Povežite se sa nama

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Nacionalizam se ne može pobijediti nacionalizmom

Objavljeno prije

na

Crna Gora je imala istorijsku šansu da nakon referenduma izgradi građansku državu. Ne samo da je nije iskoristila, nego ni iz jedne propuštene šanse nije ništa naučila i zato danas imamo ovo histerično busanje u kolektivistička prsa, nacionalistički kič, rovovska ukopavanja

 

MONITOR: Kako vidite usvajanje Zakona o predsjedniku, i sve reakcije potom?

PETRIČEVIĆ: Crnogorsku političku scenu poslije prve oprezno probuđene nade neposredno nakon posljednjih parlamentarnih izbora, vidim kao zakucavanje čavla po čavla u lijes budućnosti. U ovom slučaju u lijes pravne države koja funkcioniše u okviru svojih ustavnih i zakonskih ograničenja. Zakon o predsjedniku, odlaganje lokalnih izbora, formiranje nove opštine tokom već započetog izbornog procesa, sve to vidim kao jednu bahatu i opasnu, iako ne i novu igru kojom se nastavlja sa daljim urušavanjem institucija, sa javašlukom tzv. političkih elita koje su nas dovele ne samo do ekonomske, društvene, institucionalne, već i ustavne krize iz koje ne vidim da mi umijemo, a da oni žele izaći. Imam utisak da anomija, haos, brlog koji su napravili političari, sramim se reći – naši – njima zapravo odgovara upravo stoga što ne odgovaraju građanima koji ih, izgleda, niti mogu, niti žele kazniti. Koliko nam treba da kažemo – dosta? Bojim se odgovora na to pitanje i toga koliko nas višedecenijsko trpljenje mijenja i deformira. Bojim se toga ko smo i ko ćemo biti, sjutra, za godinu.

MONITOR: Kako to da nikako ne izlazimo iz tenzija i identitetskih priča?

PETRIČEVIĆ: Ne znam. Ne mogu da vjerujem da nismo u stanju da iskočimo iz tog zlog kruga zle krvi koja se ne umiruje. Ta neprestana, patetična autoviktimizacija je jedna od najjačih kočnica na putu izlaska iz višestruke, permanentne krize u kojoj se nalazimo. Moje nepopularno mišljenje je da politizovani identitet nije i ne može biti održiv osnov političke zajednice, prije svega zato što je isključujuć, zato što dubinski onemogućava prihvatanje onih sa kojima se ne identifikujemo, koje u najboljem slučaju tolerišemo, u lošijem trpimo, u gorem izopštavamo, u najgorem to činimo pod fizičkom prinudom – ratnim nasiljem. Onemogućivši generacijama koje dolaze izlazak iz beskonačne identitetske petlje hranjene vlastitim resentimanom, učinivši ih nespremnim da se suoče sa prošlošću i preuzmu „odgovornost za vlastito punoljetstvo”. U duboko podijeljenom društvu kao što je ovo crnogorsko, zapravo je opasno ne biti ni na jednoj strani. Sumnjivi ste i odbojni i „svojim” i „njihovim”, rizačan ste izbor za bilo što, čak i za zaposlenje koje bi vam prema referencama pripadalo, ali za koje vas nijedna pripadnost ne preporučuje, u društvu u kom je pripadnost sve, a integritet krajnje fleksibilna kategorija. Nacionalizam se ne može pobijediti nacionalizmom i svaka je njegova pobjeda Pirova i privremena, o tome najbolje svjedoči prošlost ovih prostora. Crna Gora je imala istorijsku šansu da nakon referenduma izgradi građansku državu, uređeni sistem socijalne pravde u kojoj bi svaki nacionalizam postao izlišan i smiješan. Ne samo da je nije iskoristila, nego ni iz jedne propuštene šanse nije ništa naučila i zato danas imamo ovo histerično busanje u kolektivistička prsa, nacionalistički kič, rovovska ukopavanja.

MONITOR: Kako biste okarakterisali političku scenu Crne Gore?

PETRIČEVIĆ: Kao Dan mrmota lišen melodrame i nade, kao jednu žalosnu farsu, besramnu i beskonačnu predizbornu kampanju. Najveći problem predstavlja potpuni nedostatak odgovornosti za rečeno, obećano, učinjeno ili neučinjeno. Zloupotrebe i pljačka ostaju sekundarne. Uvijek ih je bilo, uvijek će ih biti, ali – u kojoj mjeri – to zavisi isključivo od postojanja ili nepostojanja krivične, političke, pa ako hoćete i moralne odgovornosti. Kada je neko od crnogorskih političara/ki odgovarao za kršenje, izvinjavam se – kreativno tumačenje Ustava i zakona? Kada je neko nadoknadio ili odrobijao štetu koju je prouzrokovao? Ne, oni padnu u depresiju i nestanu iz zemlje, razbole se i tihuju ili se maskiraju u ambasadore, biznismene, univerzitetske profesore, eksperte i savjetnike i dalje vedre i oblače uz pune džepove i obezbijeđen podmladak, razumije se.

MONITOR: Šta je izlaz iz ove krize?

PETRIČEVIĆ: Strategije izlaska su moguće i zamislive, ali malo vjerovatne u dogledno vrijeme, u to najbolje uvjerava besprekoran niz propuštenih prilika i tvrdoglava istrajnost kojom opstaje iznevjeravanje predizbornih dogovora i obećanja koje niko više ne uzima za ozbiljno. Mi smo se na iznevjeravanje navikli, ne iznenađujemo se kada lažu, obmanjuju, obrnu za 180 stepeni, uvijek nepogrešivo slijedeći smjer vlastitih partikularnih interesa. Kako se ko domogne vlasti, tako principe ostavi po strani. Dotrajale političke elite nisu bile dorasle, pa su se velike nade polagale u nove političke subjekte koji je trebalo da artikulišu i operacionalizuju viziju građanske Crne Gore. Umjesto toga bi u trgovini sa DPS-om proćerdale vlastiti kredibilitet i obnovili reakcionarne nacionalističke snage.  I tako godinama, od Pokreta za promjene, preko Pozitivne, do URE. Onda se ne treba čuditi što opstaje, obnavlja se i raste povjerenje u nacionalističke ekstreme, pouzdane alternative neuspjelim, od strane DPS-a kooptiranim i bez relevantnog ostatka svarenim građanskim eksperimentima. Pa ipak, i dalje vjerujem da samo nedvosmisleno antifašistička, feministička, lijeva i prema okruženju odgovorna politika može da predstavlja održivi izbor i izlaz. I ja ću nastaviti da se izlažem riziku da ispadnem naivna i dajem podršku onome što može da iznikne na temelju ovih načela, ma koliko trajalo, ma koliko malobrojno bilo i ma kakvu sudbinu imalo.

MONITOR: Blokada Ustavnog suda proizvodi brojne negativne posljedice. U Podgorici DIK nije proglasila rezultate izbora, u Šavniku se još glasa. Kako vidite situaciju nakon održavanja lokalnih izbora?

PETRIČEVIĆ: Mediji nas svakodnevno obavještavaju da ne postoje ni naznake rješavanja političke i institucionalne krize jer niko od političara koji u njemu učestvuju nije iskreno za dijalog. Što onda rade u politici ako nemaju kapaciteta za dijalog? Ovi su se majstori mnogo razigrali pa su u čvor vezali vlastito kolo, što ne bi bio problem da se ne prebija preko leđa „naroda”, kojega se doduše redovito pominje u govorima, ali prema kome se odnosi kao prema teletu koje treba opčiniti jednom u četiri godine i ostaviti da blene pred šarenim vratima do narednih izbora. Šalu na stranu, ogroman je problem to što se građani tretiraju kao sredstvo rutinske i formalne legitimizacije vlasti, a ne kao nosilac suvereniteta.

Velika izlaznost i velika polarizacija, kao i nekoliko opština sa apsolutnom partijskom dominacijom garantuju opstanak nepromijenjene vladajuće logike isključivosti, zazora, proizvodnje i redovnog održavanja neprijateljskih figura. Ustajali i predvidivi politički igrokaz i dalje je u stanju da drži pažnju teledirigovanih glasača, dok se iza njegovih kulisa demontira pravna država, profesionalno i dostupno javno zdravstvo i školstvo, prostorno planiranje i zaštita okoline – sve ono što bi trebalo da bude posao odgovornih političara, a ne kukumakanje, opanjkavanje, raspoređivanje po dubini i selekcija organizovanih kriminalnih grupa koje se uklapaju u partijski plan i program.

MONITOR: Šta su poruke građana na lokalnim izborima?

PETRIČEVIĆ: Da ne prepoznaju alternativu postojećem. Oprobani recepti uspijevaju, provjereni zapleti „rade”, osiromašene i ponižene lako je regrutovati u mrzitelje i progonitelje, kriza kapitalizma sebi odgovara fašizmom – nije odgovorna vladajuća klasa koja vas je eksploatisala i opljačkala nego Jevreji, imigranti, „milogorci”, „posrbice”…  Veliki uspjeh novoformirane partije za mene ne predstavlja ozbiljan kontraargument jer ni ona ne predstavlja alternativu, već samo novo ruho tradicionalizma i viskorizičnog ekonomskog eksperimentisanja u savremenoj verziji „mladih, lijepih i pametnih”, nekakva AB revolucija 2.0 u diskretnom klero-ključu. Ono što je davalo drugačije znakove života ostalo je ispod cenzusa.

No, to ne mora nužno da obeshrabri. Kao što se evropska radikalna desnica u početku stidljivo gnijezdila pod cenzusom da bi se kasnije razularila i preuzela ponegdje i vodeće pozicije, to može učiniti i njezina alternativa. Naravno, zadatak alternative je teži i zahtjevniji, a njegova realizacija sporija i neizvjesnija.

 

Ako se reciprocitet postavi kao preduslov suočavanja s prošlošću, nikad je neće biti

MONITOR: Sudeći prema posljednjem Izvještaju EK, mnogo toga ne mrda s mjesta. Jedno je suočavanje s ratnom prošlošću.

PETRIČEVIĆ: Farsa sa postavljanjem spomen ploče u Morinju najbolje ilustruje mjeru i prirodu odgovornosti crnogorske vlasti prema zločinu koji se desio na teritoriji ove države.

NVO koje se bave suočavanjem s prošlošću godinama insistiraju na obilježavanju mjesta stradanja u Crnoj Gori, pa tako i stradanja ratnih zarobljenika sa područja dubrovačke regije u Morinju. U tom je smislu Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje podnijela inicijativu Opštini Kotor za postavljanje spomen obilježja 2019. godine, ali bez uspjeha, budući da je Opština inicijativu jedne NVO tretirala kao zahtjev za postavljanje spomen obilježja i tražila od nje da ispuni uslove predviđene nadležnim zakonom, dostavi podatke o vrsti i veličini spomen-obilježja, predlog teksta koji će biti ispisan na spomen-obilježju,  predlog idejnog rješenja spomen-obilježja, saglasnost vlasnika… Na tridesetogodišnjicu zločina 2021. godine Anima, Akcija za ljudska prava i CGO uputili su Opštini ponovljenu inicijativu . Ni godinu dana kasnije ove organizacije nisu dobile odgovor, ali su zato ploču, nekoliko dana nakon obljetnice, postavili ministri.

Treba se potruditi pa se nakon više od trideset godina iznova osramotiti, navodno, odajući počast logorskim žrtvama, a zapravo instrumentalizujući njihovu patnju za potrebe predizborne kampanje. Nema odavanja počasti bez preuzimanja odgovornosti. Ploča treba da bude podignuta, ali na način propisan zakonom i sa sadržinom koja nadilazi piljarsko političarenje uoči izbora, sa sadržinom kojom se prihvata i izjavljuje odgovornost za učinjeno, a ne vrši autoaboliranje skrivanjem iza dežurnih, ma koliko očitih i užasnih bauka. No, protivljenje postavljanju ploče nije dolazilo samo sa ove strane, već mnogo glasnije sa one koja je ometala i sam čin otkrivanja spomen obilježja, pozivajući se na žrtve iz Crne Gore u ratu u Hrvatskoj. „Nisu ni oni priznali naše žrtve, zašto bismo mi priznali njihove?” – ta naopaka logika blokira ostvarenje tranzicione pravde u svom dubokom nerazumijevanju njene prirode i svrhe. Ako se reciprocitet procesa suočavanja sa prošlošću postavi kao njegov preduslov – nikada ga neće biti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo