Povežite se sa nama

Reagovanja

Planove donosi Ministarstvo održivog razvija i turizma

Objavljeno prije

na

Planove donosi Ministarstvo održivog razvija i turizma
(Gvozdenović gradi na laži, Monitor, broj 1283)

U skladu sa Zakonom o medijima i Kodeksom novinara Crne Gore, dostavljamo Vam reagovanje vezano za tekst autorke Branke Plamenac – “Gvozdenović gradi na laži”, objavljenog u broju 1283. Vašeg nedjeljnika, 22.05.2015. godine.

U cilju objektivnog i potpunog izvještavanja javnosti i daljeg novinarskog izvještavanja, neophodno je pojasniti nadležnosti Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom, kao i nadležnosti resornog ministarstva. Napominjemo da Plan objekata privremenog karaktera donosi ministarstvo nadležno za uređenje prostora, u ovom slučaju Ministarstvo održivog razvoja i turizma, koje je istovremeno i tumač propisa i donosilac planova. Javno preduzeće ima isključivu dužnost da sprovodi odluke resornog ministarstva, što važi i za lokaciju o kojoj ste u broju 1283. nedjeljnika pisali.

Javno preduzeće ni jednim svojim aktom, ni stavom, nije podržalo gradnju objekata koji imaju karakter trajnih promjena u prostoru. Međutim, takođe je tačno da ni jednim zakonom ili stavom u aktuelnim propisima nije definisan privremeni objekat. Kao što je prethodno objašnjeno, Javno preduzeće ne vodi politiku uređenja prostora niti je organ uprave da bi moglo odlučivati o namjeni i režimu korišćenja bilo koje lokacije. Jedina upravna nadležnost koju ima ovo JP je prenijeta obaveza za izdavanje rješenja o postavljanju privremenih objekata. Dakle, kada se ispune formalni uslovi za izdavanje rješenja o lokaciji, obaveza preduzeća je isključivo da pomenuto rješenje izda.

S poštovanjem,

Jelena Jelušić
Služba za informisanje
Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom Crne Gore
Budva

Komentari

Reagovanja

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

(Rusofobski modeli, Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori , Monitor, br. 1647)

 

Kao prvo, želim se zahvaliti Ambasadi Ruske Federacije na komplimentu, pogotovo ako je iskren, koji su dali Monitoru iako list nikada nije odslikavao jednoobraznost i matricu na koju su navikli (neo)komunistički i autokratski režimi uključujući i domaću nomenklaturu koja je na sceni preko 30 godina. Sa druge strane odbacujem optužbe za rusofobiju osim ako poštovana gospoda ne smatraju da je kritika kremaljskog režima istovremeno napad na čitavu rusku državu i narod, sa čime se duboko ne slažem.

Kao državni službenici Ministarstva inostranih poslova i vlade Ruske Federacije osoblje Ambasade ima legitimno pravo (i obavezu) da zastupa i brani zvanične stavove istih. Ti stavovi su redovno prenošeni u mojim tekstovima. Međutim, pravo je svakog građanina, a posebno nekog ko se bavi novinarskim pisanjem da sumnja u date informacije i sagleda određene događaje sa više strana i izvora. Tim više sto smo mi u bivšoj Jugoslaviji prošli sličnu agoniju ratova, sankcija i propagande čija matrica neodoljivo podsjeća na sadašnju situaciju. Ukrajina, kako reče poglavar ruske crkve u Ukrajini (UPC-MP) njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Onufrije, „prolazi kroz tešku golgotu izazvanu napadom na našu zemlju od strane trupa Ruske Federacije“ u kojoj „je poginuo veliki broj civila, uključujući starce, žene i djecu; uništena je humanitarna infrastruktura – bolnice, porodilišta, škole, sirotišta; a preživjeli su primorani da napušte svoje domove“. Prije toga je Rusija mjesecima uvjeravala cijeli svijet da nema namjeru napasti Ukrajinu i zapadne navode o predstojećoj invaziji nazivala histerijom.

Kada bih odgovarao na sve optužbe u dugačkom saopštenju Ambasade trebalo bi puno prostora i vremena kako bi se ušlo u istorijske i svake druge činjenice. Stoga se želim ograničiti na suštinske stvari koje su, po mom skromnom sudu, opšteprihvaćene čak i u Rusiji.

Naime, zvanična istina je u Rusiji veoma fluidna stvar i najviše zavisi od trenutne postave u Kremlju koja artikulira i propagira istinu nezavisno od činjenica. Ono što je bila istina u Lenjinovoj Rusiji i Sovjetskom Savezu nije bila i istina u Staljinovo vrijeme. Svi znamo kakvi su bili narativi i „činjenice“ Staljinovog doba, i po pitanju Drugog svjetskog rata, savezništva sa Hitlerom, „narodnih neprijatelja i izdajnika“ koji su u Lenjinovom dobu bili „narodni heroji“, „ukrajinizacije“ i maltene bilo čega. Sa dolaskom Nikite Hruščova došla je nova zvanična istina koja je bila dijametralno suprotna po mnogim stvarima od Staljinove. Kasnije su Leonid Brežnjev, Juri Andopov i drugi pa do Mihaila Gorbačova, Borisa Jeljcina i sadašnjeg Vladimira Putina zastupali stavove i istine koje su nekad bile oštro suprotstavljene prethodnicima i koje isti nisu smjeli javno iznositi ili kritizirati dok su prethodnici bili na vlasti i dok oni nisu čvrsto sjeli na kremaljski prijesto. Stoga nije nemoguće za očekivati da će neko ko bude naslijedio sadašnjeg vladara jednog dana opet otvoriti arhive kao Hruščov ili Jeljcin i iznijeti stvari koje su potpuno suprotne sadašnjem kremaljskom narativu o „specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini“ i onda bi javnost u Rusiji ponovo čula nove-stare-buduće zvanične verzije događaja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

RUSOFOBSKI MODELI

Objavljeno prije

na

Objavio:

RUSOFOBSKI MODELI

Mi u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori uvijek sa velikim interesovanjem čitamo nedeljnik „Monitor“, smatramo ga jednim od najboljih informativnih i uglednih listova. Međutim, prinuđeni smo prokomentarisati seriju neprimjerenih rusofobnih objava novinara J. Martinovića, koji se nije gnušao širenja laži o Rusiji, njenom rukovodstvu i Oružanim snagama, koje sprovode specijalnu operaciju u Ukrajini. Zapanjujuće je i da autor, ne stideći se, replicira čak i one „upade“ u zapadnim ili pod kontrolom kijevskog režima medijima, koji su već nekoliko puta bili detaljno opovrgnuti od strane Rusije. U cilju objektivnog informisanja crnogorske javnosti htjeli bismo skrenuti pažnju na činjenice o manipulaciji informacijama u člancima J. Martinovića.

Lako je primijetiti da taj novinar jasno radi po starim rusofobskim modelima, koji se u zapadnoj štampi ne mijenjaju otprilike poslednjih 100–150 godina. Mada u svojim fantazijama da je ukrajinski jezik bio zabranjen u sovjetsko vrijeme, J. Martinović unosi novu riječ u falsifikovanju istorije. Prećutkujući, naravno, to, da su, poslije protivustavnog puča 2014. godine, u Ukrajini zabranili ruski jezik, obrazovanje, medije, masovno su kršili prava ruskog stanovništva, sprovodili su nasilnu ukrajinizaciju, prepisivali istoriju.

Još čudnija otkrića  J. Martinovića su u oblasti ekonomije, da je Rusija jedva izbjegla prvo moguće neispunjavanje obaveza od Oktobarske revolucije 1917. godine, odnosno, o ekonomskoj krizi 1998. godine autor ne zna. Da podsjetimo skromno, sadašnji vanjski dug Rusije je jedan od najnižih u svijetu. Pod isključenjem iz sistema SWIFT kao rezultat nepravnomjernih sankcija SAD i EU se našlo 7 banaka od 330 postojećih u Rusiji. To jasno nije „većina“ kako tvrdi J. Martinović.

Sa pričom J. Martinovića o „tradicionalnim problemima“ sa organizacijom i disciplinom Ruskih Oružanih snaga teško da će se složiti hiljade ukrajinskih vojnika, koji su se predali – samo u Mariupolju prije dvije nedelje 1464 čovjeka. Što se tiče izmišljotina o položaju unutar ruske vojske, prinuđeni smo prokomentarisati da  J. Martinović, koji sebe predstavlja kao „vojnog komentatora“, ne zna ništa o tome, a neosnovane optužbe, jasne glasine i ukrajinska propaganda ne zaslužuju komentare.

Što se tiče situacije sa krstaricom „Moskva“ ruske mornarice, ta saopštenja J. Martinovića očigledno prepisana iz zapadnih medija, o navodno poginulih 300 mornara, su već demantovana na dan objave u „Monitoru“ – 15. aprila rukovodstvo Rusije sastalo se u bazi Crnomorske flote Rusije u g. Sevastopolju sa posadom broda (video je dostupan javnosti), dok je 22. aprila o.g. Ministarstvo Odbrane Rusije objavilo zvanične brojeve gubitka među posadom broda – 1 čovjek je poginuo i 27 su nestali. Ovakav stepen preuveličavanja i podatke autora o gubicima ruskih oružanih sila smatramo ničim potkrijepljenim žongliranjem brojevima o ruskoj vojsci, zasnovano samo na pretpostavkama, što se kosi sa principima  novinarske struke.

Interesantno je gdje je autor primijetio ukrajinsku „tehnološku nadmoć“ – zar u poslatim više puta zastarjelim naoružanjima od strane SAD i drugih natovskih zemalja? Očigledno je da se cilj  Zapada u napumpavanju kijevskog režima oružjem sastoji u tome da bi se maksimalno zategnula ratna dešavanja u Ukrajini i spriječili pregovori o regulisanju konflikta. Istovremeno se rješavaju i naročiti praktični zadaci – pa bi zastarjelo naoružanje trebalo na ovaj ili onaj način uskoro uništiti, štaviše za svoj, zapadni, račun. Zar nije jednostavnije predati to na svojevrstan „autsorsing“ Kijevu kao pomoć? Na primjer, češka vojska predaje Kijevu staru tehniku sovjetskih modela zapravo kao zamjenu za beneficije pri nabavci nove opreme američke i njemačke proizvodnje. To je pomoć ili cinična realizacija ličnih ciljeva? Kako Česi, tako i Amerikanci, američke vojno-industrijske korporacije, u svakom slučaju ostvaruju dobit. Upravo tako reklamirano rješenje SAD o „lend-lize“ za Ukrajinu nije besplatna predaja oružja.

U stvari, kako je istakao ruski Ministar vanjskih poslova S.V. Lavrov, NATO ulazi u rat sa Rusijom preko proksi i naoružava tog proksija. Međutim, kao prvo ove strukture će biti legitimni ciljevi Oružanih snaga Rusije tokom specijalne operacije pa su već više puta postali. Značajni broj zapadnih „poklona“ se baš i našao u rukama Oružanih snaga Rusije, DNR i LNR – ukrajinska vojska ih baca prilikom povlačenja. Kao drugo, ni SAD, a ni drugi natovci ne mogu da prate krajnju destinaciju  za isporuku ovih naoružanja i ne mogu garantovati da će se naći samo u rukama ukrajinskih oružanih snaga. I to je priznao i sam Pentagon. Pored tenkova i oklopnih vozila  isporučeno je hiljade i hiljade prenosivih  protivvazdušnih raketnih sistema, kojima se mogu vršiti teroristički napadi. Niko ni na Zapadu, ni u Kijevu ne može garantovati da neće stići do terorista i kasnije ili već sad se može iskoristiti po drugim regionima, uključujući i Balkan.

Prema situaciji u Buči, koju je u mašti J. Martinovića „oslobodila ukrajinska vojska“ podsjećamo, da je poslije rundi pregovora između delegacija Rusije i Ukrajine u Instanbulu  29. marta o.g. ruska strana najavila korake za deskalaciju konflikta, naročito o kardinalnom smanjenju vojne aktivnosti na kijevskom i černigovskom pravcu – tako ne kao rezultat aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine (VSU), ruske trupe su napustile grad Buča Kijevske oblasti još 30. marta o. g. Tokom naredna četiri dana, sve do dolaska u grad pripadnika Službe bezbjednosti Ukrajine, nikakvih saopštenja nije bilo o „masovnim ubistvima“. Do 3. aprila ništa nijesu vidjeli ni gradonačelnik, ni predstavnici ukrajinske policije, koji su se pojavili u Buči 31. marta (video o tome je dostupan javnosti). Na mrežama su procureli  pregovori ukrajinskih vojnika, koji su dobili dozvolu da pucaju u mirne mještane, koji su nosili bijele trake na rukavu.

Kako je poznato, Rusija je odmah zatražila zasijedanje Savjeta Bezbjednosti UN za situaciju u Buči, pri čemu naš zahtjev je bio dva puta odbijen zbog stava Velike Britanije. Očigledno su odugovlačili, kako bi „zakrpili“ rupe u zapadnoj verziji događaja. Podsjećamo, 4. aprila u Pentagonu su proglasili da ne raspolažu nezavisnim potvrdama informacija o događajima u Buči. Predložili bismo J. Martinoviću da obrati pažnju i na intervju bivšeg službenika Pentagona i inspektora UN naoružanja Skotta Rittera i novinarke Rejčel Blevins. Prema njegovim podacima, u tom momentu, kada je Dž. Bajden prebacio krivicu za Buču na rusku vojsku, nije bilo ni jednog dokaza o tome, dok u izvještajima, koje sprema Ministarstvo Odbrane SAD za njihovog predsjednika, piše o nemogućnosti pronalaženja dokaza o učešću Rusa. S. Riter je zaključio da su među žrtvama predstavnici proruskih snaga u gradu, da su ubijeni relativno nedavno, kada se u grad vratila ukrajinska vojska. Pored toga otkriveni su dokazi o čišćenju pristalica Rusije od strane  nacionalne garde  Ukrajine. Čim je S. Riter počeo o tome javno govoriti, njegovi nalozi na društvenim mrežama su bili operativno blokirani. Mada se intervju Ritera Blevinsa može naći na nezavisnim resursima.

Ne znamo čak  treba li se čuditi tome iako se tehnologija mijenja, ali prljave metode i alati dezinformacija prema našoj zemlji ostaju isti kao tokom Drugog svjetskog rata. Tako, jula 1941. godine Poljske ukrajinskogovorne novine „Krakovske novosti“ pripisale su Crvenoj Armiji, koja se povlačila, strijeljanje etničkih Ukrajinaca u Lavovu i Lucku. S obzirom na to da je novine kontrolisao i cenzurisao Treći rajh, nacisti su faktički optužili mnogonacionalni Sovjetski Savez  za genocid. Urednik tih novina bio je kolaboracionista M. Homjak, đed potpredsjednika vlade Kanade H. Friland, koja sada istupa sa optužbama na račun Rusije. Eto, kakva je veza generacija.

Lako je primijetiti paralelu između kampanja oko Buče i provokacije Trećeg rajha u Nemmersdorfu. U oktobru 1944. godine sovjetska vojska je vremenski uzela, a zatim ostavila to naselje. Kasnije, opet pod kontrolom Trećeg rajha, tamo su počeli da rade njemački specijalisti za propagandu, kriveći Crvenu Armiju u „zločinima“ protiv mirnog stanovništva, organizovali su čak i „međunarodnu komisiju“ sa učešćem predstavnika „džepne“ vlade Estonije. Izvještaj, objavljen nedelju dana kasnije od strane ove komisije, sa optužbama na račun Moskve, postao je jedan od najcitiranijih dokumenata Gebelsove propagande. Poslije rata njemački istoričar B. Fiš, i sam učestvujući u borbi za Nimmersdorf, je priznao da  tamo nakon pronalaženja tijela Njemci ih nijesu ni pokušali identifikovati, a na objavljenim snimcima su bila predstavljena specijalno sakupljena tijela žrtava iz nekoliko sela Istočne Pruske. Tek u 21. vijeku MVP Njemačke je priznao da je falsifikate Nemmersdorfa specijalno uradio poručnik tadašnje poljske policije vermahta Pfajffera.

U odnosu na provokacie u Buči Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 26. aprila rekao Generalnom sekretaru UN  A. Guterrešu, da ruska strana zna ko je spremao tu provokaciju, kojim sredstvima, kakvi su ljudi radili na tome.

Usput, kada je Dž. Bajden iskoristio termin „genocid“ pres sekretarka Bijele kuće Dž. Psaki je već kroz par sati poslije te izjave objasnila da je obećao svojim biračima da će biti „direktan“… Očigledno američkom lideru je teško obuzdati se zato što se ruši dugoročna strategija Vašingtona da se Ukrajina pretvori u prijetnju Ruskoj Federaciji, i zato što se otkriva umiješanost porodice Dž. Bajdena u veoma neugledne aktivnosti u Ukrajini. Ono što Vašington uopšte ne želi da objašnjava – postojanje bioloških laboratorija u Ukrajini i to što su istraživanja finansirali Amerikanci, uključujući kompanije Bajdena mlađeg. Možda je J. Martinović ili  neko od  stručnjaka koje je citirao mogu objasniti kako bi trebalo kvalifikovati razvoj biološkog oružja, usmjerenog protiv određene etničke grupe?

Lako je primijetiti kako je brzo sa dnevnog reda zapadnih medija nestalo granatiranje taktičkom raketom „Tačka-U“ željezničke stanice u Kramatorsku, očigledno odgovornost kijevskog režima za ovaj vojni zločin, iako su pokušaji da se prebaci krivica na Rusiju bili preduzeti.

Predsjednik Rusije je, takođe, potvrdio Generalnom sekretaru UN, da ovoreni od strane Rusije humanitarni koridori rade. Iz Mariupolja, uz našu pomoć, je izašlo više od 100 hiljada ljudi. Oni sami odlučuju hoće li ići u Rusiju ili u Ukrajinu. Za period od 3. maja sa teritotije fabrike „Azovstalj“ moglo je na kraju izaći 620 građana. I ne, zahvaljujući gospodinu Zelenskom, koji licemjerno pripisuje sebi zasluge otvaranja humanitarnog koridora, već uprkos njemu. Evakuisani sa „Azovstalja“ potvrđuju da su nacisti iz puka „ Azov“ prijetili civilima, krili informacije o otvaranju humanitarnog koridora, faktički ih držali kao taoce. Štaviše, već nakon napuštanja fabrike dio civila, militanti, koje je premijer Ukrajine predstavio kao „herojske zaštitnike“ „Azovstavlja“  tražili su razmjenu civila za namirnice, ljekove, prijetili su da neće „tek tako“ pustiti taoce. Borba na „Azovstalji“ i nespremnost V. Zelenskog da im naredi da se predaju, objašnjava se time što se može potvrditi prisutnost stranih plaćenika, a možda i aktivnih oficira zapadnih armija na strani ukrajinskih radikala.

Koliko mi razumijemo, J. Martinović je toliko usredsređen na zadatak okriviti Rusiju za sve, osim za loše vrijeme, da od njega ne vrijedi očekivati objektivne informacije o svakodnevnom otvaranju humanitarnih koridora u harkovskom i mariupoljskom pravcu za evakuaciju civila – ukupno u Rusiju evakuisano je 1,02 miliona ljudi iz Ukrajine, DNR, LNR, uključujući više od 120 hiljada građana trećih zemalja. I to, uprkos protivljenju ukrajinskih „nacionalnih bataljona“, od kojih kijevski režim zahtijeva da se izbjeglice ne puštaju u Rusiju. U subjektima Ruske Federacije radi više od 9,5 hiljada tačaka privremenog smještaja, gdje ljudi koji dolaze dobijaju sve što im je neophodno, ukazuje im se medicinska i psihološka njega. Istovremeno, od početka specijalne vojne operacije na oslobođenom dijelu Ukrajine, u DNR i LNR je već dospjelo 15 hiljada tona humanitarne pomoći iz Rusije.

Očigledno, nećemo čuti od J. Martinovića ni o stradanju ljudi na Donbasu tokom zadnjih osam godina, niti o tadašnjem i sadašnjem granatiranju od strane VSU i nacionalističkih bataljona civila ne samo u Donbasu, nego i u Kramatorsku, Hersonu. Ni o tome da VSU i nacionalistički bataljoni koriste stanovništvo kao „živi štit“, postavljaju svoje vatrene tačke u stambenim zgradama, vrtićima, bolnicama, koriste za kretanje militanata autobuse na kojima se piše „djeca“. Je li spreman J. Martinović pričati o žestokom suzbijanju 2014. godine protesta protiv politike smjene vlasti u Harkovu, Mariupolju, Odesi? O javnom spaljivanju 48 ljudi koji su protestvovali u Domu sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine. O višegodišnjoj sabotaži od strane Kijeva Minskih sporazuma i pokušaja da se iskomplikuje pregovarački proces sa Rusijom sada? Možda Crnogorci treba da znaju i da su ukrajinske diplomate u Podgorici napravile kanal na društvenim mrežama za prikupljanje informacija o onima koji podržavaju Rusiju, među kojim su i građani Crne Gore. U koje svrhe? Upravo, za formiranje kanala su korišćeni simboli ekstremne ukrajinske organizacije „Desni sektor“. Viđena je ista simbolika i na fotografijama sa proukrajinskih marševa, objavljenih na sajtu Ambasade Ukrajine.

Smatrate da crnogorsko društvo ne treba da zna o tome?

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori

(Odgovor u narednom broju)

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Uz dužno poštovanje, ostavite novinarima njihov posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz dužno poštovanje, ostavite novinarima njihov posao
(Tendenciozno citiranje, arh. Jelena Rabrenović, NVO KANA / ko ako ne arhitekt, Monitor, br. 1637)

 

Suprotno tvrdnjama iz prošlonedjeljnog reagovanja arh. Jelene Rabrenović ispred NVO KANA / ko ako ne arhitekt, u tekstu Tamo gdje je ležala Podgorica stara – niču zgradurine, objavljenog u Monitoru u broju 1636, nema elemenata tendencioznog citiranja.

U prilog tome ide činjenica da se u pomenutom tekstu prevashodno ni ne citira, već parafrazira dio saopštenja objavljen na Fejsbuk stranici KANA / ko ako ne arhitekt 02. 02. 2022. godine: „Pojedini građani, kako navode iz KANE, tvrde da ih uprava Glavnog grada uvjerava da nije bila upoznata sa obimom gradnje koju plan predviđa“.

Ostatak pasusa, koji su iz KANE ocijenili kao sporan, sadrži moju novinarsku interpretaciju i analizu, na koju imam slobodu i pravo. „Kako je plan urađen prije dvije godine, po narudžbi Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice (preduzeće Glavnog grada) i po odluci koju je donio tadašnji gradonačelnik Slavoljub Stijepović, to je prosto – laž“ – glasila je ona.

Potpuno je jasno da se ne misli na bilo koje službenike Glavnog grada, već na upravu – dakle, njegove čelnike, jer je prosto nemoguće, kako ste i sami kazali, da sa obimom gradnje oni nijesu upoznati.

Doduše, valja napomenuti da bi svi službenici Glavnog grada koji se bave pitanjima planiranja prostora trebalo da budu upoznati sa planovima Glavnog grada. U reagovanju i Vi to ističete, navodeći da ne mislite „nužno da službenici Glavnog grada koji su na ovu temu komunicirali sa građanima svjesno obmanjuju građane, već da to možda rade, jer lično nijesu dobro upoznati sa planom, mada bi zbog pozicije koju imaju i posla koji obavljaju bili dužni da to budu…“.

Stoga, nije mi baš najjasnije koja je bila svrha Vašeg reagovanja.

Uz dužno poštovanje prema radu i zalaganju KANE, koja je, nesumnjivo, doprinijela tome da građani bolje razumiju planiranje prostora i na koje sve načine ih nadležni obmanjuju, bilo bi isto tako, nesumnjivo, korisno da se nesuvislim komentarima novinarima ne miješate u njihov posao i da ne pokušavate da obavljate posao urednika. Nažalost, Vaš potez drugačije ne mogu da tumačim.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo