Povežite se sa nama

MONITORING

Prepakivanje pljačke

Objavljeno prije

na

Slijedeći politiku bivšeg premijera Mila Đukanovića i štiteći privatne ekonomske interese ovdašnjih moćnika i njihovih ino-partnera, Vlada pokušava javnost ubijediti kako je u njenom interesu da plaća tuđe račune, dijeli državnu imovinu, poklanja prirodne i omogućava tržišne monopole. Ne žaleći truda, Vlada Igora Lukšića je odmakla sa realizacijom plana kojim Crnu Goru želi pretvoriti u privatni posjed nekolicine odbranih. Strategija kojom se u ovom poslu služe naziva se kuvanje žabe: Ukoliko žabu stavite u vrelu vodu, ona će iskočiti napolje. Zato se vodozemac stavlja u mlaku vodu koja se lagano grije, da se žrtva ne bi uznemirila i pobjegla. Poslije izvjesnog vremena, navode verzirani, imaćete skuvanu žabu, a da ona nije ni primijetila promjenu. I ljudi su, svjedoči naš slučaj, podesni za kuvanje na tihoj vatri.

Prošla su tri mjeseca kako je parlament zadužio Vladu Crne Gore da raskine ugovor sa aktuelnim vlanikom KAP-a, imenuje novi menadžment i (tek) potom izabere ekipu stručnjaka koji će uraditi analizu ekonomske održivosti Kombinata. Od tada do danas Vlada je platila skoro 25 miliona KAP-ovog duga Dojče banci, počela pregovore sa mađarskom OTP bankom pokušavajući da odloži prijevremenu naplatu njenih potraživanja i, po svoj prilici, od javnosti sakrila zahtjev ruske VT banke da joj se isplate dugovi koje je garantovala Vlada Crne Gore (oko 60 miliona).

Od raskida ugovora sa CEAC-om za sada nema ništa. Premijer Lukšić obavještava da „taj proces teče”. A Vlada, zapravo, pokušava da nađe način i nastavi aranžman sa CEAC-om, doduše u nešto drugačijoj formi. To ne znači da će novi dil sa kompanijom kojom, zvanično, gazduje ruski tajkun Oleg Deripaska biti bolji od sadašnjeg. Naprotiv.

Kuvajući žabu, vlast nam, predočava činjenicu da će svi dugovi koje je Vlada garantovala KAP-u (135 miliona bez kamata) pasti na teret crnogorskih poreskih obveznika. Država će, uz to, oprostiti svoja potraživanja prema Kombinatu i preuzeti njegove dugove prema domaćim dobavljačima, iako samo Elektroprivredi KAP duguje više od 40 miliona eura. Na drugoj strani, sva navodna potraživanja koja CEAC ima prema svom preduzeću, i koja se po računici Rusa mjere stotinama miliona, biće pretvorena u akcijski kapital.

Iz Vlade sa ponosom objašnjavaju da će država ponovo biti većinski vlasnik Kombinata. Naknadno će nam, možda, obznaniti i koliko to zadovoljstvo košta. Vlada, tako makar tvrde njeni zvaničnici, nema ni elementarne podatke o svrsishodnosti svog angažmana u KAP-u. To znači: ili se vlast našim novcem razbacuje napamet , ili to radi na osnovu nečijih privatnih želja i interesa.

Došao je, uglavnom, momenat kada su vladini spin majstori zaključili da je pravo vrijeme za novo podizanje uloga (temperature). „Ako želimo da zadržimo KAP onda moramo obezbijediti održivu cijenu struje”, otkrio je Igor Lukšić toplu vodu, i već u sljedećoj rečenici počeo predstavljati vladin naum – kako Kombinatu obezbijediti jeftinu struju.

Ni riječi o tome da li mi želimo da zadržimo KAP. Odnosno, ko to želi i zašto. Šta biva ako Kombinat prestane da radi? Ko tada dobija a ko gubi? Tu računicu niko u ovoj zemlji nije vidio. Zato se o Kombinatu aluminijuma duže od 20 godina govori kao o nekom mitskom biću, polubožanstvu, čije se postojanje ne smije dovesti u pitanje, a kome svako malo treba prinijeti žrtvu. Po pravilu veću nego prethodnog puta.

Onda je rimska Korijere dela Sera otkrila šta nam Vlada radi ispod žita. Crnogorska Vlada i njihova A2A, objavili su Italijani, dogovorili su podjelu EPCG na dva preduzeća. U jedno će ući Termoelektrana u Pljevljima i potraživanja koja EPCG ima prema KAP-u. Gazda te firme postaće Vlada Crne Gore. Drugo preduzeće činiće HE Piva i Perućica. Kompanija koja će, prema postojećim kapacitetima, proizvoditi tri četvrtine crnogorske struje biće, vlasnički, podijeljena na ravne časti između Crne Gore i A2A, ali će njom upravljati Italijani. Zašto? To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.

Tek onda je premijer Lukšić u Dnevnim novinama dao tumačenje ekonomske stvarnosti: „Sa EPCG moramo dogovoriti da li je opcija jedinstvenog preduzeća i manje isporuke električne energije KAP-u što implicira nižu proizvodnju ili je opcija izdvajanje Termoelektrane”. Premijer je, zapravo, već odlučio: „U tom drugom slučaju EPCG postaje zeleno preduzeće i bavi se valorizacijom hidropotencijala, a država kao većinski vlasnik ostvaruje značajnu dividendu koju koristi za socijalni program ili za šta se dogovorimo…”. Možda je Igor Lukšić zaboravio, ovu priču smo već slušali. To je bilo ono kada smo se dogovorili da prodamo Telekom kako bi gradili auto put. Čak je i on, valjda prošle godine, pominjao kako tih 100 miliona negdje čuče i čekaju da gradnja krene.

I ovo je slična priča – ne bude li KAP-a, Elektroprivreda će morati da smanji proizvodnju, kaže premijer. On, valjda, misli da niko u Crnoj Gori ne zna da je godišnja potrošnja struje u državi, bez KAP-a, približno jednaka godišnjoj proizvodnji. Ili misli kako se niko u Crnoj Gori neće zapitati – ako će EPCG morati da smanji proizvodnju, zašto njeni vlasnici toliko insistiraju na postavljanju kabla koji bi balkanske proizvođače struje, preko Crne Gore, povezao sa potrošačima u Italiji?

Biće da Lukšić kuva žabu. U suprotnom, preostale su samo dvije mogućnosti. Ili premijer slijepo vjeruje u računice potpredsjednika Vujice Lazovića, oduševljen lakoćom s kojom je isti – tokom privatizacije EPCG – ubjeđivao Crnogorce da je 8 veće od 11; ili predsjednik Vlade nije u prilici da pita za cijenu po kojoj će izvršiti zadatak koji je pred njega postavio glavni gazda.

Analitičari, domaći i strani, predviđaju naredne poteze u trouglu KAP – Vlada – EPCG. Vlada će, kažu, kako bi odobrovoljila Ruse (ili ruse) i postala većinski vlasnik Kombinata, u to preduzeće unijeti Termoelektranu i, moguće je, pljevaljski Rudnik uglja. Onda će početi priču o novim subvencijama, pošto ne postoji način na koji pljevaljska TE može proizvoditi struju po cijeni prihvatljivoj za KAP.

I A2A će zahtijevati adekvatnu kompenzaciju za uloženi trud i podnijete žrtve. Kompanija koju je za dolazak u Crnu Goru preporučila spremnost da svoj novac stavi u službu spašavanja Prve banke i njenih akcionara, sada je u prilici da naplati taj angažman. Da u središtu posla sa A2A ne stoje Milo Đukanović, Silvio Berluskoni i njihovi privatni interesi, ta bi kompanija već davno izgubila pravo da upravlja crnogorskom Elektroprivredom.

O tome govore poslovni rezultatu: Umjesto ugovorom predviđene dobiti od 40 miliona eura, EPCG je na kraju prošle godine ostvarila gubitak od 65 miliona; akcije koje je A2A kupovala po 8,4 eura danas vrijede četiri puta manje; menadžeri A2A bili su, u procesu privatizacije, jedini koji nijesu postavili pitanje budućih odnosa između KAP-a i EPCG – sada se žale što struju koju isporučuju KAP-u uvoze po duplo većoj cijeni i tako EPCG donose gubitak od dva miliona mjesečno… Konačno, vlast nas pokušava ubijediti kako su Italijani, samo sami, odlučili da zbog nagomilanih dugova smanje isporuke struje KAP-u. A iz KAP-a se onda javlja jedan od fabričkih sindikata. Ječe – to bi moglo dovesti do gašenja Kombinata. A zapravo, svi oni skupa u DPSSDP kuhinji kuvaju žabu.

U kuloarima se pominje mogućnost da A2A, uz polovinu akcija i pravo na upravljanje preduzećem koje će gazdovati crnogorskim HE, dobije i ekskluzivno pravo na buduću gradnju hidrocentrala u Crnoj Gori, pod okriljem zajedničke firme. Neki analitičari, uz to, predviđaju da bi najavljena podjela EPCG na dva proizvođača mogla biti iskorišćena da se ovdašnje tržište proglasi demonopolizovanim. U tom bi slučaju A2A dobila mogućnost da zaobiđe Regulatornu agenciju i slobodno formira cijene za struju koja je praktično besplatna (Piva i Perućica su faktički amortizovane, jeftine za održavanje, zahtijevaju minimalan angažman radne snage). To bi „italijanima” moglo donijeti godišnji profit veći od 100 miliona eura. Čemu navodnici?

Internetom već neko vrijeme kruži dobro argumentovana analiza pod radnim nazivom „Milo Đukanović je strateški partner EPCG”. I Nebojša Medojević je na sličnom tragu kada kaže da je Crna Gora postala talac „privatnih korupcionaških dilova” Đukanovića, Deripaske i Berluskonija. ,,Opasna namjera šefa režima da u ovakvim strateškim transakcijama pokuša da prevari sve strane i Deripasku, tj. Rusiju, i Berluskonija, tj. Italiju, i sopstvenu državu, nije mogla drugačije završiti nego ovakvim ponižavajućim i bespomoćnim položajem u kojem se našla Vlada i Skupština, a sa njim i cijela Crna Gora”, ocijenio je Medojević Vijestima pred skupštinsko zasijedanje na kome će se razmatrati Vladin zahtjev da povuče novi paket iznuđenih poteza. Do zaključenja ovog teksta Parlament još nije stigao do te tačke dnevnog reda. Ali, ne brinite, neće tu biti nikakvih iznenađenja.

Ljekari i ekonomisti se slažu da se iz lonca ovog režima više ne možemo izvući bez posljedica, ali one ne moraju biti fatalne. Izbor je naš. „Ako moraš pojesti žabu, najbolje je da to uradiš što prije…” Ovu izjavu, u nekoliko različitih formata, pripisuju Mark Tvenu. Stvar je jasna – ili ćemo mi pojesti žabu ili će nas skuvati kao žabu. Osjećate li da postaje sve toplije?

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo