Povežite se sa nama

MONITORING

Prepakivanje pljačke

Objavljeno prije

na

Slijedeći politiku bivšeg premijera Mila Đukanovića i štiteći privatne ekonomske interese ovdašnjih moćnika i njihovih ino-partnera, Vlada pokušava javnost ubijediti kako je u njenom interesu da plaća tuđe račune, dijeli državnu imovinu, poklanja prirodne i omogućava tržišne monopole. Ne žaleći truda, Vlada Igora Lukšića je odmakla sa realizacijom plana kojim Crnu Goru želi pretvoriti u privatni posjed nekolicine odbranih. Strategija kojom se u ovom poslu služe naziva se kuvanje žabe: Ukoliko žabu stavite u vrelu vodu, ona će iskočiti napolje. Zato se vodozemac stavlja u mlaku vodu koja se lagano grije, da se žrtva ne bi uznemirila i pobjegla. Poslije izvjesnog vremena, navode verzirani, imaćete skuvanu žabu, a da ona nije ni primijetila promjenu. I ljudi su, svjedoči naš slučaj, podesni za kuvanje na tihoj vatri.

Prošla su tri mjeseca kako je parlament zadužio Vladu Crne Gore da raskine ugovor sa aktuelnim vlanikom KAP-a, imenuje novi menadžment i (tek) potom izabere ekipu stručnjaka koji će uraditi analizu ekonomske održivosti Kombinata. Od tada do danas Vlada je platila skoro 25 miliona KAP-ovog duga Dojče banci, počela pregovore sa mađarskom OTP bankom pokušavajući da odloži prijevremenu naplatu njenih potraživanja i, po svoj prilici, od javnosti sakrila zahtjev ruske VT banke da joj se isplate dugovi koje je garantovala Vlada Crne Gore (oko 60 miliona).

Od raskida ugovora sa CEAC-om za sada nema ništa. Premijer Lukšić obavještava da „taj proces teče”. A Vlada, zapravo, pokušava da nađe način i nastavi aranžman sa CEAC-om, doduše u nešto drugačijoj formi. To ne znači da će novi dil sa kompanijom kojom, zvanično, gazduje ruski tajkun Oleg Deripaska biti bolji od sadašnjeg. Naprotiv.

Kuvajući žabu, vlast nam, predočava činjenicu da će svi dugovi koje je Vlada garantovala KAP-u (135 miliona bez kamata) pasti na teret crnogorskih poreskih obveznika. Država će, uz to, oprostiti svoja potraživanja prema Kombinatu i preuzeti njegove dugove prema domaćim dobavljačima, iako samo Elektroprivredi KAP duguje više od 40 miliona eura. Na drugoj strani, sva navodna potraživanja koja CEAC ima prema svom preduzeću, i koja se po računici Rusa mjere stotinama miliona, biće pretvorena u akcijski kapital.

Iz Vlade sa ponosom objašnjavaju da će država ponovo biti većinski vlasnik Kombinata. Naknadno će nam, možda, obznaniti i koliko to zadovoljstvo košta. Vlada, tako makar tvrde njeni zvaničnici, nema ni elementarne podatke o svrsishodnosti svog angažmana u KAP-u. To znači: ili se vlast našim novcem razbacuje napamet , ili to radi na osnovu nečijih privatnih želja i interesa.

Došao je, uglavnom, momenat kada su vladini spin majstori zaključili da je pravo vrijeme za novo podizanje uloga (temperature). „Ako želimo da zadržimo KAP onda moramo obezbijediti održivu cijenu struje”, otkrio je Igor Lukšić toplu vodu, i već u sljedećoj rečenici počeo predstavljati vladin naum – kako Kombinatu obezbijediti jeftinu struju.

Ni riječi o tome da li mi želimo da zadržimo KAP. Odnosno, ko to želi i zašto. Šta biva ako Kombinat prestane da radi? Ko tada dobija a ko gubi? Tu računicu niko u ovoj zemlji nije vidio. Zato se o Kombinatu aluminijuma duže od 20 godina govori kao o nekom mitskom biću, polubožanstvu, čije se postojanje ne smije dovesti u pitanje, a kome svako malo treba prinijeti žrtvu. Po pravilu veću nego prethodnog puta.

Onda je rimska Korijere dela Sera otkrila šta nam Vlada radi ispod žita. Crnogorska Vlada i njihova A2A, objavili su Italijani, dogovorili su podjelu EPCG na dva preduzeća. U jedno će ući Termoelektrana u Pljevljima i potraživanja koja EPCG ima prema KAP-u. Gazda te firme postaće Vlada Crne Gore. Drugo preduzeće činiće HE Piva i Perućica. Kompanija koja će, prema postojećim kapacitetima, proizvoditi tri četvrtine crnogorske struje biće, vlasnički, podijeljena na ravne časti između Crne Gore i A2A, ali će njom upravljati Italijani. Zašto? To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.

Tek onda je premijer Lukšić u Dnevnim novinama dao tumačenje ekonomske stvarnosti: „Sa EPCG moramo dogovoriti da li je opcija jedinstvenog preduzeća i manje isporuke električne energije KAP-u što implicira nižu proizvodnju ili je opcija izdvajanje Termoelektrane”. Premijer je, zapravo, već odlučio: „U tom drugom slučaju EPCG postaje zeleno preduzeće i bavi se valorizacijom hidropotencijala, a država kao većinski vlasnik ostvaruje značajnu dividendu koju koristi za socijalni program ili za šta se dogovorimo…”. Možda je Igor Lukšić zaboravio, ovu priču smo već slušali. To je bilo ono kada smo se dogovorili da prodamo Telekom kako bi gradili auto put. Čak je i on, valjda prošle godine, pominjao kako tih 100 miliona negdje čuče i čekaju da gradnja krene.

I ovo je slična priča – ne bude li KAP-a, Elektroprivreda će morati da smanji proizvodnju, kaže premijer. On, valjda, misli da niko u Crnoj Gori ne zna da je godišnja potrošnja struje u državi, bez KAP-a, približno jednaka godišnjoj proizvodnji. Ili misli kako se niko u Crnoj Gori neće zapitati – ako će EPCG morati da smanji proizvodnju, zašto njeni vlasnici toliko insistiraju na postavljanju kabla koji bi balkanske proizvođače struje, preko Crne Gore, povezao sa potrošačima u Italiji?

Biće da Lukšić kuva žabu. U suprotnom, preostale su samo dvije mogućnosti. Ili premijer slijepo vjeruje u računice potpredsjednika Vujice Lazovića, oduševljen lakoćom s kojom je isti – tokom privatizacije EPCG – ubjeđivao Crnogorce da je 8 veće od 11; ili predsjednik Vlade nije u prilici da pita za cijenu po kojoj će izvršiti zadatak koji je pred njega postavio glavni gazda.

Analitičari, domaći i strani, predviđaju naredne poteze u trouglu KAP – Vlada – EPCG. Vlada će, kažu, kako bi odobrovoljila Ruse (ili ruse) i postala većinski vlasnik Kombinata, u to preduzeće unijeti Termoelektranu i, moguće je, pljevaljski Rudnik uglja. Onda će početi priču o novim subvencijama, pošto ne postoji način na koji pljevaljska TE može proizvoditi struju po cijeni prihvatljivoj za KAP.

I A2A će zahtijevati adekvatnu kompenzaciju za uloženi trud i podnijete žrtve. Kompanija koju je za dolazak u Crnu Goru preporučila spremnost da svoj novac stavi u službu spašavanja Prve banke i njenih akcionara, sada je u prilici da naplati taj angažman. Da u središtu posla sa A2A ne stoje Milo Đukanović, Silvio Berluskoni i njihovi privatni interesi, ta bi kompanija već davno izgubila pravo da upravlja crnogorskom Elektroprivredom.

O tome govore poslovni rezultatu: Umjesto ugovorom predviđene dobiti od 40 miliona eura, EPCG je na kraju prošle godine ostvarila gubitak od 65 miliona; akcije koje je A2A kupovala po 8,4 eura danas vrijede četiri puta manje; menadžeri A2A bili su, u procesu privatizacije, jedini koji nijesu postavili pitanje budućih odnosa između KAP-a i EPCG – sada se žale što struju koju isporučuju KAP-u uvoze po duplo većoj cijeni i tako EPCG donose gubitak od dva miliona mjesečno… Konačno, vlast nas pokušava ubijediti kako su Italijani, samo sami, odlučili da zbog nagomilanih dugova smanje isporuke struje KAP-u. A iz KAP-a se onda javlja jedan od fabričkih sindikata. Ječe – to bi moglo dovesti do gašenja Kombinata. A zapravo, svi oni skupa u DPSSDP kuhinji kuvaju žabu.

U kuloarima se pominje mogućnost da A2A, uz polovinu akcija i pravo na upravljanje preduzećem koje će gazdovati crnogorskim HE, dobije i ekskluzivno pravo na buduću gradnju hidrocentrala u Crnoj Gori, pod okriljem zajedničke firme. Neki analitičari, uz to, predviđaju da bi najavljena podjela EPCG na dva proizvođača mogla biti iskorišćena da se ovdašnje tržište proglasi demonopolizovanim. U tom bi slučaju A2A dobila mogućnost da zaobiđe Regulatornu agenciju i slobodno formira cijene za struju koja je praktično besplatna (Piva i Perućica su faktički amortizovane, jeftine za održavanje, zahtijevaju minimalan angažman radne snage). To bi „italijanima” moglo donijeti godišnji profit veći od 100 miliona eura. Čemu navodnici?

Internetom već neko vrijeme kruži dobro argumentovana analiza pod radnim nazivom „Milo Đukanović je strateški partner EPCG”. I Nebojša Medojević je na sličnom tragu kada kaže da je Crna Gora postala talac „privatnih korupcionaških dilova” Đukanovića, Deripaske i Berluskonija. ,,Opasna namjera šefa režima da u ovakvim strateškim transakcijama pokuša da prevari sve strane i Deripasku, tj. Rusiju, i Berluskonija, tj. Italiju, i sopstvenu državu, nije mogla drugačije završiti nego ovakvim ponižavajućim i bespomoćnim položajem u kojem se našla Vlada i Skupština, a sa njim i cijela Crna Gora”, ocijenio je Medojević Vijestima pred skupštinsko zasijedanje na kome će se razmatrati Vladin zahtjev da povuče novi paket iznuđenih poteza. Do zaključenja ovog teksta Parlament još nije stigao do te tačke dnevnog reda. Ali, ne brinite, neće tu biti nikakvih iznenađenja.

Ljekari i ekonomisti se slažu da se iz lonca ovog režima više ne možemo izvući bez posljedica, ali one ne moraju biti fatalne. Izbor je naš. „Ako moraš pojesti žabu, najbolje je da to uradiš što prije…” Ovu izjavu, u nekoliko različitih formata, pripisuju Mark Tvenu. Stvar je jasna – ili ćemo mi pojesti žabu ili će nas skuvati kao žabu. Osjećate li da postaje sve toplije?

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo