Mlade Romkinje su podređene i često zarobljene običajima, uskraćuje im se pravo na sopstvenu volju i mišljenje, a njihovim životom upravljaju muški članovi familije. Život udate i neudate Romkinje je u mnogo čemu sličan, sveden je na zatvorena romska naselja, podrazumijeva rano ustajanje i cijelodnevno obavljanje različitih kućnih poslova.

Anita Beriša (29), jedna od rijetkih obrazovanih Romkinja, kaže da se u poslijednjih desetak godina stanje promjenilo nabolje u skoro svim sferama života romske zajednice, ali da je položaj Romkinja i dalje na nezavidnom nivou.

„Do prije nekoliko godina, romskih djevojčica je bilo vrlo malo u završnim razredima osnovne škole dok su samo rijetke išle u srednju školu. Kasnije, za razliku od muškaraca, Romkinje, zbog porodičnih obaveza i nedovoljnog obrazovanja nijesu u mogućnosti da traže posao. Često se dešava da one koje traže posao budu diskriminisane”, objašnjava Anita.

Podizanje djece u romskim porodicama nije samo obaveza udatih žena, već i djevojčica koje često već sa 11 godina počinju da brinu o mlađoj braći i sestrama. „U romskoj porodici postoji osporavanje prava na školovanje ženskoj djeci, a razlozi se nalaze u tradicionalnim očekivanjima koja nalažu da se Romkinja mora udati mlada”, kaže Anita dodajući da je ona zahvaljujući svojim roditeljima ipak uspjela da se odupre ovakvim običajima.

Ona je rođena u Podgorici gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Diplomirala je na Fakultetu za poslovni menadžment u Baru, dok je specijalističke studije završila na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Prva je Romkinja koja je upisala magistarske studije na Univerztetu Donja Gorica. Od diplome master studija dijeli je samo korak. Jedna je od osnivača Romske organizacije mladih Koračajte sa nama – Phiren Amenca, a od 2011. godine zaposlena je u Ministarstvu vanjskih poslova.

,,Veoma je važno insistirati na što bržem usvajanju Akcionih planova za Romkinje i sprovođenju aktivnosti u pravcu osnaživanja Romkinja da se uključe u javni život, jer je broj društveno aktivnih žena u romskoj zajednici veoma mali”, poručuje Anita.

Uključivanje mladih u društveni život, posebno mladih Romkinja je od velikog značaja za romsku zajednicu i njihovu integraciju u crnogorsko društvo. „Mi mladi, posebno Romkinje, mijenjamo sliku o Romima. Naše životne priče i slike utiču na rušenje predrasuda”, objašnjava Anita.

Uticaj organizacija i romskih aktivista raste, te se stoga smanjuje broj Romkinja koje se udaju prije 18 godine, a sve više ih nastavlja školovanje. Ipak, iako se položaj Romkinja u Crnoj Gori popravlja i stereotipi razbijaju, predstoji još mnogo posla za institucije i nevladine organizacije.

U Izvještaju za sprovođenje Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2016-2020 navodi se da je u 2016/17 godini iz ove populacije upisano 20 studenata na fakultete. Međutim, samo 76% romske djece ide u osnovnu školu. Podaci ukazuju da djevojčice u odnosu na dječake više odustaju od školovanja za čak 13,8%. Kako se navodi, razlozi su nepovoljni socijalni uslovi, siromaštvo, socijalna segregacija, nedostatak porodične podrške, kao i rano stupanje u brak. Prema istraživanju višestrukih pokazatelja MICS 5, procenat ukupno obrazovanih Romkinja je manji u odnosu na muškarce za 23%. Ovaj postotak je još viši kod mladih žena u dobi 20-24 godina (50%).

,,Romkinje, su na dnu društvenih margina, ali kada im se pruži mogućnost, pokazuju da mogu baš kao i drugi da postižu dobre rezultate”, kaže Anita. Ona smatra da je posebno važno da se pripadnici romske i egipćanske zajednice obrazuju, da tako dođu do posla, i izađu iz začaranog kruga siromaštva. Dodaje da obrazovana žеna vodi ka еkonomski nezavisnoj žеni, koja ima snagе da sе suprotstavi nasilju i diskriminaciji.

Da se mlade Romkinje uče da budu povučene, tihe, da malo govore, pomažu u brizi oko domaćinstva i mlađe djece i da često ne izlaze iz naselje gdje obično zbog svega toga imaju i strahove kada krenu u školu, potvrđuje i Hikmeta Beriša (30). Ona je ipak uspjela da se bavi poslom koji voli. Od svoje devetnaeste godine se bavi frizerskim zanatom.

Hikmeta je rođena u Podgorici i živi u četrnaestočlanoj porodici. Opismenila se, kaže, sa 19 godina, kada je upisala prvi razred zahvaljujući projektu Druga šansa, Fondacije za stipendiranje Roma i Egipćana. Preko tog projekta završila je prva četiri razreda osnovne škole.

,,Nakon toga sam otišla da radim na primorje. Tamo sam upoznala profesora iz Rožaja, koji mi je pomogao da završim vanredno cijelu osnovnu školu”, priča Hikmeta i ističe da joj je obrazovanje donijelo slobodu.

„Puno Romkinja ne radi, već ostaju kod kuće i čuvaju djecu, a to nije dobro ni za njih ni za brak”, kaže Hikmeta i dodaje da kada bi imala prilike da savjetuje mlade Romkinje, rekla bi im da budu samostalne, čvrste, da imaju stav i da ne dozvoljavaju da sa njima manipulišu porodica i njihovi partneri. „Neudata djevojka od dvadeset godina se u našoj zajednici smatra starom. Tako da kada se djevojke približavaju punoljetstvu razmišljaju što će familija i okolina reći ako se do tada nijesu udale. Od rođenja se vaspitavaju da se prije osamnaeste godine udaju. ne razmišljaju šta one žele, nego šta drugi očekuju od njih”, objašnjava ova tridesetogodišnja Romkinja.

Po romskim običajima se djevojčice udaju i prije svoje 15. godine i to je razlog zbog čega odustaju od školovanja. Hikmeta objašnjava da posljedice romskih običaja dovode do toga da je mlađa, slabo pismena žena u podređenom položaju čitavog života.

„Međutim, starije žene imaju veće poštovanje i tek se u tim odnosima vidi tradicija. Osobito ih poštuju njihova djeca i snahe koje preuzimaju njihove poslove u domaćinstvu”, ističe Hikmeta. Ona smatra da se mlade Romkinje moraju suprostaviti običajima i uz podršku društva izboriti za bolji položaj u porodici i u zajednici.

Kada je 2013. godine Centar za romske inicijative (CRI) organizovao radionice za mlade Romkinje i Egipćanke, kako iz te organizacije kažu, učesnicama je trebao pratilac da bi pohađale određene aktivnosti. Ocjenjuju da ima pomaka kada je u pitanju pozicija Romkinja i Egipćanki. Sve je više djevojčica koje završavaju osnovno i srednje obrazovanje, pa čak i djevojaka koje upisuju fakultete. To pokazuje da je proces dugoročan, ali i da daje rezulate. Ističu da je bitno da se u tom pravcu kontinuirano radi.

,,Kad govorimo o siromaštvu, tu se nije napravio pomak. I dalje imamo Romkinje i Egipćanke koje su nezaposlene i koje zavise od muških članova porodica”, kaže izvršna koordinatorka organizacije Centra za romske inicijative (CRI) Fana Delija.

CRI najviše djeluje na području Opštine Nikšić, i posebno su se istakli u borbi protiv dječijih ugovorenih brakova. U zadnjih šest godina uspjeli su u saradnji sa institucijama da pomjere granicu do onih 16 godina kada zakon dozvoljava da se uz saglasnost roditelja i zdravstvene potvrde sklopi bračna zajednica.

,,Na žalost, javlja nam se novi problem. Roditelji im ugovore brak sa 14 ili 15 godina i onda čekaju da napune 16. godinu. To je problem koji dodatno ugrožava same djevojčice, one su dakle, bukvalno zarobljene, svuda ih prate i tako dvije do tri godine dok ne napune 16 godina”, objašnjava Delija. CRI kontinuirano ukazuje na važnost obrazovanja.

Sporo, ali ipak mijenjaju se stvari. Više nije nezamislivo da Romkinje uče i idu u školu. Ali, dug je put pred njima.

Enis EMINOVIĆ