Povežite se sa nama

MONITORING

NOVA STRATEGIJA VLASTI: Koncesionari koji su uništili šume radiće za Vladu

Objavljeno prije

na

Dug koncesionara i korisnika šuma je na početku ove godine, prema podacima Poreske uprave, iznosio preko osam miliona eura. To je znatno više od prihoda koje država čak za dvije godine ubere na osnovu koncesione naknade.

Vlada je nedavno najavila da razmišlja o promjeni modela u kojem ona ima ogromne gubitke, a koncesionari i šumska mafija kupe profit od krčmljenja nacionalnog bogatstva.

Kolike su razmjere pohare najbolje govore vladini dokumenti. Reorganizacija koncepta koncesionog korišćenja šuma je dokument Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja iz septembra ove godine.

Prema prezentovanim podacima prosječna godišnja raspoloživa drvna masa za sječu šuma u državnom vlasništvu je 570.000 kubika, što je trebalo da donosi godišnji prihod od osam i po miliona eura. Međutim, taj nivo prihoda se nije ostvario ni jedne godine od 2007 i početka primjene koncesionog modela korišćenja šuma.

Prihodi od koncesija najveći su bili 2008. kada su iznosili 5,6 miliona, da bi onda padali i 2012. bili samo 2,9, a prošle godine 4,7 miliona.

U praksi se dešavalo da se godišnje iz državnih šuma posječe pola miliona kubika drveta, da se za to od koncesionara naplati nešto manje od četiri miliona eura, a da samo rad Uprave za šume državu košta više pet miliona eura. Samo po toj stavci čist gubitak od preko milion i po eura, koji se godinama ponavlja.

U Vladinom dokumentu se citira izvještaj Državne revizorske komisije u kome su konstatovane brojne nepravilnosti u sprovođenju koncesionih ugovora – nenaplaćivanje koncesione naknade u obimu predviđenom zakonom i neraskidanje koncesionih ugovora koji se ne realizuju.

,,Koncesionari koji su realizovali ugovore uglavnom nijesu postigli svrhu zbog koje su dobili koncesiju, a to je ubrzan razvoj drvne industrije postizanjem što većeg stepena finalizacije proizvoda od drveta. Kao dodatni problem, pojavio se prekomjeren izvoz drvne sirovine u zemlje u okruženju, posebno u Albaniji”, navodi se u Vladinom dokumentu.

Umjesto da kubik drveta, koji ionako dobijaju po povlašćenim cijenama prodaju u Crnoj Gori, povlašćenim koncesionarima se više isplati da u Albaniji ili na Kosovu za njega dobiju znatno višu cijenu. Prošle godine se više stotina hiljada kubika drveta nesmetano i nezakonito izvozilo. Nakon petomjesečne zabrane, Vlada je prošlog mjeseca odobrila izvoz ogrijevnog drveta.

Planovi u vladinim strategijama su bili da se putem koncesija zaposli i što veći broj ljudi. Međutim, kako se procjenjuje da skoro 50 odsto posječene drvne mase ne ulazi u formalne privredne tokove, i pored toga što skoro svako selo na sjeveru ima pilanu, veliki dio zaposlenih u drvopreradi radi na crno.

U vladinom dokumentu se kao ključna slabost sprovođenja koncesija navodi ,,neostvarivanje dovoljnog obima planiranih investicija u šume, posebno u uzgoj i zaštitu šuma, kao i šumsku infrastrukturu, koje su preduslov za održivo gazdovanje šumama”. Prevedeno to znači razrovane puteve, zbog kojih mještani sela sve češće protestuju, neispunjavanje obaveze gradnje novih puteva, bolesti drveća o kojima niko ne vodi računa, nepošumljavanje…

Koliko je država razmazila ,,strateške” koncesionare ilustrativan je primjer najvećeg koncesionara Vektre Jakić, biznismena Dragana Brkovića. Državna revizorska institucija ustanovila je u dva navrata nezakonito smanjenje iznosa za plaćanje koncesija, kao i neraskidanje ugovora zbog neispunjenja uslova ili gomilanja velikih dugova za koncesije. Uprava za šume je nepravilnim obračunom koncesione naknade Vektri Jakić u periodu 2007-2012. neosnovano umanjila javni prihod za iznos od preko milion i po eura. Mimo procedure tom preduzeću je koncesija smanjena od 2013. do 2015. za skoro 900.000 eura, a tokom 2015. je prpolovljena sa više od milion na 583.000.

I pored svega toga Vlada je u martu ove godine Vektri omogućila reprogram duga na pet godina na osnovu koncesija za korišćenje šume. Čak je i odobrila nove doznake za šumu koju nijesu stigli da posječu u periodu stečaja.

Najnovijem vladinom dokumentu za spas šumarstva, prethodila je opsežna Studija reforme organizacije i sistema gazdovanja šumama u Crnoj Gori, koju je za potrebe Vlade uradio slovenački ekspert Franc Ferlin. On predlaže da se za gazdovanje državnim šumama osnuje Privredno društvo Državne šume Crne Gore doo.

Kako je Slovenija, od koje je Crna Gora prepisala koncesiono gazdovanje šumama, taj sistem napustila prošle godine i osnovala državno preduzeće, Ferlin ističe da sadašnji crnogorski model gazdovanja šumama u Evropi ne postoji. Sa izuzetkom Kosova.

,,U Crnoj Gori je takvom procesu, prema navodima starijih šumarskih stručnjaka, kumovala neodgovarajuća politika privatizacije u šumarstvu (krajem devedesetih godina), koja je uništila dotadašnja, dobra šumarska preduzeća (u društvenom vlasništvu), a na račun mnogobrojnih novih, ne-osposobljenih privatnih izvođača radova, koji su kasnije postali i koncesionari”, navodi se u Ferlinovoj studiji. U kojoj se zaključuje da bi ,,eventualni organizacioni korak unazad – ka samostalnom, a unaprijeđenom privrednom entitetu – u Crnoj Gori zbog toga zapravo značio ispravku nekadašnje strateške greške odnosno korak unaprijed, a u skladu sa ‘evropskim’ pravcima”.

U Vladi su ovo primili k znanju: ,,Novim modelom se, radi kvalitetnijeg upravljanja šumskim resursima, povećanja budžetskih prihoda od korišćenja šuma na održivim osnovama i formiranja tržišta drvnih sortimenata, predviđa uvođenje sistema prodaje drvnih sortimenata na šumskim stovarištima, uz prethodno angažovanje privatnog sektora na sječi stabala, izradi drvnih sortimenata i njihovom izvozu na stovarišta u šumi”, saopšteno je nedavno sa sjednice Vlade kojom je predsjedavao premijer Duško Marković.

Nakon što su uništena državna šumarska preduzeća, za račun tajkuna bliskih vlasti, otpuštene hiljade radnika, rasprodata milionska oprema, sada će vlada iz pepela, nanovo, da stvara svoje preduzeće. Ko je kriv za eksperiment i ogromne gubitke, nije pitanje za vladu kontinuiteta.

Vlada će ipak i dalje da zavisi od volje koncesionara koji su umnogome poharali šumsko nacionalno blago. U novoj vladinoj strategiji predložene su mjere – neraspisivanje novih koncesija, ali se navodi i da su pravno obavezujući i neupitni postojeći koncesioni ugovori.

Od 68 koncesionih ugovora koliko ih je potpisano od 2007. aktivno je 18. Ugovor Vektre Jakić traje do 2036, sa Pelengić Trade do 2022, sa Bambis stolarija do 2021, pet ugovora sa, kako se navodi u Vladinom dokumentu, konzorcijumima iz Rožaja su sa rokom važenja do 2019…

Samo još premijer da privatnike nagovori da oni sječu stabala, izrade drvne sortimente i izložu ih na šumskim stovarištima. A vremenom, obećavaju iz Vlade, sav bi se posao organizovao u režiji države, u određenom procentu, kako navode. Do 2036. imaju kada da se organizuju.

UPRAVA ZA ŠUME
Partijsko gazdovanje

,,Crnogorsko šumarstvo se bazira na lugarima – čuvarima šuma, umjesto na šumarskim inženjerima i tehničarima, koji vrše stručne poslove”, navodi se u studiji Franca Ferlina. Broj čuvara šuma iznosi 194 što je 47% zaposlenih ili 60% šumarskih stručnjaka Uprave za šume. On ocjenjuje da je ovakvo stanje sektora gazdovanja šumama vrlo kritično. Dodaje da Slovenija – čuvara šuma uopšte nema. Slovenački stručjak izvodi zaključak da Uprava za šume kod zapošljavanja toliko velikog broja šumara posredno vrši značajnu socijalnu funkciju (omogućavanja zapošljavanja, iako isto prema normativima i ne bi bilo potrebno). No, nije problem samo u broju šumara. Odsjek za šumarski informacioni sistem zapošljava ukupno 15 informatičara. Ispunjenost radnih mjesta je dakle odlična, navodi Ferlin: ,,Bez obzira na brojnost informatičara dosad se kod Uprave za šume koristi jedino email i MS ofice. Međutim, brojni zaposleni, neki i na mjestima gdje se sakupljaju brojni podaci, još uvijek ne upotrebljavaju kompjuter”. Rezultat toga je da se svi ključni podaci i informacije o gazdovanju šumama (doznaci, prijemu, otpremi, koncesijama) još uvijek nalaze samo u knjigama! Pa se onda desi da imamo vrlo različite podatke o ugovorenim i realizovanim sječama šume, o koncesionim naknadama, o neisplaćenim naknadama… Jedne cifre možete naći kod Uprave za šume, druge u Monstatu, treće u Vladinim dokumentima… ,,Zapošljeni u Odsjeku još sve ove poslove obavljaju ‘na ruku’ i ‘pješke’, što je uporedivo sa stanjem u Sloveniji od prije 30 godina”, navodi Ferlin.

 

Opštine ostaju bez značajnih sredstava

TXT: Novim planom gazdovanja šumama, opštine bi mogle ostati bez značajnog dijela prihoda. Njima je do sada od koncesionog kolača išlo 70 odsto prihoda. U planu Uprave za šume za koncesije za prošlu godinu od dva i po miliona planiranih prihoda u državni budžet bi se slilo 770.000 eura a u opštinske milion i osamsto hiljada. Vlada je u novom konceptu naglasila da je ,,stalno povećanje procenta prihoda od koncesija lokalnim upravama, koji na kraju iznosi 70 odsto ostvarenih prihoda na teritoriji lokalne uprave u kojoj se šume koriste, značajno smanjilo mogućnost izdvajanja sredstava iz budžeta za uređenje šuma i šumskog zemljišta i gotovo onemogućilo sve potrebne investicije u šume”. Ferlin je u svojoj studiji predložio da se procenat koji dobijaju opštine od koncesionih naknada smanji na 25 odsto. Pozivajući se na iskustva Hrvatske i Srbije gdje je taj procenat, kako tvrdi, najmanje šest puta manji od sadašnjeg u Crnoj Gori. No, za to je neophodna izmjena Zakona o finansiranju lokalnih samouprava, kao i definisanje obaveza lokalnih samouprava za namjensku upotrebu ovih sredstava, npr. za izgradnju seoske ili šumske putne infrastrukture.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 


Boris Raonić
, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LOKALNE VLASTI – DRŽAVNA GLAVOBOLJA: Đe se đede većina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu. U Podgorici i Budvi se (bezuspješno) pregovara, kotorski izbori nijesu završeni, a dolaze Berane, Nikšić… Šavnik su svi zaboravili

 

Dva mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora u Podgorici i mjesec od proglašenja njihovih konačnih rezultata, Glavni grad dobio je novi parlament. Partijski mandati su personalizovani i novoizabrani odbornici su zauzeli svoja mjesta. Ali još nema nagovještaja o tome ko bi od njih mogao biti dio većine, a ko opozicija. A vrijeme curi. Ukoliko odgovor na to pitanje ne dobijemo do kraja godine, Podgorici predstoje novi izbori.

Jelena Borovinić Bojović, sada već bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, inicirala je u ime koalicije Za budućnost Podgorice sastanak predstavnika partija i pokreta koji su nakon prethodnih lokalnih izbora bili dio gradskih vlasti. Do proljetošnjeg razlaza. Pozivu se  nijesu odazvali predstavnici koalicije Pokret za Podgoricu-URA, pa sve opcije za dogovor i dalje ostaju otvorene.

Podsjetimo, iz koalicije koju personifikuju predsjednik države Jakov Milatović i  bivši premijer Dritan Abazović ignorisali su i poziv  koji je na njihovu adresu stigao iz DPS-a. Tada su se izgovorili radom na postizbornoj platformi koju će ponuditi potencijalnim koalicionim partnerima. Ove nedjelje su, umjesto susreta sa zvaničnicima ZBCG i koalicije Demokrata i PES-a, istu predstavili javnosti. Ključno u tom dokumentu je da u njemu ne piše kako Luka Rakčević mora biti gradonačelnik Podgorice. Iako je ponovljeno da ostaju pri stavu kako je Rakčević najbolji od svih mogućih kandidata. Ali su, izgleda, i oni svjesni da im postizborna matematika ne daje za pravo da u predstojeće pregovore ulaze sa pozicije sve ili ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN ĆOĆO  BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

 

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo