji se navodi da je tokom tih osam godina iz Crne Gore krijumčareno nevjerovatnih milijardu cigareta svakog mjeseca, 100.000 kartona, uglavnom marke Marlboro i Marlboro Light. Te neoporezovane cigarete mafija u Italiji prodavala je na crnom tržištu.

Navodno su Šelzijevi isljednici iz DIA pretresli stan Dušanke Jeknić u Milanu u julu 2003, pošto je ona napustila Italiju plašeći se najgoreg. No, iza sebe je, po Espresu, ostavila zlatni rudnik: rokovnike, bilješke i telefonske imenike sa brojevima telefona Mila Đukanovića, njegovog brata Aca i ,,Caneta” – nadimak osumnjičenog ,,mozga operacije” Subotića. Među bilješkama su se nalazili i kodovi dva aviona koji su korišteni da novac zarađen na crno bude prebačen na Kipar.

Na spisku osumnjičenih nalazi se i sedam osoba koje nisu porijeklom s područja bivše Jugoslavije. Svi su oni, između ostalog, optuženi za povezivanje sa mafijom sa ciljem krijumčarenja duhana.

ŠVAJCARSKI PROCES: Suđenje u Švajcarskoj italijanski mediji nazivaju Montekristo po klasičnom djelu svjetske književnosti Grof Montekristo. Zasnovano je na podacima koje su švajcarski istražni organi prikupili prateći rezultate tužilaštva u Bariju.

Švajcarske vlasti smatraju da je tokom jedne decenije mafija svoj prljavi novac iz Crne Gore prala uz pomoć posrednika u mjenjačnicama novca u Luganu u Švajcarskoj. Očekuje se da bi suđenje devetorici optuženih, među kojima se nalaze i švajcarski, italijanski, francuski i španski državljani, moglo biti završeno do kraja juna. Među optuženima je i Franko Dela Tore (66), koga smatraju vođom bande i osoba kojoj su, navodno, vlasti u Podgorici početkom 1990-tih dale licencu da u Crnu Goru uvozi cigarete, koje su kasnije krijumčarskim kanalima unošene u Italiju.

Procjena je Espresa da će oba sudska postupka privući pažnju briselskih funkcionera u čijoj je nadležnosti proširenje Evropske unije i razmatranje kandidature koju je Crna Gora podnijela krajem 2008. ,,Đukanovićev diplomatski imunitet ne može spriječiti da ovi postupci iznesu na vidjelo sve što se dešavalo u ovoj zemlji koja je godinama djelovala van zakona”, komentarisao je italijanski novinar.

Visoki policijski funkcioneri u Uniji vjeruju da je ova krijumčarska ruta danas ugašena. „No, mnoga neugodna pitanja o ulozi kriminala i korupcije u Crnoj Gori, tokom godina u kojima je Đukanović navodno rukovodio sivim tržištem, ostala su neodgovorena, a upravo je to ono što interesuje zvaničnike EU,” primjetio je autor Sisti. Prema Espresu, neke države članice EU, prije svih Belgija i Njemačka, i dalje su skeptične koliko je Crna Gora spremna da se priključi Uniji.

NOVAC FAMILIJE: List dalje podsjeća kako je Đukanović svojevremeno izjavio da se krijumčarenju pribjeglo kako bi bile zarađene devize tokom međunarodnih sankcija prema SRJ, odnosno Srbiji i Crnoj Gori 1990-tih. Takođe je rekao i da prihodima od ove trgovine nije punio svoje džepove.

Međutim, to je tema drugog članka, ICIJ je došao do podataka da Milo Đukanović posjeduje ili kontroliše imovinu i dionice u vrijednosti najmanje 14,7 miliona američkih dolara, njegov brat Aco 167 miliona, a sestra Ana oko 3,5 miliona dolara.

Otkrića novinara ICIJ su u suprotnosti sa Đukanovićevom državničkom platom koja nikada nije prešla mjesečni iznos od 1.700 američkih dolara. „Đukanović je odbio dati komentar za ovu priču,” naveli su autori članka. Đukanović u svojim imovinskim kartonima, počevši od 2005, ne navodi druga primanja. Prema podacima sa posljednjeg imovinskog kartona, njegova supruga Lidija ima nešto veću platu od premijerove. Prema podacima koje su prikupili novinari ICIJ, premijerov sin, Blažo, inače student, zarađuje oko 15.000 američkih dolara mjesečno od izdavanja poslovnog prostora koji je dobio na poklon od strica Aca.

Kako je porodica stekla ovo bogatstvo novinarima ICIJ nije baš najjasnije. Oni navode kritičare koji tvrde da je Đukanović sklopio mnoge unosne poslove, te da se kao premijer našao nekoliko puta u sukobu interesa. Po njima je odličan primer toga privatizacija Nikšićke banke, sada Prve banke.

Espreso prenosi ocjene upućenih da država Crna Gora više ne sponzoriše krijumčarenje, ali da kontroverzna prošlost ne da premijeru Đukanoviću i njegovoj zemlji mira već čitavih 15 godina. „Koliko li će biti uspješan u ubjeđivanju EU da su on i njegova vlada zaista očistili Crnu Goru od kriminala, moglo bi zavisiti od ishoda suđenja u Italiji i Švajcarskoj tokom ovog ljeta,” poručuje uticajni milanski magazin.

KO SU I ŠTA RADE

MILO ĐUKANOVIĆ, koga je Tužilaštvo u Bariju sumnjičilo kao vođu organizovone mafijaške grupe, čiji je slučaj arhiviran, i dalje je na čelu DPS-a, u martu je proslavio apsolutnu pobjedu svoje koalicije, koja mu je donijela šesti premijerski mandat. Paralelno sa širenjem moći, proširila se lična imovina i imovina familije, najdugovječnijeg balkanskog lidera, nakon pada komunizma.

BRANIMIR MIĆUNOVIĆ, prema listu Vijesti, drugi na ljestvici moći u Crnoj Gori, odmah iza Mila Đukanovića. Ovaj kontroverzni Nikšićanin, čije se ime izgovara sa strahom u poslovima je igara na sreću, ima razgranate biznise u Budvi. Jedan od partnera u budvanskoj Marini porodici Mićunović je sin Svetozara Marovića, Marko. Mićunovića je nedavno pominjao beogradski Insajder u seriji o fudbalskoj mafiji. Poslije svjedočenja u Insajderu novinar iz Bara, Mladen Stojović, brutalno je napadnut u svom stanu, lice mu je izbodeno oštrim predmetima. Mićunović je blizak prijatelj premijera Đukanovića.

DUŠANKA PEŠIĆ JEKNIĆ, nekadašnja predstavnica crnogorske vlade u Milanu, sada je broj dva u Ambasadi Crne Gore u Sloveniji. U Ljubljani je, među diplomatama, poznata po životu na visokoj nozi, skupom automobilu koji vozi, i odjeći čuvenih svjetskih kreatora. Jedno vrijeme, nakon bijega iz Milana, bila je neraspoređena i nije napuštala zemlju. Bliska je prijateljica premijera Đukanovića.

MIROSLAV IVANIŠEVIĆ, dugogodišnji potpredsjednik vlade i ministar finansija u više Đukanovićevih vlada, sada je na čelu Državne revizorske institucije, čiji je predsjednik Savjeta. Ovaj institut trebalo bi da doprinese transparentnosti poslovanja crnogorskih državnih organa i javnih preduzeća. Izvještaji ove institucije već su ustalasali javnost, zbog podataka o ogromnim otpremninama za funkcionere nekih javnih institucija.

VESELIN BAROVIĆ, funkcioner košarkaškog saveza bivše SRJ i KK Budućnost jedan je od najpoznatijih crnogorskih biznismena. Posjeduje više preduzeća koja su nekada pripadala države, a do kojih je došao u procesu privatizacije – od ulcinjske Solane, preko bjelopoljske Rade, do kotorskog HTP Fjorda. Barović je i jedan od glavnih akcionara Eurofonda i bio je jedan od glavnih učesnika velikih berzanskih igara, u kojima je preuzimao akcije poznatih preduzeća, kao što su KAP, Rudnici uglja u Pljevljima i tako dalje. Prošle sedmice njegov fond je za dionice Elektroprivrede uzeo 45 miliona eura. Blizak je prijatelj premijera Đukanovića.

BRANKO VUJOŠEVIĆ, nekadašnji direktor Duvanskog kombinata i firme MTT, u kojoj je bio skupa sa Barovićem, a koja se prema italijanskim istražiteljima bavila sumnjivim duvanskim poslovima. Vujošević je takođe bio košarkaški djelatnik, bio je predsjednik KK Budućnost. Danas ima razgranate različite poslove, uglavnom vezane za trgovinu.

Stanko Subotić Cane, srpski biznismen, protiv koga se vodi više procesa. Doskorašnji vlasnik zemljišta na ostrvu Sveti Nikola i distributivne kuće Futura. I u turizmu na Svetom Nikoli, i u poslovima distribucije u Crnoj Gori imao je velike planove, koji su se izjalovili, nakon što je Srbija raspisala Interpolovu potjernicu protiv njega, radi navodnog krijumčarenja cigareta. Cane na Svetom Stefanu ima luksuznu vilu i više parcela na kojima je namjeravao da gradi turistički kompleks. Blizak je prijatelj premijera Đukanovića.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo