Kroz razvaljene prozore nekadašnje željezničke stanice u Podbožuru sablasno fijuče hladni novembarski vjetar: između zamrlih zgrada bez krovova uskom stazom preko nekadašnjeg kolosijeka pruge Nikšić – Čapljina prolazi Ljilja Kovačević, jedina stalna stanovnica ovoga sela na dvadeset kilometara od Nikšića. Svakoga jutra Ljilja otvara vrata stare kafane porodice Kovačević koja se od 1979. i od otvaranja novog magistralnog puta za Trebinje nalazi na ovoj lokaciji. Ljilji oko kafane pomažu brat i snaha, Kovačevići nastavljaju tradiciju staru preko sto godina .

Svrate vesele kamiondžije da pored stare peći bubnjare doručkuju i odmore uz blagi Ljiljin osmijeh, navrate i drugi putnici namjernici da popiju čuvenu Ljiljinu kafu i skupe snagu za dalje putovanje. Ne žali se Lilja na posjetu – kafana pored puta je kao vodenica, priča ona, uvijek neko naleti, ali nije to kao nekad, sjeća se starih dana i Podbožura koji vrvi od naroda.

-Do zatvaranja pruge 1976. godine ovo je bila glavna stanica za čitav kraj, svakodnevno su ljudi putovali ka Nikšiću i Trebinju, malo je bilo auta i autobusa, samo taj „ćiro”. Na samoj stanici bilo je trideset stalno zaposlenih: tu su bili otpravnici, pružni radnici, zatim šef stanice sa porodicom, djeca su mu išla u školu ovdje. U školi je bilo i do pedeset đaka i radila je u dvije smjene. Naroda toliko da to sad niko ne može povjerovati. A sve zadovoljno i srećno i pjesma uveče ispred stare kafane – sa sjetom pogleduje Ljilja na nisku i dugačku prizemnu zgradu staru preko sto godina koja tavori preko puta magistrale.

Kovačevići, stara trgovačka porodica još 1929. u toj su zgradi držali prodavnicu i han sve do Drugog svjetskog rata. Komunisti nijesu baš voljeli privatnu inicijativu tako da je staro zdanje pretvoreno u magacine sve do sedamdesetih godina kada počinje liberalizacija i 1972. godine kafana Kovačevića Podbožur ponovo počinje sa radom.

,,Bila sam curetak od šesnaest godina kad smo otvorili kafanu i pomagala sam bratu, radilo se po čitav dan. U Podbožuru je bilo ukrštanje vozova sa tri kolosijeka i onda dok se čeka voz šta će narod nego u kafanu. Na jednom kolosijeku su se tovarili vagoni boksitom iz rudnika Crvena kita za Dubrovačku luku a onda đe je dalje išao nemam pojma”, priča Ljilja.,,Jednom mjesečno dolazili su vagoni sa potrepštinama za seoske prodavnice za banjski i grahovski kraj i onda se tu pretovaralo na kamione i na konjska kola. Samo rad, svuda se radilo i svuda veseli ljudi. Uveče sam, nakon zatvaranja kafane, krijući bježala do kuće da me neko ne bi sreo jer uvijek je bilo žednih i onda, ako me uhvate traže da se vratim da otvaram kafanu da još malo prodivane. Eh, bila su to vremena, da mi je neko rekao da će tu biti ovakva pustinja kao što je sad nikad mu ne bih povjerovala”, pokazuje na sablasne zgrade preko magistrale čija drvena građa davno propalih krovova strši u predvečerje.

Onda je došao 1. jun 1976. godine i posljednji put je prošao motorni voz prugom uskog kolosijeka ka Nikšiću , zamrla je pruga koju je 1938. u predvečerje velikog rata otvorio tadašnji predsjednik Vlade Milan Stojadinović , skinute su šine i pragovi i šikara je počela da raste po trasi. Zgrade su lagano propadale ostali su samo zidovi od tesanog kamena koji za divno čudo još stoje, svaki kamen je na svom mjestu.

,,Zidovi su tako zidani da se kamen ne može skinuti osim da ga polomiš a takav onda ne treba nikome. Inače bi ovo davno raznijeli, uzalud bi nam bila borba. Sad bi ovaj kamen krasio kuće nekih patriota ne boj se. Naročito devedesetih.Dolazili su, probali, ali vide da ne mogu ništa pa odu razočarani”, tvrdi Ljilja.

Pruga je nestala ali je iste godine počeo da se gradi novi magistralni put Nikšić – Trebinje. U isto vrijeme i Kovačevići počinju da grade objekat nove kafane pored buduće magistrale, i otvaraju je kad je pušten u saobraćaj novi put 1979. godine . I tako do danas, čeka Ljilja pored stare bubnjare goste i smije se najavama vlasti da će ponovo otvoriti prugu ka Čapljini.

A još davne 2008. godine sada već bivši ministri saobraćaja Crne Gore i BiH Andrija Lompar i Božo Ljubić su u Sarajevu potpisali Memorandum o zajedničkim aktivnostima na izradi projektno-studijske dokumentacije za povezivanje dvije zemlje prugom Čapljina – Nikšić. Tada je obećano da će papirologija za ovu, kako su se je nazvali, regionalno važnu prugu, dugu 169 kilometara, biti završena do kraja 2008, te da bi gradnja mogla početi 2012. godine.

Prošla je 2012. a iako su pojedini mediji stidljivo najavljivali da 2015. može početi gradnja, iz crnogorskog Ministarstva saobraćaja i pomorstva sada tvrde da je za to potrebno najmanje pet godina i to ukoliko se neko od investitora zainteresuje za ovaj projekat.

-Čisto sumnjam, dabogda da bude, ali sve i da je otvore pitam se za koga, ovaj kraj je mrtav odavno, ti vozovi bi samo prolazili ovuda. A i ne vjerujem da bi renovirali ove zgrade tako da bi sve ostalo isto, jedino što bih ja morala paziti uveče kako prelazim preko pruge kad idem kući da ne naleti Čapljina ekspres”, smije se Ljilja dok zaključava kafanu i kreće kući.

A na brijegu iznad stare pruge leži veliki pas i mirno gleda niz nekadašnju trasu, valjda čeka vozove da ima na koga da laje u dugim jesenjim noćima.

Bato PEROVIĆ

Komentari