Gaza je ponovo tačka na kojoj se sudaraju Netanjahuova potreba da zadrži podršku izraelske desnice i Trampov pokušaj da nametne politički izlaz iz rata i divljenje kod kuće i u svijetu. Odavno ovo liči na beskrajni rat koji se odvija preko leđa nemoćnog palestinskog naroda

Gaza! Ni dvije godine i deset mjeseci od crnog oktobra 2023. i gotovo deset mjeseci od primirja koje je iznuđeno uz posredovanje Donalda Trampa, ovaj komad planete nema mira. Prekid vatre nije donio i prekid stradanja. Izrael je primirje, na koje je Hamas pristao i koji je navodno stupio na snagu prošlog oktobra, tretirao na isti način kao i druga primirja: nije okončao ofanzivne vojne operacije, već je samo donekle smanjio njihov intenzitet. Malo je koga iznenadila najnovija izjava premijera Izraela Benjamina Netanjahua da njegova zemlja neće nastaviti sa planom za Gazu.

Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, od sklapanja primirja do ovog ponedjeljka 10. avgusta ubijeno je najmanje 1.258 Palestinaca, a 4.139 je ranjeno. Iz ruševina je izvučeno 807 tijela. Izrael je zadržao kontrolu nad većim dijelom Pojasa Gaze, a politički proces koji je trebalo da vodi ka razoružavanju Hamasa, povlačenju izraelske vojske i obnovi teritorije ostao je uglavnom blokiran.

Većina preživjelog stanovništva Gaze živi u šatorskim kampovima sa veoma lošim sanitarnim uslovima. Iako je glad ublažena, nestašice hrane i dalje su široko rasprostranjene. Stručnjaci za bezbjednost hrane upozorili su da će, prema procjenama, više od 70.000 djece do aprila 2027. godine morati da bude liječeno zbog akutne neuhranjenosti.

Oktobar stiže. Sa njim treća godišnjica rata, ali i parlamentarni izbori u Izraelu. Ovih dana novinski stupci se pune novim problemima vezanim za tamošnji mir. Spor oko Trampovog plana za Gazu pokazuje koliko je tamo sve krhko. Benjamin Netanjahu je javno odbacio plan od 15 tačaka i uslovio svako izraelsko povlačenje potpunim razoružavanjem Hamasa, iako izvještaji iz Izraela ukazuju da je njegova vlada istovremeno iza kulisa učestvovala u pripremama za moguću narednu fazu sporazuma.

Gaza je ponovo tačka na kojoj se sudaraju Netanjahuova potreba da zadrži podršku izraelske desnice i Trampov pokušaj da nametne politički izlaz iz rata i divljenje kod kuće i u svijetu. Odavno sve liči na beskrajni rat, a ovakvi detalji samo prodrmaju one uspavane koji su zaboravili da je mirotvorac ne tako davno dijelio AI generisane videe Gaza rivijere.

Odbacivanje plana za Gazu pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država od strane izraelskog premijera otvorilo je hitna pitanja o krhkom mirovnom procesu i produžavanju patnje više od dva miliona Palestinaca na toj teritoriji.

Plan od 15 tačaka, koji se pominje, svojevrsna je mapa puta, nastavak onoga što je započeto u oktobru prošle godine. On predviđa da Hamas položi oružje u zamjenu za postepeno povlačenje izraelske vojske i prenošenje upravljanja na tehnokratski palestinski komitet, uz podršku međunarodnih bezbjednosnih snaga. Od stupanja na snagu primirja Izrael nije nastavio planirano povlačenje, već i dalje vojno kontroliše većinu Pojasa Gaze. Rojters je 10. avgusta procjenjivao da je riječ o oko dvije trećine teritorije. Ove nedjelje Netanjahu je praktično paralizovao dalji diplomatski proces insistirajući na tome da se izraelske snage neće povući sve dok Hamas ne bude istinski razoružan.

„Nažalost, postoji određeni strah, jer je ovo povezano s mogućnošću da Netanjahu preduzme korake ka obnavljanju operacija likvidacija, bombardovanja i napada u blizini žutih područja“, rekao je politički analitičar iz Gaze Ejad al-Kuara za Al Džaziru, misleći na jednostrano uspostavljenu Žutu liniju, koja u praksi predstavlja izraelsku tampon-zonu i potiskuje Palestince na sve manji prostor. On nije jedini koji ovakvu odluku Tel Aviva vidi kao nastavak djelovanja na uništenju Palestine.

Nakon Netanjahuove izjave Hamas je ponovo potvrdio da prihvata originalnu mapu puta Trampovog Odbora za mir, uz zahtjev da se poštuju dogovoreni uslovi o prekidu vatre, izraelskom povlačenju, pomoći i obnovi… Brojni  analitičari tvrde da Netanjahuov zahtjev za potpunim razoružavanjem prije bilo kakvog povlačenja nije bezbjednosni zahtjev, već namjerno osmišljen mehanizam za blokiranje sprovođenja sporazuma. Na to smo odavno navikli. Čeka se Vašington.

Izraelsko odbacivanje plana je ipak praćeno promjenama na terenu. Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, prijavljeni broj ubijenih Palestinaca naglo je opao, sa 47 u periodu između 27. jula i 3. avgusta, koji obuhvata i dane neposredno nakon Trampove prvobitne objave sporazuma o razoružavanju, na osam tokom naredne sedmice, zaključno sa 10. avgustom.

Zanimljiv je trenutak u kome se sve dešava. Netanjahu pokušava da balansira između krajnje desnice u svojoj koaliciji i zemlji i američkih partnera uoči oktobarskih parlamentarnih izbora. Lider Likuda suočava se sa više optužbi za korupciju koje datiraju još iz 2019. godine i potencijalno bi mogao završiti u zatvoru ukoliko bude proglašen krivim. Njegova koalicija je na staklenim nogama zbog mnogih neriješenih pitanja, počev od regrutacija u Izraelu, pa do agresivne spoljne politike.

Netanjahu je svjestan da su ankete za njega nepovoljne i da je eventualna naredna vlada zavisna od desničarskih struja izraelske politike. Vjerovatno je ovo način da kod kuće pokaže da je vrijedan još jednog mandata. Pitanje je koliko će ga koštati ovo „ne“ Trampu.

„IDF se neće povući sve dok Hamas ne bude razoružan. A kada kažem razoružavanje Hamasa, mislim na teško naoružanje, lako naoružanje, svo naoružanje. I govorimo o stvarnom razoružavanju, a ne fiktivnom razoružavanju“, rekao je izraelski premijer. „Želim da budem precizan: Izrael ne prihvata dokument od 15 tačaka“, bile su jasne riječi premijra Izraela u uvodnom obraćanju na nedjeljnoj sjednici izraelske vlade. Da ne bi bilo zabune, ponovio je izrečeno. „Čuo sam ljude kako govore: ‘Nijesi to rekao.’ Zato evo, ponoviću: Izrael ne prihvata dokument od 15 tačaka“, potcrtao je. Njegove izjave zatekle su čak i izraelske vojne komandante, koji su svega nekoliko dana ranije na sastancima sa Netanjahuom i načelnikom Generalštaba IDF-a Ejalom Zamirom razgovarali o sprovođenju tog plana, izvijestila je izraelska televizija Kanal 12.

Američkom predsjedniku,  čija iranska avantura odavno izgleda besmisleno, treba mir u Gazi. Njegov Odbor za mir, prisjetimo se hvalospjeva, postigao je „istorijski sporazum“ sa Hamasom o njegovom potpunom razoružavanju. Glavni izaslanik Odbora Nickolaj Mladenov na platformi X pažljivo je objasnio da bi uklanjanje oružja moralo da se odvija uporedo sa povlačenjem izraelskih snaga, sugerišući postepeni proces tokom kojeg bi se Izraelske odbrambene snage (IDF) u fazama povlačile sa položaja unutar Gaze, dok bi Hamas predavao svoje oružje. Nakon nedjelje i sjednice izraelske vlade svijetu ostaje nada da je to još jedno kockanje.  Međutim, u svjetlu već dugotrajnih neslaganja Vašingtona i Tel Aviva, ovo „ne“ ima i drugačiji eho. Suprotstavljanje Trampu u okolnostima u kojima se on nalazi u SAD-u predstavlja rizik. Naročito kada je Izrael međunarodno izolovan i zavistan od Vašingtona. Ima i onih koji u svemu vide dogovore dva partnera.

Londonski Gardijan podsjeća da je Netanjahuov napad na plan Odbora za mir djelovao kao posebno otvoreno odbacivanje američkih ciljeva jer je uslijedio ubrzo nakon navodne posjete admirala Brada Kupera, komandanta Centralne komande SAD-a. Prema izvještajima izraelskih medija, Kuper je došao da lično prenese poruku da Trampova administracija želi da Izrael okonča ratove u Gazi i Libanu.

Od Trampa ni glasa o izraelskom zaokretu, ni na njegovoj društvenoj mreži. U izraelskim medijima se pojavio Mladenov: „Ni od koga se ne zahtijeva da učini bilo šta, a najmanje od Izraela, prije nego što na terenu zaista budemo imali potvrđene konkretne korake. Ako dođe do potvrđenog uklanjanja oružja, ako ono bude oduzeto frakcijama, uskladišteno i na kraju onesposobljeno za upotrebu, Izrael se potom povlači iz Gaze“.

Treba imati na umu i da rat SAD i Izraela sa Iranom i dalje predstavlja veliko odvlačenje pažnje sa drugih problema čak i unutar Bliskog istoka. Izraelskoj vladi premijera Netanjahua takva situacija potpuno odgovara. Predstava Irana kao regionalnog bauka već dugo služi izraelskom cilju da međunarodnu pažnju skrene sa sopstvenog djelovanja. Može se razmišljati i o tome da je i to jedan od razloga zbog kojih Izrael podstiče beskrajnu konfrontaciju s Iranom i koristi svaku situaciju da sabotira mir.

Izraelski medij Haaretz, poznat po kritici vladine politike, piše da se ni u Libanu stvari nijesu odvijale onako kako se Trampova administracija možda nadala. Izraelska i libanska delegacija nastavile su bilateralne sastanke o planiranom povlačenju Izraela i povratku libanske vojske na jug zemlje. Posljednja runda razgovora završena je nedavno u Rimu. Međutim, libanski front nije bio miran. Mediji su prenijeli aktivnosti s obje strane linije rata.

Za sada izgleda da će se stvari zatezati i popuštati makar do 27. oktobra. Nakon što se završe izbori u Izraelu, praviće se neka nova ili možda u slovo ova ista vlada. I nakon treće godišnjice rata na Bliskom istoku kao konstanta ostaje  patnja Gaze.

Dragan LUČIĆ

Vučiću ne treba potrebna aktivna podrška Rusije. Ona bi čak mogla dovesti do poraza. Dovoljno je ako Kremlj ostane blagonaklon. Podrška Donalda Trampa izgleda mnogo efikasnije. A Vučić je već dobio. Tramp, koji je uveo carine, što je trebalo da najviše pogodi Srbiju na Balkanu, pristao je na njihovo značajno smanjenje. Vučić je 24. jula objavio da su SAD ukinule 35 posto carina na uvoz iz Srbije, te da su američke carine na srpsku robu privremeno pale na nulu

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, napisao je 28. jula na svom Instagram nalogu da Srbija ide ukorak sa svijetom, koji se mijenja brže nego ikad, i da ne smije stati. Ako kretanje naprijed znači osiguranje pobjede vladajuće stranke, bez obzira na masovno nezadovoljstvo, onda je Aleksandar Vučić potpuno u pravu.

Naravno, ishod parlamentarnih izbora nije zagarantovan, ali aktuelni predsjednik ima veliku šansu da na osnovu njihovih rezultata postane budući premijer. Vučić je 26. jula, rekao da ako njegova Srpska napredna stranka (SNS) izgubi izbore, neće napustiti Srbiju. Potvrdio je namjeru da podnese ostavku i objavio da je primio prijetnje smrću.

Takve izjave su jasan znak da Vučić vjeruje da sve ide dobro i da je potrebno samo malo drame da bi se njegovi pristalice više motivisale. Nikada ne bi priznao priliku za poraz, da mu je to zaista prijetilo. Ali, potrebno je da ga njegovi pristalice doživljavaju kao heroja, koji će nastaviti da se bori za zemlju, šta god da se desi, bez obzira na bilo kakvu opasnost.

Međutim, da bi uspješno zaobišao srbijanski ustav i zadržao kontrolu nad zemljom kao premijer, Vučić ne mora samo motivirati one koji mu ostaju lojalni, već i privući na svoju stranu one koje politika ne zanima mnogo, te demotivirati one koji će vjerovatno podržati opoziciju.

To nije lak zadatak. Veliki dio Srba, koji nisu bili uključeni u masovne proteste, niti visoko cijene predsjednika, žele da se Srbija pridruži EU. To te birače čini potencijalnim pristalicama opozicije. Da bi spriječio opozicione stranke da dobiju njihove glasove, Vučić mora pokazati da će moći olakšati evropske integracije Srbije kada postane šef vlade.

Ali postoji i drugi dio srbijanske „tihe većine“ koji se boji da će opozicioni lideri izdati nacionalne interese. Ti ljudi se boje da će povećanje evropskog utjecaja potkopati nacionalno jedinstvo i ograničiti vanjsku politiku Srbije. Za to imaju neke razloge, jer birokratija EU ne uzima u obzir nacionalne osjećaje u zemljama kandidatima za EU.

Ako Vučić postane previše proevropski orijentisan, birači koji ne žele da naprave previše ustupaka u zamjenu za članstvo u EU, postat će demotivisani. Mogu ostati kod kuće na dan izbora ili neki od njih mogu čak podržati opoziciju zbog njenih antikorupcijskih narativa.

Postoji vrlo popularan taktički manevar, čiji je cilj da se aktuelni šef države predstavi kao najuravnoteženija figura u političkom prostoru. Njega bi trebali kritikovati radikalni pristalice ideološkog koncepta koji mu donosi većinu birača, ali ga sprečava da proširi svoju bazu podrške. U slučaju Vučića, koncept koji mu pruža glasove, ali sprečava opozicioni rast, jeste otpor evropskom političkom pritisku u ime nacionalnog suvereniteta i srbijanskog jedinstva.

Postoje neki prilično poznati srbijanski političari i medijske ličnosti koji će rado kritikovati Vučića zbog vođenja previše proevropske vanjske politike. Aleksandar Vulin, koji je bio potpredsjednik vlade u vladi Miloša Vučevića, to već neko vrijeme radi. Na primjer, 26. jula dao je intervju jednoj od najpopularnijih antievropskih internet platformi DDGeopolitics. Vulin je izjavio da srbijanski predsjednik ne zaslužuje podršku političkih snaga koje se bore protiv Brisela, jer gura Srbiju ka EU.

I osnivači DDGeopolitics-a i Vulin ne kriju svoje veze sa ruskim vladinim strukturama. Ali, Vučić ne mora da brine o reakciji Kremlja na optužbe protiv njega, jer nastavlja da pokazuje lojalnost Rusiji, barem na simboličnom nivou.

Srpski birači povezuju naziv novoimenovane izborne liste SNS-a, Ujedinjena Srbija sa nazivom nacionalističke stranke u Republici Srpskoj i antikomunističkog opozicionog pokreta formiranog 1990.  Međutim, u Kremlju će postojati samo asocijacija s nazivom vladajuće stranke u Rusiji (slično zvuči i u ruskom prijevodu). Zahvaljujući tome, rebrendiranje izborne liste sigurno će se doživljavati kao omaž Rusiji, gdje je kampanja za parlamentarne izbore već počela.

Možda bi ruska vlada više voljela političke akcije nego političke simbole. No u trenutnoj situaciji Kremlj mora cijeniti sve znakove lojalnosti, jer u posljednje vrijeme gubi saveznike. Osim toga, Vučiću nije potrebna aktivna podrška Rusije. Ona bi čak mogla ometati kampanju i dovesti do poraza, kao što je pokazao primjer bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana. Bit će dovoljno ako Kremlj samo ostane blagonaklon i suzdrži se od aktivne pomoći.

U postojećem geopolitičkom pejzažu, podrška američkog predsjednika izgleda mnogo efikasnije. A Vučić ju je već dobio. Donald Trump, koji je uveo carine, što je trebalo da najviše pogodi Srbiju na Balkanu, pristao je na njihovo značajno smanjenje. Aleksandar Vučić je 24. jula objavio da su SAD  ukinule 35 posto carina na uvoz iz Srbije, te da su američke carine na srpsku robu privremeno pale na nulu i da će na kraju biti stabilizovane na oko 10 do 12 posto. Nove američke carine mogu privući strane investitore, koji planiraju da proizvode robu za američko tržište. Ali čini se važnijim to što je američka administracija omogućila da se američko tržište posmatra kao alternativa Njemačkoj, koja ostaje glavni trgovinski partner Srbije.

Njemačka se suočava sa ekonomskom stagnacijom, a srpski izvoz je već pogođen njome. Srpski automobilski dijelovi, bakar i metalni proizvodi mogu se izvoziti u SAD, ako potražnja u Njemačkoj nastavi da pada. Osim toga, američka administracija ne želi da povećava politički pritisak ni na Rusiju, ni na Kinu. Stoga će Srbija moći da održava dugoročne veze sa ovim zemljama bez izazivanja američkog nezadovoljstva. Njemačka je zainteresirana za sukob između Rusije i Evrope, jer se sada čini da je to jedini način za jačanje unutrašnjeg jedinstva EU i povećanje njenog geopolitičkog utjecaja.

Novi sporazum s Washingtonom smanjuje vjerovatnoću da Berlin koristi ekonomske poluge na Beograd kako bi promijenio svoju vanjsku politiku.

Čini se vrlo vjerovatnim da Trump pokušava preuzeti kontrolu nad izvozom ruske nafte. Američki Senat je 28. jula ubjedljivom većinom glasao za usvajanje zakona o sankcijama Rusiji koji je davno predložio nedavno preminuli senator Lindsey Graham. To se nikada ne bi dogodilo bez Trumpovog odobrenja. Stoga se očekuje da će bez poteškoća usvojiti Predstavnički dom.

Zakon pogađa rusku flotu tankera za naftu u sjeni i nameće visoke carine zemljama koje uvoze rusku naftu. Međutim, predsjedniku daje široka ovlaštenja za izuzeće, a Trump će ih sigurno koristiti za pravljenje izuzetaka za svoje saveznike. Sa te tačke gledišta, nove sankcije protiv Rusije mogu donijeti prednosti Srbiji, ako može održati bliske veze sa SAD-om. Vučić može dobiti pristup jeftinoj ruskoj nafti, a vodeće zemlje EU će biti lišene toga. Srbija može postati dio Trumpove strategije usmjerene na povećanje energetske ovisnosti Evrope o SAD-u.

Značajno je da je smanjenje američkih tarifa najavljeno sedmicu dana nakon što su ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić i državni sekretar SAD-a Marco Rubio potpisali memorandume o razumijevanju o energetskoj saradnji. Trumpovo odricanje od ovlaštenja najbolja je garancija da će naftna kompanija NIS nastaviti s radom, pa čak i postati profitabilnija.

Politička strategija Vučića, zasnovana na mješavini nacionalističkih osjećaja s obećanjima ekonomskog rasta zahvaljujući saradnji s EU, može postati alat američkog utjecaja u Evropi. Ako se srpska ekonomija integrira u ekonomski prostor EU, a srpska vlada bude u mogućnosti promovirati nacionalističke ideje, Beograd može pomoći širenju nacionalizma ne samo na cijelom Balkanu, već i u zemljama EU. Snažni politički pokreti zasnovani na nacionalističkim idejama potrebni su kako bi se spriječilo da EU postigne unutrašnje jedinstvo i stratešku autonomiju. Stoga je američka administracija zainteresirana da pomogne Vučiću da iskoristi proevropska očekivanja kako bi dominirao srpskim političkim prostorom i oslabio političku opoziciju.

Češki premijer Andrej Babiš, koji sebe opisuje kao trumpistu, izjavio je tokom posjete Beogradu da Srbija ne bi trebala  ostati izvan šengenskog prostora. Izražavajući svoju „veliku zahvalnost“ Babišu „na podršci Srbiji na njenom evropskom putu“, Vučić je rekao da je za Srbiju u narednim godinama najvažnije da bude dio jedinstvenog tržišta Evrope i da ima otvorene granice, kako u regionu tako i prema svim državama članicama EU.

Nijedan opozicioni lider nije mogao obećati više u pogledu evropskih integracija. Jer, zahvaljujući želji SAD-a da oslabe i potčine EU, i nemogućnosti lidera EU da promovišu demokratske vrijednosti, evropske integracije su prestale biti put ka političkoj demokratiji.

Dmitri GALKIN

Predsjednik Ukrajine želi biti najpopularniji vojni vođa i ne trebaju mu rivali. U februaru 2024. godine smijenio je Valerija Zalužnog, tadašnjeg vrhovnog komandanta Oružanih snaga, jer je postao opasno popularan. Sadašnja rekonstrukcija visoke vojne komande, započela je 16. jula, kada je Volodimir Zelenski smijenio bivšeg ministra odbrane Mihaila Fedorova, čije je najveće dostignuće  to što je dao izglede za vojnu pobjedu nad Rusijom. Ključna greška Zelenskog je u tome što nije predvidio da će mladi (35 godina), inteligentni Fedorov postati toliko popularan u tako kratkom vremenu

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je 21. jula obavijestio Olexandra Syrskyja, vrhovnog komandanta Oružanih snaga, da je smijenjen i da je na njegovo mjesto došao visokorangirani komandant Generalštaba Mikhail Drapaty. Već 22. jula je objavljeno da je smijenjen i načelnik Generalštaba Andrii Hnatov, a da ga je naslijedio njegov zamjenik Ihor Skybiuk. Ova rekonstrukcija visoke vojne komande, započela je 16. jula, kada je predsjednik smijenio bivšeg ministra odbrane Mikhaila Fedorova. Čini se da visoki zvaničnici, koji su lišeni svojih pozicija, to nisu očekivali.

Olexandr Syrsky  je 20. jula, kada je postalo jasno da ulične akcije podrške Mikhailu Fedorovu neće same od sebe nestati, objavio članak u glavnom vojnom časopisu Ukrajine. Objasnio je da nije imao sukob s Fedorovim i da je bio veoma iznenađen kada je ministar odbrane spomenuo njihov lični sukob kao glavni uzrok njegove smjene. Syrsky je zamolio Fedorova da mu oprosti ako je stekao takav utisak, uvjeravajući ga da su svi njihovi sukobi isključivo nastali iz želje da se bolje bore protiv Rusije. On je zamjerio bivšem ministru odbrane što se previše koncentriše na dronove i potcjenjuje važnost artiljerijskih sistema i drugog tradicionalnog oružja. Obećao je da će kao vrhovni komandant Oružanih snaga nastaviti jačati vojne kapacitete Ukrajine.

Sljedećeg dana, Olexandr Syrsky je izgubio tu mogućnost. A 22. jula je objavljeno da su se njegove  pristalice pomiješale na ulicama sa demonstrantima, koji su zahtijevali povratak Fedorova.

Takav savez mora izgledati prilično čudno jer je, suprotno onome što je Syrsky  naveo  u svom članku, bilo opšte poznato da je on u sukobu sa Fedorovom. Njihovo neslaganje, uzrokovano različitim pristupom razvoju vojnih snaga, počelo je i prije nego što je Fedorov postao ministar odbrane. Kao prvi potpredsjednik vlade zadužen za razvoj digitalnih tehnologija, Fedorov je insistirao na pretvaranju dronova u glavno oružje rata. Takve prijedloge su kritikovali visoki vojni lideri. Kada je u januaru 2026. Fedorov imenovan za ministra odbrane, smatralo se da je glavna namjera Zelenskog bila da iskoristi Fedorova za obuzdavanje uticaja  Syrskog.

Predsjednik želi biti najpopularniji vojni vođa i ne trebaju mu rivali. U februaru 2024. godine smijenio je Valerija Zalužnog, koji je tada bio vrhovni komandant Oružanih snaga, jer je postao opasno popularan. Sirski koji je zamijenio Zalužnog, nije davao razloga za istu zabrinutost, ali u slučaju da to postane ozbiljan problem za predsjednika, Fedorov bi lako mogao stvoriti osnovu za Sirskovo smjenjivanje. U međuvremenu, sukob između Sirskog i Fedorova učinio je Zelenskog konačnim autoritetom u svim pitanjima vezanim i za vojno snabdijevanje i za strategiju na bojnom polju.

Ključna greška Zelenskog bila je u tome što nije predvidio da će Fedorov postati toliko popularan u tako kratkom vremenu. U januaru se trenutna situacija nije mogla predvidjeti, jer se činilo da je američki predsjednik Donald Trump zainteresiran za sklapanje saveza s Rusijom. Međutim, izgubio je takve namjere. Možda neće imati ništa protiv preuzimanja kontrole nad ruskim izvozom nafte i plina, ali više nema potrebe da Rusiju smatra mogućim geopolitičkim partnerom. Zato je početkom marta Ukrajina dobila američke podatke svemirske obavještajne službe i pomoć vojnog sistema umjetne inteligencije za duboke zračne napade na industrijske i infrastrukturne objekte. Neposredno prije toga, Elon Musk je isključio Starlink za sve ruske korisnike, što je otežalo operacije dronova iza linija fronta za ruske snage. Osim toga, zahvaljujući Fedorovoj koncentraciji na dronove, njihov broj u ukrajinskim trupama se naglo povećao, a Ukrajina je postala  superiorna u količini i kvaliteti dronova, dostupnih svakodnevno. To je pomoglo da se kompenzira ruska prednost u artiljerijskim sistemima i značajno uspori ruska ofanziva, čak i u regiji Donbasa.

Sve je to učinilo mladog (ima 35 godina) i inteligentnog Fedorova izuzetno popularnim. Također je važno da je Fedorov umio dotaknuti javna osjećanja. Uništavanje energetskih objekata na Krimu, koji je Rusija anektirala uz podršku velikog dijela lokalnog stanovništva, i zračni napadi na Moskvu, iako neuporedivi s onim što Kijev mora podnijeti kao odgovor, daju osjećaj osvete. Najvažnije Fedorovo dostignuće je to što je dao izglede za vojnu pobjedu nad Rusijom. Ukrajinsko društvo je toga lišeno od jeseni 2022. godine, kada je Zalužni uspio probiti rusku odbranu i osloboditi ogromne teritorije u Harkovskoj oblasti.

Ovog puta pobjeda se očekivala ne kroz ofanzivu na bojnom polju, već kroz zračne napade na Krim i rusku industriju, koji bi trebali nanijeti veliku štetu ruskoj ekonomiji i učiniti život na Krimu nepodnošljivim. U javnosti se očekuje se da će Putin pristati na primirje ili čak na predaju nekih od osvojenih teritorija zbog teških društvenih posljedica ukrajinskih zračnih napada. Naravno, takav plan će ostati fantazija bez ekonomskog i političkog pritiska Washingtona na Kremlj. Ali u svakom slučaju takva očekivanja mnogo su bolja od ratnog umora i očaja koji su se širili u ukrajinskom društvu prije ovog proljeća.

Osim toga, Fedorov je uvjerio ukrajinsku javnost da će zahvaljujući novom dronu, koji se razvija pod njegovim vodstvom, ukrajinske trupe dobiti toliko veliku prednost nad ruskim da neće biti potrebe za opskrbom ukrajinske vojske novim vojnicima, barem ne u broju kakav je trenutno. Važnost ovog obećanja za mlade i sredovječne ukrajinske muškarce, njihove supruge i majke ne može se precijeniti. Serija ovih dronova, koji bi trebali sve promijeniti, zove se Rusoriz (Rusosec). Ovo ime je veoma omiljeno među nacionalistima, koji u trenutnim uslovima ostaju najaktivnija politička snaga.

Zelenski je smijenio popularnog ministra odbrane kako bi spriječio opasnost za svoju političku dominaciju. Vrlo je loš znak što su takvo ponašanje, koje nema ništa zajedničko ni sa jačanjem demokratskih institucija, ni sa uspostavljanjem odgovorne uprave, prihvatili lideri EU. Oni žele da Zelenski ostane na vlasti, bez ikakve brige za ukrajinsku demokratiju.  Nepokolebljiva podrška EU i nedostatak bilo kakve pažnje SAD-a prema političkom procesu u Ukrajini navode Zelenskog da vjeruje da može raditi šta god želi kako bi ostao na vlasti, jer unutar zemlje nema političkih snaga koje bi ga mogle ometati. Takva iluzija uništila je Viktora Janukoviča, a politička kriza koja je uslijedila nakon njegovog pada omogućila je Rusiji da anektira Krim i izazove vojni sukob na Donbasu. Zelenski pravi istu grešku i već je dezorganizovao vojno rukovodstvo svojim postupcima, što može imati opasne posljedice.

Zelenski nije mogao tek tako smijeniti popularnog ministra odbrane, kojeg je podržavao i javno hvalio. Zato je odlučeno da sruši čitavu vladu. U tom slučaju, predsjednik bi mogao jednostavno ne predložiti Fedorova parlamentu za novog ministra odbrane. Čini se da je Zelenski vjerovao da će Fedorov biti zadovoljan pozicijom koja bi mu omogućila da kontroliše proizvodnju dronova i njihovu isporuku vojsci.

Bivša premijerka Julija Sviridenko nije bila važna figura. Njene glavne funkcije bile su zastupanje interesa Andrija Jermaka, bivšeg šefa predsjedničkog ureda, koji uprkos optužbama za korupciju ostaje jedan od najuticajnijih političara u zemlji. Serhij Koretskij, novi premijer, također je povezan s Jermakom (iako manje blisko nego Sviridenko). Tako je najbliži saveznik predsjednika (barem u nedavnoj prošlosti) dobio svoju nagradu.

Cijela kombinacija je krenula po zlu, jer je Fedorov javno odbio ponudu koju je trebao prihvatiti. Predsjednik, koji je želio stvoriti iluziju obične rekonstrukcije vlade radi jačanja njene odgovornosti, počinje da se smatra protivnikom bivšeg ministra odbrane. Suprotno svojim željama, Zelenski se pokazao kao saveznik tradicionalnih vojnih lidera u njihovoj borbi protiv Fedorova.

Volodimir Zelenski i njegovi saradnici nisu očekivali masovne proteste podrške Fedorovu, niti reakciju koju je izazvala njegova smjena na društvenim mrežama. Kad su krenuli protesti, Zelenski je shvatio da će se suočiti s ozbiljnim padom rejtinga, umjesto jačanja svoje političke pozicije. Stoga se odlučio za smjenu Syrskog i Hnatova, kako ne bi bio smatran saveznikom glavnih Fedorovljevih neprijatelja. To će neminovno potkopati moral vojnika, ali teško da će zadovoljiti demonstrante. Glavno pitanje sada nije politička sudbina Fedorova, već sposobnost ukrajinskog društva da se odupre autoritarnim tendencijama. Uprkos njihovom prihvatanju od strane EU.

 Dmitri GALKIN