Povežite se sa nama

MONITORING

Ustrojavaju novi Sedmi bataljon

Objavljeno prije

na

U Deklaraciji sa 25. samita NATO-a koji je 20. i 21. maja održan u Čikagu saveznici su pohvalili napredak Crne Gore ka deklarisanom cilju ulaska u punopravno članstvo NATO-a. Premijer Igor Lukšić, podsjećajući da „ovo nije bio samit proširenja”, novinarima je rekao da su zaključci povoljniji od onoga što su očekivali. No, za razliku od Makedonije, za koju je rečeno da je ispunila ključne uslove prijema – ostaje još spor oko imena sa Grčkom – Crna Gora će biti pod „aktivnim monitoringom”. Iz američkog Ministarstva odbrane planiraju da u Podgoricu pošalju savjetnika.

Uprkos svečanim izjavama, može se zaključiti da unutar NATO-a procjenjuju da još nijesu ispunjeni politički, odbrambeni i bezbjednosni kriterijumi.

Na samitu je naglašeno da „raste podrška crnogorskih građana” prijemu u Alijansu. Ipak, taj procenat fluktuira oko 40 odsto. I svakako je nedovoljan da saveznike uvjeri kako bi Crna Gora bila spremna da preuzme obaveze o kolektivnoj bezbjednosti iz tačke 5 Vašingtonskoga sporazuma i ratuje zbog napada na bilo koju savezničku zemlju.

Tokom 2011. primjetno su oslabile kampanje i izjave crnogorskih zvaničnika koje su za cilj imale da javnost ubijede u svrsishodnost članstva u NATO-u. Neki izvori izvještača Monitora procjenjuju da je za Mila Đukanovića natovsko iskustvo Iva Sanadera moralo biti deprimirajuće.

Sanader je bio glasni zagovornik ulaska u Alijansu, čak i bez provjere volje građana na referendumu. On je kao premijer 2009. učestvovao u ceremoniji prijema Hrvatske u NATO, no to mu nije donijelo imunitet – sada mu se sudi.

Za razliku od Sanadera, koji je uhapšen u Austriji u navodnom pokušaju da u nekoj trećoj zemlji dobije utočište od krivičnog postupka u domovini, neki od naših ključnih zvaničnika su od 1990-ih izgradili netransparentne i još aktivne odnose sa Rusijom – zemljom zbog koje je NATO stvoren.

Potpredsjednik Atlantskoga saveza SAD Dejmon Vilson, tokom nedavnog boravka u Podgorici, kazao je da „Alijansi ni na koji način ne smetaju ruske investicije u Crnoj Gori”, ali da se „mi plašimo situacija kada kroz te direktne investicije, a ne mora biti slučaj u stvarnosti, dolazi i veza sa organizovanim kriminalom u Rusiji”.

Paradoks je da je Milan Roćen, glavna ruska veza za direktne investicije – od pranja novca kroz crnogorske of-šor banke, do privatizacije KAP-a i sibirske groznice kupovanja primorskih nekretnina – takođe i dizajner kampanje ulaska u NATO koja od 2007. ne daje rezultate.

Roćen je lični prijatelj sa general-pukovnikom Jevgenijem Primakovim, eks premijerom Rusije, ali i 1991 – 1996. utemeljivačem i prvim šefom Službe vnešnej razvedki (SVR, za laike: glavne ruske službe za spoljnu špijunažu), zatim sa članom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije, generalom armije Sergejem Šojguom; vjeruje se i sa dugogodišnjim direktorom SVR-a, generalom Sergejem Lebedevim koji je 2007. dolazio u „privatnu” posjetu Crnoj Gori.

Iz listinga, još jednog pokušaja beskrvnog bratoubilačkog razračuna klika u DPS-a, Roćen je zimus izašao konsolidovan i ojačan dobivši i ulogu korifeja pregovora sa Alijansom. Saputnik mu u toj aferi Igor Lukšić, na sjednici Vlade 15. decembra 2011, utvrdio je za Roćenovo Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji kojim ustrojava Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti i Roćenu proširuje ovlašćenja.

Preko Generalnoga direktorata MVPiEI-a, na čijem je čelu v.d. Dubravka Lalović sa predviđenih desetak formacijskih mjesta, odvijaće se najvažniji operativni razgovori NATO – Crna Gora. U Pravilniku je naglašeno da generalni direktor „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija” (kurziv naš).

Unutar Generalnoga direktorata MVPiEI-a je nedavno instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Roćen na taj način ima direktan pristup natovskim podacima nezavisno od Ministarstva odbrane, gdje se nalazi Direkcija za zaštitu tajnih podataka, kao i ANB-a koja kontroliše pristup informacijama.

Nakon što je, pod još neobjašnjenim okolnostima, dolaskom Igora Lukšića za premijera ugašen resor Ministarstva za evropske integracije – a Gordana Đurović dobila u Vladi otkaz – Generalni direktorat, zapravo Roćen neposredno, nadležan je za izdavanje dozvola za proliferaciju naoružanja. U bordu direktora Montenegro difiens industri – državne firme preko koje se obavlja najveći dio poslova izvoza crnogorskih viškova naoružanja i vojne opreme – od marta 2011. sjedi Ivan Mašulović.

Mašulović je, nota bene, prije prelaska u ANB 2006 – 2008. bio Roćenov savjetnik za bezbjednost i rukovodilac službe za Informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku.

Kada je krajem 2009. direktor ANB-a Duško Marković smijenio Mašulovića s dužnosti šefa Centra ANB u Podgorici, prvi put su se u javnosti pojavile tvrdnje o navodnom prisluškivanju nekih stranih diplomatsko-konzularnih predstavnika u Podgorici.

U to vrijeme je postojao i latentan spor između eks ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića oko ustrojstva posebne vojne tajne službe. Vučinićev prijedlog amandmana, da ministar odbrane ima gotovo identična zakonska ovlašćenja u poslovima prisluškivanja kao i direktor ANB-a, naišao je na snažno protivljenje Markovića – ta vrsta amandmana nikada i nije usvojena.

No, da li je spor sa Markovićem, kombinovan sa zahtjevima da ANB prisluškuje van procedure, ne samo strane diplomate već i domaće oponente njihovog šefa Mila Đukanovića, rezultirao približavanjem Roćena i Vučinića i formiranjem paralelne tajne službe sa jezgrom specijalizovanih obavještajnih oficira VCG i visokorangiranim nezadovoljnicima iz ANB-a, poput Zorana Lazovića i Duška Golubovića?

Prema toj fabuli, koja nije lišena logike – naprotiv, vaskrsnut je u modernoj verziji 7. bataljon, samo sada ne za beogradsku prijetnju terorom, već za tajni nazor i kontrolu građana.

Slično 7. bataljonu, regrutovane su i sada osobe sa kontroverznim dosijeima, koje im poslodavci mogu aktivirati i trenutno ih ostaviti bez posla. Za veći broj od ukupno 13 oficira i podoficira koji su navodno jezgro paralelne službe postoje dostupni podaci koji ih trenutno mogu diskvalifikovati iz VCG – bili su uoči referenduma pripadnici obavještajnog podzemlja koje je kontrolisao Beograd.

Ministarstvo odbrane (MO) i neki od oficira prozvanih za prisluškivanje – što je, samo po sebi, krivično djelo zbog kojeg se ide na višegodišnju robiju, uprkos uzastopnim pokušajima nijesu opovrgli ključne činjenice.

MO je demantovalo da je bivši 3. vojno-obavještajni centar u Podgorici uopšte imao tehniku za prisluškivanje, no nije pomenut 5. vojno-bezbjednosni centar, koji je, osim uređajima za presrijetanje fiksne telefonije, raspolagao i sa letvama i sondama, klasičnim prislušnim uređajima koji se ugrađuju u parket, odnosno, prislanjaju na stanove ili kancelarije.

Nije konkretno objašnjeno što je sa uređajem GSM passive 900/1800, mobilnim prislušnim lap-topom koji je navodno 2004. kupljen u Londonu, kada je vojni ataše u Velikoj Britaniji bio je pukovnik Vladislav Vlahović, sada jedan od prozvanih oficira.

Ukoliko je tačno da je paralelna služba preko tog ili nekog drugog pokretnog uređaja prisluškivala i strane diplomate – jer im ANB Duška Markovića nije dozvoljavala lagodniji pristup za nadzor u prostorijama provajdera mobilne telefonije, niti linkovanje na softver predviđen za te poslove – utoliko su, primjenom zaštitnih mjera, jedna ili više ambasada lakše identifikovali da su predmet nadzora…

Reklo bi se da je to unutarporodična svađa sa njihovim natovskim ili ruskim partnerima, koji su, svakako, našli načina ili će ga pronaći da to s njima rasprave. No, ko će zaštiti građane od podivljalih kontrolora naših života?

Donjogoričko natovanje

Na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), privatnoj visokoškolskoj ustanovi u posjedu Veselina Vukotića, Mila Đukanovića, Dragana Vukčevića i Tomislava Čelebića, tezgari ili se raznim kontroverznim zgodama okuplja veći broj domaćih NATO lobista i bezbjednosno interesantnih a povezanih lica linkovanih na ministarstva i odgovarajuće vladine službe i naravno budžetske fondove – intelektualna aristokratija nečega što bi moglo biti savremena verzija 7. bataljona.

Najprije, riječ-dvije o rektoru UDG-a. Veselin Vukotić bio je do 2009. prvi predsjednik UO Euro-atlantskoga kluba (EAK) Crne Gore, neformalne NATO ambasade, utemeljene oktobra 2006. godine.

Prije angažmana u EAK-u Vukotić se zalagao za fiks ideju da samostalna Crna Gora nema vlastite oružane snage, čime bi u startu bila eliminisana mogućnost da bude članica NATO. Pisao je: „Da li Crna Gora treba svoju vojsku? Od koga tako mali broj može da je odbrani?” (Teorijske osnove crnogorske ekonomske škole, Podgorica 1999).

No, mišljenje je promijenio i nakon što je njegov bivši student Igor Lukšić, kao ministar finansija marta 2006. donio akt da se vojna imovina, podzemni hangar Šipčanik površine 238.000 i vojni poligon Tuzi – Vranj od preko 1,9 miliona kvadrata u blizini aerodroma kod Podgorice preusmjere u „dokapitlizaciju” 13. jula – Plantaža.

Veselin Vukotić je, naime, bio član a potom predsjednik borda direktora Plantaža sa mjesečnim naknadama od više hiljada eura, dok Lukšić i kao docent drži predavanja na osnovnim i postdiplomskim studijama Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a. Transakciju „dokapitalizacije” Plantaža je zakonitom proglasio juna 2006. jedan drugi Vukotićev student, predsjednik KHOV-a Zoran Đikanović, član prvog saziva EAK-a, takođe UDG predavač.

Lukšićev i Đikanovićev kolega na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a je niko drugi do pukovnik Vladislav Vlahović, sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu.

Vlahović, pilot i bivši zapovjednik Vazduhoplovne baze VCG u Golubovcima, zapravo obavještajac, kod Veselina Vukotića predaje na predmetu Ekonomija vazduhoplovstva. Vlahović je, bez obzira na konflikt interesa, spajao lijepo i korisno, svakako ne bez saglasnosti bivšeg ministra odbrane Bora Vučinića. Pa su studenti privatnog UDG-a 1. decembra 2010, kako je službeno saopšteno, „posjetili Vazduhoplovnu bazu, u okviru izučavanja predmeta Ekonomija vazduhoplovstva”. Je li onda čudno što se iz crnogorskog ratnog vazduhoplovstva nijesu bunili kad su im Vukotić i družina oduzimali Šipčanik i obližnji poligon?

Dekan Vukotićevog UDG Fakulteta za humanističke studije je dr Radovan Vukadinović, hrvatski državljanin crnogorskoga porijekla. Vukadinović je dugogodišnji predsjednik Atlantskoga vijeća Hrvatske i mentor Franja Tureka, ranijeg direktora tamošnje Protuobavjetštajne agencije. U vrijeme kada je 2006 – 2009. Vukotić predsjedavao UO EAK-a, generalni sekretar a sadašnji predsjednik te organizacije Savo Kentera je kod Vukadinovića odbranio magistarski rad na temu Uticaj obavještajnih službi na kreiranje spoljne politike – slučaj SAD.

Član aktuelnog UO EAK-a pod predsjedništvom Kentere od 2009. je Petar Baucal, pukovnik u prijevremenoj penziji. Baucal je do 2006. načelnik 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (KOS) u Podgorici. Bio je 1991. kao komandir baterije na službi u Zagrebu i još tada, objavili su prije par godina hrvatski mediji, navodno saradnik KOS-a pod kodnim imenom Đetić.

Oficir Mehmedin Tahirović je tokom predsjedavanja Veselina Vukotića bio u UO EAK-a. On je kao major napuštio Vojsku Jugoslavije, zatim 1996 – 2001. bio komandir policije u Ulcinju, pa opet od 2007. u Ministarstvu odbrane šef Verifikacionog centra Odsjeka za kontrolu naoružanja.

Tahirović je magistrirao pod mentorstvom Radovana Vukadinovića. Sada je UDG predavač na specijalističkim studijama i član Koordinacionog tima za euro-atlantske integracije Vlade koji crnogorske poreske obveznike njihovim novcem pokušava da ubijedi u blagoslov pristupanja NATO-u. Svojevremeno je Tahirović, kao jugoslovenski pitomac, bio na vojnom školovanju u SSSR-u.

Izvjesne ruske veze, dakle, ni u družini Veselina Vukotića nije moguće eliminisati. Dekan Pravnoga fakulteta i suvlasnik UDG-a Dragan Vukčević, takođe član prvog saziva UO EAK-a, ispred izdavačke kuće CID je 2004. objavio Uspomene premijera, memoare Jevgenija Primakova, prijevod Milan Roćen, predgovor napisao Milo Đukanović.

Još jedan član prvobitnog UO EAK-a je bio i tajkun Tomislav Čelebić.

Čelebić kompani je imala lukrativne veze sa državnim sektorom bezbjednosti. Bez raspisivanja tendera dobijala je unosne biznise izgradnje novog objekta Područne jedinice policije Podgorica i rekonstrukcije sjedišta ANB-a. Na zvaničnoj prezentaciji EAK-a Uprava policije i ANB imaju status „partnera”.

U statusu vanrednog profesora UDG-a na predmetu Spoljna politika i bezbjednost Crne Gore je i Ivan Mašulović, sadašnji pomočnik ministarke odbrane Milice Pejanović-Đurišić i poslovni saradnik Andreja Savića, bivšeg šefa srpske tajne službe.

Dok je bio načelnik Centra ANB za Podgoricu, Mašulovića je suvlasnik UDG-a Tomislav Čelebić, tadašnji čelnik uprave FK Budućnost, izabrao u bord direktora kluba.

Mašulović je sada, nakon Sava Kentere, drugorangirani član UO EAK-a…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST U ODBRANI NACRTA FISKALNE STRATEGIJE: 600 = 700. I tačka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi koji budu primali minimalac od 600 eura biće prevareni. Uzalud ih sada iz PES-a, plaćenim oglasima na portalima, uvjeravaju, parafraziramo, da će ljutnja što će primati 100 eura manje nego što im je obećano biti samo njihov subjektivni osjećaj. Pošto će prosječni minimalac biti 700

 

 

Rasprava o vladinom Nacrtu fiskalne strategije za period 2024.-2027. dobija na dinamici.

„Naš ekonomski program zasniva se na unapređenju poslovnog ambijenta kroz smanjenje poreskog opterećenja na rad sa jedne i povećanje neto zarada zaposlenih sa druge strane“, pohvalio se premijer Milojko Spajić na predstavljajnju Nacrta koji se pretvorio u prezentaciju davno obećane, a konačno dostupne verzije programa Evropa sad 2.

To što je ponuđeno, u najvećoj mjeri, ne korespondira sa predizbornim obećanjima Pokreta Evropa sad. „Smanjenjem troškova na zarade, Crna Gora postaje zemlja sa najmanjim poreskim opterećenjem na rad u Evropi, čime stvaramo ambijent za kredibilne investicije i otvaranje novih radnih mjesta i zadovoljnog i motivisanijeg zaposlenog sa druge strane“, kaže Spajić. Čitaoci znaju da je to što premijer opisuje kao „smanjenje troška na zarade“, zapravo smanjenje bruto plate za nekih 10,5 odsto. Za toliko će, ukoliko Vladina fiskalna strategija u ovom obliku dobije neophodnu podršku Skupštine,  biti smanjena izdvajanja za penziono-invalidsko osiguranje koja se više neće uplaćivati Fondu PIO.

Sa raznih strana, različito se gleda na dilemu da li je to dobra ili loša vijest. Baš kao što se različito ocjenjuje i evidentni raskorak između obećanog pred izbore i najavljenog prošle nedjelje. Uglavnom, na štetu onih koji su povjerovali bilbordima PES-a. Sada je sa sajta te partije uklonjen kalkulator sa isprogramirane dvije računske operacije. Da svaku neto platu manju od 562 eura prebaci u 700. Pod stavkom buduća neto zarada. A da sve iznad toga uveća za 24,5 odsto.

Premijer Spajić sada tvrdi kako nikada nijesu obećali toliku povišicu.

“Gledali smo građane u oči i obećali povećanje prosječne plate na 1.000 eura, minimalne plate na 700 eura, a minimalne penzije na 450 eura i punu zaposlenost u roku od 12 mjeseci! Tražili smo njihovo povjerenje, i na osnovu obećanog smo ga dobili“, reagovao je  bivši funkcioner PES-a, a od ove nedjelje i bivši ministar pravde Andrej Milović. „Umjesto obećanog, građani dobijaju farsu. Dobijaju prevaru. I dobijaju vrijeđanje inteligencije nekakvim izmišljenim pojmovima poput prosječnog minimalca.”

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OZBILJNA DOJAVA DA JE KRIMINALNA GRUPA SPREMALA UBISTVO MILA ĐUKANOVIĆA: Šta je motiv?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je  vijest o prijetnji istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se  navodno radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za tu tvrdnju  nisu ponuđeni konkretni dokazi

 

 

Prošle subote je osvanula vijest da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović obavijestio nadležne institucije da je u posjedu informacija koje je dobio “od određenih međunarodnih zvaničnika iz obavještajne zajednice” da se na njega sprema atentat. Vijesti su dobile potvrdu informacije iz ureda bivšeg predsjednika dok im je noć prije odgovorila Uprava policije (UP) da “ne raspolažu podacima koji bi ukazivali na planirane aktivnosti” koje bi ugrožavale sigurnost bivšeg šefa države. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) nije odgovorila na upite. Vijestima je izvor blizak Đukanoviću rekao je da ga je “visoki strani vojni zvaničnik sa Kosova obavijestio da organizovana kriminalna grupa iz jedne susjedne zemlje navodno planira da izvrši atentat, u sprezi sa bezbjednosnim službama jedne druge susjedne zemlje”.

Đukanoviću bliska Televizija je bila malo konkretnija. Ona je javila da je “američki vojni funkcioner koji radi na Kosovu, preko zapadnih obavještajnih kanala” alarmiran da je “jedna kriminalna grupa iz susjedstva, iz grada udaljenog stotinjak kilometara od Podgorice”, dobila ,,ugovor“ za likvidaciju. Za razliku od izvora Vijesti koji govori o sprezi sa bezbjedonosnim službama jedne druge susjedne zemlje, Televizija E je izvijestila o “moćnoj paradržavnoj ekipi iz zemlje sa kojom se Crna Gora graniči” kao naručiocu takvog “ugovora”. Taj zvaničnik je, preko posrednika sa Kosova, informacije navodno direktno saopštio Đukanoviću, a on onda državnim organima.

Đukanovićev ured je takođe medijima rekao da crnogorske sigurnosne službe nisu pozvale na razgovor ni Đukanovića, ni koordinatora njegovog obezbjeđenja, kako bi ukazali na potencijalnu opasnost. Štaviše, umjesto da mu obezbjeđenje kao štićenoj ličnosti bude pojačano, iz ureda je rečeno da je čak smanjeno tako “što je ukinuto obezbjedjenje na mjestu stanovanja bivšeg predsjednika u dnevnoj smjeni”. Na ove informacije su se opet nadovezali mediji bliski Đukanoviću da mu je i kod putovanja u inostranstvo pratnja svedena sa dva na jednog pripadnika obezbjeđenja koji uglavnom i nije u neposrednoj blizini osobe koju štiti.

U nedjelju 14. jula opet se oglasila Uprava policije saopštenjem u kojem stoji da je  “nakon medijske objave, u subotu 13. jula 2024. godine u popodnevnim časovima, UP  dobila odgovarajuću informaciju od strane Agencije”. U saopštenju se napominje  da se “vjerodostojnost informacije i dalje provjerava od strane ANB”. Policija je odmah, kako kaže “po prijemu informacije” pojačala obezbjeđenje Đukanoviću i obavijestila tužilaštvo koje je formiralo predmet.

Televizija E je objavila da je ANB, po njenim izvorima iz tajne službe, imala informaciju “još u srijedu popodne 10. jula, direktno iz kabineta bivšeg predsjednika Crne Gore, o alarmantnoj bezbjednosnoj prijetnji”.

Međutim, ANB 10.jula nije obavijestila ni  Upravu policije ni tužilaštvo.

Bivši gradonačelnik Podgorice i poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Ivan Vuković je prozvao ANB da mu je trebalo dva dana i tekst iz Vijesti da obavijesti policiju. ANB je zakonom zadužena da vrši procjenu sigurnosti štićenih osoba na osnovu koje se i članom 18 Zakona o predsjedniku pružaju sigurnosne usluge bivšem predsjedniku.

U početku je dio javnosti, sa skepsom primio pomenute informacije, pogotovo jer je dan ranije, tj. 12. jula donesena oslobađajuća prvostepena presuda za sve optužene u slučaju poznatom kao Državni udar. Zavjerenici su, navodno pod patronatom ruske obavještajne službe, trebali nasilno preuzeti vlast nakon završetka parlamentarnih izbora 2016.godine. tako što bi prije toga proglasili pobjedu ondašnje opozicije predvođene Demokratskim frontom (DF). Prema farsičnom scenariju optužnice koju je sastavio tadašnji Glavni specijalni tužilac (GST) Milivoje Katnić a javnim nastupima potvrđivao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, zavjerenici su takođe trebali ili uhapsiti ili ubiti Đukanovića koji je tada bio premijer. Sam Đukanović je na dan izbora 2016. godine rekao da je on za te planove saznao taj dan iz medija. I ostali državni funkcioneri su bili potpuno neznaveni mimo sveznajućeg i produhovljenog Katnića. Ni vojska ni policija nisu stavljeni u stanje visoke pripravnosti što bi bilo normalno da je takav scenario stvarno postojao.

Međutim, ovoga puta je, po izvještajima, stvar ozbiljna. Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je prijetnja provjereno istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se navdno  radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za sada nisu ponuđeni konkretni dokazi.

Mediji bliski Đukanoviću i njegovom bivšem režimu,  pokušali su prebaciti loptu na teren navodnih srpsko-ruskih zavjera protiv Đukanovića. ANB je navodno imala i operativne podatke o grupi iz Srbije, među kojima je bilo i bivših službenika Žandarmerije i policije, koji su planirali, sa plaćenim egzekutorima iz Albanije, likvidaciju Đukanovića. Kao podrška tom narativu oglasnuo se i bivši smijenjeni predsjednik Albanije i lider Partije Slobode Ilir Meta. On je na svom Facebook profilu objavio, a crnogorski mediji prenijeli, da “iza planova (atentata) stoje oni kojima je propao projekat državnog udara prije nekoliko godina…oni koji nastoje da potkopaju evroatlantsku budućnost Crne Gore i regiona.” Meta je poručio da “stoji” uz Mila Đukanovića, “njegovu porodicu i DPS” uz uvjerenje da će njegov kolega “i dalje nepokolebljivo davati doprinose ubrzanju integracionih i evropeizacijskih procesa Crne Gore, učvršćivanju mira, stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu”.

Meta je  inače akter velikog broja korupcionaških afera u Albaniji, bivši doušnik komunističke tajne službe Sigurimi i poznati “ugrađevinar” u raznim poslovima po Albaniji. Lokalna televizija Top Channel je početkom 2011. god. pustila snimak tajno napravljen u Ministarstvu ekonomije gdje Meta, tadašnji potpredsjednik Vlade, traži od ministra Dritana Priftija da interveniše u tenderu za koncesije za hidroelektranu i presudi u željenom pravcu za 700 hiljada eura i 7 odsto dionica kompanije. Nakon toga traži da se licitacija za prodaju mazuta dodijeli željenoj firmi a da će ministar ekonomije dobiti milion eura. Na videu se Meta hvali są odličnim odnosima koje ima sa šeficom pravosuđa Špresom Becaj čiju ćerku je zaposlio u diplomatiji i da može uticati na odluke sudova. To se ispostavilo tačnim jer ga je naredne godine albanski sud oslobodio optužbi za korupciju i pored snimka. Paralele sa stanjem u pravosuđu u  Crnoj Gori tokom Đukanovićeve vladavine su očigledne. Pitanje je da li je bivšem crnogorskom predsjedniku ovakva “podrška” uopšte trebala.

Pregledom Interneta izlazi još jedno albansko “prijateljstvo” Đukanovića iz novembra 2021.godine. Radi se o albanskom multimilioneru i naftnom tajkunu i nekadašnjem vlasniku italijanskog fudbalskog kluba Parma Rezartu Tačiju. Albansko specijalno tužilaštvo (SPAK) i sud u Palermu su otvorili istragu tada zbog pranja 18.4 miliona eura sa osobom povezanom sa italijanskom mafijom. Izvještaj o istražnim radnjama suda u Palermu sadrži transkript razgovora Rezarta Tačija i italijanskih državljana u kome Tači pominje predsjednika Đukanovića u kontekstu intervencije da se preko računa koji će otvoriti u Prvoj Banci iz Crne Gore obavi međunarodni transfer novca i za to plati provizija. Dvojica Tačijevih saradnika su u zatvoru dok je on u bjekstvu i trenutno mu se sudi u odsustvu. “To je  još jedna u kontinuitetu laži i obmana kojima se već decenijama uzaludno pokušava diskreditovati Đukanović”, objavio je tada kabinet predsjednika  Đukanovića. I Prva banka je negirala da ima ikakve veze sa tim krivičnim djelom.

Crna Gora i njeno prethodno rukovodstvo (zajedno sa rukovodstvom Srbije) se pominju u raznim obavještajnim izvještajima NATO-a i obavještajnih službi pojedinih zemalja članica stacioniranih na Kosovu u kojima su praćene ilegalne aktivnosti šefova nekadašnje gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). NATO obavještajci su konstantno ukazivali na neometan šverc drogę, goriva, cigareta i trafiking ljudi od strane OVK bosova zahvaljujući dobrim vezama koje oni imaju u Crnoj Gori i Srbiji.

Nepoznanica je u kojoj mjeri su informacije zapadnih službi o Đukanovićevoj ugroženosti  podijeljene  sa ANB-om i da li je to urađeno na vrijeme. Postoji i mogućnost da je možda kabinet ili drugi u blizini bivšeg predsjednika požurio sa javnim iznošenjem informacija.

Nesporno je da postoji opasnost po život bivšeg predsjednika. Dužnost je države da učini sve da on bude bezbjedan uz sva prava koje mu jamče zakoni i ustav Crne Gore.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U PREDMETU DRŽAVNI UDAR: U krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon najnovije oslobađajuće presude u predmetu državni udar, istina o tom slučaju nije ništa bliže. Različite verzije sudskih instanci i tužilaštva o tome šta se dogodilo u jesen 2016., dodatno pojačavaju utisak  da su istina i institucije i dalje u službi političkih interesa

 

 

Lideri Za budućnost Crne Gore (ZBCG) Andrija MandićMilan Knežević oslobođeni su krajem prethodne sedmice  optužbi u predmetu poznatom kao “državni udar”, navodnom pokušaju terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine.

Presudu je izreklo Vijeće Višeg suda u Podgorici na čijem je čelu Zoran Radović, koji je nedavno zamijenio Borisa Savića na poziciji predsjednika tog suda.

“Da bi se neko oglasio krivim za neko krivično djelo mora postojati izvjesnost u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela…Ovakve izvjesnosti u konkretnom slučaju nema te je sud donio presudu da se optuženi oslobađaju od optužbe jer nije dokazano da su učinili krivična djela za koje ih tereti specijalno tužilaštvo”, obrazložio je svoju odluku Radović. Takođe,konstatovao je i i da su sve radnje  navedene u optužnici  “pripremne radnje za terorizam”, te da nije dokazano da je započela radnja izvršenja “jer od svog tog silnog oružja i opreme jedino što je unijeto u Crnu Goru su dva telefona ‘lenovo'”.

Radović je ocijenio i da je “put ovom sudu  bio olakšan do utvrđivanja pravednog i potpunog činjeničnog stanja rješenjem Apelacionog suda kojim je ukinuta prva presuda i koji sadrži precizne upute kako se treba postupti u ponovnom postupku”.

Oslobađajuća presuda Višeg suda donijeta je u ponovljenom postupku. Prvom presudom svi osumnjičeni, među kojima Mandić i Knežević, osuđeni su na ukupno 70 godina zatvora. Tu presudu donijela je sutkinja Suzana Mugoša, a ukinuo ju je Apelacioni sud u februaru 2021. godine. Sutkinja Mugoša tvrdila je da “vjeruje da je presuda Apelacionog  kupljena”. Zbog te tvrdnje Mugoši je izrečena disciplinska kazna- 30 odsto na platu  tri mjeseca  i zabrana napredovanja dvije godine. Protiv nje je disciplinski postupak podnio tadašnji predsjednik Višeg suda Boris Savić.

Iznenađenje za one koji su slučaj državni udar vidjeli kao montirani proces bivšeg  tužilaštva pod kontrolom vrha DPS-a, bilo je to što Specijalno tužilaštvo pod novim rukovodstvom nije promijenilo optužnicu koju je  2017. godine podiglo Katnićevo tužilaštvo. Optužnicu sada zastupaju specijalni tužioci Zoran Vučinić i Siniša Milić. Oni se, međutim, nijesu pojavili u sudnici Višeg suda,kada je izrečena oslobađajuća presuda.

Osim lidera ZBCG oslobođeni su i ostali koji su bili obuhvaćeni optužnicom. Specijalni tužioci  Vučinić i  Milić predložili su sudu da se organizatori kriminalne grupe ruski državljani Eduard Šišmakov osudi na 15 godina zatvora, a Vladimir Popov na 12 godina. Za  bivšeg komandanta srpske Žandarmerije Bratislava Dikića tražili su  osam godina zatvora, a za Predraga Bogićevića i Nemanju Ristića po sedam godina zatvora. Za  Branku Milić je bila predložena kazna od tri godine zatvora, dok je za Milana Dušića i Srboljuba Đorđevića zatraženo po godinu i šest mjeseci. Za Dragana Maksića –  godina i devet mjeseci zatvora, za vozača bivših lidera DF-a Mihaila Čađenovića– godinu i šest mjeseci zatvora, a za Kristinu Hristić–  uslovna kazna.

Za Mandića i  Kneževića, tužioci su tražili po pet godina zatvora.

Sudija Radović  je kazao da nisu dokazani navodi optužnice da je svjedok saradnik Saša Sinđelić ušao u Moskvu i da se sastao sa organizatorom kriminalne rganizacije Eduardom Šišmakovim,te da je iz  dopisa Ruske Federacije utvrđeno da Sinđelić nije prošao pasošku kontrolu ni granicu.

Ukazao je i da je odlazak Mandića i Kneževića u Moskvu  bio na poziv partije Jedinstvena Rusija “i da nije bilo ništa konspirativno”. Kao i da je oružje koje je pronađeno u kući na teritoriji Podgorice,” bilo uzeto na revers iz policije, a ne za pripremu napada na Skupštinu Crne Gore”.

Viši sud koji je sada oslobodio sve optužene,  u martu 2017. prihvatio je sporazume o krivici, na osnovu kojih je pet osoba osuđeno na pet mjeseci zatvora zbog pripremanja nasilnog upada u Skupštinu Crne Gore. Petorica okrivljenih priznali su da su doputovali u Podgoricu da podrže proteste Demokratskog fronta na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine, te da su planirali da se sa političarima i i narodom, u nastalom metežu, potuku s policijom, probiju kordon i nasilno zauzmu Skupštinu Crne Gore, kako su objašnjavali. Sporazum su potpisali Nikola Đurić, Siniša Ćetković, Aleksandar Čurović, Dejan Stanojević i Milan Dušić. Aleksandar Čurović tvrdio je kasnije da je predstavnica srpske ambasade u Podgorici tražila od njega da prizna krivicu u istrazi navodnog pokušaja terorizma 2016.  Kako god, ispada da je podgorički Viši sud  utvrdio da nema dokaza da je bilo državnog udara i istovremeno potvrdio osnovanost krivice koju su neki od optuženih priznali.

Nakon oslobađajuće presude, uslijedile su političke izjave. Vlast je slavila presudu, a opozicioni DPS proglasio skandaloznom.

“Pokušaj državnog udara se jedino za Viši sud nije dogodio, saopštio je portparol te partije Miloš Nikolić.

“Demokratska partija socijalista tražiće otvaranje parlamentarne istrage u vezi slučaja ‘državni udar’”, najavio je lider te partije Danijel Živković.

“Sjetićete se izjava predsjednika Srbije Aleksadndra Vučiča koji je nekoliko dana nakon završenih parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. kazao kako postoje nepobitni dokazi da se u Crnoj Gori pripremao državni udar, da je Srbija trrebala da posluži kao platforma za izvođene državnog udara u Crnoj Gori i da su ti dokazi prikupljeni od Bezbjednosno informativne agencije Srbije. Govorio je o fotografijama, snimljim razgovorima, da su zaplijenjeni telefoni, oružje i veća svota novca koja je trebala da bude upotrijebljena za izvršenje ovog krivičnog djela”, kazao je Živković i podsjetio da su prvu osuđujuću presudu pozdravili visoki zvaničnici Stejt Departmenta i obavještajnih agencija SAD i Velike Britanije…

Stigli su i novi komentari izvana. “Oslobađajuća presuda Višeg suda u Podgorici za slučaj terorizam u pokušaju iz 2016. godine, bacila je sjenku na ulogu dva pripadnika ruske vojno-obavještajne agencije GRU u tom događaju. Ne ulazeći u tumačenje sudskih odluka, bitno je navesti činjenice koje nedvosmisleno ukazuju na umiješanost agenata GRU u dešavanja na dan parlamentarnih izbora u oktobru 2016. godine u Crnoj Gori”, ocijenjeno je u najnovijoj analizi  Digitalnog forenzičkog centra(DFC) – “Ruski specijalci u političkim igrama na Balkanu”.

Iz ZBCG su odgovorili Živkoviću da u potpunosti podržavaju njihovu inicijativu  o pokretanju parlamentarne istrage.

“Naša koalicija nema dilemu da se stvarni razlozi na kojima počiva ova inicijativa ne nalaze u oslobađajućoj presudi, već obračunu sa starim kadrom DPS- a koji će nakon završetka parlamentarne istrage ekspresno okončati u zatvoru. Prvi koji će završiti u zatvoru nakon saslušanja na anketnom odboru, svakako je nalogodavac ove kriminalne optužnice Milo Đukanović, zatim bivši ministar pravde Zoran Pažin koji je prijetio i uslovljavao bivšeg agenta CIA Džozefa Asada da lažno optuži lidere DF-a”, naveli su u saopštenju.

Struka mahom ćuti. Udruženje sudija Crne Gore javilo se nakon reakcija iz DPS-a. Saopštili su da  osuđuju kao nedopuštene i neprimjerene izjave portparola DPS Miloša Nikolića i Građanske inicijative (GI) 21. maj povodom oslobađajuće presude u slučaju “državni udar”. Ocijenili su da se takvim izjavama narušava načelo podjele državne vlasti i podriva sudska nezavisnost.

Neki od rijetkih advokata koji su komentarisali oslobađajuću presudu, sumnjaju međutim upravo u sudsku nezavisnost.

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da je oslobađajuća presuda u slučaju poznatom kao „državni udar“, jednako kao i ranija osuđujuća presuda, prvenstveno  pojačala sumnje da je pravosuđe pod ozbiljnim političkim uticajem i da se presude donose u skladu sa interesima i zahtjevima onih koji trenutno imaju političku vlast i moć.

Utisci i sumnje, kaže, da je u ovom predmetu sud pod političkim uticajem postojali su tokom čitavog trajanja postupka, a njima doprinosi i odluka suda dan prije poslednje oslobađajuće  presude da nakon 19 mjeseci ukine pritvor specijalnom tužiocu Saši Čađenoviću koji je ranije zastupao optužnicu u predmetu.

“Veliki dio javnosti tu odluku je protumačio kao jednu vrstu kompromisa i pripreme za oslobađajuću presudu, odnosno uspostavljanja neke vrste ‘ravnoteže’. Dok god se presude crnogorskih sudova budu mogle tako tumačiti i dok god sudovi budu ostavljali prostora za takve sumnje, odnosno sve dok presude sudova ne budu takve da njihovo obrazloženje i razlozi ne budu ubjedljivi ukupnoj javnosti, teško da ćemo moći govoriti o nezavisnom  pravosuđu”, ocijenio je on.

Nakon najnovije oslobađajuće presude u predmetu državni udar, istina o tom slučaju nije ništa bliže. Različite verzije sudskih instanci i tužilaštva o tome šta se dogodilo u jesen 2016, dodatno pojačavaju utisak  da su istina i institucije i dalje u službi političkih interesa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo