Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK PREDSTAVNIČKOG DOMA PARLAMENTA BIH: BiH i cijeli region trebalo bi da ostanu na zapadnoj strani

Objavljeno prije

na

Za BiH, ulazak u EU i NATO, je  najbolja i posljednja nada da izbjegnemo da završimo kao provincija ruskog, turskog ili srpskog sveta kako to Vulin zove, a što je deminutiv za okupiranu teritoriju

 

MONITOR: Pred BiH su opšti izbori raspisani za 2. oktobar. Još nema odobrenja finansija za sprovođenje tih izbora, a  rok za to je istekao. Koji je interes onih koji su blokirali donošenje ove  odluke?

KOJOVIĆ: Interes HDZ-a i SNSD-a je da dokažu da je BiH nefunkcionalna i, konsekventno, nepotrebna, jer je nesposobna da obavlja osnovne državne poslove kao što je održavanje izbora. I SNSD i HDZ sanjaju mini etničke države na prostorima na kojima njihova etnička grupa demografski dominira i ove partije žele imati potpunu budžetsku, političku, kulturnu i svaku drugu kontrolu nad tim teritorijama. Sasvim pojednostavljeno, SNSD i HDZ politiku shvataju kao nastavak rata iz devedesetih drugim sredstvima, a aktuelne tektonske promjene u politici i geopolitici im daju nadu da ono što nije bilo moguće tenkovima mogu ostvariti političkim sredstvima.

MONITOR: Bakir Izetbegović očekuje da visoki predstavnik Kristijan Šmit upotrijebi ovlašćenja i deblokira proces sprovođenja izbora. Šta očekujete?

KOJOVIĆ:  Ukoliko HDZ ne prestane blokirati budžetski transfer Šmit će nametnuti odluku o finansiranju izbora. Neće se HDZ puno opirati toj odluci Šmita. Oni odlično znaju da je teško blokirati održavanje izbora. Oni će, u slučaju da im se ne dopadaju izborni rezultati, blokirati njihovu implementaciju, a oni koji poznaju BiH sistem znaju da je to daleko teže riješiti od samog finansiranja glasačkog procesa.

MONITOR: Pregovori o izmjenama Izbornog zakona nisu uspjeli. Koliko je takvom rezultatu doprinio „strani faktor“?

KOJOVIĆ: Strani faktor je trebao biti uključen u ustavnu i izbornu reformu. Uostalom, oni su autori Ustava BiH. Problem je u tome što su ucjene Dodika i Čovića o obimu i vrsti ustavnoizbornih reformi uzete od strane međunarodne zajednice kao aksiomi o kojima se ne može  raspravljati. Dodikov uslov je bio da izmjene ne zadiru u RS i način biranja predstavnika RS-a. S druge strane je Čovićeva fantazija o legitimnom predstavljanju. Suštinski, međunarodna zajednica je kao svoje prihvatila stajališta ovog dvojca koja su nedemokratska, pravno tragikomična i nijedan od tih međunarodnih izaslanika se nikada ne bi usudio da ih predloži u svojoj državi.

MONITOR: Kako ocjenjujete ono što preduzima i govori hrvatski predsednik Zoran Milanović u vezi sa lobiranjem za reprezentativna i teritorijalna prava Hrvata u BiH?

KOJOVIĆ: Mislim da predsjednika Milanovića u ovom trenutku jedino mogu shvatiti i objasniti ljudi koji se bave mentalnim zdravljem. I prije je znao napraviti verbalne incidente i vrijeđati i BiH i njene građane ali u posljednje vrijeme to je toliko eskaliralo da ja počinjem sumnjati da je  zatvoren u neki podrum a da je ovo što gledamo promocija novog lika Sashe Cohena, nekog balkanskog Boruta.

MONITOR: Igor Kalabuhov, ruski ambasador u BiH  javno iznosi prilično nediplomatične stavove. Može li BiH postati ili već jeste postala zemlja ne samo diplomatskog već i političkog odmjeravanja suprotstavljenih moćnika u novom Hladnom ratu?

KOJOVIĆ: Ruska ambasada u Sarajevu, smještena u kičastoj vili koja liči na privatnu kozmetičku kliniku, nalazi se van grada, na samoj entitetskoj liniji prema RS-u. Imao sam par susreta sa ambasadorom Kalabuhovim. Pokazivao mi je jednom na A4 papiru njegov prijedlog novog dizajna zastave BiH. Kao  školski rad. Srpska zastava lijevo, ljiljani u sredini, desno hrvatska  šahovnica i u narednom redu Davidova zvijezda. Ostavio je i prazan prostor u koji, kako reče, možemo staviti još neki znak.

Mslio sam da su diplomati Sovjetkog Saveza odgojeni da mrze sve što je Zapad i kapitalizam, odavno otišli sa diplomatske scene. Sudeći po Kalabuhovu, nisu. Dapače.

S obzirom na brutalnu rusku agresiju protiv Ukrajine i, generalno, svjetskog poretka, upitno je da li se radi samo o hladnom ili o početku vrućeg rata Zapada i Rusije. Najmračnije ideje Lugina, Limonova i drugih ruskih ekstremista koje su od pada Sovjetskog Saveza preživljavale na podrumskim poluilegalnim sastancima konspiratora i samizdat fanzinima, sada su na zvaničnim web stranicama ruskog Ministarstva spoljnih poslova. Spušta se nova željezna zavjesa i moj, a po meni i najvažniji, cilj je da BiH i ako je moguće cijeli region ostane na zapadnoj strani.

MONITOR: Opozicija se držala prilično rezervisano u odnosu na Dodikovo „političko preduzetništvo“ u osamostaljivanju RS-a. Da li bi ona opreznije nastupala u Sarajevu ako bi, poslije oktobra, došla na vlast?

KOJOVIĆ: O Dodiku mislim isto što sam rekao o Milanoviću. Dodao bih  on  bosanski Srbin koji mrzi BiH. To je neka vrsta autoimune bolesti i sigurno nije lako živjeti s tim. Opozicija iz RS-a šalje različite signale. Hrabro su postupali na nekim sjednicama parlamenta RS-a i oborili neke besmislene Dodikove pozive na zaštitu vitalnog etničkog interesa.

Ponekad se u javnosti natječu s njim u srbovanju i veličanju četnika tako da se ponekad čini nejasnim da li bi oni vodili drugačiju politiku ili bi se trudili da ovo što Dodik radi rade bolje.

Želim da vjerujem, nakon mnogo razgovora s njima da bi oni bili daleko odgovorniji i razumniji patneri u vlasti na državnom nivou od Dodika.

Ukoliko opozicija dobije izbore u oba entiteta, mislim da će biti moguće formirati državnu vlast koja će povući BiH naprijed. Postoji ogroman broj teških i važnih pitanja iz prošlosti o kojima se ne slažemo i vjerovatno se i nećemo nikad složiti – mada dopuštam da bi u jednoj boljoj atmosferi i to bilo moguće. Ali mislim da se o pitanjima koja se tiču budućnosti BiH s njima možemo dogovoriti.

MONITOR: BiH je još u „predkandidatskom“ statusu u EU integracijama. Koliko je danas snažna volja građanki i građana BiH da budu dio Unije?

KOJOVIĆ: Vjerovatno slabija nego prije pet godina ali i dalje izuzetno snažna, odnosno dominantna. I ruska agresija na Ukrajinu i pojave poput Trumpa, Johnsona pokazuju koliko su važni savezi demokratskih država sa razumnim rukovodstvima.

Za BiH, ulazak u EU i NATO je  najbolja i posljednja nada da izbjegnemo da završimo kao provincija ruskog, turskog ili srpskog sveta kako to Vulin zove, a što je deminutiv za okupiranu teritoriju.

MONITOR: Vaš stav o predlogu Emanuela Makrona da se napravi „evropska politička zajednica“, kao čekaonica za punopravno članstvo?

KOJOVIĆ: Tipično je za ljude njegovog intelekta da se stide  rođaka iz provincije. Ne želim otvarati temu o kolonijalizmu ili o nježnoj predaji Francuske u nacistički zagrljaj, ali da sam na njegovom mjestu vodio bih računa o tome kome je oslobođenje od nacista došlo s mora, a ko se sam izborio. U  retrospektivi smo imali priliku u potpunosti shvatiti francusku vanjsku politiku i Miteranove poteze na početku agresije na BiH devedesetih.

Stvaranje EU je najveći i najuspješniji mirovni projekat u istoriji svijeta.

On se pokazao vrlo koristan i u ekonomskom i u smislu kvaliteta života građana, ali još nije pronašao efikasno sredstvo protiv novoprobuđenog nacionalizma i rasizma pa i islamofobije.

Ruska agresija je za ovih par mjeseci učinila više na kristalisanju vrijednosti na kojima Unija počiva i na shvatanju koliko je važno da Unija ima kapacitet da djeluje jedinstveno, brzo i odlučno nego EU birokratija za nekoliko decenija.

 

Zabrana šetnje u Prijedoru povdom Dana bijelih traka je neljudstvo

MONITOR: Bili ste u Prijedoru povodom obilježavanja Dana bijelih traka. Uobičajena mirna šetnja ovog puta je zabranjena.  Komentar? 

KOJOVIĆ: Komemoracija se sastoji od kratke šetnje kroz grad i okupljanja na trgu. Tu se čitaju imena i godišta ubijene djece. Prezimena koja se ponavljaju po deset, petnaest puta. Slušate koliko su imali godina: tri mjeseca, šesnaest, trinaest, petnaest…

Gradska vlast ne želi to da gleda i sluša i misli da može pobjeći od moralne odgovornosti tako što će zabraniti šetnju ili okupljanje. Ta vlast roditelje ubijene djece godinama zavlači i ne dozvoljava izgradnju ni spomenika toj djeci. Kakvo je to bespameće, idiotluk, neljudstvo…

Nakon ovogodišnje komemoracije – idem svake godine ukoliko sam u mogućnosti, sjednem sa kolegom Mirsadom Hadžikadićem da popijemo kafu u obližnjem kafiću ( koji se, usput rečeno zove Time i spominjem ga jer ga treba bojkovati do bankrota) – gazda nas istjera jer su meni i Mirsadu bijele trake oko ruke. Naravno, razlog zbog koga se takve stvari još događaju je Dodikova retorika mržnje i promocija političke bahatosti. Kao što je njegov projekat otcjepljenja RS-a pokušaj da se pobjegne sa mjesta zločina tako i gradska prijedorska vlast misli da zabranom šetnje ili nepodizanjem spomenika može učiniti da ono što se tu dogodilo 1992. nestane.

Neće i ne može. Tadašnje vlasti su izdale naredbu da svi ne-Srbi obilježe svoje kuće bijelim čaršafima i da pri izlasku iz kuća moraju nositi bijele trake oko ruke. Pobili su 102 nesrpske djece i ubili skoro četiri hiljade Prijedorčana. To su činjenice.

Najgori koncentracioni logori poput Omarske, Keraterma ili Trnopolja su prerušeni u prijedorsku industrijsku zonu, ali za mene i za mnoge druge Bosance i Hercegovce ova imena će zauvijek zvučati kao Aušvic, Treblinka i Jasenovac.

Dok god se vlast u Prijedoru ne počne odnositi prema svemu tome i roditeljima ubijene djece i porodicama žrtava to neće biti mjesto za normalan život nego poluživot na jednom od najvećih ljudskih stratišta.

 

Građanska država je mnogo više od odsustva ustavne diskriminacije

MONITOR: Odlukama Suda u Strazburu i Ustavnog suda BiH traže se izmjene Ustava i Izbornog zakona koje bi postavile pravni temelj da BiH postane građanska država . Kako napraviti iskorak ka BiH kao državi građanki i građana i kako vidite ulogu Naše stranke u tome?

KOJOVIĆ: Ja bih volio da se implementacijom ovih presuda uspostavlja temelj onoga što kolokvijalno zovemo građanska država u BiH. Nažalost, to nije tako. Implementacijom ovih presuda bi se riješila  tek najgrublja diskriminacija prema određenim grupama građana BiH. Građanska država je mnogo više od odsustva ustavne diskriminacije, baš kao što je demokratija puno više od principa da većina odlučuje.

Naša stranka je predložila model ustavno-izborne reforme koji implementira sve presude i ukida diskriminaciju prema svim grupama, zadržavajući  mehanizme za zaštitu vitalnih interesa etničkih i drugih kolektiva. Naš prijedlog predviđa jednog predsjednika BiH, sa ceremonijalnim ovlastima i ukidanje državnog Doma naroda u smislu da on postaje dio Predstavničkog doma i zadržava sve mehanizme zaštite kolektivnih prava koje je imao Dom naroda. To je jedini prijedlog koji je prošao komisijsku fazu parlamentarne procedure i naći će se na dnevnom redu Predstavničkog doma PSBiH početkom juna.

I od međunarodnih pregovarača i u privatnim razgovorima sa ozbiljnijim ljudima u nacionalnim strankama nam je rečeno – ovo je najbolji prijedlog za BiH. To je evropski, pravedan i racionalan prijedlog koji nikome ne daje prednost. Ali ti koji ga hvale bi završili riječima – Čović i Dodik to nikad neće prihvatiti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LUKA PAPIĆ, REDITELJ: Otjelotvorenje metafore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda su neke od prednosti dokumentarnog filma to što lakše prenosi utisak autentičnog i životnog, kao i to što ostavlja puno mogućnosti za eksperimentisanje sa formom

 

Na nedavno održanom 13. UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici, specijalno priznanje žirija dobio je film Bez u režiji Luke Papića, koji je zajedno sa koscenaristom i producentom filma Srđom Vučom bio gost festivala.

„Tražeći svog nestalog psa, umjetnik začudnih i nestandardnih stavova u centru je moderne apsurdne komedije ispričane kroz dokumentarno-igrani film koji postavlja filozofska, etička i ekološka pitanja. Reditelj Luka Papić vrlo umješno koristi likove sa margina društva da na minimalistički način prikaže trenutno socijal-političko stanje u Srbiji.  Rezultat je zanimljiv i začudan film koji uspješno ispituje odnos čovjeka i psa, čovjeka i umjetnosti kao i njihovo značaj u životu”, stoji u obrazloženju žirija.

Luka Papić je filmsku režiju studirao na Akademiji umjetnosti u Hamburgu. Prije filma Bez režirao je kratki doku-fikšn film Grapevines, kratki dokumentarni Man of Smoke i kratki eksperimentalni Paralel strims.

MONITOR: Film „Bez” je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Nionu gdje ste dobili glavnu nagradu. Zatim Grand Prix na Beldocsu, sad specijalno priznanje žirija na UnderhillFestu. Koliko su Vas sve ove nagrade iznenadile?

PAPIĆ: Nagrade su uvek iznenađenje. Kod nagrada je u velikoj meri bitan i faktor sreće – žiri sačinjen od nekoliko članova, u velikom broju često jako dobrih filmova prepozna neku vrednost i izdvoji tek nekoliko. Najviše nas je iznenadila nagrada iz Niona, jer smo se nakon kratkog i intenzivnog vikenda u Švajcarskoj, kada je bilo premijerno prikazivanje, vratili u Beograd i odmah uleteli u svakodnevne poslove vrlo brzo zaboravljajući i mogućnost nagrade, dok me dan pre dodele nisu pozvali iz organizacije festivala i poslali mi avionsku kartu. Pozitivno nas je iznenadilo i to što ljudi dobro reaguju i na humor i na emocije u filmu, jer iako je publika jako bitna, sa njenom reakcijom se ne može kalkulisati.

MONITOR: Zanimljiv je proces nastanka filma „Bez”, naročito pisanja scenarija. Koliki je bio izazov osmišljavanja narativa koji je između dokumentarnog i fikcije?

PAPIĆ: Scenario, koji je i ostao kičma budućeg filma, napisao sam još 2016. kada sam i snimio neke od prvih kadrova. U pisanju osmislio sam strukturu i načelno zamislio situacije i scene, kao i načine na koje se nešto može inscenirati ili desiti, ali je bilo neophodno da uvek imamo fleksibilnost za promenu plana u bilo kom trenutku. Iako se sve vreme oslanjao na scenario, film je, u manjoj ili većoj meri, menjao svoj oblik u svim fazama procesa – od situacija kada smo na samom setu shvatali šta funkcioniše, a šta ne funkcioniše, pa do poslednjih ruka montaže. Nakon prvog kruga snimanja, producent i koscenarista Srđa Vučo i ja smo izmontirali jednu verziju u kojoj se moglo videti šta zapravo fali filmu i koje su rupe u narativu. Onda smo nastavili sa pisanjem i pokušali da pronađemo nedostajuće situacije i likove. Nakon što smo ih pronašli i dosnimili sve zamišljeno, film je konačan oblik u kojem zaista funkcioniše dobio ponovo u montaži, ali ovaj put sa montažerkom Jelenom Maksimović.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: U međunarodnim odnosima je važno da od svojih neprijatelja ne napravite međusobne prijatelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska unija je daleko više zainteresovana da se Srbija uskladi sa njenom spoljnom i bezbjednosnom politikom, dok je za Ameriku važnije očuvanje regionalne stabilnosti po cijenu neuvođenja sankcija Srbije Rusiji

 

MONITOR: Opozicija u Srbiji kao da nije bila u većem previranju i međusobnim neslaganjima od početka vlasti SNS-a. Borba protiv vlasti kao da je zaboravljena?

VELEBIT: Ovogodišnji izbori u Srbiji su uneli novu dinamiku u politički prostor, pre svega zato što je celokupna opozicija učestvovala na njima za razliku od prethodnih izbora koji su bili bojkotovani od većeg dela opozicije. Parlament više neće biti jednopartijski već će se otvoriti prostor za razmenu mišljenja i unutar institucija. Mislim da je za našu demokratiju dobro  da se posle dužeg vremena čuje različitost mišljenja koja više neće moći da se ignoriše. Ipak, novi raskoli u opoziciji su nas još jednom doveli u situaciju da se više bavimo previranjima unutar opozicije nego ponudom rešenja i ideja koje bi bile alternativa onome što aktuelna vlast nudi. Rat u Ukrajini je dosta uticao i na politička dešavanja u Srbiji tako da je očekivano da će se stranke u narednom periodu najviše baviti pitanjem uticaja posledica rata na Srbiju. Dodatno, ovo će biti prilika i da možda opozicija i vlast nađu zajednički jezik kad je reč o novom spoljnopolitičkom pozicioniraju Srbije. Vlast će sigurno tražiti svoje saveznike i među opozicijom za donošenje nekih nepopularnih odluka u budućnosti koje će imati za cilj dalje distanciranje od Rusije.

MONITOR: Još je burno reagovanje na razgovor Đilas-Vučić, odmah poslije izbora. Djeluje da je vlast imala najviše koristi ne samo od Đilasove inicijative da se sastane sa Vučićem već i žestoke javne osude gotovo svih opozicionih predvodnika. Da li je neka vrsta saradnje opozicije prilikom izbora organa novoformiranog saziva Skupštine Beograda, znak da su postali svjesniji „viših interesa“?

VELEBIT: Svaki korak koji doprinosi smanjenju tenzija je dobar ukoliko postoje iskrene namere i jedne i druge strane za to. U politici je jako bitan tajming, a onda na osnovu toga možemo i da analiziramo susret koji ste pomenuli. Ako je namera Dragana Đilasa bila da se pozicionira kao lider opozicije i da pokaže svoje liderstvo onda je on svoj cilj ispunio. Vučić je na neki načio učinio i uslugu Đilasu tako što mu je dao legitimitet lidera opozicije. Zašto nije razgovarao sa drugim ljudima iz opozicije koji su osvojili možda i bolji rezultat od stranke koju vodi Dragan Đilas? Naravno, ovaj sastanak je značajno uticao na razdor u opoziciji, ali je i pokazao koliko je to jedinstvo neodrživo i da je jedini cilj bio da se ujedinjena opozicija ne raspadne uoči izbora. Mnogi koji su kritikovali ovaj sastanak, uključujući i mene, isticali su argument da su upravo Đilas i ljudi oko njega ranije lepili etikete ’izdajnika’ svakome ko bi se usudio da razgovara ili pregovara sa vlašću. Postavljam pitanje – ko je taj ko može da odredi kada je u redu da se razgovara sa Vučićem, a kada nije?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo