Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK PREDSTAVNIČKOG DOMA PARLAMENTA BIH: BiH i cijeli region trebalo bi da ostanu na zapadnoj strani

Objavljeno prije

3 godine

na

Za BiH, ulazak u EU i NATO, je  najbolja i posljednja nada da izbjegnemo da završimo kao provincija ruskog, turskog ili srpskog sveta kako to Vulin zove, a što je deminutiv za okupiranu teritoriju

 

MONITOR: Pred BiH su opšti izbori raspisani za 2. oktobar. Još nema odobrenja finansija za sprovođenje tih izbora, a  rok za to je istekao. Koji je interes onih koji su blokirali donošenje ove  odluke?

KOJOVIĆ: Interes HDZ-a i SNSD-a je da dokažu da je BiH nefunkcionalna i, konsekventno, nepotrebna, jer je nesposobna da obavlja osnovne državne poslove kao što je održavanje izbora. I SNSD i HDZ sanjaju mini etničke države na prostorima na kojima njihova etnička grupa demografski dominira i ove partije žele imati potpunu budžetsku, političku, kulturnu i svaku drugu kontrolu nad tim teritorijama. Sasvim pojednostavljeno, SNSD i HDZ politiku shvataju kao nastavak rata iz devedesetih drugim sredstvima, a aktuelne tektonske promjene u politici i geopolitici im daju nadu da ono što nije bilo moguće tenkovima mogu ostvariti političkim sredstvima.

MONITOR: Bakir Izetbegović očekuje da visoki predstavnik Kristijan Šmit upotrijebi ovlašćenja i deblokira proces sprovođenja izbora. Šta očekujete?

KOJOVIĆ:  Ukoliko HDZ ne prestane blokirati budžetski transfer Šmit će nametnuti odluku o finansiranju izbora. Neće se HDZ puno opirati toj odluci Šmita. Oni odlično znaju da je teško blokirati održavanje izbora. Oni će, u slučaju da im se ne dopadaju izborni rezultati, blokirati njihovu implementaciju, a oni koji poznaju BiH sistem znaju da je to daleko teže riješiti od samog finansiranja glasačkog procesa.

MONITOR: Pregovori o izmjenama Izbornog zakona nisu uspjeli. Koliko je takvom rezultatu doprinio „strani faktor“?

KOJOVIĆ: Strani faktor je trebao biti uključen u ustavnu i izbornu reformu. Uostalom, oni su autori Ustava BiH. Problem je u tome što su ucjene Dodika i Čovića o obimu i vrsti ustavnoizbornih reformi uzete od strane međunarodne zajednice kao aksiomi o kojima se ne može  raspravljati. Dodikov uslov je bio da izmjene ne zadiru u RS i način biranja predstavnika RS-a. S druge strane je Čovićeva fantazija o legitimnom predstavljanju. Suštinski, međunarodna zajednica je kao svoje prihvatila stajališta ovog dvojca koja su nedemokratska, pravno tragikomična i nijedan od tih međunarodnih izaslanika se nikada ne bi usudio da ih predloži u svojoj državi.

MONITOR: Kako ocjenjujete ono što preduzima i govori hrvatski predsednik Zoran Milanović u vezi sa lobiranjem za reprezentativna i teritorijalna prava Hrvata u BiH?

KOJOVIĆ: Mislim da predsjednika Milanovića u ovom trenutku jedino mogu shvatiti i objasniti ljudi koji se bave mentalnim zdravljem. I prije je znao napraviti verbalne incidente i vrijeđati i BiH i njene građane ali u posljednje vrijeme to je toliko eskaliralo da ja počinjem sumnjati da je  zatvoren u neki podrum a da je ovo što gledamo promocija novog lika Sashe Cohena, nekog balkanskog Boruta.

MONITOR: Igor Kalabuhov, ruski ambasador u BiH  javno iznosi prilično nediplomatične stavove. Može li BiH postati ili već jeste postala zemlja ne samo diplomatskog već i političkog odmjeravanja suprotstavljenih moćnika u novom Hladnom ratu?

KOJOVIĆ: Ruska ambasada u Sarajevu, smještena u kičastoj vili koja liči na privatnu kozmetičku kliniku, nalazi se van grada, na samoj entitetskoj liniji prema RS-u. Imao sam par susreta sa ambasadorom Kalabuhovim. Pokazivao mi je jednom na A4 papiru njegov prijedlog novog dizajna zastave BiH. Kao  školski rad. Srpska zastava lijevo, ljiljani u sredini, desno hrvatska  šahovnica i u narednom redu Davidova zvijezda. Ostavio je i prazan prostor u koji, kako reče, možemo staviti još neki znak.

Mslio sam da su diplomati Sovjetkog Saveza odgojeni da mrze sve što je Zapad i kapitalizam, odavno otišli sa diplomatske scene. Sudeći po Kalabuhovu, nisu. Dapače.

S obzirom na brutalnu rusku agresiju protiv Ukrajine i, generalno, svjetskog poretka, upitno je da li se radi samo o hladnom ili o početku vrućeg rata Zapada i Rusije. Najmračnije ideje Lugina, Limonova i drugih ruskih ekstremista koje su od pada Sovjetskog Saveza preživljavale na podrumskim poluilegalnim sastancima konspiratora i samizdat fanzinima, sada su na zvaničnim web stranicama ruskog Ministarstva spoljnih poslova. Spušta se nova željezna zavjesa i moj, a po meni i najvažniji, cilj je da BiH i ako je moguće cijeli region ostane na zapadnoj strani.

MONITOR: Opozicija se držala prilično rezervisano u odnosu na Dodikovo „političko preduzetništvo“ u osamostaljivanju RS-a. Da li bi ona opreznije nastupala u Sarajevu ako bi, poslije oktobra, došla na vlast?

KOJOVIĆ: O Dodiku mislim isto što sam rekao o Milanoviću. Dodao bih  on  bosanski Srbin koji mrzi BiH. To je neka vrsta autoimune bolesti i sigurno nije lako živjeti s tim. Opozicija iz RS-a šalje različite signale. Hrabro su postupali na nekim sjednicama parlamenta RS-a i oborili neke besmislene Dodikove pozive na zaštitu vitalnog etničkog interesa.

Ponekad se u javnosti natječu s njim u srbovanju i veličanju četnika tako da se ponekad čini nejasnim da li bi oni vodili drugačiju politiku ili bi se trudili da ovo što Dodik radi rade bolje.

Želim da vjerujem, nakon mnogo razgovora s njima da bi oni bili daleko odgovorniji i razumniji patneri u vlasti na državnom nivou od Dodika.

Ukoliko opozicija dobije izbore u oba entiteta, mislim da će biti moguće formirati državnu vlast koja će povući BiH naprijed. Postoji ogroman broj teških i važnih pitanja iz prošlosti o kojima se ne slažemo i vjerovatno se i nećemo nikad složiti – mada dopuštam da bi u jednoj boljoj atmosferi i to bilo moguće. Ali mislim da se o pitanjima koja se tiču budućnosti BiH s njima možemo dogovoriti.

MONITOR: BiH je još u „predkandidatskom“ statusu u EU integracijama. Koliko je danas snažna volja građanki i građana BiH da budu dio Unije?

KOJOVIĆ: Vjerovatno slabija nego prije pet godina ali i dalje izuzetno snažna, odnosno dominantna. I ruska agresija na Ukrajinu i pojave poput Trumpa, Johnsona pokazuju koliko su važni savezi demokratskih država sa razumnim rukovodstvima.

Za BiH, ulazak u EU i NATO je  najbolja i posljednja nada da izbjegnemo da završimo kao provincija ruskog, turskog ili srpskog sveta kako to Vulin zove, a što je deminutiv za okupiranu teritoriju.

MONITOR: Vaš stav o predlogu Emanuela Makrona da se napravi „evropska politička zajednica“, kao čekaonica za punopravno članstvo?

KOJOVIĆ: Tipično je za ljude njegovog intelekta da se stide  rođaka iz provincije. Ne želim otvarati temu o kolonijalizmu ili o nježnoj predaji Francuske u nacistički zagrljaj, ali da sam na njegovom mjestu vodio bih računa o tome kome je oslobođenje od nacista došlo s mora, a ko se sam izborio. U  retrospektivi smo imali priliku u potpunosti shvatiti francusku vanjsku politiku i Miteranove poteze na početku agresije na BiH devedesetih.

Stvaranje EU je najveći i najuspješniji mirovni projekat u istoriji svijeta.

On se pokazao vrlo koristan i u ekonomskom i u smislu kvaliteta života građana, ali još nije pronašao efikasno sredstvo protiv novoprobuđenog nacionalizma i rasizma pa i islamofobije.

Ruska agresija je za ovih par mjeseci učinila više na kristalisanju vrijednosti na kojima Unija počiva i na shvatanju koliko je važno da Unija ima kapacitet da djeluje jedinstveno, brzo i odlučno nego EU birokratija za nekoliko decenija.

 

Zabrana šetnje u Prijedoru povdom Dana bijelih traka je neljudstvo

MONITOR: Bili ste u Prijedoru povodom obilježavanja Dana bijelih traka. Uobičajena mirna šetnja ovog puta je zabranjena.  Komentar? 

KOJOVIĆ: Komemoracija se sastoji od kratke šetnje kroz grad i okupljanja na trgu. Tu se čitaju imena i godišta ubijene djece. Prezimena koja se ponavljaju po deset, petnaest puta. Slušate koliko su imali godina: tri mjeseca, šesnaest, trinaest, petnaest…

Gradska vlast ne želi to da gleda i sluša i misli da može pobjeći od moralne odgovornosti tako što će zabraniti šetnju ili okupljanje. Ta vlast roditelje ubijene djece godinama zavlači i ne dozvoljava izgradnju ni spomenika toj djeci. Kakvo je to bespameće, idiotluk, neljudstvo…

Nakon ovogodišnje komemoracije – idem svake godine ukoliko sam u mogućnosti, sjednem sa kolegom Mirsadom Hadžikadićem da popijemo kafu u obližnjem kafiću ( koji se, usput rečeno zove Time i spominjem ga jer ga treba bojkovati do bankrota) – gazda nas istjera jer su meni i Mirsadu bijele trake oko ruke. Naravno, razlog zbog koga se takve stvari još događaju je Dodikova retorika mržnje i promocija političke bahatosti. Kao što je njegov projekat otcjepljenja RS-a pokušaj da se pobjegne sa mjesta zločina tako i gradska prijedorska vlast misli da zabranom šetnje ili nepodizanjem spomenika može učiniti da ono što se tu dogodilo 1992. nestane.

Neće i ne može. Tadašnje vlasti su izdale naredbu da svi ne-Srbi obilježe svoje kuće bijelim čaršafima i da pri izlasku iz kuća moraju nositi bijele trake oko ruke. Pobili su 102 nesrpske djece i ubili skoro četiri hiljade Prijedorčana. To su činjenice.

Najgori koncentracioni logori poput Omarske, Keraterma ili Trnopolja su prerušeni u prijedorsku industrijsku zonu, ali za mene i za mnoge druge Bosance i Hercegovce ova imena će zauvijek zvučati kao Aušvic, Treblinka i Jasenovac.

Dok god se vlast u Prijedoru ne počne odnositi prema svemu tome i roditeljima ubijene djece i porodicama žrtava to neće biti mjesto za normalan život nego poluživot na jednom od najvećih ljudskih stratišta.

 

Građanska država je mnogo više od odsustva ustavne diskriminacije

MONITOR: Odlukama Suda u Strazburu i Ustavnog suda BiH traže se izmjene Ustava i Izbornog zakona koje bi postavile pravni temelj da BiH postane građanska država . Kako napraviti iskorak ka BiH kao državi građanki i građana i kako vidite ulogu Naše stranke u tome?

KOJOVIĆ: Ja bih volio da se implementacijom ovih presuda uspostavlja temelj onoga što kolokvijalno zovemo građanska država u BiH. Nažalost, to nije tako. Implementacijom ovih presuda bi se riješila  tek najgrublja diskriminacija prema određenim grupama građana BiH. Građanska država je mnogo više od odsustva ustavne diskriminacije, baš kao što je demokratija puno više od principa da većina odlučuje.

Naša stranka je predložila model ustavno-izborne reforme koji implementira sve presude i ukida diskriminaciju prema svim grupama, zadržavajući  mehanizme za zaštitu vitalnih interesa etničkih i drugih kolektiva. Naš prijedlog predviđa jednog predsjednika BiH, sa ceremonijalnim ovlastima i ukidanje državnog Doma naroda u smislu da on postaje dio Predstavničkog doma i zadržava sve mehanizme zaštite kolektivnih prava koje je imao Dom naroda. To je jedini prijedlog koji je prošao komisijsku fazu parlamentarne procedure i naći će se na dnevnom redu Predstavničkog doma PSBiH početkom juna.

I od međunarodnih pregovarača i u privatnim razgovorima sa ozbiljnijim ljudima u nacionalnim strankama nam je rečeno – ovo je najbolji prijedlog za BiH. To je evropski, pravedan i racionalan prijedlog koji nikome ne daje prednost. Ali ti koji ga hvale bi završili riječima – Čović i Dodik to nikad neće prihvatiti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIKOLA LUNIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR SAVJETA ZA STRATEŠKE POLITIKE IZ  BEOGRADA: Upotrijebljen je neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija

Objavljeno prije

2 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

 

 

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo