Slijedeći politiku bivšeg premijera Mila Đukanovića i štiteći privatne ekonomske interese ovdašnjih moćnika i njihovih ino-partnera, Vlada pokušava javnost ubijediti kako je u njenom interesu da plaća tuđe račune, dijeli državnu imovinu, poklanja prirodne i omogućava tržišne monopole. Ne žaleći truda, Vlada Igora Lukšića je odmakla sa realizacijom plana kojim Crnu Goru želi pretvoriti u privatni posjed nekolicine odbranih. Strategija kojom se u ovom poslu služe naziva se kuvanje žabe: Ukoliko žabu stavite u vrelu vodu, ona će iskočiti napolje. Zato se vodozemac stavlja u mlaku vodu koja se lagano grije, da se žrtva ne bi uznemirila i pobjegla. Poslije izvjesnog vremena, navode verzirani, imaćete skuvanu žabu, a da ona nije ni primijetila promjenu. I ljudi su, svjedoči naš slučaj, podesni za kuvanje na tihoj vatri.
Prošla su tri mjeseca kako je parlament zadužio Vladu Crne Gore da raskine ugovor sa aktuelnim vlanikom KAP-a, imenuje novi menadžment i (tek) potom izabere ekipu stručnjaka koji će uraditi analizu ekonomske održivosti Kombinata. Od tada do danas Vlada je platila skoro 25 miliona KAP-ovog duga Dojče banci, počela pregovore sa mađarskom OTP bankom pokušavajući da odloži prijevremenu naplatu njenih potraživanja i, po svoj prilici, od javnosti sakrila zahtjev ruske VT banke da joj se isplate dugovi koje je garantovala Vlada Crne Gore (oko 60 miliona).
Od raskida ugovora sa CEAC-om za sada nema ništa. Premijer Lukšić obavještava da „taj proces teče”. A Vlada, zapravo, pokušava da nađe način i nastavi aranžman sa CEAC-om, doduše u nešto drugačijoj formi. To ne znači da će novi dil sa kompanijom kojom, zvanično, gazduje ruski tajkun Oleg Deripaska biti bolji od sadašnjeg. Naprotiv.
Kuvajući žabu, vlast nam, predočava činjenicu da će svi dugovi koje je Vlada garantovala KAP-u (135 miliona bez kamata) pasti na teret crnogorskih poreskih obveznika. Država će, uz to, oprostiti svoja potraživanja prema Kombinatu i preuzeti njegove dugove prema domaćim dobavljačima, iako samo Elektroprivredi KAP duguje više od 40 miliona eura. Na drugoj strani, sva navodna potraživanja koja CEAC ima prema svom preduzeću, i koja se po računici Rusa mjere stotinama miliona, biće pretvorena u akcijski kapital.
Iz Vlade sa ponosom objašnjavaju da će država ponovo biti većinski vlasnik Kombinata. Naknadno će nam, možda, obznaniti i koliko to zadovoljstvo košta. Vlada, tako makar tvrde njeni zvaničnici, nema ni elementarne podatke o svrsishodnosti svog angažmana u KAP-u. To znači: ili se vlast našim novcem razbacuje napamet , ili to radi na osnovu nečijih privatnih želja i interesa.
Došao je, uglavnom, momenat kada su vladini spin majstori zaključili da je pravo vrijeme za novo podizanje uloga (temperature). „Ako želimo da zadržimo KAP onda moramo obezbijediti održivu cijenu struje”, otkrio je Igor Lukšić toplu vodu, i već u sljedećoj rečenici počeo predstavljati vladin naum – kako Kombinatu obezbijediti jeftinu struju.
Ni riječi o tome da li mi želimo da zadržimo KAP. Odnosno, ko to želi i zašto. Šta biva ako Kombinat prestane da radi? Ko tada dobija a ko gubi? Tu računicu niko u ovoj zemlji nije vidio. Zato se o Kombinatu aluminijuma duže od 20 godina govori kao o nekom mitskom biću, polubožanstvu, čije se postojanje ne smije dovesti u pitanje, a kome svako malo treba prinijeti žrtvu. Po pravilu veću nego prethodnog puta.
Onda je rimska Korijere dela Sera otkrila šta nam Vlada radi ispod žita. Crnogorska Vlada i njihova A2A, objavili su Italijani, dogovorili su podjelu EPCG na dva preduzeća. U jedno će ući Termoelektrana u Pljevljima i potraživanja koja EPCG ima prema KAP-u. Gazda te firme postaće Vlada Crne Gore. Drugo preduzeće činiće HE Piva i Perućica. Kompanija koja će, prema postojećim kapacitetima, proizvoditi tri četvrtine crnogorske struje biće, vlasnički, podijeljena na ravne časti između Crne Gore i A2A, ali će njom upravljati Italijani. Zašto? To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.
Tek onda je premijer Lukšić u Dnevnim novinama dao tumačenje ekonomske stvarnosti: „Sa EPCG moramo dogovoriti da li je opcija jedinstvenog preduzeća i manje isporuke električne energije KAP-u što implicira nižu proizvodnju ili je opcija izdvajanje Termoelektrane”. Premijer je, zapravo, već odlučio: „U tom drugom slučaju EPCG postaje zeleno preduzeće i bavi se valorizacijom hidropotencijala, a država kao većinski vlasnik ostvaruje značajnu dividendu koju koristi za socijalni program ili za šta se dogovorimo…”. Možda je Igor Lukšić zaboravio, ovu priču smo već slušali. To je bilo ono kada smo se dogovorili da prodamo Telekom kako bi gradili auto put. Čak je i on, valjda prošle godine, pominjao kako tih 100 miliona negdje čuče i čekaju da gradnja krene.
I ovo je slična priča – ne bude li KAP-a, Elektroprivreda će morati da smanji proizvodnju, kaže premijer. On, valjda, misli da niko u Crnoj Gori ne zna da je godišnja potrošnja struje u državi, bez KAP-a, približno jednaka godišnjoj proizvodnji. Ili misli kako se niko u Crnoj Gori neće zapitati – ako će EPCG morati da smanji proizvodnju, zašto njeni vlasnici toliko insistiraju na postavljanju kabla koji bi balkanske proizvođače struje, preko Crne Gore, povezao sa potrošačima u Italiji?
Biće da Lukšić kuva žabu. U suprotnom, preostale su samo dvije mogućnosti. Ili premijer slijepo vjeruje u računice potpredsjednika Vujice Lazovića, oduševljen lakoćom s kojom je isti – tokom privatizacije EPCG – ubjeđivao Crnogorce da je 8 veće od 11; ili predsjednik Vlade nije u prilici da pita za cijenu po kojoj će izvršiti zadatak koji je pred njega postavio glavni gazda.
Analitičari, domaći i strani, predviđaju naredne poteze u trouglu KAP – Vlada – EPCG. Vlada će, kažu, kako bi odobrovoljila Ruse (ili ruse) i postala većinski vlasnik Kombinata, u to preduzeće unijeti Termoelektranu i, moguće je, pljevaljski Rudnik uglja. Onda će početi priču o novim subvencijama, pošto ne postoji način na koji pljevaljska TE može proizvoditi struju po cijeni prihvatljivoj za KAP.
I A2A će zahtijevati adekvatnu kompenzaciju za uloženi trud i podnijete žrtve. Kompanija koju je za dolazak u Crnu Goru preporučila spremnost da svoj novac stavi u službu spašavanja Prve banke i njenih akcionara, sada je u prilici da naplati taj angažman. Da u središtu posla sa A2A ne stoje Milo Đukanović, Silvio Berluskoni i njihovi privatni interesi, ta bi kompanija već davno izgubila pravo da upravlja crnogorskom Elektroprivredom.
O tome govore poslovni rezultatu: Umjesto ugovorom predviđene dobiti od 40 miliona eura, EPCG je na kraju prošle godine ostvarila gubitak od 65 miliona; akcije koje je A2A kupovala po 8,4 eura danas vrijede četiri puta manje; menadžeri A2A bili su, u procesu privatizacije, jedini koji nijesu postavili pitanje budućih odnosa između KAP-a i EPCG – sada se žale što struju koju isporučuju KAP-u uvoze po duplo većoj cijeni i tako EPCG donose gubitak od dva miliona mjesečno… Konačno, vlast nas pokušava ubijediti kako su Italijani, samo sami, odlučili da zbog nagomilanih dugova smanje isporuke struje KAP-u. A iz KAP-a se onda javlja jedan od fabričkih sindikata. Ječe – to bi moglo dovesti do gašenja Kombinata. A zapravo, svi oni skupa u DPSSDP kuhinji kuvaju žabu.
U kuloarima se pominje mogućnost da A2A, uz polovinu akcija i pravo na upravljanje preduzećem koje će gazdovati crnogorskim HE, dobije i ekskluzivno pravo na buduću gradnju hidrocentrala u Crnoj Gori, pod okriljem zajedničke firme. Neki analitičari, uz to, predviđaju da bi najavljena podjela EPCG na dva proizvođača mogla biti iskorišćena da se ovdašnje tržište proglasi demonopolizovanim. U tom bi slučaju A2A dobila mogućnost da zaobiđe Regulatornu agenciju i slobodno formira cijene za struju koja je praktično besplatna (Piva i Perućica su faktički amortizovane, jeftine za održavanje, zahtijevaju minimalan angažman radne snage). To bi „italijanima” moglo donijeti godišnji profit veći od 100 miliona eura. Čemu navodnici?
Internetom već neko vrijeme kruži dobro argumentovana analiza pod radnim nazivom „Milo Đukanović je strateški partner EPCG”. I Nebojša Medojević je na sličnom tragu kada kaže da je Crna Gora postala talac „privatnih korupcionaških dilova” Đukanovića, Deripaske i Berluskonija. ,,Opasna namjera šefa režima da u ovakvim strateškim transakcijama pokuša da prevari sve strane i Deripasku, tj. Rusiju, i Berluskonija, tj. Italiju, i sopstvenu državu, nije mogla drugačije završiti nego ovakvim ponižavajućim i bespomoćnim položajem u kojem se našla Vlada i Skupština, a sa njim i cijela Crna Gora”, ocijenio je Medojević Vijestima pred skupštinsko zasijedanje na kome će se razmatrati Vladin zahtjev da povuče novi paket iznuđenih poteza. Do zaključenja ovog teksta Parlament još nije stigao do te tačke dnevnog reda. Ali, ne brinite, neće tu biti nikakvih iznenađenja.
Ljekari i ekonomisti se slažu da se iz lonca ovog režima više ne možemo izvući bez posljedica, ali one ne moraju biti fatalne. Izbor je naš. „Ako moraš pojesti žabu, najbolje je da to uradiš što prije…” Ovu izjavu, u nekoliko različitih formata, pripisuju Mark Tvenu. Stvar je jasna – ili ćemo mi pojesti žabu ili će nas skuvati kao žabu. Osjećate li da postaje sve toplije?
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
HORIZONTI3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice