MONITORING
Ustrojavaju novi Sedmi bataljon

U Deklaraciji sa 25. samita NATO-a koji je 20. i 21. maja održan u Čikagu saveznici su pohvalili napredak Crne Gore ka deklarisanom cilju ulaska u punopravno članstvo NATO-a. Premijer Igor Lukšić, podsjećajući da „ovo nije bio samit proširenja”, novinarima je rekao da su zaključci povoljniji od onoga što su očekivali. No, za razliku od Makedonije, za koju je rečeno da je ispunila ključne uslove prijema – ostaje još spor oko imena sa Grčkom – Crna Gora će biti pod „aktivnim monitoringom”. Iz američkog Ministarstva odbrane planiraju da u Podgoricu pošalju savjetnika.
Uprkos svečanim izjavama, može se zaključiti da unutar NATO-a procjenjuju da još nijesu ispunjeni politički, odbrambeni i bezbjednosni kriterijumi.
Na samitu je naglašeno da „raste podrška crnogorskih građana” prijemu u Alijansu. Ipak, taj procenat fluktuira oko 40 odsto. I svakako je nedovoljan da saveznike uvjeri kako bi Crna Gora bila spremna da preuzme obaveze o kolektivnoj bezbjednosti iz tačke 5 Vašingtonskoga sporazuma i ratuje zbog napada na bilo koju savezničku zemlju.
Tokom 2011. primjetno su oslabile kampanje i izjave crnogorskih zvaničnika koje su za cilj imale da javnost ubijede u svrsishodnost članstva u NATO-u. Neki izvori izvještača Monitora procjenjuju da je za Mila Đukanovića natovsko iskustvo Iva Sanadera moralo biti deprimirajuće.
Sanader je bio glasni zagovornik ulaska u Alijansu, čak i bez provjere volje građana na referendumu. On je kao premijer 2009. učestvovao u ceremoniji prijema Hrvatske u NATO, no to mu nije donijelo imunitet – sada mu se sudi.
Za razliku od Sanadera, koji je uhapšen u Austriji u navodnom pokušaju da u nekoj trećoj zemlji dobije utočište od krivičnog postupka u domovini, neki od naših ključnih zvaničnika su od 1990-ih izgradili netransparentne i još aktivne odnose sa Rusijom – zemljom zbog koje je NATO stvoren.
Potpredsjednik Atlantskoga saveza SAD Dejmon Vilson, tokom nedavnog boravka u Podgorici, kazao je da „Alijansi ni na koji način ne smetaju ruske investicije u Crnoj Gori”, ali da se „mi plašimo situacija kada kroz te direktne investicije, a ne mora biti slučaj u stvarnosti, dolazi i veza sa organizovanim kriminalom u Rusiji”.
Paradoks je da je Milan Roćen, glavna ruska veza za direktne investicije – od pranja novca kroz crnogorske of-šor banke, do privatizacije KAP-a i sibirske groznice kupovanja primorskih nekretnina – takođe i dizajner kampanje ulaska u NATO koja od 2007. ne daje rezultate.
Roćen je lični prijatelj sa general-pukovnikom Jevgenijem Primakovim, eks premijerom Rusije, ali i 1991 – 1996. utemeljivačem i prvim šefom Službe vnešnej razvedki (SVR, za laike: glavne ruske službe za spoljnu špijunažu), zatim sa članom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije, generalom armije Sergejem Šojguom; vjeruje se i sa dugogodišnjim direktorom SVR-a, generalom Sergejem Lebedevim koji je 2007. dolazio u „privatnu” posjetu Crnoj Gori.
Iz listinga, još jednog pokušaja beskrvnog bratoubilačkog razračuna klika u DPS-a, Roćen je zimus izašao konsolidovan i ojačan dobivši i ulogu korifeja pregovora sa Alijansom. Saputnik mu u toj aferi Igor Lukšić, na sjednici Vlade 15. decembra 2011, utvrdio je za Roćenovo Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji kojim ustrojava Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti i Roćenu proširuje ovlašćenja.
Preko Generalnoga direktorata MVPiEI-a, na čijem je čelu v.d. Dubravka Lalović sa predviđenih desetak formacijskih mjesta, odvijaće se najvažniji operativni razgovori NATO – Crna Gora. U Pravilniku je naglašeno da generalni direktor „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija” (kurziv naš).
Unutar Generalnoga direktorata MVPiEI-a je nedavno instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Roćen na taj način ima direktan pristup natovskim podacima nezavisno od Ministarstva odbrane, gdje se nalazi Direkcija za zaštitu tajnih podataka, kao i ANB-a koja kontroliše pristup informacijama.
Nakon što je, pod još neobjašnjenim okolnostima, dolaskom Igora Lukšića za premijera ugašen resor Ministarstva za evropske integracije – a Gordana Đurović dobila u Vladi otkaz – Generalni direktorat, zapravo Roćen neposredno, nadležan je za izdavanje dozvola za proliferaciju naoružanja. U bordu direktora Montenegro difiens industri – državne firme preko koje se obavlja najveći dio poslova izvoza crnogorskih viškova naoružanja i vojne opreme – od marta 2011. sjedi Ivan Mašulović.
Mašulović je, nota bene, prije prelaska u ANB 2006 – 2008. bio Roćenov savjetnik za bezbjednost i rukovodilac službe za Informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku.
Kada je krajem 2009. direktor ANB-a Duško Marković smijenio Mašulovića s dužnosti šefa Centra ANB u Podgorici, prvi put su se u javnosti pojavile tvrdnje o navodnom prisluškivanju nekih stranih diplomatsko-konzularnih predstavnika u Podgorici.
U to vrijeme je postojao i latentan spor između eks ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića oko ustrojstva posebne vojne tajne službe. Vučinićev prijedlog amandmana, da ministar odbrane ima gotovo identična zakonska ovlašćenja u poslovima prisluškivanja kao i direktor ANB-a, naišao je na snažno protivljenje Markovića – ta vrsta amandmana nikada i nije usvojena.
No, da li je spor sa Markovićem, kombinovan sa zahtjevima da ANB prisluškuje van procedure, ne samo strane diplomate već i domaće oponente njihovog šefa Mila Đukanovića, rezultirao približavanjem Roćena i Vučinića i formiranjem paralelne tajne službe sa jezgrom specijalizovanih obavještajnih oficira VCG i visokorangiranim nezadovoljnicima iz ANB-a, poput Zorana Lazovića i Duška Golubovića?
Prema toj fabuli, koja nije lišena logike – naprotiv, vaskrsnut je u modernoj verziji 7. bataljon, samo sada ne za beogradsku prijetnju terorom, već za tajni nazor i kontrolu građana.
Slično 7. bataljonu, regrutovane su i sada osobe sa kontroverznim dosijeima, koje im poslodavci mogu aktivirati i trenutno ih ostaviti bez posla. Za veći broj od ukupno 13 oficira i podoficira koji su navodno jezgro paralelne službe postoje dostupni podaci koji ih trenutno mogu diskvalifikovati iz VCG – bili su uoči referenduma pripadnici obavještajnog podzemlja koje je kontrolisao Beograd.
Ministarstvo odbrane (MO) i neki od oficira prozvanih za prisluškivanje – što je, samo po sebi, krivično djelo zbog kojeg se ide na višegodišnju robiju, uprkos uzastopnim pokušajima nijesu opovrgli ključne činjenice.
MO je demantovalo da je bivši 3. vojno-obavještajni centar u Podgorici uopšte imao tehniku za prisluškivanje, no nije pomenut 5. vojno-bezbjednosni centar, koji je, osim uređajima za presrijetanje fiksne telefonije, raspolagao i sa letvama i sondama, klasičnim prislušnim uređajima koji se ugrađuju u parket, odnosno, prislanjaju na stanove ili kancelarije.
Nije konkretno objašnjeno što je sa uređajem GSM passive 900/1800, mobilnim prislušnim lap-topom koji je navodno 2004. kupljen u Londonu, kada je vojni ataše u Velikoj Britaniji bio je pukovnik Vladislav Vlahović, sada jedan od prozvanih oficira.
Ukoliko je tačno da je paralelna služba preko tog ili nekog drugog pokretnog uređaja prisluškivala i strane diplomate – jer im ANB Duška Markovića nije dozvoljavala lagodniji pristup za nadzor u prostorijama provajdera mobilne telefonije, niti linkovanje na softver predviđen za te poslove – utoliko su, primjenom zaštitnih mjera, jedna ili više ambasada lakše identifikovali da su predmet nadzora…
Reklo bi se da je to unutarporodična svađa sa njihovim natovskim ili ruskim partnerima, koji su, svakako, našli načina ili će ga pronaći da to s njima rasprave. No, ko će zaštiti građane od podivljalih kontrolora naših života?
Donjogoričko natovanje
Na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), privatnoj visokoškolskoj ustanovi u posjedu Veselina Vukotića, Mila Đukanovića, Dragana Vukčevića i Tomislava Čelebića, tezgari ili se raznim kontroverznim zgodama okuplja veći broj domaćih NATO lobista i bezbjednosno interesantnih a povezanih lica linkovanih na ministarstva i odgovarajuće vladine službe i naravno budžetske fondove – intelektualna aristokratija nečega što bi moglo biti savremena verzija 7. bataljona.
Najprije, riječ-dvije o rektoru UDG-a. Veselin Vukotić bio je do 2009. prvi predsjednik UO Euro-atlantskoga kluba (EAK) Crne Gore, neformalne NATO ambasade, utemeljene oktobra 2006. godine.
Prije angažmana u EAK-u Vukotić se zalagao za fiks ideju da samostalna Crna Gora nema vlastite oružane snage, čime bi u startu bila eliminisana mogućnost da bude članica NATO. Pisao je: „Da li Crna Gora treba svoju vojsku? Od koga tako mali broj može da je odbrani?” (Teorijske osnove crnogorske ekonomske škole, Podgorica 1999).
No, mišljenje je promijenio i nakon što je njegov bivši student Igor Lukšić, kao ministar finansija marta 2006. donio akt da se vojna imovina, podzemni hangar Šipčanik površine 238.000 i vojni poligon Tuzi – Vranj od preko 1,9 miliona kvadrata u blizini aerodroma kod Podgorice preusmjere u „dokapitlizaciju” 13. jula – Plantaža.
Veselin Vukotić je, naime, bio član a potom predsjednik borda direktora Plantaža sa mjesečnim naknadama od više hiljada eura, dok Lukšić i kao docent drži predavanja na osnovnim i postdiplomskim studijama Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a. Transakciju „dokapitalizacije” Plantaža je zakonitom proglasio juna 2006. jedan drugi Vukotićev student, predsjednik KHOV-a Zoran Đikanović, član prvog saziva EAK-a, takođe UDG predavač.
Lukšićev i Đikanovićev kolega na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a je niko drugi do pukovnik Vladislav Vlahović, sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu.
Vlahović, pilot i bivši zapovjednik Vazduhoplovne baze VCG u Golubovcima, zapravo obavještajac, kod Veselina Vukotića predaje na predmetu Ekonomija vazduhoplovstva. Vlahović je, bez obzira na konflikt interesa, spajao lijepo i korisno, svakako ne bez saglasnosti bivšeg ministra odbrane Bora Vučinića. Pa su studenti privatnog UDG-a 1. decembra 2010, kako je službeno saopšteno, „posjetili Vazduhoplovnu bazu, u okviru izučavanja predmeta Ekonomija vazduhoplovstva”. Je li onda čudno što se iz crnogorskog ratnog vazduhoplovstva nijesu bunili kad su im Vukotić i družina oduzimali Šipčanik i obližnji poligon?
Dekan Vukotićevog UDG Fakulteta za humanističke studije je dr Radovan Vukadinović, hrvatski državljanin crnogorskoga porijekla. Vukadinović je dugogodišnji predsjednik Atlantskoga vijeća Hrvatske i mentor Franja Tureka, ranijeg direktora tamošnje Protuobavjetštajne agencije. U vrijeme kada je 2006 – 2009. Vukotić predsjedavao UO EAK-a, generalni sekretar a sadašnji predsjednik te organizacije Savo Kentera je kod Vukadinovića odbranio magistarski rad na temu Uticaj obavještajnih službi na kreiranje spoljne politike – slučaj SAD.
Član aktuelnog UO EAK-a pod predsjedništvom Kentere od 2009. je Petar Baucal, pukovnik u prijevremenoj penziji. Baucal je do 2006. načelnik 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (KOS) u Podgorici. Bio je 1991. kao komandir baterije na službi u Zagrebu i još tada, objavili su prije par godina hrvatski mediji, navodno saradnik KOS-a pod kodnim imenom Đetić.
Oficir Mehmedin Tahirović je tokom predsjedavanja Veselina Vukotića bio u UO EAK-a. On je kao major napuštio Vojsku Jugoslavije, zatim 1996 – 2001. bio komandir policije u Ulcinju, pa opet od 2007. u Ministarstvu odbrane šef Verifikacionog centra Odsjeka za kontrolu naoružanja.
Tahirović je magistrirao pod mentorstvom Radovana Vukadinovića. Sada je UDG predavač na specijalističkim studijama i član Koordinacionog tima za euro-atlantske integracije Vlade koji crnogorske poreske obveznike njihovim novcem pokušava da ubijedi u blagoslov pristupanja NATO-u. Svojevremeno je Tahirović, kao jugoslovenski pitomac, bio na vojnom školovanju u SSSR-u.
Izvjesne ruske veze, dakle, ni u družini Veselina Vukotića nije moguće eliminisati. Dekan Pravnoga fakulteta i suvlasnik UDG-a Dragan Vukčević, takođe član prvog saziva UO EAK-a, ispred izdavačke kuće CID je 2004. objavio Uspomene premijera, memoare Jevgenija Primakova, prijevod Milan Roćen, predgovor napisao Milo Đukanović.
Još jedan član prvobitnog UO EAK-a je bio i tajkun Tomislav Čelebić.
Čelebić kompani je imala lukrativne veze sa državnim sektorom bezbjednosti. Bez raspisivanja tendera dobijala je unosne biznise izgradnje novog objekta Područne jedinice policije Podgorica i rekonstrukcije sjedišta ANB-a. Na zvaničnoj prezentaciji EAK-a Uprava policije i ANB imaju status „partnera”.
U statusu vanrednog profesora UDG-a na predmetu Spoljna politika i bezbjednost Crne Gore je i Ivan Mašulović, sadašnji pomočnik ministarke odbrane Milice Pejanović-Đurišić i poslovni saradnik Andreja Savića, bivšeg šefa srpske tajne službe.
Dok je bio načelnik Centra ANB za Podgoricu, Mašulovića je suvlasnik UDG-a Tomislav Čelebić, tadašnji čelnik uprave FK Budućnost, izabrao u bord direktora kluba.
Mašulović je sada, nakon Sava Kentere, drugorangirani član UO EAK-a…
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona

Aktuelna nacionalizacija profitabilnih privatnih biznisa djeluje kao politički revanšizam ili alibi priča odlazeće Vlade. Mnogo je skupa. Nije se bez razloga država početkom mjeseca zadužila uz kamate koje su dvostruko veće od onih koje plaćaju uspješnije crnogorske firme u privatnom vlasništvu
Vlada Dritana Abazovića, koja će za koji dan proslaviti šest mjeseci trajanja u tehničkom mandatu, ima naum da nastavi ljetos proces ,,nacionalizacije” privatizovane imovine i preuzimanja profitabilnih poslova koji su se našli u privatnim rukama.
Počelo je preuzimanjem imovine Željezare od strane državne Elektroprivrede, pa se nastavilo jednako neobrazloženom kupovinom akcija Luke Bar. Uslijedila su, skoro pa nasilna, preuzimanja trajektnog prevoza na liniji Kamenari – Lepetani, Luka Budva i tivatskog pristanište Pine. Makar neke od tih priča epilog će dobiti na sudu. Nakon toga, predviđaju stručnjaci, uslijediće plaćanje odštete iz državnog budžeta.
,,Postoje kompanije koje su od vitalnog strateškog značaja za Crnu Goru. Država će ( u njima) imati mogućnost ekskluzivnog prava da za svoju kritičnu infrastrukturu bira partnera, uvodi partnera i pravi poslove”, pojasnio je Abazović u Vijestima najavljujući nove trendove. ,,Tajkunska politika mora da se završi. Nemamo ništa protiv privatnog sektora. Naprotiv, mi smo Vlada koja podržava sve privatne inicijative svih investitora koji hoće da rade fer”. Onda, shvatili smo, dolazi ali.
Tako dođemo u (ne)priliku da trajektima u Bokokotorskom zalivu upravlja JP Morsko dobro, državna kompanija koja nije bila registrovana za taj posao, pa nije imala trajekte, pa joj sada nedostaju posade, a karte za prevoz preko zaliva se još ne naplaćuju. To znači da država, uz neplanirane troškove, svakodnevno gubi PDV i koncesionu naknadu koju je dobijala od Pomorskog saobraćaja, dok se putnici prevoze na vlastiti rizik, bez obaveznog osiguranja i mogućnosti da nadoknade nastalu štetu. Koja na trajektu Vasilije nije bilo rijetka.
Slično je i sa kupovinom akcija Luke Bar. Država je do sada za taj posao izdvojila preko 10 miliona eura, akcija ponuđenih za otkup ima još pa će i troškovi rasti, a javnost još nije upoznata sa Vladinim motivima za ulazak u taj posao. U trenutku kada nedostaje novca za oživljavanje preduzeća koja su u državnom vlasništvu, ili bi to morala biti: Too Montenegro, Plantaže, bolnica u Meljinama… Ako već iz Vlade u taj posao nijesu ušli sa ciljem da namire pojedine manjinske akcionare Luke, odnosno, omoguće dobru zaradu onima koji su ljetos kupovali njene akcije i po cijeni tri puta manjoj od one koju je ponudila država.
Dosadašnje upravljanje Lukom i njena segmentacija se pokazala katastrofalnom, poručio je premijer. ,,Pretpostavljam da je razlog takvog odnosa to što je trebalo da služi kao i do prije godinu dana – isključivo za šverc i za neke nelegalne aktivnosti, a da sve ostalo što ona radi bude samo nekakva potpora da se potpuno ne ugasi”, precizirao je Abazović naglašavajući da je prava trgovačka luka u Crnoj Gori postala slijepo crijevo.
Preciznije bi, ipak, bilo reći da je Luka Bar svojevrsno pusto ostrvo pošto, bez saobraćajne infrastrukture koja je povezuje sa većim privrednim centrima u ovom dijelu Evrope, tereti u značajnijim količinama ne mogu ni u nju ni iz nje. Toga su svjesni i u odlazećoj Vladi. ,,Luka Bar sama po sebi ne znači ništa. Ona mora da ima povezanost željeznice i auto-puta”, zna Abazović.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
SLUČAJ MONTENEGRO PETROLA PRED USTAVNIM SUDOM: Zaštićeni uzurpatori

Osnovni sud u Podgorici preinačio je svoju prvobitnu odluku u slučaju Montenegro petrola, kada je toj kompaniji zabranjeno da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu, i odredio privremenu mjeru, po kojoj može da nastavi sa proizvodnjom šljunka i betona. Na tu odluku žalbu je uložio Zaštitnik države, koji insistira da Ustavni sud što prije reaguje
Uz najviše državne zvaničnike 13. februara su srušeni nelegalni objekti za proizvodnju šljunka Montenegro petrola. Javno vidljivi početak borbe protiv, kako premijer Dritan Abazović kaže, građevinske mafije, ima svoju sudsku predistoriju koja trenutno čeka razrješenje pred Ustavnim sudom.
Naime, Zaštitnik imovinsko pravnih odnosa Crne Gore podnio je ove sedmice Ustavnom sudu žalbu na odluku Vijeća Osnovnog suda u Podgorici, od 6. februara, u slučaju Montenegro petrola.
Sudska zavrzlama počinje kada je Osnovni sud u Pogorici, sudija Vesna Banjević, 21. decembra 2022, donijela rješenje kojim se određuje privremena mjera zabrane Montenegro petrolu da preuzima sve radnje na dvije državne katastarske parcele u Mahali. Državu je u sporu zastupao Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, a Montenegro petrol advokat Nikola Martinović.
Sud je utvrdio da je država vlasnik spornih parcela, da to ne spori ni zastupnik Montenegro petrola, isto tako da tužena kompanija nije dostavila „dokaz da za državinu ima bilo kakvog pravnog osnova, a posebno ne zasnovanog na ugovoru o kupoprodaji ili (produženom) zakupu“.
U obrazloženju se navodi izvještaj Uprave za katastar i državnu imovinu o uzurpaciji na državnim parcelama na kojima s vrši iskop-eksploatacija. Montenegro petrol, dodaje se, nijednim navodom ne spori ovu činjenicu, osim uopštenih navoda da je svaki tužbeni zahtjev kojim bi se dokazalo njihovo nesavjesno ili nezakonito poslovanje lišen pravnog osnova.
Rješenje se poziva i na zaključke okruglog stola o regionalnom vodovodu koji je održan u oktobru, na kome su članovi državnih institucija, lokalnih samouprava, vodovodnih društava, stručne, akademske zajednice, nevladinih porganizacija, upozorili na alarmantno stanje vodoizvorišta Bolje sestre. „S tim u vezi, sud je posebno imao u vidu da su prema zaključcima sa tog događaja sve naučne analize pokazale da, pored evidentnih klimatskih promjena, direktan uticaj na trend pada izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre imaju radovi koji se izvode u koritu i na obalama rijeke Morače“. Citirana je i naučna studija Monitoring, kontrola i zaštita vodoizvorišta Bolje sestre koju je uradio Geoprojekt, u kojoj je zaključeno da je neophodno zaustaviti svaku eksploataciju pijeska i šljunka, kako u koritu rijeke Moraće, tako i u njenom priobalnom dijelu, kao i sve radove na regulaciji korita rijeke Morače…
U kontekstu toga sud je zabranio Montenegro petrolu da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu. Privremena mjera je određena na teret i rizik države.
Nakon ove odluke sudiji Vesni Banjević, zamjenica imovinsko pravnih interesa Marija Božović, krajem januara piše i dostavlja joj dopunu dokumentacije. U njoj se navodi da je pred Specijalnim državnim tužilaštvom formiran predmet zbog aktivnosti Montenegro petrola, čijim radnjama se nanosi šteta državnoj imovini, vodoizvorištu Bolje sestre i životnoj sredini. Obavještava se sud da je zaštitnica, početkom januara, dobila dopis od Specijalnog tužilaštva za dostavljanje dokumantacije i obavještenja o novim saznanjima. Sud se obavještava i da je Agencija za zaštitu životne sredine pokrenula postupak procjene štete u životnoj sredini.
Nakon što se advokat Martinović žalio na rješenje sudije Banjević, Vijeće Osnovnog suda u Podgorici u sastavu – Branko Dujović, predsjednik vijeća i članovi Dijana Rovčanin i Radovan Vlaović, donosi rješenje kojim se preinačuje prvobitna odluka Osnovnog suda.
Vijeće ne spori da je „privremena mjera potrebna radi zaštite vodoizvorišta Bolje sestre, te sprječavanja eventualne situacije da Regionalni vodovod ili bilo koji drugi subjekat ne može da garantuje uredno vodosnabdijevanje Crnogorskog primorja u ljetnjoj sezoni, što bi uzrokovalo nastanak nenadoknadive štete“. Međutim, vijeću je zasmetala odluka o zabrani „svih radnji“, zato vijeće odeređuje privremenu mjeru zabrane radova na nasipanju i eksploataciji prirodnog materijala. „Dostavljeni dokazi, u ovoj fazi postupka, nijesu takvog dokaznog kvaliteta da upućuju na zaključak i da aktivnosti protivnika obezbjeđenja na proizvodnji betona i preradi šljunka (onog koji ne potiče sa predmetnih kat. parcela) direktno utiču na devastaciju izvorišta“.
Nakon ovakve odluke zamjenica Zaštitnika 13. februara piše Komisiji za pritužbe Sudskog savjeta Crne Gore. Navodi da preinačena privremena mjera omogućava Montenegro petrolu da nastavi sa protivpravnim aktivnostima kojima se nanosi šteta.
Zaštitnik postavlja pitanje kako su sudije mogle „omogućiti rad na proizvodnji betona i preradi šljunka a bili su upoznati da isti nemaju građevinsku i upotrebnu dozvolu, da isti nijesu upisani u list nepokretnosti, da nemaju ekološku saglasnost i da je ekološka inspekcija predala zahtjev Agenciji za zaštitu životne sredine za pokretanje postupka utvrđivanja štete u životnoj sredini, već se pozivaju na to da nema izričite konstatacije u zaključcima sa okruglog stola da rad postrojenja utiče na vodoizvorište“.
Naglašava se da su sudije „zaboravile“ da je svrha privremene mjere da se otkloni opasnost od štete a ne utvrđivanje štete.
„Ovakvim postupanjem vijeća narušava se vladavina prava i nanosi se šteta predlagaču obezbjeđenja (državi). Na osnovu navedenog postoji osnov sumnje u pristrasnost vijeća, usljed nedozvoljenih pritisaka pojedinih moćnika“, zaključuje se u obraćanju Zaštitnika Sudskom savjetu.
Zaštitnik se nije zaustavio na pritužbi Sudskom savjetu, već je početkom ove nedjelje uputio Ustavnu žalbu. U njoj se navodi da Osnovni sud nije bio nepristrasan već se direktno stavio na stranu Montenegro petrola.
„Vijeće je donijelo odluku da se u radnjama rada za proizvodnju šljunka i betona ne ugrožava vodoizvorište. S obzirom na ovakav stav vijeća, nije potrebno voditi parnični postupak“, navodi se u žalbi i dodaje da je vijeće direktno uzelo u svoje ruke odlučivanje o tužbenom zahtjevu što nikako nije smjelo.
O predmetu tužbenog zahtjeva odlučivaće se u parničnom postupku gdje će se izvesti svi potrebni dokazi, i vještačenje koje je predložio tužilac jer se tužbeni zahtjev može riješiti samo na osnovu stručnog znanja, navodi se u žalbi.
Napominje se da privremena mjera nije presuda već sredstvo obezbjeđenja, te da je za donošenje privremene mjere dovoljno da tužilac učini vjerovatnim svoje potraživanje i postojanje vjerovatne opasnosti.
„Suština ove ustavne žalbe što se vijeće koje ne posjeduje stručno zanje a nije sprovodilo vještačenje u postupku odlučivanja upustilo u utvrđivanju činjenica i osnovanosti tužbenog zahtjeva što nikako nije smjelo da učini“, zaključuje se u žalbi, uz napomenu da se u konkretnom slučaju radi o „nastanku nenadoknadive štete za sve građane Crne Gore i za ugled države. Naime, u 21. vijeku nedostatak vode turistima i građanima predstavlja kompromitaciju o kojoj će pričati međunarodna zajednica“.
Kako protiv odluke vijeća nije dozvoljena žalba, Zaštitnik insistira da Ustavni sud što prije uzme u razmatranje njegovu žalbu. U suprotnom Montenegro petrol bi, nakon tuženja, a na osnovu rješenja vijeća Osnovnog suda, kojim mu je dozvoljena proizvodnja šljunka i betona, mogao da tuži državu.
Ustavni sud je, za sada, urgentno rješavao žalbu Petra Lazovića i izborne nedoumice, a snadbijevanje Primorja vodom, kad dođe na red.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
NEZAŠTIĆENO PRAVOSUĐE: Bomba koja je eksplodirala

Sudovi i tužilaštva godinama traže sredstva za formiranje vlastite službe bezbjednosti, ali nijedna Vlada nije odobrila sredstva da se nešto učini u vezi sa bezbjednošću zaposlenih u pravosuđu
Bilo je skoro podne, minulog petka, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin Mladen Bulatović ušao u zgradu Osnovnog suda u Podgorici. Otvorio je prva staklena vrata suda, ali ne i druga koja vode do hola gdje se nalaze šalteri i sto za kojim obično sjede službenici Uprave policije. Bio je sam u hodniku između dva ulaza kada je aktivirao ručnu bombu. Od ekspolozije bombe Mladen Bulatović je poginuo. Još pet osoba, koje su se u tom trenutku nalazile u blizini je povrijeđeno.
Od svih lažnih dojava u posljednje vrijeme ova bomba je eksplodirala. Bez najave, i bez prijetnje. Usred bijela dana. Ovaj slučaj je ponovo pokrenuo pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima, kroz čije prostorije mjesečno prođe stotine osoba osumnjičenih za najteža krivična djela. Sličan događaj ovom dogodio se prije više od dvije godine u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, kada je stanovnik prijestonice takođe izvršio samoubistvo ručnom bombom. Niko drugi nije stradao u ovom slučaju.
U sudovima i tužilaštvima zabilježena su i ubistva. U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević. Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava, pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.
Od 2015. godine zakon predviđa plan formiranja Službi obezbjeđenja sudova i tužilaštava, ali te službe unutar pravosuđa nikada nijesu zaživjele. Većinu sjedišta sudova i tužilaštava obezbjeđuju službenici Uprave policije, ali je to decenijama rađeno na neadekvatan način i bez dovoljno kadra i tehničkih sredstava – detektora metala, na loše uređenim pozicijama unutar sudova i tužilaštava. Uprava policije je još 2013. godine namjeravala da povuče policiju iz zgrada sudova i tužilaštava kada je došlo do izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima, jer im to više nije bila izričita zakonska obaveza, nakon čega je Ministarstvo pravde imalo plan da angažuje privatne agencije za obezbjeđenje.
Do povlačenja policije iz pravosudnih institucija nikada nije došlo zbog prećutnih dogovora između tadašnjih čelnika policije i pravosuđa. Formiranje službi obezbjeđenja kočile su brojne vlade koje tokom određivanja novca za te budžetske jedinice nijesu od 2015. godine odobravale ništa za formiranje sudskih i tužilačkih straža. Inače, vladina Uredba o određivanju ličnosti, objekata i prostora koje obezbjeđuje UP, predviđa da policija treba da obezbjeđuje samo objekte u kojima privatno ili službeno borave štićene ličnosti.
Sudski savjet kasnije i Tužilački savjet gotovo su svake godine, kako se vidi u izvještajima o radu, dostavljali predlog da im se odobri novac za formiranje službi za obazbjeđenje, ali to nijedna vlada nije učinila. Uprava policije, na osnovu vladine uredbe, godinama adekvatno prema planu obezbjeđenja, štiti samo sjedišta Vrhovnog, Višeg i Apelacionog suda u Podgorici, i zgradu u centru Podgorice u kojoj su smještene kancelarije Višeg državnog tužilaštva, SDT-a i vrhovnog državnog tužilaštva. U tim institucijama službenici UP koriste detektore i legitimišu svaku stranku.
Direktor UP Zoran Brđanin objašnjava da bi policajci pretresli Bulatovića koji je aktivirao bombu da je stigao do njih. Kaže da je u ovom slučaju upitno da li bi bilo dovoljno i da je postojala služba obezbjeđenja sa svim sredstvima i opremom, jer se sve desilo na samom ulazu, prije dolaska do mjesta kontrole na kojem se nalaze službenici policije.
Ministar pravde Marko Kovač kaže da je pojačano prisustvo policije u Osnovnom sudu u Podgorici, a i na ostalim mjestima „gdje je neophodno“. Ocjenjuje da je o prevenciji slučaja koji se dogodio prošle sedmice u Podgorici teško govoriti sa aspekta bezbjednosti koliko god da je bilo prisutno obezbjeđenje i kakve god mjere da su bile. Tvrdi da ova osoba tehnički nije ni ušla u zgradu da bi mogla biti kontrolisana.
Ministar Kovač je najavio da će Palata pravde biti građena u podgoričkom naselju Stari aerodrom. Rekao je da je predviđeno da ta zgrada bude izgrađena u naredne četiri godine.
„Plan je da se u roku od 30 dana urade određene procjene i da se obezbijedi adekvatan broj ljudi za tužilaštva i sudove kako bi se pokrile sve neuralgične tačke“, kaže Kovač
Predsjednica podgoričkog Osnovnog suda Željka Jovović smatra da je ono što se desilo ispred Osnovnog suda „poražavajuće za državu, društvo i sistem“. Kazala je da redovno sa predstavnicima vlasti razgovaraju o bezbjednosti sudija i zaposlenih u sudovima.
„Više puta smo tražili rendgen na vratima, povećanje prostornih kapaciteta, pisala sam zahtjeve i ja i moji prethodnici, imala sam mnogo sastanaka sa predstavnicima Uprave za imovinu i Glavnog grada. I uvijek je bio problem novčanih sredstava“, objašnjava Jovović.
Rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica tvrdi da u zgradi koju koristi Specijalno državno tužilaštvo, Više i Vrhovno državno tužilaštvo četiri godine ne radi rendgen aparat. Kaže da se aparat ne može popraviti, jer je riječ o starom dotrajalom modelu. Pojašnjava da policijsko obezbjeđenje kontroliše osobe koje ulaze u tu zgradu. Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju i još sedam tužilaštva, imaju bar po jednog policijskog službenika koji obezbjeđuje zgrade.
„Tužilaštva u Kotoru, Nikšiću, Kolašinu, Plavu i Pljevljima nemaju ni tog jednog policajca. Nema kontrole i bezbjednosti. Sa tim je upoznato Vrhovno državno tužilaštvo, Tužilački savjet…“, rekla je Medenica.
Vijeće za nacionalnu bezbjednost donijelo je na posljednjoj sjednici odluku da zaduži Upravu policije (UP) i Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB) da u saradnji sa pravosudnim institucijama i radnom grupom za implementaciju zakona o sudovima i državnom tužilaštvu, nastave sa aktivnostima obezbjeđivanja pravosudnih institucija. To će, kako je saopšteno, sprovoditi uz „moguće izmjene radnih procesa, prilagođavanja načina rada i obima angažovanja policijskih službenika, u periodu preduzimanja srednjoročnih i dugoročnih aktivnosti i potpune implementacije odredbi koje se odnose na bezbjednost pravosudnih institucija“.
Direktor Uprave policije Zoran Brđanin posebno naglašva da je policija dovedena u situaciju da nekoliko godina obezbjeđuje uslove za bezbjedan rad u sudnicama, iako za to ne postoje zakonski uslovi.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo