MONITORING
Opljačkaj, zatrpaj, zaboravi

Treći put u posljednje tri godine radnici nikšićkih Rudnika boksita silaze u rudarsko okno, kilometrima pod zemlju, kako bi nadležne natjerali da ispune makar dio onoga što im je garantovano kolektivnim ugovorom i radnim zakonodavstvom.
Tako je 30-ak rudara prije petnaestak dana sišlo u jamu Biočki stan, nakon zahtjeva da im Vlada pozajmi 320 hiljada za isplatu septembarske i dijela oktobarske zarade.
Premijer Milo Đukanović prećutao je njihov zahtjev, potpredsjednik Vujica Lazović odbio ultumatum, a predstavnik Vlade u bordu Boksita Predrag Stamatović saopštio da Vlada ne može da pozajmljuje novac privatnim preduzećima. I pojasnio: ,,To nećemo raditi ni ovoga puta, ali ćemo do sjednice vlade naći pravni osnov za podršku Rudniku Boksita”.
Jesenas, uoči parlamentarnih izbora, zvaničnici nijesu štedjeli obećanja. Predsjednik Sindikalne organizacije Boksita Ratko Radulović smatra kako je tada potvrđeno da je njihovo preduzeće od ,,velike važnosti za državu”. Jemac mu je premijer, a nije nevažno – i rođak, Milo Đukanović, lično. ,,Na promotivnoj tribini pred više hiljada građana Đukanović je jasno obećao da neće dozvoliti stečaj u Boksitima. Lično sam uvjeren da neće slagati jer smatra da je za Vladu nastavak rada Rudnika od izuzetnog interesa”, nadao se Radulović.
I pred novogodišnje praznike Vlada je pomogla preostalim radnicima Boksita. Svakome po hiljadu eura. Kako i zašto, ostalo je sporno. Radulović je tada objašnjavao: ,,Ta isplata ne odnosi se na zaostale zarade već je u pitanju, kako mi je pojašnjeno, pomoć radnicima. Realno nema više novca, jer mi od novembra 2011. nijesmo proizveli ni tonu rude, a prodali smo malu količinu boksita sa lagera”. Vlada je novac obezbijedila kada je bilo izvjesno da će, uz dolazeće predsjedničke, i lokalni izbori u Nikšiću biti ponoviljeni. Zakonski osnov za kupovinu glasova niko nije pominjao.
Danas, Lazoviću, Stamatoviću i društvu problematična se čini ideja da država pozajmljuje novac privatnim preduzećima. Kao da našim novcem nijesu isplaćivani krediti koje su uzeli i potrošili vlasnici Željezare, Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita, kao što su pokrivani dugovi Prve banke, a garantovani krediti kojima su biznismeni bliski vlastima kupovali nekretnine diljem Crne Gore. Ova vlast je već našim novcem isplaćivala (za naše uslove astronomske) otpremnine radnicima privatizovanih preduzeća, pa zahtjev rudara ne predstavlja presedan. Otpremnine su državnim novcem plaćane i zapošljenima koji su išli u penziju iz privatnih kompanija u stečaju.
Jedini argument kojim bi se moglo opravdati razbacivanje imovinom poreskih obveznika jeste činjenica da su vlasti, u kontinuitetu, bile u dilu sa tzv. investitorima koji su pljačkali i upropaštavali privatizovana preduzeća.
Konkretno, na primjeru Rudnika boksita: predstavnici Crne Gore (Branimir Gvozdenović, Branko Vujović, Veselin Grbović i Radonja Minić) dogovorili su, u Moskvi u oktobru 2005, uslove pod kojima će Rusal Olega Deripaske uz KAP preuzeti i Rudnike boksita. Dogovoreni koncesioni Ugovor o pravu na eksploataciju rude iz reona Nikšićka Župa predviđa da Vlada ima pravo da raskine ugovor u slučaju da koncesionar postane nelikvidan, ne obavlja djelatnost godinu, ili ne kopa rudu u skladu sa dinamikom i količinom utvrđenom Ugovorom (650 hiljada tona godišnje). Iako su sva tri uslova godinama zadovoljena, Vlada nikada nije postavila pitanje oduzimanja koncesije. Da se to desilo, došlo bi do raskida i kupoprodajnog ugovora vezanog za akcije Rudnika boksita i Kombinata aluminijuma koje je Đukanovićeva Vlada 2005. prodala Deripaskinim of-šor kompanijama.
Ovako, Rudnici boksita ne rade. Kompaniju je nakon privatizacije napustilo oko hiljadu zapošljenih. Otpremnine, u prosjeku 25.000 eura, isplaćene su im državnim novcem i prodajom imovine Rudnika. Rusi su, ne ulažući ništa, za 2,5 miliona prodali vilu u Herceg Novom, Klub rudara u Nikšiću, firmin udio u hotelu Metalurg, pogone transporta i prerade i hiljade kvadrata zemljišta. Prva banka ima hipoteku na upravnu zgradu Rudnika. CKB od oktobra traži da se u kompaniju uvede stečaj, a odluka se prolongira zahvaljujući pritiscima na sud koji stižu iz Podgorice i Nikšića.
Godinama KAP ne koristi boksit iz Nikšića već uvozi glinicu. Pitanje je može li se Fabrika glinice, u stanju u kome se nalazi, osposobiti za novu proizvodnju. Planovi predočeni iz Vlade – prema kome će broj zapošljenih u KAP-u biti smanjen sa sadašnjih 1.200 na 500 radnika ne ostavljaju dilemu – taj pogon će biti ugašen. I ne samo on. Kombinat aluminijuma biće sveden na Elektrolizu. Iz nekadašnjeg repro-lanca već su ispali Boksiti, Željeznica, Luka Bar, dok za EPCG mjesta ima samo pod uslovom da vlasnik KAP-a ne plaća struju.
Suočeni sa beznađem, nikšićki rudari su podigli ulog. Umjesto pozajmice od 320 hiljada, sada su od Vlade zahtijevali da im isplati sedam zaostalih zarada iz prošle i ove godine i obezbijedi pokretanje proizvodnje u Boksitima. U suprotnom, zaprijetili su, blokiraće ulaz u jamu i u njoj započeti štrajk glađu i žeđu. Tek tada su iz Đukanovićevog kabineta ponudili pozajmicu za septembarsku i oktobarsku platu (problematičan pravni osnov više nijesu pominjali). Kasno. Utovarna lopata je blokirala ulaz u Biočki stan a dobrovoljno zatočeni rudari su saopštili odluku da ,,prekinu svaki kontakt sa javnošću”.
U isto vrijeme, predsjednik Sindikata aluminijuma Rade Krivokapić u Podgorici je razgovarao sa ministrom ekonomije Vladimirom Kavarićem. ,,Tražili smo da nam resorni ministar pojasni zaključke Skupštine, ali nijesmo dobili konkretna objašnjenja, jer ih ni ministar nema”, naveo je Krivokapić. I obećao: ,,Mi nemamo jamu, nego nam ostaje ulica”. Krivokapić je razgovarao i sa izvršnim direktorom KAP-a Jurijem Moisejevim. I Rus kaže kako ne shvata zaključke parlamenta. Sve to baš obećava srećan kraj.
O nevoljama radnika Boksita i eventualnoj solidarnosti sa njihovim protestom, smanjenim platama u KAP-u ili najavi da će u Dajbabama ostati da radi tek četvrtina onih koji su 2005. dočekali Deripaskine menadžere – Krivokapić i njegovi sagovornici nijesu progovorili ni riječi.
Krivokapić je, čini se, odustao od vlastitog stava iz 2011, da se njegov sindikat neće miješati u odnose Kombinata i Vlade. ,,Rusi nam ništa ne duguju i to je za nas jedino važno”, govorio je tada, relaksirajući Vladu. Sada mijenja strategiju, ali i dalje duva u jedra izvršne vlasti, vršeći konstantan pritisak na parlament da prihvati ultimatum Deripaske i Đukanovića, i dozvoli da se Rusima isplati 40-50 miliona eura. Za ništa.
Da li su čelnici Sindikata aluminijuma svjesni da bi, bijući tuđu bitku, mogli okrenuti javnost protiv interesa vlastitog članstva?
Da se vratimo rudarima. Postoji rješenje njihovih problema. Dok je Milo Đukanović, kao AB revolucionar osvajao vlast, oni su mu davali podršku. Na mitingu gladnih, avgusta 1989, na čelu povorke demonstranata išao je bager Boksita, čiji su radnici u to vrijeme primali platu od 1.000 do 2.000 maraka.
Dok rudari pod zemljom gladuju, Đukanović se hvali stečenim milionima. ,,Jedno svoje vlasništvo sam pretvorio u drugu formu”, izjavio je potvrđujući da je prodao akcije Prve banke, ,,Sada nemam dionice, imam novac, a vidjeću šta ću s novcem”.
Neka ga pozajmi rudarima. To je način da im vrati dio dugova iz prošlosti, a nas ostale ubijedi u vlastite tvrdnje kako je pametno Deripaski dati 50 miliona državnog novca.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom