Povežite se sa nama

OKO NAS

PODBOŽUR, SELO KOJE JE UMRLO SA POSLJEDNJIM VOZOM: Čekajući vozove

Objavljeno prije

na

Ljilja-Kovacevic-u-kafani-p

Kroz razvaljene prozore nekadašnje željezničke stanice u Podbožuru sablasno fijuče hladni novembarski vjetar: između zamrlih zgrada bez krovova uskom stazom preko nekadašnjeg kolosijeka pruge Nikšić – Čapljina prolazi Ljilja Kovačević, jedina stalna stanovnica ovoga sela na dvadeset kilometara od Nikšića. Svakoga jutra Ljilja otvara vrata stare kafane porodice Kovačević koja se od 1979. i od otvaranja novog magistralnog puta za Trebinje nalazi na ovoj lokaciji. Ljilji oko kafane pomažu brat i snaha, Kovačevići nastavljaju tradiciju staru preko sto godina .

Svrate vesele kamiondžije da pored stare peći bubnjare doručkuju i odmore uz blagi Ljiljin osmijeh, navrate i drugi putnici namjernici da popiju čuvenu Ljiljinu kafu i skupe snagu za dalje putovanje. Ne žali se Lilja na posjetu – kafana pored puta je kao vodenica, priča ona, uvijek neko naleti, ali nije to kao nekad, sjeća se starih dana i Podbožura koji vrvi od naroda.

-Do zatvaranja pruge 1976. godine ovo je bila glavna stanica za čitav kraj, svakodnevno su ljudi putovali ka Nikšiću i Trebinju, malo je bilo auta i autobusa, samo taj „ćiro”. Na samoj stanici bilo je trideset stalno zaposlenih: tu su bili otpravnici, pružni radnici, zatim šef stanice sa porodicom, djeca su mu išla u školu ovdje. U školi je bilo i do pedeset đaka i radila je u dvije smjene. Naroda toliko da to sad niko ne može povjerovati. A sve zadovoljno i srećno i pjesma uveče ispred stare kafane – sa sjetom pogleduje Ljilja na nisku i dugačku prizemnu zgradu staru preko sto godina koja tavori preko puta magistrale.

Kovačevići, stara trgovačka porodica još 1929. u toj su zgradi držali prodavnicu i han sve do Drugog svjetskog rata. Komunisti nijesu baš voljeli privatnu inicijativu tako da je staro zdanje pretvoreno u magacine sve do sedamdesetih godina kada počinje liberalizacija i 1972. godine kafana Kovačevića Podbožur ponovo počinje sa radom.

,,Bila sam curetak od šesnaest godina kad smo otvorili kafanu i pomagala sam bratu, radilo se po čitav dan. U Podbožuru je bilo ukrštanje vozova sa tri kolosijeka i onda dok se čeka voz šta će narod nego u kafanu. Na jednom kolosijeku su se tovarili vagoni boksitom iz rudnika Crvena kita za Dubrovačku luku a onda đe je dalje išao nemam pojma”, priča Ljilja.,,Jednom mjesečno dolazili su vagoni sa potrepštinama za seoske prodavnice za banjski i grahovski kraj i onda se tu pretovaralo na kamione i na konjska kola. Samo rad, svuda se radilo i svuda veseli ljudi. Uveče sam, nakon zatvaranja kafane, krijući bježala do kuće da me neko ne bi sreo jer uvijek je bilo žednih i onda, ako me uhvate traže da se vratim da otvaram kafanu da još malo prodivane. Eh, bila su to vremena, da mi je neko rekao da će tu biti ovakva pustinja kao što je sad nikad mu ne bih povjerovala”, pokazuje na sablasne zgrade preko magistrale čija drvena građa davno propalih krovova strši u predvečerje.

Onda je došao 1. jun 1976. godine i posljednji put je prošao motorni voz prugom uskog kolosijeka ka Nikšiću , zamrla je pruga koju je 1938. u predvečerje velikog rata otvorio tadašnji predsjednik Vlade Milan Stojadinović , skinute su šine i pragovi i šikara je počela da raste po trasi. Zgrade su lagano propadale ostali su samo zidovi od tesanog kamena koji za divno čudo još stoje, svaki kamen je na svom mjestu.

,,Zidovi su tako zidani da se kamen ne može skinuti osim da ga polomiš a takav onda ne treba nikome. Inače bi ovo davno raznijeli, uzalud bi nam bila borba. Sad bi ovaj kamen krasio kuće nekih patriota ne boj se. Naročito devedesetih.Dolazili su, probali, ali vide da ne mogu ništa pa odu razočarani”, tvrdi Ljilja.

Pruga je nestala ali je iste godine počeo da se gradi novi magistralni put Nikšić – Trebinje. U isto vrijeme i Kovačevići počinju da grade objekat nove kafane pored buduće magistrale, i otvaraju je kad je pušten u saobraćaj novi put 1979. godine . I tako do danas, čeka Ljilja pored stare bubnjare goste i smije se najavama vlasti da će ponovo otvoriti prugu ka Čapljini.

A još davne 2008. godine sada već bivši ministri saobraćaja Crne Gore i BiH Andrija Lompar i Božo Ljubić su u Sarajevu potpisali Memorandum o zajedničkim aktivnostima na izradi projektno-studijske dokumentacije za povezivanje dvije zemlje prugom Čapljina – Nikšić. Tada je obećano da će papirologija za ovu, kako su se je nazvali, regionalno važnu prugu, dugu 169 kilometara, biti završena do kraja 2008, te da bi gradnja mogla početi 2012. godine.

Prošla je 2012. a iako su pojedini mediji stidljivo najavljivali da 2015. može početi gradnja, iz crnogorskog Ministarstva saobraćaja i pomorstva sada tvrde da je za to potrebno najmanje pet godina i to ukoliko se neko od investitora zainteresuje za ovaj projekat.

-Čisto sumnjam, dabogda da bude, ali sve i da je otvore pitam se za koga, ovaj kraj je mrtav odavno, ti vozovi bi samo prolazili ovuda. A i ne vjerujem da bi renovirali ove zgrade tako da bi sve ostalo isto, jedino što bih ja morala paziti uveče kako prelazim preko pruge kad idem kući da ne naleti Čapljina ekspres”, smije se Ljilja dok zaključava kafanu i kreće kući.

A na brijegu iznad stare pruge leži veliki pas i mirno gleda niz nekadašnju trasu, valjda čeka vozove da ima na koga da laje u dugim jesenjim noćima.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo