Povežite se sa nama

MONITORING

Ustrojavaju novi Sedmi bataljon

Objavljeno prije

na

U Deklaraciji sa 25. samita NATO-a koji je 20. i 21. maja održan u Čikagu saveznici su pohvalili napredak Crne Gore ka deklarisanom cilju ulaska u punopravno članstvo NATO-a. Premijer Igor Lukšić, podsjećajući da „ovo nije bio samit proširenja”, novinarima je rekao da su zaključci povoljniji od onoga što su očekivali. No, za razliku od Makedonije, za koju je rečeno da je ispunila ključne uslove prijema – ostaje još spor oko imena sa Grčkom – Crna Gora će biti pod „aktivnim monitoringom”. Iz američkog Ministarstva odbrane planiraju da u Podgoricu pošalju savjetnika.

Uprkos svečanim izjavama, može se zaključiti da unutar NATO-a procjenjuju da još nijesu ispunjeni politički, odbrambeni i bezbjednosni kriterijumi.

Na samitu je naglašeno da „raste podrška crnogorskih građana” prijemu u Alijansu. Ipak, taj procenat fluktuira oko 40 odsto. I svakako je nedovoljan da saveznike uvjeri kako bi Crna Gora bila spremna da preuzme obaveze o kolektivnoj bezbjednosti iz tačke 5 Vašingtonskoga sporazuma i ratuje zbog napada na bilo koju savezničku zemlju.

Tokom 2011. primjetno su oslabile kampanje i izjave crnogorskih zvaničnika koje su za cilj imale da javnost ubijede u svrsishodnost članstva u NATO-u. Neki izvori izvještača Monitora procjenjuju da je za Mila Đukanovića natovsko iskustvo Iva Sanadera moralo biti deprimirajuće.

Sanader je bio glasni zagovornik ulaska u Alijansu, čak i bez provjere volje građana na referendumu. On je kao premijer 2009. učestvovao u ceremoniji prijema Hrvatske u NATO, no to mu nije donijelo imunitet – sada mu se sudi.

Za razliku od Sanadera, koji je uhapšen u Austriji u navodnom pokušaju da u nekoj trećoj zemlji dobije utočište od krivičnog postupka u domovini, neki od naših ključnih zvaničnika su od 1990-ih izgradili netransparentne i još aktivne odnose sa Rusijom – zemljom zbog koje je NATO stvoren.

Potpredsjednik Atlantskoga saveza SAD Dejmon Vilson, tokom nedavnog boravka u Podgorici, kazao je da „Alijansi ni na koji način ne smetaju ruske investicije u Crnoj Gori”, ali da se „mi plašimo situacija kada kroz te direktne investicije, a ne mora biti slučaj u stvarnosti, dolazi i veza sa organizovanim kriminalom u Rusiji”.

Paradoks je da je Milan Roćen, glavna ruska veza za direktne investicije – od pranja novca kroz crnogorske of-šor banke, do privatizacije KAP-a i sibirske groznice kupovanja primorskih nekretnina – takođe i dizajner kampanje ulaska u NATO koja od 2007. ne daje rezultate.

Roćen je lični prijatelj sa general-pukovnikom Jevgenijem Primakovim, eks premijerom Rusije, ali i 1991 – 1996. utemeljivačem i prvim šefom Službe vnešnej razvedki (SVR, za laike: glavne ruske službe za spoljnu špijunažu), zatim sa članom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije, generalom armije Sergejem Šojguom; vjeruje se i sa dugogodišnjim direktorom SVR-a, generalom Sergejem Lebedevim koji je 2007. dolazio u „privatnu” posjetu Crnoj Gori.

Iz listinga, još jednog pokušaja beskrvnog bratoubilačkog razračuna klika u DPS-a, Roćen je zimus izašao konsolidovan i ojačan dobivši i ulogu korifeja pregovora sa Alijansom. Saputnik mu u toj aferi Igor Lukšić, na sjednici Vlade 15. decembra 2011, utvrdio je za Roćenovo Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji kojim ustrojava Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti i Roćenu proširuje ovlašćenja.

Preko Generalnoga direktorata MVPiEI-a, na čijem je čelu v.d. Dubravka Lalović sa predviđenih desetak formacijskih mjesta, odvijaće se najvažniji operativni razgovori NATO – Crna Gora. U Pravilniku je naglašeno da generalni direktor „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija” (kurziv naš).

Unutar Generalnoga direktorata MVPiEI-a je nedavno instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Roćen na taj način ima direktan pristup natovskim podacima nezavisno od Ministarstva odbrane, gdje se nalazi Direkcija za zaštitu tajnih podataka, kao i ANB-a koja kontroliše pristup informacijama.

Nakon što je, pod još neobjašnjenim okolnostima, dolaskom Igora Lukšića za premijera ugašen resor Ministarstva za evropske integracije – a Gordana Đurović dobila u Vladi otkaz – Generalni direktorat, zapravo Roćen neposredno, nadležan je za izdavanje dozvola za proliferaciju naoružanja. U bordu direktora Montenegro difiens industri – državne firme preko koje se obavlja najveći dio poslova izvoza crnogorskih viškova naoružanja i vojne opreme – od marta 2011. sjedi Ivan Mašulović.

Mašulović je, nota bene, prije prelaska u ANB 2006 – 2008. bio Roćenov savjetnik za bezbjednost i rukovodilac službe za Informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku.

Kada je krajem 2009. direktor ANB-a Duško Marković smijenio Mašulovića s dužnosti šefa Centra ANB u Podgorici, prvi put su se u javnosti pojavile tvrdnje o navodnom prisluškivanju nekih stranih diplomatsko-konzularnih predstavnika u Podgorici.

U to vrijeme je postojao i latentan spor između eks ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića oko ustrojstva posebne vojne tajne službe. Vučinićev prijedlog amandmana, da ministar odbrane ima gotovo identična zakonska ovlašćenja u poslovima prisluškivanja kao i direktor ANB-a, naišao je na snažno protivljenje Markovića – ta vrsta amandmana nikada i nije usvojena.

No, da li je spor sa Markovićem, kombinovan sa zahtjevima da ANB prisluškuje van procedure, ne samo strane diplomate već i domaće oponente njihovog šefa Mila Đukanovića, rezultirao približavanjem Roćena i Vučinića i formiranjem paralelne tajne službe sa jezgrom specijalizovanih obavještajnih oficira VCG i visokorangiranim nezadovoljnicima iz ANB-a, poput Zorana Lazovića i Duška Golubovića?

Prema toj fabuli, koja nije lišena logike – naprotiv, vaskrsnut je u modernoj verziji 7. bataljon, samo sada ne za beogradsku prijetnju terorom, već za tajni nazor i kontrolu građana.

Slično 7. bataljonu, regrutovane su i sada osobe sa kontroverznim dosijeima, koje im poslodavci mogu aktivirati i trenutno ih ostaviti bez posla. Za veći broj od ukupno 13 oficira i podoficira koji su navodno jezgro paralelne službe postoje dostupni podaci koji ih trenutno mogu diskvalifikovati iz VCG – bili su uoči referenduma pripadnici obavještajnog podzemlja koje je kontrolisao Beograd.

Ministarstvo odbrane (MO) i neki od oficira prozvanih za prisluškivanje – što je, samo po sebi, krivično djelo zbog kojeg se ide na višegodišnju robiju, uprkos uzastopnim pokušajima nijesu opovrgli ključne činjenice.

MO je demantovalo da je bivši 3. vojno-obavještajni centar u Podgorici uopšte imao tehniku za prisluškivanje, no nije pomenut 5. vojno-bezbjednosni centar, koji je, osim uređajima za presrijetanje fiksne telefonije, raspolagao i sa letvama i sondama, klasičnim prislušnim uređajima koji se ugrađuju u parket, odnosno, prislanjaju na stanove ili kancelarije.

Nije konkretno objašnjeno što je sa uređajem GSM passive 900/1800, mobilnim prislušnim lap-topom koji je navodno 2004. kupljen u Londonu, kada je vojni ataše u Velikoj Britaniji bio je pukovnik Vladislav Vlahović, sada jedan od prozvanih oficira.

Ukoliko je tačno da je paralelna služba preko tog ili nekog drugog pokretnog uređaja prisluškivala i strane diplomate – jer im ANB Duška Markovića nije dozvoljavala lagodniji pristup za nadzor u prostorijama provajdera mobilne telefonije, niti linkovanje na softver predviđen za te poslove – utoliko su, primjenom zaštitnih mjera, jedna ili više ambasada lakše identifikovali da su predmet nadzora…

Reklo bi se da je to unutarporodična svađa sa njihovim natovskim ili ruskim partnerima, koji su, svakako, našli načina ili će ga pronaći da to s njima rasprave. No, ko će zaštiti građane od podivljalih kontrolora naših života?

Donjogoričko natovanje

Na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), privatnoj visokoškolskoj ustanovi u posjedu Veselina Vukotića, Mila Đukanovića, Dragana Vukčevića i Tomislava Čelebića, tezgari ili se raznim kontroverznim zgodama okuplja veći broj domaćih NATO lobista i bezbjednosno interesantnih a povezanih lica linkovanih na ministarstva i odgovarajuće vladine službe i naravno budžetske fondove – intelektualna aristokratija nečega što bi moglo biti savremena verzija 7. bataljona.

Najprije, riječ-dvije o rektoru UDG-a. Veselin Vukotić bio je do 2009. prvi predsjednik UO Euro-atlantskoga kluba (EAK) Crne Gore, neformalne NATO ambasade, utemeljene oktobra 2006. godine.

Prije angažmana u EAK-u Vukotić se zalagao za fiks ideju da samostalna Crna Gora nema vlastite oružane snage, čime bi u startu bila eliminisana mogućnost da bude članica NATO. Pisao je: „Da li Crna Gora treba svoju vojsku? Od koga tako mali broj može da je odbrani?” (Teorijske osnove crnogorske ekonomske škole, Podgorica 1999).

No, mišljenje je promijenio i nakon što je njegov bivši student Igor Lukšić, kao ministar finansija marta 2006. donio akt da se vojna imovina, podzemni hangar Šipčanik površine 238.000 i vojni poligon Tuzi – Vranj od preko 1,9 miliona kvadrata u blizini aerodroma kod Podgorice preusmjere u „dokapitlizaciju” 13. jula – Plantaža.

Veselin Vukotić je, naime, bio član a potom predsjednik borda direktora Plantaža sa mjesečnim naknadama od više hiljada eura, dok Lukšić i kao docent drži predavanja na osnovnim i postdiplomskim studijama Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a. Transakciju „dokapitalizacije” Plantaža je zakonitom proglasio juna 2006. jedan drugi Vukotićev student, predsjednik KHOV-a Zoran Đikanović, član prvog saziva EAK-a, takođe UDG predavač.

Lukšićev i Đikanovićev kolega na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a je niko drugi do pukovnik Vladislav Vlahović, sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu.

Vlahović, pilot i bivši zapovjednik Vazduhoplovne baze VCG u Golubovcima, zapravo obavještajac, kod Veselina Vukotića predaje na predmetu Ekonomija vazduhoplovstva. Vlahović je, bez obzira na konflikt interesa, spajao lijepo i korisno, svakako ne bez saglasnosti bivšeg ministra odbrane Bora Vučinića. Pa su studenti privatnog UDG-a 1. decembra 2010, kako je službeno saopšteno, „posjetili Vazduhoplovnu bazu, u okviru izučavanja predmeta Ekonomija vazduhoplovstva”. Je li onda čudno što se iz crnogorskog ratnog vazduhoplovstva nijesu bunili kad su im Vukotić i družina oduzimali Šipčanik i obližnji poligon?

Dekan Vukotićevog UDG Fakulteta za humanističke studije je dr Radovan Vukadinović, hrvatski državljanin crnogorskoga porijekla. Vukadinović je dugogodišnji predsjednik Atlantskoga vijeća Hrvatske i mentor Franja Tureka, ranijeg direktora tamošnje Protuobavjetštajne agencije. U vrijeme kada je 2006 – 2009. Vukotić predsjedavao UO EAK-a, generalni sekretar a sadašnji predsjednik te organizacije Savo Kentera je kod Vukadinovića odbranio magistarski rad na temu Uticaj obavještajnih službi na kreiranje spoljne politike – slučaj SAD.

Član aktuelnog UO EAK-a pod predsjedništvom Kentere od 2009. je Petar Baucal, pukovnik u prijevremenoj penziji. Baucal je do 2006. načelnik 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (KOS) u Podgorici. Bio je 1991. kao komandir baterije na službi u Zagrebu i još tada, objavili su prije par godina hrvatski mediji, navodno saradnik KOS-a pod kodnim imenom Đetić.

Oficir Mehmedin Tahirović je tokom predsjedavanja Veselina Vukotića bio u UO EAK-a. On je kao major napuštio Vojsku Jugoslavije, zatim 1996 – 2001. bio komandir policije u Ulcinju, pa opet od 2007. u Ministarstvu odbrane šef Verifikacionog centra Odsjeka za kontrolu naoružanja.

Tahirović je magistrirao pod mentorstvom Radovana Vukadinovića. Sada je UDG predavač na specijalističkim studijama i član Koordinacionog tima za euro-atlantske integracije Vlade koji crnogorske poreske obveznike njihovim novcem pokušava da ubijedi u blagoslov pristupanja NATO-u. Svojevremeno je Tahirović, kao jugoslovenski pitomac, bio na vojnom školovanju u SSSR-u.

Izvjesne ruske veze, dakle, ni u družini Veselina Vukotića nije moguće eliminisati. Dekan Pravnoga fakulteta i suvlasnik UDG-a Dragan Vukčević, takođe član prvog saziva UO EAK-a, ispred izdavačke kuće CID je 2004. objavio Uspomene premijera, memoare Jevgenija Primakova, prijevod Milan Roćen, predgovor napisao Milo Đukanović.

Još jedan član prvobitnog UO EAK-a je bio i tajkun Tomislav Čelebić.

Čelebić kompani je imala lukrativne veze sa državnim sektorom bezbjednosti. Bez raspisivanja tendera dobijala je unosne biznise izgradnje novog objekta Područne jedinice policije Podgorica i rekonstrukcije sjedišta ANB-a. Na zvaničnoj prezentaciji EAK-a Uprava policije i ANB imaju status „partnera”.

U statusu vanrednog profesora UDG-a na predmetu Spoljna politika i bezbjednost Crne Gore je i Ivan Mašulović, sadašnji pomočnik ministarke odbrane Milice Pejanović-Đurišić i poslovni saradnik Andreja Savića, bivšeg šefa srpske tajne službe.

Dok je bio načelnik Centra ANB za Podgoricu, Mašulovića je suvlasnik UDG-a Tomislav Čelebić, tadašnji čelnik uprave FK Budućnost, izabrao u bord direktora kluba.

Mašulović je sada, nakon Sava Kentere, drugorangirani član UO EAK-a…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo