Povežite se sa nama

OKO NAS

PODRŠKA VLASTI POLJOPRIVREDNOM SEKTORU CRNE GORE: Kako smo posijali, dobro smo i požnjeli

Objavljeno prije

na

Pandemija virusa COVID19 razotkrila je bolesti naše agropolitike. Crna Gora dnevno potroši oko milion i po eura samo na uvoz hrane

 

Pandemija virusa COVID19 ogolila je agropolitiku u Crnoj Gori. I pokazala   sve njene bolesti.

,,Najpouzdaniji pokazatelj kako se država odnosi prema sopstvenoj poljoprivredi je visina izdvajanja iz budžeta za razvoj tog sektora. Ta podrška je tokom posljednjih 10 godina na neobjašnjivo niskom nivou. Ne prelazi 20 miliona eura“, kaže za Monitor profesor Biotehničkog fakulteta UCG-a dr Milan Marković.

Kako je objasnio, prema Nacionalnom programu proizvodnje hrane i razvoja ruralnih područja za period od 2009. do 2013. godine, koji je Vlada usvojila 2008, podrška je trebalo još u 2013. da premaši 35 miliona. ,,Ona je čak smanjena, sa 18 u 2009. na 17,6  miliona u 2013. Smanjene su i premije u stočarstvu (mjera s najvećim brojem korisnika), sa 80 na 70 eura po grlu goveda, a za ovce i koze sa 10 na 8 eura“, ističe dr Marković.

Podaci Monstata produbljuju ovu problematiku. Prema njima, Crna Gora uvozi skoro 6,5 puta više robe nego što izvozi. Približno petina uvoza, oko 18 odsto, otpada na hranu. U 2019. godini smo samo na uvoz hrane potrošili oko 474 miliona eura. Prostom računicom, Crna Gora dnevno potroši oko milion i po eura samo na uvoz prehrambenih proizvoda. Kakve posljedice ovakva spoljno-trgovinska politika može izazvati – pitanje je koje je zabrinulo javnost, odmah nakon zabrana izvoza koje su pristigle iz zemalja regiona i članica Evropske unije.

Poljoprivrednici, ostavljeni na nemilost države koja podstiče uvoz, u neizvjesnosti podižu cijene svojih proizvoda, koji teško pronalaze put do kupaca.

,,Od samog početka pandemije, poljoprivrednici su se suočavali sa ograničenim kretanjem koje je uzrokovalo i ograničeno tržište. Velika neizvjesnost koja je uslijedila uzrokovala je neusklađenost cijena, kao i njihov značajan porast”, kaže za Monitor Marko Maraš, osnivač portala Seljak.me. Njegova platforma, koja  mjesečno okuplja oko 60.000 ljudi, u protekle tri godine realizovala  je preko 40.000 oglasa iz kategorija stočarstva, biljne proizvodnje, prehrambenih proizvoda i mehanizacije.

Radi suzbijanja posljedica od korona virusa, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja (MPRR) i Vlada su preduzeli otkup domaćih proizvoda i njihovo ustupanje bolnicama, centrima kolektivnog stanovanja, Crvenom krstu i narodnim kuhinjama, isplate u biljnoj proizvodnji i stočarstvu, otkup jagnjadi za penzionere, kao i besplatno testiranje poljoprivrednih proizvoda u cilju poboljšanja kvaliteta hrane. „Određenom broju proizvođača koji su imali veće količine proizvoda je pružena pomoć u vidu njihovog plasiranja na domaće tržište kroz veće trgovinske lance. No, prodaja njihovih proizvoda je isključivo vezana za turističku sezonu”, objašnjava Maraš.

Pojedini su tokom trajanja pandemije doživjeli pozitivno iskustvo. Profesionalni pčelar i magistar agronomije Radoslav Bele Zečević (26) kaže da pojava korona virusa nije u velikoj mjeri omela pčelare. „Kada su nastupile mjere zabrane međugradskog saobraćaja, brzom reakcijom Saveza pčelarskih organizacija Crne Gore (SPOCG) i MPRR-a izdato je obavještenje da pčelari mogu da putuju do svojih pčelinjaka i da nesmetano obavljaju tekuće radnje na pčelinjacima. Da to nije urađeno, sa sigurnošću tvrdim da bi pčelinjaci u Crnoj Gori bili desetkovani, jer je to bio period izimljavanja i pripreme pčelinjih zajednica za pašu, kada je potrebno raditi vrlo intenzivno”, objašnjava Zečević. On je, inače, odbranio magistarski rad na temu iz pčelarstva i tako postao prvi u Crnoj Gori sa diplomom iz ove oblasti.

Zečević kaže da je MPRR, u saradnji sa SPOCG, pomoglo pčelarima pri nabavci ljekova protiv varoe i matica po regresiranim cijenama. Pčelari iz centralnog i sjevernog regiona dobili su besplatno po dva kilograma šećera po košnici za prihranu pčelinjih zajednica. Pčelari iz južnog regiona – dvaput više. „Podrška je trebalo da bude podjednaka i veća, jer je za dopunu hrane pčelinjim zajednicama za zimu potrebno mnogo više”, objašnjava.

Profesor Milan Marković osvrnuo se i na studiju Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO) iz 2014. godine, koja pokazuje da je direktna podrška poljoprivrednicima po hektaru korišćenog poljoprivrednog zemljišta u Crnoj Gori bila 27 eura. ,,U Makedoniji je iznosila 77, u Srbiji 61, u Hrvatskoj 257, a u EU 27 283 eura. I danas je ona kod nas oko 30 eura po hektaru, a ubismo se pričajući kako smo u EU integracijama lider u regionu“, ističe dr Marković.

U proteklih 10 godina, nijedan od tri ministra, koliko ih je prošlo kroz ovaj sektor, nije se zalagao za veću podršku.

Problem podrške u poljoprivredi je usko povezan sa činjenicom da nemamo organizovana udruženja poljoprivrednih proizvođača, smatra Maraš.

Nadležni, među kojima je i Privredna komora, od 2018. godine promovišu kampanju Kupujmo domaće. No, Maraš evo tri godine pokušava da stupi u kontakt sa njima, kako bi ostvarili saradnju, ali ne nailazi na odaziv. Smatra da je kampanja više orijentisana ka podizanju nivoa svijesti kod potrošača: „Ne postoje kampanje koje regulišu cijene i svaki proizvođač može da cijeni svoj proizvod koliko misli da treba. Kreiranje udruženja može da reguliše ovu situaciju, ali i da normalizuje tržište”.

Nema podataka o tome koliko se stvarno utroši godišnje za podršku poljoprivredi. ,,Nema ni dileme da stvarna podrška ni izdaleka ne odgovara prenaduvanim planovima agrobudžeta. Ranije sam postavio pitanje – koliko je u 2019. godini od planiranih 32,7 miliona eura za mjere ruralnog razvoja ili od 21,5 miliona eura IPARD sredstava utrošeno. Odgovora nema. Nema ni podataka niti evidencije da je i jedan jedini euro isplaćen u prošloj godini iz IPARD-a“, upozorava profesor Marković.

Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade Milutin Simović uspješan je u obmanjivanju javnosti pričom kako se sve više ulaže. ,,Kada se pogledaju ukupni iznosi agrobudžeta u posljednje tri godine (39,9 u 2018, 52,3 u 2019. i čak 60,7 miliona eura u 2020), ispada da je tako. Papir trpi sve pa tako i očiglednu obmanu. Za te godine je, iz budžeta, za programe poljoprivrede i ribarstva, opredijeljeno redom: 16,8 miliona u 2018, 19,6 iduće godine i 20,8 miliona eura u tekućoj godini. Valjda da bi se ovo prikrilo, u agrobudžet su stavljane i nerealno visoki iznosi donacija. Za 2020. godinu stoji da donacije iznose oko 27,3 miliona eura, što je za gotovo 7 miliona eura više novca nego iz nacionalnog budžeta. Ministar Simović se još i hvali time kako su nam donacije glavni izvor podrške poljoprivredi. Za sličan primjer u svijetu ne znam“, kaže dr Marković.

„Moramo ozbiljno shvatiti činjenicu da postoji veliki broj imanja koja se ne koriste. Neophodno je da poljoprivredna zemljišta budu aktivna, bilo da ih obrađuje vlasnik ili neko drugi. Moraju se kreirati mjere za ljude koji nemaju poljoprivrednu pozadinu (nemaju zemlju ili ne dolaze iz porodice koja se bavi poljoprivredom) i omogućiti im da počnu da se bave poljoprivredom”, smatra Maraš.

Zahvaljujući činjenici da je na putu EU integracija, Crna Gora ima strateška dokumenta u kojima je politika podrške usklađena s onom u EU. No, puko postojanje podrške na papiru – beznačajno je. Na moguće posljedice, hladno nas je upozorila korona kriza.

Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo