Rusija pruža finansijsku podršku u zamjenu za vojnu saradnju i udjele u bjeloruskim kompanijama. Aleksandru Lukašenku je lakše pristati na to nego na političke promjene i ekonomsku liberalizaciju, što zahtijeva pomoć EU. Ipak, bjeloruski predsjednik uvijek pokušava smanjiti ovisnost o Rusiji i okreće se Zapadu, kada smatra da se to može učiniti bez velikog rizika. I sada se čini da je pravo vrijeme za to

Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko je 15.decembra, oslobodio  123 politička zatvorenika, uključujući Mariju Kolesnikovu, koja je bila jedna od vođa uličnih protesta 2020. godine, i Alesa Bialiatskog, predsjednika Centra za ljudska prava Viasna, koji je 2022., dobio Nobelovu nagradu za mir.

Lukašenko vlada zemljom od 1994. godine, a od tada je već nekoliko puta pod pritiskom Zapada oslobodio svoje političke protivnike. Svaki put je oslobađanje političkih zatvorenika značilo da se Lukašenko umorio od ruske dominacije i da je spreman obnoviti odnose sa Zapadom.

Odnosi Bjelorusije sa SAD-om i EU naglo su se pogoršali nakon masovnih protesta 2020. godine, koji su bili uzrokovani hapšenjem svih stvarnih protivnika Lukašenka na predsjedničkim izborima i izbornim manipulacijama kada je   Svjatlana Tihanovskaja, odlučila da zamijeni svog supruga Sergeja kao glavnog Lukašenkovog rivala. Prije toga, Lukašenko je pokušao da se distancira od Kremlja i nekoliko puta je spomenuo da je uspio da uspostavi odlične odnose sa Vladimirom Zelenskim, koji je postao predsjednik Ukrajine 2019.

Među nedavno oslobođenim političkim zatvorenicima je i Viktor Babaryka, još jedan kandidat na predsjedničkim izborima 2020.. Prije početka kampanje, Babaryka je bio predsjednik upravnog odbora Belgazprombanke, koja pripada ruskom Gazpromu. Kada se kandidovao protiv Lukašenka na izborima 2020. godine, Babaryka ga je kritikovao zbog ograničenja ruskih investicija, koja su spriječila ruske korporacije da kupe najvažnije bjeloruske fabrike. U junu 2020, dva mjeseca prije glasanja, Babaryka je pritvoren, slično onim kandidatima koji su, poput Sergeja Tihanovskog, zahtijevali političke slobode i ekonomsku liberalizaciju.

Protesti 2020. godine, koji su bili najveći i najduži pod Lukašenkovom vlašću, natjerali su ga da promijeni vanjsku politiku i vrati se u rusku sferu utjecaja. EU je podržavala proteste, pružala finansijsku podršku aktivnostima Tihanovske i drugih opozicionih lidera koji su pobjegli iz zemlje. Ali, nije uspjela prisiliti Lukašenka na bilo kakve političke promjene. Bjeloruski predsjednik je uspio održati punu vlast nad zemljom, jer je primao finansijsku pomoć i političku podršku od Moskve. Zauzvrat, morao je napraviti značajne ustupke, poput pristanka na raspoređivanje ruskih trupa na bjeloruskoj teritoriji. Ali,  ne može biti trajnog prijateljstva između Lukašenka i Putina.

Glavni cilj bjeloruskog predsjednika je očuvanje ekonomske i političke nezavisnosti od Rusije. Kremlj i dalje pokušava preuzeti kontrolu nad Bjelorusijom, koja ima strateški značaj za Rusiju.

Lukašenko se ne može odvojiti od Rusije ne samo zato što ona ostaje glavno tržište za bjelorusku robu. Ideja bliskog saveza s Rusijom je veoma popularna u bjeloruskom društvu, posebno među Lukašenkovim pristalicama. Još je važnije to što je Bjelorusiji teško održati svoje trenutne socijalne garancije. Često joj je potrebna strana pomoć da bi to učinila, ako bjeloruski izvoz opadne zbog pada potražnje. Rusija pruža finansijsku podršku u zamjenu za vojnu saradnju i udjele u bjeloruskim kompanijama. Lukašenku je lakše pristati na to nego na političke promjene i ekonomsku liberalizaciju, što zahtijeva pomoć EU. Ipak, bjeloruski predsjednik uvijek pokušava smanjiti ovisnost o Rusiji i okreće se Zapadu, kada smatra da se to može učiniti bez velikog rizika.

Sada se čini da je pravo vrijeme za to. EU je uništila bjeloruski opozicioni pokret, koji je finansijski podržavala, ali ograničavala u djelovanju. U 2025. godini podrška EU je značajno smanjena, jer gotovo više nema šta da se podrži.

Moskva će prihvatiti promjene u Lukašenkovoj vanjskoj politici, jer ne može sebi priuštiti početak sukoba s Minskom dok rat u Ukrajini još uvijek traje. Zbog toga je u proljeće 2022. godine, kada je postalo jasno da ruske trupe nisu u stanju zauzeti Kijev, Kremlj oprostio Lukašenkovu odluku da prestane podržavati ruske vojne napore.

Osim toga, Rusija previše troši na rat s Ukrajinom i neće moći pružiti financijsku pomoć, ako je Bjelorusiji potrebna. Lukašenko  može računati na podršku Kine, koja može biti financijski stabilniji saveznik.

Prije deset dana, u govoru na Svebjeloruskoj narodnoj skupštini koja se okuplja dva puta godišnje kako bi raspravljala o strateškim pitanjima, Lukašenko je mnogo govorio o saradnji s Kinom. Nije spomenuo ni riječ o pomaganju ruskim ratnim naporima. Čini se da su njegove nade za bliski savez s Kinom opravdane. Novi Nacionalni fudbalski stadion u Minsku, koji je Kina poklonila Bjelorusiji, može se smatrati dokazom kineske spremnosti da razvija odnose s Bjelorusijom. Za to postoji jak razlog. Željeznicu, koja prolazi kroz Bjelorusiju, Kina koristi za izvoz svoje robe u Evropu.

Trgovina robom između EU i Kine prelazi 740 milijardi eura. Iako samo 3,7 posto trgovinskog prometa generira roba koja se prevozi željeznicom, ta roba je često najvrjednija ili se lako kvari. Stoga je važno da se isporučuje bez kašnjenja.

To se ne može garantovati ako tenzije između Bjelorusije i Poljske ostanu visoke kao što su sada.  Granica između Poljske i Bjelorusije bila je zatvorena dvanaest dana ovog septembra, jer je Poljska bila  zabrinuta za svoju nacionalnu sigurnost tokom zajedničkih vojnih vježbi Rusije i Bjelorusije. Gubici kineskih izvoznika i kineska vlada pokušali su uvjeriti poljske vlasti da ponište odluku. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslav Sikorski izjavio je nakon sastanka sa kineskim kolegom da “sigurnost ima svoju cijenu”. Važno je da Kina isključi mogućnost ponavljanja situacije u kojoj kineski izvoznici moraju platiti troškove poljske sigurnosti. Postoji još jedan razlog zašto Bjelorusija treba da se okrene Zapadu u svojoj vanjskoj politici.

Za razliku od sličnih poteza u prošlosti, ovaj neće biti učinjen u evropskom smjeru. Lukašenko će balansirati između Rusije i SAD-a. U spomenutom govoru Lukašenko je izjavio da je EU prestala biti globalni igrač i da nema razloga tražiti partnerstvo s njom. Važnije je uspostaviti dobre odnose sa SAD-om. Vlada Bjelorusije je već započela pregovore s američkom administracijom, pokušavajući razraditi okvir za saradnju.

Tramp je 9. novembra je imenovao advokata Džona Koalea za specijalnog izaslanika za Bjelorusiju. Nekoliko dana prije toga, američka administracija je ukinula sankcije protiv Belavije, nacionalne aviokompanije. Koale se sastao s Lukašenkom 11. novembra. Nakon njihovih pregovora, bjeloruski predsjednik je oslobodio 52 politička zatvorenika i izjavio da stoji uz Trampa i podržava njegovu mirovnu misiju. Od tada, predstavnici Trumpove i Lukašenkove administracije ostaju u kontaktu.

Govoreći o tekućim pregovorima sa SAD-om, Lukašenko je izjavio da zna šta američka administracija želi i da to može biti u skladu s nacionalnim interesima Bjelorusije, koji mu ostaju glavna smjernica.

Nema sumnje da će, ako se Lukašenko dogovori s Trampom, Vašington pomoći u smanjenju napetosti između Varšave i Minska. Sporazum sa SAD-om omogućit će Bjelorusiji da intenzivira saradnju s američkim saveznicima izvan Evrope. Ujedinjeni Arapski Emirati, na primjer, razmatraju ulaganje u bjelorusku drvoprerađivačku industriju. Slaganje s Trumpom moglo bi ubrzati njihovu odluku.

Trampova administracija zamjenjuje EU povećavajući svoje prisustvo u Istočnoj Evropi, što će pomoći američkoj administraciji da upravlja odnosima između Rusije i EU, kako je to utvrđeno u Trampovoj strategiji nacionalne sigurnosti. Nove promjene u staroj igri Lukašenka ukazuju na to da EU postaje slabija. Tramp će to iskoristiti.

Dmitrij GALKIN

Teška je godina za nama. Drame sa ovakvim političkim strukturama u svim krajevima svijeta očigledno neće nedostajati u godini pred nama. Srećne nove strijepnje

Čini se kao da smo u svaku godinu nakon COVID-a i zaključavanja polagali nade. Očekivao se prosperitet, tehnološki napredak koji bi pratio i neki bolji svijet… Od tada svaka godina je donosila novi džak neizvjesnosti sa kojima se sve teže nositi. Ratovi su još uvijek tema broj jedan. Pune medijske stupce mnogo češće nego AI revolucija koja je svijetu donijela i nove horizonte i nove brige.

Zbog svega ovoga oni koji su se nadali da će 2025. godina  donijeti predah od iscrpljujuće 2024., ostali su razočarani. U dvanaest mjeseci koji su za nama  sukobi i tenzije su se raširili toliko da su često u fokusu bila i crvena dugmad, posljednja stanica za apokalipsu.

Svoje posljednje stranice u ovoj godini su ispisala neka važna imena iz raznih oblasti. Otišli su monoliti poput: Papa Franje, Roberta Redforda, Dejvida Linča, Merien Fejtful, Džordž Formana, Džin Hekmena, Val Kilmera, Brajan Vilsona, Kris Rie, Rob Rajnera, Ozi Ozborna, Diogo Žote, Đorđa Armanija, Majkl Medsena, Terens Stempa, Dajen Kiton, Džimi Klifa… Na samom odlasku 2025. je sa sobom povela i izuzetnu Brižit Bardo.

Najviše je svijetom odzvanjala smrt poglavara rimokatoličke crkve. Skromni Argentinac je 2013. godine postao 266. poglavar te crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno, prvi je papa van područja Evrope u više od milenijuma. „Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!“, zabilježili smo ovog aprila.

Na čelo Vatikana došao je Robert Prevost, rođen i odrastao na južnoj strani Čikaga, koji je proveo više od dvije decenije u Peruu. Godine 2023. godine preselio se u Rim, gdje je imenovan za prefekta Dikasterija za biskupe, tijela koje nadzire izbor većine biskupa. Ubrzo potom imenovan je i za kardinala. Prevost je postao prvi član augustinskog reda, osnovanog 1244. godine, koji je izabran za papu. Prilikom ustoličenja uzeo je ime Lav XIV, prizivajući primjer pape Lava XIII, autora enciklike Rerum Novarum iz 1891. godine, koja je pozivala na poboljšanje položaja radničke klase. Papa Lav tek treba da ispuni obične cipele koje su ostale iza njegovog prethodnika.

Rat u Ukrajini se nastavlja. Kraj se i pored nekih pomaka u mirovnim pregovorima, ne nazire. Dolazak Trampa u ovalnu sobu donio je brojne nedoumice u svjetskoj politici. Krajem godine ispostavlja se da je ukrajinska kriza i pozicija njegove administracije u njoj jedna od najvećih. Predsjednik SAD ponavlja da Kijev nema karte za pobjedu i protivi se povećanju američke pomoći. Evropa pruža značajnu finansijsku i vojnu podršku, a EU je krajem 2025. odobrila Ukrajini kredit od 105 milijardi dolara, što bi trebalo da pokrije dvije trećine njenih finansijskih potreba u naredne dvije godine. Tramp pritiska ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da prihvati sporazum  koji mnogi vide kao naklonjen Rusiji. Kako stvari stoje čini se da će predsjednik Rusije Vladimir Putin tražiti još ustupaka. Kremlj uporno ponavlja da je Evropa, najveća prepreka u sklapanju trajnog mira na ovom dijelu svijeta.

Uz pomoć njemu naklonjenih popullista u Evropi, Tramp je  uporan i u destabilizaciji ostatka evropskog kontinenta. Ova igra živaca je vjerovatno samo uvod u ono što će se dešavati naredne godine. Koliko je sumoran evropski pejzaž nakon četiri iscrpljujuće ukrajinske godine, govori i podatak da je mađarski premijer Viktor Orban pred kraj godine prognozirao veliki rat između Rusije i Evrope čiji zametak vidi upravo u ukrajinskoj krizi. Mnogi ovo smatraju kao njegov adut u izbornom ciklusu u Mađarskoj.

Izvjesno je da su se još jednu godinu zaredom povećali budžeti vojnih mašinerija evropskih zemalja. Trampova politika koju bi neki nazvali politikom štapa i šargarepe, do sada je evropske lidere opekla više puta, pa su odlučili da svoje kapacitete razvijaju na drugačije načine. Koliko toliko nezavisno od SAD-a.

Donekle pozitivni impusi stižu sa Bliskog istoka. Nakon dvije godine brutalnih borbi i palestinskog stradanja, zaraćene strane su u oktobru pristale na prekid vatre. Drugi ove godine. Prvi predah je prekinut sredinom marta, kada su se dvije strane sporile oko uslova produženja sporazuma. Nakon brojnih brutalnih izjava i AI vizuala o Rivijeri Gaze, Donald Tramp je odigrao ključnu ulogu u postizanju oktobarskog prekida vatre. Uz posredovanje Katara, Turske i Egipta. Sporazum predviđa trofazni mirovni plan za Gazu. Prvo, trenutni prekid vatre uz povlačenje izraelskih snaga na unaprijed određene linije i razmjenu talaca i zatvorenika; drugo, demilitarizaciju Hamasa i raspoređivanje međunarodnih snaga za stabilizaciju; i treće, obnovu palestinske uprave i rekonstrukciju Gaze. Za sada sve ide brzinom kojom diktira Tel Aviv. Stradanja, istina ne u brojkama kao ranije, se nastavljaju. Glad je zaustavljena, ali je opet tu ukoliko neko iz brojne izraelske desno orijentisanje klike odluči da zatvori malobrojne punktove i koridore kojima pomoć stiže. Još u nedovoljnim količinama. Zato  smo u prošlom broju Monitora i zaključili da se ovdje radi o opasnoj iluziji da se život na ovom prostoru vraća u normalu. Trajni mir ostaje nedostižan.

Da su Izrael i Sjedinjene Države opasni svjetski geopolitički igrači imali smo prilike da vidimo i kada su napali iranska nuklearna postrojenja. I ovaj sukob je dugo sazrijevao. Izrael već godinama iranske nuklearne ambicije i podršku antiizraelskim milicijama na Bliskom istoku smatra egzistencijalnom prijetnjom. Nakon napada Hamasa oktobra 2023. godine, Izrael je gađao iranske saveznike u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu. U junu 2025 Izrael je pokrenuo Operaciju Rising Lion. Napadi su obuhvatili nuklearna i balistička postrojenja, vojne baze i komandne centre, kao i atentate na političare, vojne lidere i nuklearne naučnike. Iran je uzvratio raketnim i dron napadima na Izrael, ali je, uz pomoć američke vojske, većina projektila oborena. Dana 22. juna američki bombarderi B2 i rakete Tomahavk pogodili su iranska nuklearna postrojenja u okviru operacije Midnight Hammer. Predsjednik Tramp tvrdio je da je napad potpuno uništio iranski nuklearni program, iako je vjerovatnije da je Iran ranije izmjestio zalihe obogaćenog uranijuma. Prekid vatre postignut je dva dana kasnije, čime su borbe zaustavljene. Politički sporovi ostali su neriješeni.

U sjenci  dva užasna stratišta,  u Evropi i na Bliskom istoku, ostali su neki drugi ratovi. U julu je izbio sukob između Kambodže i Tajlanda. Sa populacijom od nešto više od 17 miliona stanovnika, Kambodža je znatno vojno slabija od susjednog Tajlanda, koji ima četiri puta više stanovnika. Julski sukobi, najgori u proteklim decenijama, formalno su bili zbog graničnog spora starog više od jednog vijeka. Konkretno, i Kambodža i Tajland polažu pravo na Prasat Ta Muen Thom, drevni hram u šumovitim Dangrek planinama koje razdvajaju dvije države. Međutim, složena unutrašnja politika na obje strane granice pretvorila je latentne tenzije u otvoreni sukob. U početnim borbama poginulo je nekoliko desetina ljudi, a desetine hiljada je raseljeno. Donald Tramp intervenisao je i zaprijetio obustavom trgovinskih pregovora sa obje zemlje ukoliko se borbe ne zaustave. One su potom nevoljno pristale na prekid vatre. Formalni sporazum potpisan je krajem oktobra. Trvenja su se nastavila i nakon potpisivanja.

Još 2000. predsjednik SAD-a Bill Klinton nazvao je Kašmir najopasnijim mjestom na svijetu. Vječna napetost između Indije i Pakistana oko tog regiona prerasla je u otvoreni sukob u maju. Indija je 2008. odlučila da ne uzvrati, ali ovoga puta je izvela udare na ono što je nazvala terorističkom infrastrukturom unutar Pakistana. Pakistanski dronovi krenuli su na indijske vojne baze da bi potom Indija uništila sisteme protivvazdušne odbrane oko pakistanskog grada Lahora. Nijedna strana nije ostvarila značajnu vojnu prednost u najintenzivnijim borbama u posljednjih pedeset godina, te su se nakon tri dana saglasile o prekidu vatre. Tramp je izjavio da je posredovao u postizanju primirja, što je podržao načelnik Generalštaba pakistanske vojske i faktički lider Asim Munir, ali je indijski premijer Narendra Modi tu tvrdnju odbacio. Neposredna posljedica sukoba bio je razdor u odnosima između SAD-a i Indije, nakon što je Tramp uveo visoke carine na indijski izvoz, djelimično kao odmazdu zbog Modijevog odbijanja da prizna njegovu ulogu u posredovanju.

Iscrpljujući građanski rat u Sudanu se nastavlja. Mnogi kažu da je Pakao na zemlji najprikladniji opis skoro trogodišnjeg građanskog rata u ovoj zemlji. Sukobljene strane su Sudanske oružane snage (SAF), koje predvodi general Abdel Fattah al-Burhan, i Snage za brzu podršku (RSF), na čijem je čelu Mohamed Hamdan „Hemedti“ Dagalo. Njih dvojica su preuzeli vlast u državnom udaru u oktobru 2021. godine, ali su se kasnije razišli. Ni ovaj sukob nije bez stranih pokrovitelja. Egipat, Rusija i Turska podržavaju SAF, dok su među saveznicima RSF-a Čad, Etiopija i UAE. Do 400.000 ljudi se smatra stradalim, a više od dvanaest miliona je raseljeno. Veliki dio zemlje suočen je s glađu, a potrebe za humanitarnom pomoći daleko prevazilaze raspoložive resurse.

Budući istoričari bi mogli obilježiti 2025. kao godinu u kojoj se Kina učvrstila kao supersila ravna SAD-u. Nikoga nije ni začudilo kada je nova američka administracija ovu azijsku silu stavila u fokus svojih političko-ekonomskih planova. Kina je ovjerila svoje strateško privredno uporište tako što je iskoristila dominaciju u proizvodnji i preradi rijetkih zemnih minerala, ključnih za visoku tehnologiju. Globalno kontroliše veliki dio ovog tržišta, što joj daje moćnu pregovaračku prednost.

Decenijama je Vašington koristio svoju ekonomsku dominaciju, naročito u oblasti međunarodnih finansija, kako bi ostvario spoljnopolitičke ciljeve. U aprilu i ponovo u oktobru 2025. godine, Peking je pokazao da i on može koristiti svoje ekonomske prednosti kao oružje.

Tokom 2025. Peking je upozorio SAD i druge zemlje da je spreman da koristi ovu kontrolu kao ekonomsko oružje u trgovinskim sporovima. Posebno nakon što je SAD uveo carine i izvozna ograničenja na tehnologiju.

Uprkos upozorenjima Pekinga, SAD nijesu učinile dovoljno da se zaštite. Kada je Tramp u aprilu podigao carine na kinesku robu, Peking je obustavio izvoz magneta i sedam rijetkih zemnih minerala u SAD. U roku od mjesec dana, američki predsjednik je ublažio carine. U oktobru, nakon što je uveo dodatna ograničenja na izvoz naprednih poluprovodnih čipova i tehnologije Kini, Peking je uveo nova pravila za izvoz proizvoda koji koriste kineske rijetke zemne minerale. Suočen s mogućim ozbiljnim poremećajem američke ekonomije, Tramp je odložio primjenu svojih mjera i odustao od više drugih poteza prema Kini. Kina je zauzvrat odložila primjenu oktobarskih propisa za godinu dana. Nadmudrivanje će se zasigurno nastaviti i u 2026. godini. Ove dvije zemlje su i najveći takmaci na polju vještačke inteligencije o čemu možete čitati i u ovom broju našeg nedjeljnika.

Od dolaska u Bijelu kuću Tramp proviruje iz gotovo svake geopolitičke vijesti širom zemljinog šara. Mnogi su ga nazvali i remetilačkim političkim faktorom. Dijelom je to vezano za brojne carine sa kojima su se susretali takmaci, ali i saveznici, a dijelom zbog izlaska iz brojnih međunarodnih organizacija i postavljanja drugačijih pravila igre. Nepredvidivi predsjednik velesile  je na svjetsku scenu donio sasvim drugačiju politiku. Na svjetskim liderima je da se prilagode ili sukobe sa njim. Ko kako umije i koliko može.

Njegovi potresi počeli su još prije stupanja na dužnost, kada je izrazio želju da pripoji Grenland, pretvori Kanadu u pedeset prvu saveznu američku državu i ponovo uspostavi kontrolu nad Panamskim kanalom. Na dan inauguracije povukao je SAD iz Pariskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije, ograničio prijem izbjeglica i proglasio narko-kartele stranim terorističkim organizacijama. Tokom prvog mjeseca mandata započeo je gašenje Američke agencije za međunarodni razvoj, ukinuo nezavisni nadzor nad velikim saveznim agencijama i drastično smanjio broj zaposlenih u državnoj upravi.

Tramp je sebi pripisao zasluge za to što su članice NATO-a povećale izdvajanja za odbranu na pet odsto BDP-a i za okončanje osam stranih ratova. Naravno, oko tih ratova se dosta pričalo. Mnogi su se potiho smijali na njegovo pominjanje završetka rata između recimo Srbije i Kosova, ili Egipta i Etiopije. Sve je izgledalo kao neuspjela kampanja za Nobela za mir.  Iz udžbenika istorije u decenijama pred nama vjerovatno će se učiti  to da je ovaj američki predsjednik značajno doprinio urušavanju poretka Pax Americana.

U više navrata pisali smo u Monitoru i koliko su on i njegova klika zaslužni za rast desnice širom svijeta. Naročito u Evropi i Južnoj Americi. Dok se ovi kontinenti boje bojama desnog spektra, Vašington sa vremešnim biznismenom na čelu trlja ruke, jedva čekajući da sarađuje sa onima koji ga vide kao uzora.

Drame sa ovakvim političkim strukturama u svim krajevima svijeta očigledno neće nedostajati u godini pred nama. Srećne nove strijepnje!

Dragan LUČIĆ

Kontrola nad ruskim aktivnostima u inostranstvu prebačena je na Sergeja Kirijenka, koji od 2016.  upravlja ruskom unutrašnjom politikom. Kirijenko ne vjeruje da će proruske snage u evropskim zemljama moći napraviti radikalne promjene čak i ako pobijede na izborima. Ali vjeruje da se one trebaju  koristiti za destabilizaciju društva. Proširiće svoju strategiju na  zemlje koje  pokušavaju da se pridruže EU. Smatra da  EU mora biti obuzdana i ponižena razotkrivanjem njene nesposobnosti da obezbijedi društvenu stabilnost  saveznicima

Na svojoj godišnjoj „velikoj konferenciji za novinare“ Vladimir Putin je odgovorio na pitanje Željka Šajna (specijalni dopisnik lista Politika) o svom pristupu budućnosti NIS-a. Najveći dioničar kompanije je ruski Gazprom njeft. Početkom decembra morala je prestati s radom Rafinerija nafte Pančevo zbog američkih sankcija protiv ruskih proizvođača nafte. To je već izazvalo nagli porast cijena benzina u Srbiji i može dovesti do značajnih ekonomskih i finansijskih problema. Ruski predsjednik je rekao da se rafinerija ne može tek tako oduzeti ruskoj korporaciji, koja je mnogo uložila u njenu modernizaciju. Vjeruje da srpska vlada to shvata i da će nastaviti ispunjavati svoje obaveze. Nada se da će Rusija i Srbija pronaći izlaz.

Aleksandar  Vučić je 23. decembra objavio da bi mađarska korporacija MOL mogla biti novi vlasnik NIS-a. To može biti ishod koji odgovara svima. I Vučić i Trump imaju odlične odnose s Orbanom. Više se ne može smatrati bliskim saveznikom Kremlja, ali Budimpešta i Moskva održavaju saradnju. Tako će se ruske naftne korporacije moći vratiti na Balkan kada se američke sankcije ukinu ili oslabe. U međuvremenu, EU će dobiti iluziju smanjenja ruskog prisustva u regiji.

Uticajne ruske provladine online novine Vzglyad (Pogled) objavile su da predaja Gazprom njefta i dionica Gazproma MOL-u može postati temelj novog međunarodnog saveza koji će moći obuzdati utjecaj EU na Balkanu i u Centralnoj Evropi. Ako dogovor s MOL-om bude uspješan, Srbija će ostati ruska baza operacija na Balkanu. Nedavna reorganizacija Putinove administracije će sigurno imati utjecaj na situaciju u balkanskim zemljama.

Putin je 24. oktobra potpisao uredbu o imenovanju Vadima Titova, bivšeg top menadžera Rosatoma, za šefa novog predsjedničkog direktorata za strateško partnerstvo i saradnju. Riječ je o novom administrativnom odjelu u predsjedničkoj administraciji, koji je nastao spajanjem dva direktorata kojima je upravljao Dmitrij Kozak (koji je u septembru dao ostavku na mjesto zamjenika šefa predsjedničke administracije). Kozak je bio jedini bliski Putinov saradnik koji se protivio invaziji na Ukrajinu. Nije javno izražavao svoje stavove, ali su postali poznati izvodi iz njegovog analitičkog izvještaja, napisanog uoči rata. Predvidio je da pobjeda neće biti postignuta brzo, bivše republike Sovjetskog Saveza će biti uplašene ratom i pokušati se distancirati od Rusije, Finska i Švedska će postati članice NATO-a.

Važnije je da je Kozak nije odobravao direktno miješanje u unutrašnje stvari evropskih zemalja i aktivnosti usmjerene na njihovu destabilizaciju. Pokušavao je provesti strategiju koja je uključivala podršku proruskim političkim snagama i pružanje finansijske i medijske pomoći. Ova strategija je prepoznata kao neuspješna. Priznato je da proruske snage u Evropi nisu u stanju ni pobijediti na izborima ni promijeniti vanjsku politiku u slučaju izbornog uspjeha. Kozak je bio protiv bilo kakve revizije u ovoj strategiji i radije je podnio ostavku. Kontrola nad ruskim aktivnostima u inostranstvu prebačena je na Kozakovog glavnog rivala Sergeja Kirijenka, koji već od 2016. godine upravlja ruskom unutrašnjom politikom.

Kirijenko je bio na čelu Rosatoma (ruske državne kompanije koja posjeduje i upravlja nuklearnim elektranama). Pristao je da postane prvi zamjenik šefa kabineta Putinove administracije samo pod uslovom da zadrži kontrolu nad jednom od najvećih i najvažnijih korporacija. Očigledno je da će Titov, koji je karijeru napravio u Rosatomu, biti marioneta. Odluke će donositi Kirijenko. Važno je napomenuti da je Titov, prije nego što je postao šef međunarodnog odjela Rosatoma, bio zadužen za regionalni centar za Centralnu Evropu. Dozvoljava se pretpostavka da će ova regija imati primarni značaj za Kirijenka.

Kirijenkova strategija se jasno vidi iz njegovog pristupa moldavskim parlamentarnim izborima, koji su održani 28. septembra. Stranka akcije i solidarnosti, koja podržava predsjednicu Maju  Sandu, osvojila je većinu u parlamentu.  Sve proruske političke snage zajedno su dobile manje od 40 posto. Kremlj ih je finansijski pomogao, ali ne čini nikakve napore da ih ujedini ili počne koordinirati njihove kampanje. Kirijenko, kako je spomenuto, ne vjeruje da će proruske snage moći napraviti radikalne promjene čak i ako pobijede na izborima. Ali,  on vjeruje da se one trebaju koristiti za polarizaciju i destabilizaciju društva. Sa te tačke gledišta, izbori u Moldaviji su bili veliki uspjeh. U moldavskom društvu postoje snažna antivladina raspoloženja, a njegov značajan dio nema povjerenja u rezultate izbora.

Kirijenko je uspio postići ove rezultate bez ogromnih ulaganja u moldavske masovne medije, kako je sugerisao Igor Čajka, sin bivšeg generalnog tužioca Rusije i multimilionera, koji je takođe pokušao postati nasljednik Kozaka.

Nema sumnje da će Kirijenko proširiti svoju strategiju na druge zemlje koje pokušavaju da se pridruže EU, a možda čak i na neke od zemalja EU. On EU smatra najopasnijim protivnikom Rusije. Stoga, EU mora biti obuzdana i ponižena razotkrivanjem njene nesposobnosti da obezbijedi društvenu stabilnost svojim saveznicima. Prema mišljenju stručnjaka Ekspertskog instituta za društvena istraživanja (EISR), think tanka koji je osnovao i podržava Kirijenko, to bi trebao biti glavni cilj ruske politike prema Evropi.

Kirijenko nije usamljen u takvom pristupu. Sergej Karaganov, koji je na čelu Vijeća za vanjsku i odbrambenu politiku, insistira na postizanju “moralnog i političkog poraza Evrope”. On vjeruje da će to izazvati “proces promjene elita”, koji Rusija može iskoristiti u svoju korist. Karaganov, za razliku od Kirijenka, smatra da je raspoređivanje taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini efikasniji način da se pokaže slabost i nesposobnost EU da zaštiti svoje saveznike, nego društvena destabilizacija zemalja orijentisanih ka EU.

Stručnjaci povezani s EISR-om ne vole Vučića, jer smatraju da čini “previše ustupaka globalistima” i da se ne trudi dovoljno da spriječi širenje EU. Prošlog ljeta, kada je postalo jasno da će Kozak biti smijenjen, a da bi Kirijenko mogao dobiti njegove funkcije, neki od njih su počeli kritikovati Vučića i insistirati da ga treba smijeniti. Takve izjave su naglo prestale u avgustu i ako dogovor s mađarskim MOL-om bude uspješan, sigurno se više nikada neće pojaviti.

Kirijenku ne treba Vučić kao saučesnik u njegovim operacijama. Stručnjaci Kirijenkovog think tanka vjeruju da „samo populisti mogu potkopati zapadni utjecaj“ i da im se čini da Vučić nije dovoljno radikalan. Ali Kirijenko će sigurno pokušati koristiti srpske nacionaliste u svojim operacijama širom regije. On zapošljava ruske nacionaliste kako bi dobio javnu podršku za rat u Rusiji. I oni su dobro povezani sa svojim srodnim dušama iz Srbije i pokušavaju ih imitirati.

U tom svjetlu, čini se važnim da je rusko Ministarstvo vanjskih poslova počelo aktivno djelovati u Republici Srpskoj. Fond Gorčakov, kojim upravlja Sergej Lavrov, održao je 3. juna stručni sastanak u Trebinju. Tamo je najavljeno da će Rusija sljedeće godine posvetiti mnogo više pažnje Balkanu. Crna Gora će to  osjetiti. Objavljeni su članci ruskih diplomata u Rusiji i inostranstvu o zapadnim namjerama da revidiraju Daytonske sporazume i evropskom miješanju u poslove Bosne i Hercegovine.

Postojao je stari plan da se podrži Dodik ako proglasi nezavisnost i pokrene pokret u Crnoj Gori za ujedinjenje s Republikom Srpskom. To je odbačeno kao nerealno, ali Kirijenku nije potrebna njegova puna implementacija.

Mogao bi to iskoristiti kao alat za destabilizaciju i smanjenje utjecaja EU. Ako se Crna Gora pridruži EU, to će se smatrati porazom Putinove administracije. Stoga neće štedjeti napore da taj rasplet spriječi. U svakom slučaju, Crna Gora treba biti spremna na iznenađenja.

Dmitry GALKIN