U Deklaraciji sa 25. samita NATO-a koji je 20. i 21. maja održan u Čikagu saveznici su pohvalili napredak Crne Gore ka deklarisanom cilju ulaska u punopravno članstvo NATO-a. Premijer Igor Lukšić, podsjećajući da „ovo nije bio samit proširenja”, novinarima je rekao da su zaključci povoljniji od onoga što su očekivali. No, za razliku od Makedonije, za koju je rečeno da je ispunila ključne uslove prijema – ostaje još spor oko imena sa Grčkom – Crna Gora će biti pod „aktivnim monitoringom”. Iz američkog Ministarstva odbrane planiraju da u Podgoricu pošalju savjetnika.

Uprkos svečanim izjavama, može se zaključiti da unutar NATO-a procjenjuju da još nijesu ispunjeni politički, odbrambeni i bezbjednosni kriterijumi.

Na samitu je naglašeno da „raste podrška crnogorskih građana” prijemu u Alijansu. Ipak, taj procenat fluktuira oko 40 odsto. I svakako je nedovoljan da saveznike uvjeri kako bi Crna Gora bila spremna da preuzme obaveze o kolektivnoj bezbjednosti iz tačke 5 Vašingtonskoga sporazuma i ratuje zbog napada na bilo koju savezničku zemlju.

Tokom 2011. primjetno su oslabile kampanje i izjave crnogorskih zvaničnika koje su za cilj imale da javnost ubijede u svrsishodnost članstva u NATO-u. Neki izvori izvještača Monitora procjenjuju da je za Mila Đukanovića natovsko iskustvo Iva Sanadera moralo biti deprimirajuće.

Sanader je bio glasni zagovornik ulaska u Alijansu, čak i bez provjere volje građana na referendumu. On je kao premijer 2009. učestvovao u ceremoniji prijema Hrvatske u NATO, no to mu nije donijelo imunitet – sada mu se sudi.

Za razliku od Sanadera, koji je uhapšen u Austriji u navodnom pokušaju da u nekoj trećoj zemlji dobije utočište od krivičnog postupka u domovini, neki od naših ključnih zvaničnika su od 1990-ih izgradili netransparentne i još aktivne odnose sa Rusijom – zemljom zbog koje je NATO stvoren.

Potpredsjednik Atlantskoga saveza SAD Dejmon Vilson, tokom nedavnog boravka u Podgorici, kazao je da „Alijansi ni na koji način ne smetaju ruske investicije u Crnoj Gori”, ali da se „mi plašimo situacija kada kroz te direktne investicije, a ne mora biti slučaj u stvarnosti, dolazi i veza sa organizovanim kriminalom u Rusiji”.

Paradoks je da je Milan Roćen, glavna ruska veza za direktne investicije – od pranja novca kroz crnogorske of-šor banke, do privatizacije KAP-a i sibirske groznice kupovanja primorskih nekretnina – takođe i dizajner kampanje ulaska u NATO koja od 2007. ne daje rezultate.

Roćen je lični prijatelj sa general-pukovnikom Jevgenijem Primakovim, eks premijerom Rusije, ali i 1991 – 1996. utemeljivačem i prvim šefom Službe vnešnej razvedki (SVR, za laike: glavne ruske službe za spoljnu špijunažu), zatim sa članom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije, generalom armije Sergejem Šojguom; vjeruje se i sa dugogodišnjim direktorom SVR-a, generalom Sergejem Lebedevim koji je 2007. dolazio u „privatnu” posjetu Crnoj Gori.

Iz listinga, još jednog pokušaja beskrvnog bratoubilačkog razračuna klika u DPS-a, Roćen je zimus izašao konsolidovan i ojačan dobivši i ulogu korifeja pregovora sa Alijansom. Saputnik mu u toj aferi Igor Lukšić, na sjednici Vlade 15. decembra 2011, utvrdio je za Roćenovo Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji kojim ustrojava Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti i Roćenu proširuje ovlašćenja.

Preko Generalnoga direktorata MVPiEI-a, na čijem je čelu v.d. Dubravka Lalović sa predviđenih desetak formacijskih mjesta, odvijaće se najvažniji operativni razgovori NATO – Crna Gora. U Pravilniku je naglašeno da generalni direktor „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija” (kurziv naš).

Unutar Generalnoga direktorata MVPiEI-a je nedavno instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Roćen na taj način ima direktan pristup natovskim podacima nezavisno od Ministarstva odbrane, gdje se nalazi Direkcija za zaštitu tajnih podataka, kao i ANB-a koja kontroliše pristup informacijama.

Nakon što je, pod još neobjašnjenim okolnostima, dolaskom Igora Lukšića za premijera ugašen resor Ministarstva za evropske integracije – a Gordana Đurović dobila u Vladi otkaz – Generalni direktorat, zapravo Roćen neposredno, nadležan je za izdavanje dozvola za proliferaciju naoružanja. U bordu direktora Montenegro difiens industri – državne firme preko koje se obavlja najveći dio poslova izvoza crnogorskih viškova naoružanja i vojne opreme – od marta 2011. sjedi Ivan Mašulović.

Mašulović je, nota bene, prije prelaska u ANB 2006 – 2008. bio Roćenov savjetnik za bezbjednost i rukovodilac službe za Informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku.

Kada je krajem 2009. direktor ANB-a Duško Marković smijenio Mašulovića s dužnosti šefa Centra ANB u Podgorici, prvi put su se u javnosti pojavile tvrdnje o navodnom prisluškivanju nekih stranih diplomatsko-konzularnih predstavnika u Podgorici.

U to vrijeme je postojao i latentan spor između eks ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića oko ustrojstva posebne vojne tajne službe. Vučinićev prijedlog amandmana, da ministar odbrane ima gotovo identična zakonska ovlašćenja u poslovima prisluškivanja kao i direktor ANB-a, naišao je na snažno protivljenje Markovića – ta vrsta amandmana nikada i nije usvojena.

No, da li je spor sa Markovićem, kombinovan sa zahtjevima da ANB prisluškuje van procedure, ne samo strane diplomate već i domaće oponente njihovog šefa Mila Đukanovića, rezultirao približavanjem Roćena i Vučinića i formiranjem paralelne tajne službe sa jezgrom specijalizovanih obavještajnih oficira VCG i visokorangiranim nezadovoljnicima iz ANB-a, poput Zorana Lazovića i Duška Golubovića?

Prema toj fabuli, koja nije lišena logike – naprotiv, vaskrsnut je u modernoj verziji 7. bataljon, samo sada ne za beogradsku prijetnju terorom, već za tajni nazor i kontrolu građana.

Slično 7. bataljonu, regrutovane su i sada osobe sa kontroverznim dosijeima, koje im poslodavci mogu aktivirati i trenutno ih ostaviti bez posla. Za veći broj od ukupno 13 oficira i podoficira koji su navodno jezgro paralelne službe postoje dostupni podaci koji ih trenutno mogu diskvalifikovati iz VCG – bili su uoči referenduma pripadnici obavještajnog podzemlja koje je kontrolisao Beograd.

Ministarstvo odbrane (MO) i neki od oficira prozvanih za prisluškivanje – što je, samo po sebi, krivično djelo zbog kojeg se ide na višegodišnju robiju, uprkos uzastopnim pokušajima nijesu opovrgli ključne činjenice.

MO je demantovalo da je bivši 3. vojno-obavještajni centar u Podgorici uopšte imao tehniku za prisluškivanje, no nije pomenut 5. vojno-bezbjednosni centar, koji je, osim uređajima za presrijetanje fiksne telefonije, raspolagao i sa letvama i sondama, klasičnim prislušnim uređajima koji se ugrađuju u parket, odnosno, prislanjaju na stanove ili kancelarije.

Nije konkretno objašnjeno što je sa uređajem GSM passive 900/1800, mobilnim prislušnim lap-topom koji je navodno 2004. kupljen u Londonu, kada je vojni ataše u Velikoj Britaniji bio je pukovnik Vladislav Vlahović, sada jedan od prozvanih oficira.

Ukoliko je tačno da je paralelna služba preko tog ili nekog drugog pokretnog uređaja prisluškivala i strane diplomate – jer im ANB Duška Markovića nije dozvoljavala lagodniji pristup za nadzor u prostorijama provajdera mobilne telefonije, niti linkovanje na softver predviđen za te poslove – utoliko su, primjenom zaštitnih mjera, jedna ili više ambasada lakše identifikovali da su predmet nadzora…

Reklo bi se da je to unutarporodična svađa sa njihovim natovskim ili ruskim partnerima, koji su, svakako, našli načina ili će ga pronaći da to s njima rasprave. No, ko će zaštiti građane od podivljalih kontrolora naših života?

Donjogoričko natovanje

Na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), privatnoj visokoškolskoj ustanovi u posjedu Veselina Vukotića, Mila Đukanovića, Dragana Vukčevića i Tomislava Čelebića, tezgari ili se raznim kontroverznim zgodama okuplja veći broj domaćih NATO lobista i bezbjednosno interesantnih a povezanih lica linkovanih na ministarstva i odgovarajuće vladine službe i naravno budžetske fondove – intelektualna aristokratija nečega što bi moglo biti savremena verzija 7. bataljona.

Najprije, riječ-dvije o rektoru UDG-a. Veselin Vukotić bio je do 2009. prvi predsjednik UO Euro-atlantskoga kluba (EAK) Crne Gore, neformalne NATO ambasade, utemeljene oktobra 2006. godine.

Prije angažmana u EAK-u Vukotić se zalagao za fiks ideju da samostalna Crna Gora nema vlastite oružane snage, čime bi u startu bila eliminisana mogućnost da bude članica NATO. Pisao je: „Da li Crna Gora treba svoju vojsku? Od koga tako mali broj može da je odbrani?” (Teorijske osnove crnogorske ekonomske škole, Podgorica 1999).

No, mišljenje je promijenio i nakon što je njegov bivši student Igor Lukšić, kao ministar finansija marta 2006. donio akt da se vojna imovina, podzemni hangar Šipčanik površine 238.000 i vojni poligon Tuzi – Vranj od preko 1,9 miliona kvadrata u blizini aerodroma kod Podgorice preusmjere u „dokapitlizaciju” 13. jula – Plantaža.

Veselin Vukotić je, naime, bio član a potom predsjednik borda direktora Plantaža sa mjesečnim naknadama od više hiljada eura, dok Lukšić i kao docent drži predavanja na osnovnim i postdiplomskim studijama Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a. Transakciju „dokapitalizacije” Plantaža je zakonitom proglasio juna 2006. jedan drugi Vukotićev student, predsjednik KHOV-a Zoran Đikanović, član prvog saziva EAK-a, takođe UDG predavač.

Lukšićev i Đikanovićev kolega na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a je niko drugi do pukovnik Vladislav Vlahović, sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu.

Vlahović, pilot i bivši zapovjednik Vazduhoplovne baze VCG u Golubovcima, zapravo obavještajac, kod Veselina Vukotića predaje na predmetu Ekonomija vazduhoplovstva. Vlahović je, bez obzira na konflikt interesa, spajao lijepo i korisno, svakako ne bez saglasnosti bivšeg ministra odbrane Bora Vučinića. Pa su studenti privatnog UDG-a 1. decembra 2010, kako je službeno saopšteno, „posjetili Vazduhoplovnu bazu, u okviru izučavanja predmeta Ekonomija vazduhoplovstva”. Je li onda čudno što se iz crnogorskog ratnog vazduhoplovstva nijesu bunili kad su im Vukotić i družina oduzimali Šipčanik i obližnji poligon?

Dekan Vukotićevog UDG Fakulteta za humanističke studije je dr Radovan Vukadinović, hrvatski državljanin crnogorskoga porijekla. Vukadinović je dugogodišnji predsjednik Atlantskoga vijeća Hrvatske i mentor Franja Tureka, ranijeg direktora tamošnje Protuobavjetštajne agencije. U vrijeme kada je 2006 – 2009. Vukotić predsjedavao UO EAK-a, generalni sekretar a sadašnji predsjednik te organizacije Savo Kentera je kod Vukadinovića odbranio magistarski rad na temu Uticaj obavještajnih službi na kreiranje spoljne politike – slučaj SAD.

Član aktuelnog UO EAK-a pod predsjedništvom Kentere od 2009. je Petar Baucal, pukovnik u prijevremenoj penziji. Baucal je do 2006. načelnik 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (KOS) u Podgorici. Bio je 1991. kao komandir baterije na službi u Zagrebu i još tada, objavili su prije par godina hrvatski mediji, navodno saradnik KOS-a pod kodnim imenom Đetić.

Oficir Mehmedin Tahirović je tokom predsjedavanja Veselina Vukotića bio u UO EAK-a. On je kao major napuštio Vojsku Jugoslavije, zatim 1996 – 2001. bio komandir policije u Ulcinju, pa opet od 2007. u Ministarstvu odbrane šef Verifikacionog centra Odsjeka za kontrolu naoružanja.

Tahirović je magistrirao pod mentorstvom Radovana Vukadinovića. Sada je UDG predavač na specijalističkim studijama i član Koordinacionog tima za euro-atlantske integracije Vlade koji crnogorske poreske obveznike njihovim novcem pokušava da ubijedi u blagoslov pristupanja NATO-u. Svojevremeno je Tahirović, kao jugoslovenski pitomac, bio na vojnom školovanju u SSSR-u.

Izvjesne ruske veze, dakle, ni u družini Veselina Vukotića nije moguće eliminisati. Dekan Pravnoga fakulteta i suvlasnik UDG-a Dragan Vukčević, takođe član prvog saziva UO EAK-a, ispred izdavačke kuće CID je 2004. objavio Uspomene premijera, memoare Jevgenija Primakova, prijevod Milan Roćen, predgovor napisao Milo Đukanović.

Još jedan član prvobitnog UO EAK-a je bio i tajkun Tomislav Čelebić.

Čelebić kompani je imala lukrativne veze sa državnim sektorom bezbjednosti. Bez raspisivanja tendera dobijala je unosne biznise izgradnje novog objekta Područne jedinice policije Podgorica i rekonstrukcije sjedišta ANB-a. Na zvaničnoj prezentaciji EAK-a Uprava policije i ANB imaju status „partnera”.

U statusu vanrednog profesora UDG-a na predmetu Spoljna politika i bezbjednost Crne Gore je i Ivan Mašulović, sadašnji pomočnik ministarke odbrane Milice Pejanović-Đurišić i poslovni saradnik Andreja Savića, bivšeg šefa srpske tajne službe.

Dok je bio načelnik Centra ANB za Podgoricu, Mašulovića je suvlasnik UDG-a Tomislav Čelebić, tadašnji čelnik uprave FK Budućnost, izabrao u bord direktora kluba.

Mašulović je sada, nakon Sava Kentere, drugorangirani član UO EAK-a…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari