Povežite se sa nama

MONITORING

Ustrojavaju novi Sedmi bataljon

Objavljeno prije

na

U Deklaraciji sa 25. samita NATO-a koji je 20. i 21. maja održan u Čikagu saveznici su pohvalili napredak Crne Gore ka deklarisanom cilju ulaska u punopravno članstvo NATO-a. Premijer Igor Lukšić, podsjećajući da „ovo nije bio samit proširenja”, novinarima je rekao da su zaključci povoljniji od onoga što su očekivali. No, za razliku od Makedonije, za koju je rečeno da je ispunila ključne uslove prijema – ostaje još spor oko imena sa Grčkom – Crna Gora će biti pod „aktivnim monitoringom”. Iz američkog Ministarstva odbrane planiraju da u Podgoricu pošalju savjetnika.

Uprkos svečanim izjavama, može se zaključiti da unutar NATO-a procjenjuju da još nijesu ispunjeni politički, odbrambeni i bezbjednosni kriterijumi.

Na samitu je naglašeno da „raste podrška crnogorskih građana” prijemu u Alijansu. Ipak, taj procenat fluktuira oko 40 odsto. I svakako je nedovoljan da saveznike uvjeri kako bi Crna Gora bila spremna da preuzme obaveze o kolektivnoj bezbjednosti iz tačke 5 Vašingtonskoga sporazuma i ratuje zbog napada na bilo koju savezničku zemlju.

Tokom 2011. primjetno su oslabile kampanje i izjave crnogorskih zvaničnika koje su za cilj imale da javnost ubijede u svrsishodnost članstva u NATO-u. Neki izvori izvještača Monitora procjenjuju da je za Mila Đukanovića natovsko iskustvo Iva Sanadera moralo biti deprimirajuće.

Sanader je bio glasni zagovornik ulaska u Alijansu, čak i bez provjere volje građana na referendumu. On je kao premijer 2009. učestvovao u ceremoniji prijema Hrvatske u NATO, no to mu nije donijelo imunitet – sada mu se sudi.

Za razliku od Sanadera, koji je uhapšen u Austriji u navodnom pokušaju da u nekoj trećoj zemlji dobije utočište od krivičnog postupka u domovini, neki od naših ključnih zvaničnika su od 1990-ih izgradili netransparentne i još aktivne odnose sa Rusijom – zemljom zbog koje je NATO stvoren.

Potpredsjednik Atlantskoga saveza SAD Dejmon Vilson, tokom nedavnog boravka u Podgorici, kazao je da „Alijansi ni na koji način ne smetaju ruske investicije u Crnoj Gori”, ali da se „mi plašimo situacija kada kroz te direktne investicije, a ne mora biti slučaj u stvarnosti, dolazi i veza sa organizovanim kriminalom u Rusiji”.

Paradoks je da je Milan Roćen, glavna ruska veza za direktne investicije – od pranja novca kroz crnogorske of-šor banke, do privatizacije KAP-a i sibirske groznice kupovanja primorskih nekretnina – takođe i dizajner kampanje ulaska u NATO koja od 2007. ne daje rezultate.

Roćen je lični prijatelj sa general-pukovnikom Jevgenijem Primakovim, eks premijerom Rusije, ali i 1991 – 1996. utemeljivačem i prvim šefom Službe vnešnej razvedki (SVR, za laike: glavne ruske službe za spoljnu špijunažu), zatim sa članom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije, generalom armije Sergejem Šojguom; vjeruje se i sa dugogodišnjim direktorom SVR-a, generalom Sergejem Lebedevim koji je 2007. dolazio u „privatnu” posjetu Crnoj Gori.

Iz listinga, još jednog pokušaja beskrvnog bratoubilačkog razračuna klika u DPS-a, Roćen je zimus izašao konsolidovan i ojačan dobivši i ulogu korifeja pregovora sa Alijansom. Saputnik mu u toj aferi Igor Lukšić, na sjednici Vlade 15. decembra 2011, utvrdio je za Roćenovo Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji kojim ustrojava Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti i Roćenu proširuje ovlašćenja.

Preko Generalnoga direktorata MVPiEI-a, na čijem je čelu v.d. Dubravka Lalović sa predviđenih desetak formacijskih mjesta, odvijaće se najvažniji operativni razgovori NATO – Crna Gora. U Pravilniku je naglašeno da generalni direktor „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija” (kurziv naš).

Unutar Generalnoga direktorata MVPiEI-a je nedavno instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Roćen na taj način ima direktan pristup natovskim podacima nezavisno od Ministarstva odbrane, gdje se nalazi Direkcija za zaštitu tajnih podataka, kao i ANB-a koja kontroliše pristup informacijama.

Nakon što je, pod još neobjašnjenim okolnostima, dolaskom Igora Lukšića za premijera ugašen resor Ministarstva za evropske integracije – a Gordana Đurović dobila u Vladi otkaz – Generalni direktorat, zapravo Roćen neposredno, nadležan je za izdavanje dozvola za proliferaciju naoružanja. U bordu direktora Montenegro difiens industri – državne firme preko koje se obavlja najveći dio poslova izvoza crnogorskih viškova naoružanja i vojne opreme – od marta 2011. sjedi Ivan Mašulović.

Mašulović je, nota bene, prije prelaska u ANB 2006 – 2008. bio Roćenov savjetnik za bezbjednost i rukovodilac službe za Informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku.

Kada je krajem 2009. direktor ANB-a Duško Marković smijenio Mašulovića s dužnosti šefa Centra ANB u Podgorici, prvi put su se u javnosti pojavile tvrdnje o navodnom prisluškivanju nekih stranih diplomatsko-konzularnih predstavnika u Podgorici.

U to vrijeme je postojao i latentan spor između eks ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića oko ustrojstva posebne vojne tajne službe. Vučinićev prijedlog amandmana, da ministar odbrane ima gotovo identična zakonska ovlašćenja u poslovima prisluškivanja kao i direktor ANB-a, naišao je na snažno protivljenje Markovića – ta vrsta amandmana nikada i nije usvojena.

No, da li je spor sa Markovićem, kombinovan sa zahtjevima da ANB prisluškuje van procedure, ne samo strane diplomate već i domaće oponente njihovog šefa Mila Đukanovića, rezultirao približavanjem Roćena i Vučinića i formiranjem paralelne tajne službe sa jezgrom specijalizovanih obavještajnih oficira VCG i visokorangiranim nezadovoljnicima iz ANB-a, poput Zorana Lazovića i Duška Golubovića?

Prema toj fabuli, koja nije lišena logike – naprotiv, vaskrsnut je u modernoj verziji 7. bataljon, samo sada ne za beogradsku prijetnju terorom, već za tajni nazor i kontrolu građana.

Slično 7. bataljonu, regrutovane su i sada osobe sa kontroverznim dosijeima, koje im poslodavci mogu aktivirati i trenutno ih ostaviti bez posla. Za veći broj od ukupno 13 oficira i podoficira koji su navodno jezgro paralelne službe postoje dostupni podaci koji ih trenutno mogu diskvalifikovati iz VCG – bili su uoči referenduma pripadnici obavještajnog podzemlja koje je kontrolisao Beograd.

Ministarstvo odbrane (MO) i neki od oficira prozvanih za prisluškivanje – što je, samo po sebi, krivično djelo zbog kojeg se ide na višegodišnju robiju, uprkos uzastopnim pokušajima nijesu opovrgli ključne činjenice.

MO je demantovalo da je bivši 3. vojno-obavještajni centar u Podgorici uopšte imao tehniku za prisluškivanje, no nije pomenut 5. vojno-bezbjednosni centar, koji je, osim uređajima za presrijetanje fiksne telefonije, raspolagao i sa letvama i sondama, klasičnim prislušnim uređajima koji se ugrađuju u parket, odnosno, prislanjaju na stanove ili kancelarije.

Nije konkretno objašnjeno što je sa uređajem GSM passive 900/1800, mobilnim prislušnim lap-topom koji je navodno 2004. kupljen u Londonu, kada je vojni ataše u Velikoj Britaniji bio je pukovnik Vladislav Vlahović, sada jedan od prozvanih oficira.

Ukoliko je tačno da je paralelna služba preko tog ili nekog drugog pokretnog uređaja prisluškivala i strane diplomate – jer im ANB Duška Markovića nije dozvoljavala lagodniji pristup za nadzor u prostorijama provajdera mobilne telefonije, niti linkovanje na softver predviđen za te poslove – utoliko su, primjenom zaštitnih mjera, jedna ili više ambasada lakše identifikovali da su predmet nadzora…

Reklo bi se da je to unutarporodična svađa sa njihovim natovskim ili ruskim partnerima, koji su, svakako, našli načina ili će ga pronaći da to s njima rasprave. No, ko će zaštiti građane od podivljalih kontrolora naših života?

Donjogoričko natovanje

Na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), privatnoj visokoškolskoj ustanovi u posjedu Veselina Vukotića, Mila Đukanovića, Dragana Vukčevića i Tomislava Čelebića, tezgari ili se raznim kontroverznim zgodama okuplja veći broj domaćih NATO lobista i bezbjednosno interesantnih a povezanih lica linkovanih na ministarstva i odgovarajuće vladine službe i naravno budžetske fondove – intelektualna aristokratija nečega što bi moglo biti savremena verzija 7. bataljona.

Najprije, riječ-dvije o rektoru UDG-a. Veselin Vukotić bio je do 2009. prvi predsjednik UO Euro-atlantskoga kluba (EAK) Crne Gore, neformalne NATO ambasade, utemeljene oktobra 2006. godine.

Prije angažmana u EAK-u Vukotić se zalagao za fiks ideju da samostalna Crna Gora nema vlastite oružane snage, čime bi u startu bila eliminisana mogućnost da bude članica NATO. Pisao je: „Da li Crna Gora treba svoju vojsku? Od koga tako mali broj može da je odbrani?” (Teorijske osnove crnogorske ekonomske škole, Podgorica 1999).

No, mišljenje je promijenio i nakon što je njegov bivši student Igor Lukšić, kao ministar finansija marta 2006. donio akt da se vojna imovina, podzemni hangar Šipčanik površine 238.000 i vojni poligon Tuzi – Vranj od preko 1,9 miliona kvadrata u blizini aerodroma kod Podgorice preusmjere u „dokapitlizaciju” 13. jula – Plantaža.

Veselin Vukotić je, naime, bio član a potom predsjednik borda direktora Plantaža sa mjesečnim naknadama od više hiljada eura, dok Lukšić i kao docent drži predavanja na osnovnim i postdiplomskim studijama Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a. Transakciju „dokapitalizacije” Plantaža je zakonitom proglasio juna 2006. jedan drugi Vukotićev student, predsjednik KHOV-a Zoran Đikanović, član prvog saziva EAK-a, takođe UDG predavač.

Lukšićev i Đikanovićev kolega na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a je niko drugi do pukovnik Vladislav Vlahović, sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu.

Vlahović, pilot i bivši zapovjednik Vazduhoplovne baze VCG u Golubovcima, zapravo obavještajac, kod Veselina Vukotića predaje na predmetu Ekonomija vazduhoplovstva. Vlahović je, bez obzira na konflikt interesa, spajao lijepo i korisno, svakako ne bez saglasnosti bivšeg ministra odbrane Bora Vučinića. Pa su studenti privatnog UDG-a 1. decembra 2010, kako je službeno saopšteno, „posjetili Vazduhoplovnu bazu, u okviru izučavanja predmeta Ekonomija vazduhoplovstva”. Je li onda čudno što se iz crnogorskog ratnog vazduhoplovstva nijesu bunili kad su im Vukotić i družina oduzimali Šipčanik i obližnji poligon?

Dekan Vukotićevog UDG Fakulteta za humanističke studije je dr Radovan Vukadinović, hrvatski državljanin crnogorskoga porijekla. Vukadinović je dugogodišnji predsjednik Atlantskoga vijeća Hrvatske i mentor Franja Tureka, ranijeg direktora tamošnje Protuobavjetštajne agencije. U vrijeme kada je 2006 – 2009. Vukotić predsjedavao UO EAK-a, generalni sekretar a sadašnji predsjednik te organizacije Savo Kentera je kod Vukadinovića odbranio magistarski rad na temu Uticaj obavještajnih službi na kreiranje spoljne politike – slučaj SAD.

Član aktuelnog UO EAK-a pod predsjedništvom Kentere od 2009. je Petar Baucal, pukovnik u prijevremenoj penziji. Baucal je do 2006. načelnik 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (KOS) u Podgorici. Bio je 1991. kao komandir baterije na službi u Zagrebu i još tada, objavili su prije par godina hrvatski mediji, navodno saradnik KOS-a pod kodnim imenom Đetić.

Oficir Mehmedin Tahirović je tokom predsjedavanja Veselina Vukotića bio u UO EAK-a. On je kao major napuštio Vojsku Jugoslavije, zatim 1996 – 2001. bio komandir policije u Ulcinju, pa opet od 2007. u Ministarstvu odbrane šef Verifikacionog centra Odsjeka za kontrolu naoružanja.

Tahirović je magistrirao pod mentorstvom Radovana Vukadinovića. Sada je UDG predavač na specijalističkim studijama i član Koordinacionog tima za euro-atlantske integracije Vlade koji crnogorske poreske obveznike njihovim novcem pokušava da ubijedi u blagoslov pristupanja NATO-u. Svojevremeno je Tahirović, kao jugoslovenski pitomac, bio na vojnom školovanju u SSSR-u.

Izvjesne ruske veze, dakle, ni u družini Veselina Vukotića nije moguće eliminisati. Dekan Pravnoga fakulteta i suvlasnik UDG-a Dragan Vukčević, takođe član prvog saziva UO EAK-a, ispred izdavačke kuće CID je 2004. objavio Uspomene premijera, memoare Jevgenija Primakova, prijevod Milan Roćen, predgovor napisao Milo Đukanović.

Još jedan član prvobitnog UO EAK-a je bio i tajkun Tomislav Čelebić.

Čelebić kompani je imala lukrativne veze sa državnim sektorom bezbjednosti. Bez raspisivanja tendera dobijala je unosne biznise izgradnje novog objekta Područne jedinice policije Podgorica i rekonstrukcije sjedišta ANB-a. Na zvaničnoj prezentaciji EAK-a Uprava policije i ANB imaju status „partnera”.

U statusu vanrednog profesora UDG-a na predmetu Spoljna politika i bezbjednost Crne Gore je i Ivan Mašulović, sadašnji pomočnik ministarke odbrane Milice Pejanović-Đurišić i poslovni saradnik Andreja Savića, bivšeg šefa srpske tajne službe.

Dok je bio načelnik Centra ANB za Podgoricu, Mašulovića je suvlasnik UDG-a Tomislav Čelebić, tadašnji čelnik uprave FK Budućnost, izabrao u bord direktora kluba.

Mašulović je sada, nakon Sava Kentere, drugorangirani član UO EAK-a…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo