Povežite se sa nama

OKO NAS

PODRŠKA VLASTI POLJOPRIVREDNOM SEKTORU CRNE GORE: Kako smo posijali, dobro smo i požnjeli

Objavljeno prije

na

Pandemija virusa COVID19 razotkrila je bolesti naše agropolitike. Crna Gora dnevno potroši oko milion i po eura samo na uvoz hrane

 

Pandemija virusa COVID19 ogolila je agropolitiku u Crnoj Gori. I pokazala   sve njene bolesti.

,,Najpouzdaniji pokazatelj kako se država odnosi prema sopstvenoj poljoprivredi je visina izdvajanja iz budžeta za razvoj tog sektora. Ta podrška je tokom posljednjih 10 godina na neobjašnjivo niskom nivou. Ne prelazi 20 miliona eura“, kaže za Monitor profesor Biotehničkog fakulteta UCG-a dr Milan Marković.

Kako je objasnio, prema Nacionalnom programu proizvodnje hrane i razvoja ruralnih područja za period od 2009. do 2013. godine, koji je Vlada usvojila 2008, podrška je trebalo još u 2013. da premaši 35 miliona. ,,Ona je čak smanjena, sa 18 u 2009. na 17,6  miliona u 2013. Smanjene su i premije u stočarstvu (mjera s najvećim brojem korisnika), sa 80 na 70 eura po grlu goveda, a za ovce i koze sa 10 na 8 eura“, ističe dr Marković.

Podaci Monstata produbljuju ovu problematiku. Prema njima, Crna Gora uvozi skoro 6,5 puta više robe nego što izvozi. Približno petina uvoza, oko 18 odsto, otpada na hranu. U 2019. godini smo samo na uvoz hrane potrošili oko 474 miliona eura. Prostom računicom, Crna Gora dnevno potroši oko milion i po eura samo na uvoz prehrambenih proizvoda. Kakve posljedice ovakva spoljno-trgovinska politika može izazvati – pitanje je koje je zabrinulo javnost, odmah nakon zabrana izvoza koje su pristigle iz zemalja regiona i članica Evropske unije.

Poljoprivrednici, ostavljeni na nemilost države koja podstiče uvoz, u neizvjesnosti podižu cijene svojih proizvoda, koji teško pronalaze put do kupaca.

,,Od samog početka pandemije, poljoprivrednici su se suočavali sa ograničenim kretanjem koje je uzrokovalo i ograničeno tržište. Velika neizvjesnost koja je uslijedila uzrokovala je neusklađenost cijena, kao i njihov značajan porast”, kaže za Monitor Marko Maraš, osnivač portala Seljak.me. Njegova platforma, koja  mjesečno okuplja oko 60.000 ljudi, u protekle tri godine realizovala  je preko 40.000 oglasa iz kategorija stočarstva, biljne proizvodnje, prehrambenih proizvoda i mehanizacije.

Radi suzbijanja posljedica od korona virusa, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja (MPRR) i Vlada su preduzeli otkup domaćih proizvoda i njihovo ustupanje bolnicama, centrima kolektivnog stanovanja, Crvenom krstu i narodnim kuhinjama, isplate u biljnoj proizvodnji i stočarstvu, otkup jagnjadi za penzionere, kao i besplatno testiranje poljoprivrednih proizvoda u cilju poboljšanja kvaliteta hrane. „Određenom broju proizvođača koji su imali veće količine proizvoda je pružena pomoć u vidu njihovog plasiranja na domaće tržište kroz veće trgovinske lance. No, prodaja njihovih proizvoda je isključivo vezana za turističku sezonu”, objašnjava Maraš.

Pojedini su tokom trajanja pandemije doživjeli pozitivno iskustvo. Profesionalni pčelar i magistar agronomije Radoslav Bele Zečević (26) kaže da pojava korona virusa nije u velikoj mjeri omela pčelare. „Kada su nastupile mjere zabrane međugradskog saobraćaja, brzom reakcijom Saveza pčelarskih organizacija Crne Gore (SPOCG) i MPRR-a izdato je obavještenje da pčelari mogu da putuju do svojih pčelinjaka i da nesmetano obavljaju tekuće radnje na pčelinjacima. Da to nije urađeno, sa sigurnošću tvrdim da bi pčelinjaci u Crnoj Gori bili desetkovani, jer je to bio period izimljavanja i pripreme pčelinjih zajednica za pašu, kada je potrebno raditi vrlo intenzivno”, objašnjava Zečević. On je, inače, odbranio magistarski rad na temu iz pčelarstva i tako postao prvi u Crnoj Gori sa diplomom iz ove oblasti.

Zečević kaže da je MPRR, u saradnji sa SPOCG, pomoglo pčelarima pri nabavci ljekova protiv varoe i matica po regresiranim cijenama. Pčelari iz centralnog i sjevernog regiona dobili su besplatno po dva kilograma šećera po košnici za prihranu pčelinjih zajednica. Pčelari iz južnog regiona – dvaput više. „Podrška je trebalo da bude podjednaka i veća, jer je za dopunu hrane pčelinjim zajednicama za zimu potrebno mnogo više”, objašnjava.

Profesor Milan Marković osvrnuo se i na studiju Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO) iz 2014. godine, koja pokazuje da je direktna podrška poljoprivrednicima po hektaru korišćenog poljoprivrednog zemljišta u Crnoj Gori bila 27 eura. ,,U Makedoniji je iznosila 77, u Srbiji 61, u Hrvatskoj 257, a u EU 27 283 eura. I danas je ona kod nas oko 30 eura po hektaru, a ubismo se pričajući kako smo u EU integracijama lider u regionu“, ističe dr Marković.

U proteklih 10 godina, nijedan od tri ministra, koliko ih je prošlo kroz ovaj sektor, nije se zalagao za veću podršku.

Problem podrške u poljoprivredi je usko povezan sa činjenicom da nemamo organizovana udruženja poljoprivrednih proizvođača, smatra Maraš.

Nadležni, među kojima je i Privredna komora, od 2018. godine promovišu kampanju Kupujmo domaće. No, Maraš evo tri godine pokušava da stupi u kontakt sa njima, kako bi ostvarili saradnju, ali ne nailazi na odaziv. Smatra da je kampanja više orijentisana ka podizanju nivoa svijesti kod potrošača: „Ne postoje kampanje koje regulišu cijene i svaki proizvođač može da cijeni svoj proizvod koliko misli da treba. Kreiranje udruženja može da reguliše ovu situaciju, ali i da normalizuje tržište”.

Nema podataka o tome koliko se stvarno utroši godišnje za podršku poljoprivredi. ,,Nema ni dileme da stvarna podrška ni izdaleka ne odgovara prenaduvanim planovima agrobudžeta. Ranije sam postavio pitanje – koliko je u 2019. godini od planiranih 32,7 miliona eura za mjere ruralnog razvoja ili od 21,5 miliona eura IPARD sredstava utrošeno. Odgovora nema. Nema ni podataka niti evidencije da je i jedan jedini euro isplaćen u prošloj godini iz IPARD-a“, upozorava profesor Marković.

Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade Milutin Simović uspješan je u obmanjivanju javnosti pričom kako se sve više ulaže. ,,Kada se pogledaju ukupni iznosi agrobudžeta u posljednje tri godine (39,9 u 2018, 52,3 u 2019. i čak 60,7 miliona eura u 2020), ispada da je tako. Papir trpi sve pa tako i očiglednu obmanu. Za te godine je, iz budžeta, za programe poljoprivrede i ribarstva, opredijeljeno redom: 16,8 miliona u 2018, 19,6 iduće godine i 20,8 miliona eura u tekućoj godini. Valjda da bi se ovo prikrilo, u agrobudžet su stavljane i nerealno visoki iznosi donacija. Za 2020. godinu stoji da donacije iznose oko 27,3 miliona eura, što je za gotovo 7 miliona eura više novca nego iz nacionalnog budžeta. Ministar Simović se još i hvali time kako su nam donacije glavni izvor podrške poljoprivredi. Za sličan primjer u svijetu ne znam“, kaže dr Marković.

„Moramo ozbiljno shvatiti činjenicu da postoji veliki broj imanja koja se ne koriste. Neophodno je da poljoprivredna zemljišta budu aktivna, bilo da ih obrađuje vlasnik ili neko drugi. Moraju se kreirati mjere za ljude koji nemaju poljoprivrednu pozadinu (nemaju zemlju ili ne dolaze iz porodice koja se bavi poljoprivredom) i omogućiti im da počnu da se bave poljoprivredom”, smatra Maraš.

Zahvaljujući činjenici da je na putu EU integracija, Crna Gora ima strateška dokumenta u kojima je politika podrške usklađena s onom u EU. No, puko postojanje podrške na papiru – beznačajno je. Na moguće posljedice, hladno nas je upozorila korona kriza.

Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

MALE HIDROELEKTRANE PRIJETE RIJEKAMA UPRKOS PREDIZBORNIM OBEĆANJIMA: Vlada razmatra, građani trpe pritiske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani tvrde da ih kazne i optužnice neće obeshrabriti u borbi za život svojih rijeka i prava na životnu sredinu

 

Prošlo je više od deset godina kako su u Crnoj Gori počele da se grade male hidroelektrane. Otpor javnosti i građana je svih ovih godina ogroman.

Najprije zbog toga što lokalna zajednica, koja se u tim krajevima pretežno bavi poljoprivredom, gubi vodu za navodnjavanje i vodu za piće –  izvor života na selu. Drugi razlog je to što od izgradnje malih hidroelektrana imaju korist samo investitori. Oni će izgraditi postrojenje i sva proizvedena struja će biti otkupljena, dok im država uplaćuje podsticaje zbog korišćenja obnovljivih izvora energije. Međutim, proizvedena struja iz tako malih hidroelektrana pokriva dva odsto ukupne potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok građani kroz račune za struju dodatno plaćaju izgradnju ovih postrojenja. Uz to, većina investitora je poslovno povezana sa porodicom Đukanović, odnosno sinom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, dok su svi povezani sa Demokratskom partijom socijalista (DPS), koja je gotovo 30 godina obnašala vlast u Crnoj Gori.

Pobuna građana vrhunac je dostigla prošle godine. Protesti su počeli u Šavniku zbog koncesija na rijeci Bukovici (od koje se odustalo još za vrijeme prošle vlasti), da bi uslijedilo nekoliko žarišta na sjeveru Crne Gore (Kolašin, Andrijevica, Plav).

Najglasniji su bili mještani Bara Kraljskih i Rečina. Žitelji ovih sela su u više navrata blokirali građevinske mašine investitora, pošto nijesu imali podršku od  institucija – kao na primjer inspekcije, čiji se zaposleni nijesu pretjerano udubljivali u svoj posao. Centar za građansko obrazovanje je krajem jula podnio niz zahtjeva nadležnim institucijama u pravcu obustave eksploatacije rječica u Barama Kraljskim – Crnje, Čestogaza i Ljubaštice, kroz planiranu izgradnju malih hidroelektrana.

„Na bazi jednog od tih zahtjeva, dobili smo Zapisnik inspektora za vode Miloša Vujačića od 30. jula i 3. avgusta, na koji smo uputili prigovor zbog kršenja Zakona o inspekcijskom nadzoru, neutvrđenog činjeničnog stanja na licu mjesta i neobjektivnog postupanja ovog inspektora. Naime, inspektor je bio dužan da razmotri inicijativu CGO-a za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora i o tome obavijesti CGO, što nije učinio. Inspekcijski nadzor je urađen na vodozahvatu rijeke Čestogaz, na kojem od 26. jula nema radnika Dekar Energy zbog negodovanja mještana. No, nekim ‘čudom’ se izvršni direktor Dekar Energy našao na licu mjesta 30. jula kada je ovaj inspektor vršio inspekcijski nalaz. Činjenica da inspektor nije obavijestio CGO, kao podnosioca zahtjeva o planiranom nadzoru, niti predsjednika MZ Kraljske Bare, kako bi mještani mogli da prisustvuju i ukažu na prekršaje traženog nadzora, a da je pozvao investitora kao subjekta nadzora na lice mjesta, umanjilo je efikasnost ove kontrole čime je prekršen Zakon o inspekcijskom nadzoru… Kako je moguće da niko od mještana koji su dolazili u vrijeme navodnog nadzora nije tu zatekao lica koja su potpisnici osporavanog zapisnika? Ovo navodi na indicije u falsifikovanje zapisnika”, pojasnili su tada iz ove organizacije.

Dekar energy je kompanija crnogorskog biznismena Momčila Miranovića, supruga tadašnje sekretarke zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a Vesne Miranović. Oni u Barama Kraljskim grade u saradnji sa kompanijom Igma Grand, čiji je vlasnik Igor Mašović, brat bivšeg predsjednika opštine Andrijevica (gdje je izgradio najviše mHE) i opštinskog funkcionera DPS-a Srđana Mašovića.

U Rečinama su mještani više puta „lijegali“ pred građevinske mašine kako bi tijelima spriječili radnike kompanije Hydro logistics da dođe do rijeke Skrbuše. Vlasnik te kompanije je Slaven Burzanović, bivši zastupnik poslova u firmi BB Solar, u vlasništvu Blaža Đukanovića. Oni su prije desetak dana ponovo zaustavili mašine da dođu do Skrbuše, tako što su legli ispred njih.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo