Kada se ovih dana sa juga Crne Gore, iz pravca Cetinja, pristiže u Podgoricu, velika je vjerovatnoća da vas na ulazu u urbani dio grada, dočeka beogradski novinar Petar Luković! U natprirodnoj veličini: na ogromnom video-bimu Lutrije Crne Gore, u sklopu tržnog centra Kruševac, danonoćno se emituju kadrovi sa medijske konferencije Vladimira Bebe Popovića i Vlade Crne Gore Riječ, slika i neprijatelj, održane prošle sedmice, na kojoj je Luković, u jakoj konkurenciji, imao zapaženu rolu. Hajka na neistomišljenike režima ne jenjava. Konferencija i dalje traje.

Nije Luković slučajno dospio na narečeni video-bim. Nije riječ o bilo čijem video-bimu, niti programu, koji se tu emituje: Lutrija i televizija 777, koja je jedan od stubova medijske režimske kampanje, u rukama su Save Grbovića zvanog Džigi, u ulozi predsjednika Odbora direktora. Grbović je najbliži saradnik moćnog Branislava Mićunovića (njegova kćerka Andrea u Upravnom je odboru Lutrije), Đukanovićevog intimusa i ,,kolege” sa italijanske optužnice za šverc cigaretama, koji je prema raspoloživim podacima prvi čovjek crnogorskog podzemlja.

Srodne duše: Lukovićeva retorika, demonstrirana i tokom Konferencije, glede kritički nastojenih crnogorskih glasila Vijesti, Monitora, Dana poklapa se sa Grbovićevom. Očigledno, isti im je izvor. Lanjskog proljeća prošle godine Grbović je novinarima Vijesti Zdravku Vučiniću i Rajku Miliću, sa mejla Udruženja priređivača igara na sreću (koje je osnovao sa Mićunovićem), poslao pjesmu u kojoj se govori o smrti, nekog Rajka (modifikovani tekst Zanine pjesme Rajko Kokorajko).

Čim je Konferencija formalno okončana, a nastavljena da se bjesomučno vrti na domaćim ispostavama režima, Grbovićevoj TV 777 i Mitrovićevom Pink M-u (tu je i državna TVCG), Luković nastavlja kampanju na svom portalu E-novine. U te svrhe ustanovio je i rubriku, E-dnevnik: Pet dana u Podgorici.

Nije taj portal slučajno predvodnik prljave propagande protiv kritičara režima u Crnoj Gori, za tržište Srbije. Pisali smo više puta: značajno mjesto na stranici tog sajta posvećeno je odbrani Stanka Subotića Caneta, takođe Đukanovićevog prijatelja iz duvanskih dana. Subotiću, koji je donedavno bio lice sa Interpolove potjernice, u Srbiji se sudi zbog optužbi da je organizovao kriminalnu grupu koja je krijumčarila cigarete tokom devedesetih godina, time oštetivši budžet za više od 25 miliona eura. Luković je veoma blizak i sa Subotićevim medijskim miljenikom Vladimirom Popovićem, pa je, na E-novinama, postavio i baner njegovog Instituta za javnu politiku, koji je organizator konferencije Riječ, slika i neprijatelj.

Koloplet je ojačan političkim vezama. Luković aktivno promoviše i Đukanovićeve i Subotićeve zajedničke prijatelje (u Facebook zajednici to se zove – mutual friends): Aleksandra Vučića, Tomislava Nikolića i ekipu. Nekada potajni politički prijatelji, iz vremena kada su se sastajali po pariskim hotelima (Ric) javni su partneri od kada su se naprednjaci domogli vlasti. Lukovićev nekritički odnos spram najjačeg političkog centra moći u Srbiji, SNS-u, u otvorenom pismu, oštro je kritikovala Mirjana Miočinović.

,,Vi ste, poštovani Petre Lukoviću, preuzeli na sebe izgradnju carskog puta za političara o kome bi vam, ako ne razum (kao i svaki razum odveć podložan kompromisima), a ono intuicija mogla govoriti stvari koje bi trebalo da vas navedu na oprez. Vi, međutim, ne samo da nemate opreza, već ste izgubili svaku meru u podršci koju mu pružate i to na jedan vrlo pervertiran način: vi mu ne upućujete lično pohvale (nešto vam ipak govori da to nije mudro), vi se samo trudite, uporno i dostojno jedino bezrezervnog pristalice, da uklonite svaku kritičku reč, čak i kad je upućena od ljudi koje, bar za sad, poštujete”.

Ovaj dio mozaika neophodno je pomenuti kada se ima u vidu Lukovićevo zapaženo učešće i na Konferenciji Riječ, slika i neprijatelj, i nakon nje, do danas. Jer, uzmimo strani izvor – najugledniji francuski internet portal za Balkan, sa petnaestogodišnjom tradicijom, Le Courrier des Balkans: ,,Glavni cilj ove konferencije bio je napad na nezavisne medije koji su ‘krivi’ što raskrinkavaju autokratski crnogorski režim i njegove veze sa organizovanim kriminalom… Najvažniji cilj konferencije bila je osuda ‘govora mržnje’ rijetkih nezavisnih medija u Crnoj Gori, Monitora i Vijesti. Njihov zločin? Uporno denunciranje oblika autokratskog režima, njegovih veza sa organizovanim kriminalom, skandala koji redovno pucaju u maloj zemlji.”

Courrier des Balkans takođe identifikuje Lukovićevu zapaženu ulogu u kampanji: ,,Srbijanski sajt e-novine, čiji je stalni prioritet da brani interese i imidž poslovnog čovjeka Stanka Caneta Subotića, otišao je još dalje, kvalifikujući, u jednom đubretarskom članku, Monitor, Dan i Vijesti kao ‘četničke’ novine – sramota, kada imamo u vidu neprestani angažman Monitora za nezavisnost Crne Gore, stalno zalaganje protiv rata dok su crnogorski saradnici Beograda, na čelu sa Milom Đukanovićem, ohrabrivale trupe na dubrovačkom frontu”.

Nije samo francuski list, od izvanjaca, tako okarakterisao Bebinu Konferenciju. Novinarka iz Sarajeva Nidžara Ahmetašević, prepoznata po tekstovima o zločinima u BiH, u blogu na portalu balkaninsight.com, koji producira Balkanska mreža istraživačkih novinara (BIRN), učestvovala je u radu Konferencije, i odmah shvatila o kakvom skupu je riječ.

Ubrzo nakon završetka Konferencije objavljuje tekst pod nazivom Pridružila sam se crnogorskom ratu sa ‘neprijateljskim’ medijima (podnaslov: Na medijskom kongresu u Crnoj Gori vidjela sam koliko lako možete biti uvučeni, nesvjesni toga, u zvaničnu demonizaciju ‘neprijateljskih’ medija): ,,Slučajno sam prošle sedmice nerado postala saučesnica onih koji vrše pritisak i zastrašuju medije u Crnoj Gori. Bila sam učesnica konferencije pod nazivom Riječi, slika i neprijatelj. Na kraju je postalo jasno da su neprijatelj u pomenutom naslovu mi, novinari.”

Izneseni drugačiji stav, koji se nije mogao čuti tokom konferencije (ekipi Vijesti zabranjen ulaz; novinarki Sonji Radošević zabranjen pristup uz prijetnju zvanja policije), bio je dovoljan da na Nidžaru Ahmetašević krene hajka. U tome se ističe (hajka traje) Lukovićev portal, koji je uredno na svojim ,,stranicama” prenosio Nidžarine tekstove (Brine me Sarajevo i kada govori i kada šuti; Strah nas je, ministre!; Kako je pobijedio komunizam; Zašto glasamo za ubice?; Kandidati na smetlištu…).

Kredibilna autorka, odjednom za istog Lukovića postaje: ,,Izvjesna Nidžara Ahmetašević”, ,,poremećena žena”, ,,vaginalni simbol otpora”, ,,nadražena Nidžara” … Pa: ,,Počela je da vrišti i da se baca u šiz-grčevima baletskog tipa”, ,,plačipičkasto uvučena u mentalni obrazac mafijaške scenografije”, ,,kreten je kreten”, ,,setim se da sam tog pacijenta video na promociji knjige Šekija Radončića, pitala je gde je ta jebana ‘druga strana”, „jebala je svaka neparna strana”, „ne seri, Nidžara, majke ti”, ,,nisam sanjao Nidžaru, inače bi sve otišlo u qurac krasni”…

Ni domaća režimska agentura nije mogla olako da pređe preko Ahmetaševićkinog mišljenja. Branko Vojičić, nekadašnji direktor TVCG-a i sadašnji kolumnista njihovog portala (urednik izložbe naslovnih naslovnica pretežno crnogorskih glasila – državnih neprijatelja Vijesti, Monitora i Dana – u okviru konferencije Riječ, slika i neprijatelj), u izuzetno podsmjehivačkom i ironičnom tonu piše kako su ,,svi bili polupismeni osim jedne ‘ugledne novinarke’ iz Sarajeva”, te da je ,,Ahmetašević bila u nevolji da opravda svoje prisustvo na konferenciji, (dovoljno je pogledati iz kojih redakcija iz Crne Gore su saradnici sajta za koji piše), pa je naknadno otvorila dušu…”

Vojičić na portalu a izvjesni Milan Mića Jovanović, direktor Foruma za bezbednost i demokratiju iz Beograda (što god to značilo), u državnoj Pobjedi. Ni Jovanović nije imun na drugačije mišljenje: ,,Posle njenog teksta ja mislim da bi trebalo strahovati i od načina na koji su ga Vijesti ‘obradile’ prenoseći ga sa Nidžarinog bloga na sve na manje čitanom, sve manje uticajnom i sve manje potrebnom internet portalu, balkaninsight.com”. Zamislite: Sve manje potrebnom.

Nidžara Ahmetašević u tekstu tvrdi da je bilo šokantno prisustvovati Konferenciji jer je „otvorena samo za učesnike i uz prisustvo samog Premijera”. Jovanović, uzvikuje: ,,Nije tačno!” Pa dodaje: ,,Učesnicima konferencije izložba je prikazana dan ranije, na kraju radnog dana, kasno uveče, i dan uoči njenog otvaranja za podgoričku i crnogorsku javost. A prisustvo Premijera, opet, ne samo da nije bilo najavljeno, nego ga čak, kad je stigao, oni koji su nam se obratili, nisu ni pozdravili! Odstojao u kraj sale par minuta u društvu Svetozara Marovića, porazgovarao sa par poznanika i otišao. Neprimetno, kao što je i došao”. Romantika.

I ljubav: ,,Lično, pamtiću ovu konferenciju po tome što sam imao priliku da Đukanoviću na toj izložbi sam kažem kako sam prisustvovao prvoj izložbi na kojoj je žrtva prisutna prezentaciji istorije sopstvene satanizacije i sekuritizacije!”

U pomenutoj kolumni, na portalu TVCG, Pada li Milo, Vojičić se poziva na književnika Svetislava Basaru, takođe učesnika Konferencije. Basara u tekstu Kako sam postao polupismeni opskurant, pisanom za režimsku Pobjedu (E-novine promptno prenose, ilustrujući fotografijom na kojoj Luković i Basara ,,u četiri ruke” pišu kolumnu), objašnjava: ,,Koliko znam, a znam ponešto. Sve rečene dame i sva gospoda su prijatelji Crne Gore.” Prećutao je Basara suštinsko: mora li se podržati režim ogrezao u korupciju i organizovani kriminal, da bi se pokazala ta ljubav prema Crnoj Gori. I: moraju li kritičari tog režima biti tretirani kao neprijatelji vlastite domovine, i biti izloženi svim vidovima progona?

Tek podsjetnik: nepoznata osoba poslala je prije u petak direktorici Monitora Milki Tadić-Mijović vulgaran i uvredljiv SMS sa direktnom prijetnjom. Tadić-Mijović je obavijestila policiju o SMS-u koji je dobila na dan kada je u Monitoru objavljen njen uvodnik Ples sa diktatorom. Jezik poruke podsjeća na tekstove koje je objavila Pobjeda u serijalu koji su pisali Šemsudin Radončić i Marko Vešović. Dio tekstova prenosile su i beogradske E-novine.

Na koncu, treba se prisjetiti Lukovićeve samopohvale, u jednom od tekstova o Konferenciji, rečenici koja govori sve, o svemu što se zbilo i što se zbiva: ,,Pozdravljam se sa Milom Đukanovićem; srdačno”. Petar Luković, mafijino pero.

Insajderi

Na konferenciji Riječ, slika i neprijatelj učestvovalo je nekoliko novinara i javnih ličnosti iz regiona, koji su organizatorima poslužili kao začin domaćoj režimskoj propagandi protiv neposlušnih glasila i intelektualaca.

Nakon skupa, Pink M (čiji rad koordinira Vladimir Beba Popović), TVCG, TV 777, Pobjeda, E-novine i ostali punktovi bliski Đukanoviću, maksimalno izrabljuju, prisustvo Brankice Stanković (B92, Insajder), Gorana Milića (AL JAZEERA), Aleksandra Stankovića (HRT), Vesne Mališić (NIN), Florens Artman (bivša portparolka suda u Hagu) radi svog cilja: brutalnog napada na Đukanovićeve neistomišljenike.

Monitor je Brankici Stanković proslijedio pitanja, na koja, iako je i telefonskim putem upoznata da će joj biti proslijeđena, nije odgovorila:

1. Da li ste obaviješteni da i vaše prisustvo konferenciji Riječ, slika, neprijatelj organizatori i režim koriste da osnaže hajku na medije koje ne kontrolišu, a čiji su novinari godinama izloženi svim vrstama progona, od fizičkih napada do sudskog iscrpljivanja, što se redovno dokumentuje u izvještajima međunarodnih organizacija?

2. Najavljena je vaša saradnja sa TVCG, koju kontroliše crnogorska vlast. Kako mislite da na projektu istraživačkog novinarstva sarađujete sa tom kućom, kada bi to izgledalo kao da smo, recimo, mi iz Monitora, sa Vučelićem devedesetih istraživali ratne zločine po Bosni i Hercegovini u saradnji sa RTS-om?

3. Da li očekujete da će se na TVCG, u okviru emisije sa kojom planirate saradnju, istraživati zločini i afere u kojima je umiješana porodica Đukanović, kao i njihovi najbliži poslovni partneri i prijatelji iz svijeta biznisa i podzemlja?

Prvo pitanje proslijedili smo i Florens Artman, Vesni Mališić, te Aleksandru Stankoviću. Niko nije odgovorio.

Marko MILAČIĆ

Komentari