Povežite se sa nama

MONITORING

PARALELNA STVARNOST: Direktor policije u zemlji nesigurnih kriminalaca

Objavljeno prije

na

„Biti policajac u današnjem vremenu nije lako”, kazao je tokom proslave Dana MUP-a, direktor Uprave policije Slavko Stojanović. A sudeći po nalazima Stojanovića o bezbjednosnom stanju u Crnoj Gori, on je otkrio paralelnu stvarnost u kojoj građani žive gotovo pa u raju.

Osim što bezbjednosna situacija varira, kako tvrdi bezbjednosni vrh, od „odlične” do „zadovoljavajuće”, u Crnoj Gori po Stojanoviću i premijeru Dušku Markoviću, nema nevinih žrtava. „Ovdje se samo kriminalci osjećaju nesigurno”, primijetio je Stojanović na ovonedjeljnoj proslavi MUP-a. Eto – treba se samo izboriti sa tim crnogorskim nesigurnim kriminalcima. Plus što policajcima u Stojanovićevoj verziji u borbi protiv kriminala treba da pomognu građani, da prijavljuju kriminalce koji drhte. I onda ih Stojanović uhvati. Ništa lakše. Ima vrh MUP-a rašta i slaviti.

Još samo da direktor policije, kad je sve tako bajno, građanima objasni zašto rezultati – izostaju. Svakako bi od njega trebalo tražiti da se, prije nego što zbog nedostataka rezultata podnese ostavku, izvini porodicama svih žrtvi bez kriminalnog dosijea koje su u Crnoj Gori stradale i čije se porodice i građani ovdje zbog toga osjećaju nesigurno. Posebno zbog toga što su krivci za te zločine i dalje na slobodi. Naravno, još se čeka i na izvinjenje Duška Markovića porodicama žrtava koje su stradale u kriminalnim obračunima. Premijer je tvrdio da u tim obračunima stradaju samo kriminalci.

U posljednje dvije decenije crnogorski policajci nijesu rasvijetlili desetine ubistava. Zadnje medijsko brojanje stalo je na 40. Još ne znamo ko su nalogodavci i izvršioci ubistva Duška Jovanovića, urednika Dana ili inspektora Slavoljuba Šćekića, ali i drugih policijskih funkcionera. Jesu li po Stojanoviću oni nevine žrtve ili ne? Još ne znamo ni ko su napadači na novinare, kao u slučaju Tufika Softića koji je više puta napadnut ispred porodičnog praga. Šta kaže Stojanović – da li su članovi njegove porodice kriminalci jer se u ovoj zemlji osjećaju sa pravom nebezbjedno? Ili je mislio da se kriminalci u redovima policije osjećaju nesigurno jer bi jednom neka unutrašnja kontrola, i pravosuđe mogli da počnu da rade svoj posao.

Ne može se svečarskim govorom i akcijom Boka, pompezno reklamiranom u medijima, a u kojoj je policija ove sedmice pretresla imovinu pripadnika članova škaljarskog i kavačkog klana, prekrečiti činjenica da u borbi policije sa tim klanovima, i njihovim međusobnim likvidacijama u kojima je stradalo više od deset osoba (i ne samo članovi kriminalnih grupa) izostaju rezultati. Ubistva ostaju u najvećem broju nerazriješena, a za nalogodavcima se ni ne traga. Takođe, teško se može akcijom Boka zamaskirati to da je jedan od šefova tih klanova samo odšetao u Beograd, bez obzira na aktuelnu optužnicu crnogorskog tužilaštva protiv njega u tom trenutku.

Optužnica protiv Kotoranina Igora Božovića, koji je u policijskim evidencijama označen kao vođa kavačkog klana, podignuta je krajem maja ove godine dok se Božović nalazio na izdržavanju petogodišnje kazne zatvora zbog trgovine skoro 36 kilograma kokaina. On je, iako je nova optužnica u to vrijeme bila potvrđena, iz zatvora izašao početkom avgusta jer tužilaštvo nije tražilo da mu se odredi pritvor, pisao je beogradski Krik, Mreža za istraživanje kriminala i korupcije.

Božovićev advokat Dragoljub Đukanović je nakon njegovog prvog nepojavljivanja na sudu rekao da nije tačno da je njegov klijent pobjegao jer mu nije ni izrečena mjera zabrane napuštanja zemlje.

Da li je vođa škaljarskog klana Jovan Vukotić bio u pravu kada je javno saopštio: „U Crnoj Gori svakog dana ginu i nedužni ljudi – jer prljavi policajci čiste teren samo za njihove prijatelje i to je jedino što ih zanima”? On je kazao da ima spisak korumpiranih policajaca koji su na platnom spisku mafije nakon čega je saopšteno da će unutrašnja kontrola utvrditi te navode. Još čekamo.

Krajem prošle godine, mediji su izračunali da je od kada je Stojanović imenovan za prvog čovjeka policije 20. juna 2013. godine do kraja 2016. dogodilo 12 mafijaskih likvidacija, od kojih je, u tom trenutku bilo riješeno samo jedno – ubistvo Andrije Mrdaka. Premijer Marković je u parlamentu saopštio da je Stojanović „ispunio njegova očekivanja” i da je uspješan direktor policije „što pokazuju i rezultati koje je ostvario u svom mandatu”. Koju je statistiku Marković imao na umu ostalo je nerazjašnjeno. Možda neku iz paralelne stvarnosti. Kao što se ni dan danas ne zna šta je Marković mislio kad je 2015. godine kazao da je „organizovani kriminal nije više problem Crne Gore”.

Da popravi valjda rezultate Stojanović je za svoga savjetnika za bezbijednost u avgustu ove godine postavio Milovana Pavićevića, tokom čijeg se dvogodišnjeg šefovanja kriminalističkom policijom u Crnoj Gori dogodilo desetak mafijaških likvidacija, koje nijesu rasvijetljene. Pavićević je podnio ostavku početkom ove godine, kako se saopštavalo, upravo zbog nedostatka rezultata. Specijalno državno tužilaštvo inače ispituje da li su Pavićević i načelnik Centra bezbjednosti Nikšić Milorad Žižić povezani sa nezakonitim radnjama. Predmet je formiran nakon što je policijski funkcioner Vladan Delić podnio prijavu, u kojoj je optužio Pavićevića i Žižića da se bave kriminalom.

Brojne afere na račun policijskih funkcionera čekaju da budu razriješene. Tako se još čeka da se utrvdi da li su v.d. šefa Odsjeka za sprečavanje organizovanog kriminala i korupcije Dalibor Medojević i inspektor tog Odsjeka Nikola Terzić, kako su optuženi, krivi za nestanak dokumenata i pisama iz kuće Veselina Mujovića a nakon što su ta pisma pothranjena kao dokazi u policiji. I to se desilo za vrijeme otkako je Stojanović šef policije.

Čekamo i da Stojanović podnese odgovornost za zataškavanje slučajeva torture i nasilja u oktobru 2015. Kao i zbog toga što je štitio svog podređenog Radosava Lješkovića koji je nedavno u ZIKS-u u Spužu započeo izdržavanje petomjesečne kazne jer je prikrivao pripadnike SAJ koji su brutalno tukli građane u noći protesta 24. oktobra 2015. Lješkovića i tamo ima ko da štiti. Nedavno su objavljene tvrdnje zatvorenika da komandant SAJ-a služi kaznu u uslovima dostojnim kakvog VIP hotelskog aranžmana. Kad završi kaznu vratiće se na posao, pošto mu se brižljivo odmjerila dužina zatvorske kazne. Da je kažnjen sa preko šest mjeseci, to ne bi mogao.

U Crnoj Gori je za sada bezbjedno samo jedno – Stojanovićeva, i funkcije bezbjednosnog vrha. Koliko god bili loši rezultati koje imaju. Ili bahate izjave koje daju dok svira himna.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo