Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR DUŠKO LOPANDIĆ, POTPREDSJEDNIK EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI I POTPREDSJEDNIK POKRETA SRBIJA CENTAR: Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao vitalno pitanje za Rusiju

Objavljeno prije

na

Pošto je Briselski sporazum podrazumijevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtjev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova

 

MONITOR: Albin Kurti je prije izvjesnog vremena uputio svoje zahtjeve EU. Među njima je i zahtjev da pet država EU koje još nisu priznale Kosovo, to učine. Kako tumačite uslove koje je Kurti postavio, s obzirom da je u Briselu u ponedjeljak izjavio da je on htio da potpiše Sporazum, ali da je Vučić to odbio?

LOPANDIĆ: Da se pita isključivo Albin Kurti, onda bismo teško izbegli neku ozbiljniju krizu odnosno novu dramu u srpsko-albanskim odnosima čemu smo već bili delimično svedoci tokom prošle godine. Kurti ne mora nikome da dokazuje svoju reputaciju tvrdog nacionaliste i prilično neodgovornog političara. Ipak, čini se da je u poslednje vreme i Kurti bar delimično postao nešto fleksibilniji, bar kada su u pitanju „saveti“ odnosno pritisci iz Vašingtona. I pored pomaka koji je učinjen tokom ove nedelje, rano je da dajemo sasvim optimističke prognoze. Iako je visoki predstavnik za spoljnu politiku Borelj govorio da postoji saglasnost dve strane kada je u pitanju francusko-nemački predlog sporazuma, činjenica je da osnovni tekst nije ni parafiran, a tek ostaje da se vidi kako će teći implementacija sporazuma. Đavo je često u detaljima. Usled Kurtijeve uporne taktike neprihvatanja već ranije dogovorenog, Srbija je na neki način sada prisiljena da iznova dogovara aranžman o Zajednici srpskih opština, što je bilo deo onog prvog paketa – tj. Briselskog sporazuma iz 2013. godine. Posmatrano iz Beograda, nisam siguran da srpska pregovaračka strana može da likuje nad činjenicom da iznova pregovara ista pitanja kako bi obezbedila odgovarajuću autonomiju i zaštitu za srpsku zajednicu. Pošto je Briselski sporazum podrazumevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova.

MONITOR: Prije agresije Rusije na Ukrajinu, za ambasadore u Beogradu iz Rusije i SAD, postavljeni su iskusni pregovarači – Aleksandar Bocan Harčenko i Kristofer Hil. Da li je to slučajnost ili diplomatska postavka za „odmjeravanje snaga“?

LOPANDIĆ: Stanje na Zapadnom Balkanu već dugo nije bilo u fokusu nijedne od dve pomenute sila, kao ni EU, što možemo konstatovati iz prilično depresivnog stanja u procesu pristupanja Uniji. Ove godine ćemo  obeležiti dve decenije od Solunskog samita na kome je članstvo u EU bilo zacrtano kao strateški cilj i Unije i država Zapadnog Balkana. U međuvremenu, tokom prošle decenije proces pregovora o ulasku u EU se, uz izuzetak Hrvatske, pretvorio u neku vrstu birokratske fatamorgane. Istovremeno, tzv. „zamor od proširenja“ u EU se transformisao u „zamor od pristupanja“ – bar kada je reč o Srbiji, koja se odavno pretvorila u autoritarnu stabilokratiju čiji režim bi verovatno najradije pristao na status koji ima večiti  pregovarač – Erdoganova Turska – zemlja koja već odavno ni formalno ne prihvata evropske vrednosti. Sa porastom geopolitičkih tenzija, Zapadni Balkan bi mogao da postane poprište za diplomatsko odmeravanje snaga u onoj meri u kojoj će to dozvoliti same države našeg regiona. Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao neko vitalno pitanje za Rusiju. Kada su u pitanju SAD, one imaju interes da u uslovima rata i destabilizacije na istoku kontinenta podrže i promovišu stabilnost u ostatku Evrope.

MONITOR: Na godišnjicu rata u Ukrajini, zapadni lideri su dali nova obećanja njenom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, da je njihova podrška Ukrajini bezuslovna. Kako razumijete Makronovu poruku da Rusija mora biti poražena, ali ne i uništena?

LOPANDIĆ: Ušli smo skoro  neočekivano u najozbiljniji sukob u Evropi nakon Drugog svetskog rata, koji već sada predstavlja pravi geopolitički i humanitarni košmar. Mnogi koji su odavno upozoravali na opasnost ruskog geopolitičkog revizionizma i koji su označavani kao antiruski jastrebovi, sada su nažalost dobili potvrdu svojih upozorenja. Naravno, Rusija kao i svaka druga država, a posebno velika sila, imala je razloga da izražava zabrinutost zbog percepcije o ugrožavanju njenih vitalnih interesa. Ipak, to, po mom mišljenju, nije ni blizu bilo dovoljno da se pokrene ovako krvav i rušilački rat. Casus belli za ovaj rat nije postojao, osim u glavama vođa u Kremlju. Rusija je danas objektivno u mnogo težoj situaciji i daleko više ugrožena nego što je to bila pre 24. 2. 2022. godine: ukrajinska vojska je pokazala da zna da se bori i da joj je moral vrlo visok, NATO je faktički sasvim ujedinjen oko SAD, a uskoro će biti i proširen na Finsku i Švedsku, reputacija Rusije koja se pretvorila u međunarodnog pariju i siledžiju teško i dugoročno je narušena. Teško je predvideti kako će sukob dalje teći. Svaki rat je uvek neizvesan, ali na kraju će odlučiti količina resursa – ljudskih, vojnih i ekonomskih. Nadajmo se da ipak neće doći do šire eskalacije i da će se dve strane u jednom momentu „zamoriti“ i zastati sa ratovanjem. Pre verujem u neku vrstu produženog primirja i zamrznutog konflikta koji može da traje generacijama (kao npr. onaj u Koreji) nego u definitivnu pobedu jedne ili druge strane.

MONITOR: Ruski mediji su, pred Vučić-Kurti sastanak u Briselu, objavili da Srbija prodaje oružje Ukrajini – što je iz Srbije demantovano. O strahovima da će se teško kontrolisati naoružavanje u ovom sukobu, govori i zaključak direktora CIA-e Vilijama Bernsa, da se u Kini razgovara o vojnoj pomoći Rusiji koja je, ovih dana, suspendovala učešće u Novom START-u. Čini li to ovaj sukob još neizvjesnijim, a „mir u svijetu“ samo željom pacifista?

LOPANDIĆ: Kao u svakom ratu, i u ovom postoje ratni profiteri. Poznat je slučaj knjaza Miloša koji je tokom jednog od rusko-turskih ratova uspeo da postane vojni liferant soli za obe zaraćene strane. Ovaj rat je pokrenuo novu trku u naoružanju koja sigurno neće biti ograničena samo na Evropu. Akcije kompanija koje proizvode oružje sada dostižu astronomske nivoe. Nemački kancelar je još prošle godine najavio program drastičnog povećanja sredstava za vojsku. Onaj procenat od 2 posto u budžetu koji je Tramp tražio od zemalja članica NATO sada je umesto maksimuma postao minimum. Putin se u ovom smislu pokazao mnogo efikasniji od Trampa. Proces otkazivanja od sporazuma o razoružanju otpočeo je već pre više od decenije, ali suspenzija Novog STARTA je naravno najozbiljniji korak u pravcu dalje eskalacije u trci za proizvodnju još razornijeg i sofisticiranijeg nuklearnog oružja. Osim toga ugroženo je i međusobno poverenje, što je preduslov za nuklearnu bezbednost. Pitanje je da li stalno pominjanje mogućnosti korišćenja nuklearnog oružja od strane ruskih vođa predstavlja dokaz snage ili možda ruske slabosti. Evropa, pa i celi svet, postali su taoci jedne politike sile koja je izgleda, precenila svoju spretnost i svoje snage. Ali ona i dalje podiže ulog u ovoj igri geopolitičkog pokera u kojoj su ulozi hiljade ljudskih života, a možda i budućnost civilizacije.

MONITOR: Šta Kina a šta svijet dobijaju a šta gube, u slučaju da se Kina u ovom sukobu jasno opredijeli za Rusiju?

LOPANDIĆ: Za razliku od Rusije, Kina je na mnogo spretniji i mudriji način iskoristila poslednjih nekoliko decenija da se integriše u svetsku privredu i pretvori u ekonomski i tehnološki naprednu državu, pravog džina koji je postao izazov i za najrazvijenije zemlje. U tom smislu, urušavanje međunarodnog bezbednosnog i institucionalnog poretka, koji se najviše ogleda u ratu u Ukrajini, suštinski ne odgovara Kini – posebno ako bi došlo do dalje eskalacije sukoba. S druge strane, jasno je da će najveće posledice rata trpeti, redom, Ukrajina, pa Rusija, pa Evropa, a da će, s druge strane, profitirati, u jednoj meri SAD, ali najviše Kina.

 

Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt oko Kosova

MONITOR: Nastavljaju se razgovori u Briselu u vezi sa Francusko-njemačkim prijedlogom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova. Da li je ovo momentum za dogovor ili će biti tek jedan u nizu međunarodno posredovanih pregovora o odnosima Srbije i Kosova kao država?

LOPANDIĆ: Čini mi se da ovo zaista predstavlja važan momenat u već vrlo dugim pregovorima, odnosno tzv. dijalogu Beograda i Prištine koji traje već celu deceniju. Pri tome, tokom poslednjih godina dijalog je suštinski zastao a slučajevi raznih oblika konfrontacije i manjih ili većih kriza na Kosovu i oko Kosova bili su sve češći. Slažem se sa onima koji smatraju da Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt i da smo izgubili veoma mnogo vremena u (ne)rešavanju kosovskog pitanja. Ovaj problem ozbiljno opterećuje i deformiše, kako internu politiku u Srbiji, tako i njenu spoljnopolitičku orijentaciju, koja bi prirodno trebalo da bude jasno usmerena ka integraciji u EU. Na unutrašnjem planu, tema Kosova služi kao alibi vladajućoj vrhuški u Beogradu da skreće pažnju javnost sa ogromnih problema sa kojima se susreće Srbija – zarobljena država opterećena kleptokratsko-korupcionaškim-partokratskim režimom. Međutim, dramatičan geopolitički preokret koji je izazvala agresija Rusije na Ukrajinu, a posledično i na mir u celoj Evropi, suzio je manevarski prostor režima u Beogradu i u Prištini da izazivanjem lokalnih ili regionalnih kriza i stalnim podizanjem tenzija prikrivaju svoja domaća nepočinstva. Pritisak od strane SAD i EU je znatno povećan ne bi li došlo do bitnijeg pomaka u dijalogu, ali kakvi će biti konačni rezultati ovog procesa, još ostaje da se vidi.

 

Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD i EU

MONITOR: Na sastanku G-20 u Indiji nije bilo konsenzusa oko teksta završnog dokumenta zbog toga što se Rusija i Kina nisu složile sa  formulacijom kojom se kvalifikuje rat u Ukrajini. Da li je to još jedan znak da se Kina ne samo stavlja na stranu Rusije već i da je zainteresovana da radikalizuje već nagoviještenu novo-staru podjelu svijeta?

LOPANDIĆ: Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD, a još manje sa Evropom. Dakle, može se očekivati da će Kina voditi opreznu politiku koja će joj u prvom redu obezbediti dugoročniju saradnju pa i dominaciju nad ekonomski i međunarodno oslabljenom Rusijom (koja će se zbog zapadnih sankcija nužno i dugoročno okretati ka Kini). Kina će, naravno, ekonomski i politički nastaviti da podržava Rusiju vodeći računa da ova ne dođe u ekonomsku situaciju da bude poražena u ratu. Istovremeno, Kina će izbegavati da postane direktni učesnik u sukobu – nego će nastojati da deluje u pravcu postizanja određene ravnoteže kako rat ne bi eskalirao do mere da širi i dugoročni interesi Kine (u koje spada i saradnja sa SAD i Evropom) ne budu ugroženi.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore

 

 

MONITOR: Kako vidite izlazak iz PES-a predsjednika države Jakova Milatovića, i isključenje ministra pravde iz te partije Andreja Milovića?

VUKOVIĆ: Prvo što mi pada na pamet je komentar predsjednika te partije i aktuelnog premijera Milojka Spajića na pitanje novinara vezano za sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore na kojoj je ministar Milović bio targetiran kao problematičan tip od strane šefa Specijalnog policijskog tima. Spajić je tada rekao da ono što se čulo na sjednici „priliči muškoj svalačionici iz IVa, IVb… razreda…“ Aktuelna dešavanja u njegovoj stranci su takođe uporediva sa nadgornjavanjem tinejdžera u svlačionici željnih dokazivanja i moći.

Pokret Evropa sad meni liči na grupu ljudi koja se okupila sticajem okolnosti i koju ne povezuje nikakva čvrsta ideološka armatura, osim želje za dokazivanjem i moći. Čim te armature nema, onda su diobe i odlasci dio neke političke normalnosti. Osim toga, već na početku su pokazali da nijesu odmakli od autoritarnih modela političkog organizovanja u kome se insistira na monolitnosti i lojalnostim, a ne na unutarpartijskom pluralizmu koji kroz argumentovanu debatu vodi do odluka većine koje poštuje partijska manjina. U autoritarnim partijama i neistomišljenike u svojim redovima doživljavaju kao neprijatelje koje treba eliminisati, tako da mi se čini da Evropa sad funkcioniše po tome modelu.

Milatovićevo istupanje vidim kao dio pragmatičnog otklona od Spajićeve i Vladine olako obećane brzine reformi i boljeg života i mapiranje, u zavjetrini funkcije predsjednika države, neke izvjesnije vlastite političke budućnosti.

Iza Milovićevog isključenja izgleda da takođe stoji pragmatizam, kojim partijsko vođstvo žrtvuje važnu figuru zarad produžetka partije i zaštite ’kralja’.

MONITOR: Kako se to  može odraziti na buduće političke procese i funkcionisanje vlasti?

VUKOVIĆ: Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vrijeme, izgleda, obezbjeđuje alibi

 

MONITOR: Nedavno se navršilo 16 godina otkako je Skupština Kosova proglasila nezavisnost. Kada se govori o Kosovu, uvijek su u fokusu odnosi Albanaca i Srba. Mijenjale su se vlasti i u Beogradu i u Prištini, koliko i kako su se mijenjali međuetnički odnosi, i „zvanični“ i „nezvanični“?

LAZAREVIĆ: Odnosi srpskog i albanskog naroda su se dodatno zaoštrili unazad nekoliko godina. I jedni i drugi nastupaju sa pozicija samoviktimizacije i optuživanja druge strane za zlodela. Dijalog izostaje, a javni prostor je sa obe strane kontaminiran mržnjom, promocijom nasilja i propagande. Kod srpske zajednice dominira i strah, pride. Samoopredeljenje je podiglo očekivanja svom biračkom telu kada je u pitanju odnos prema Srbiji, Severu Kosova, kao i svojevrsnom istorijskom revizionizmu, i u taj balon su poslednju godinu dana uvukli i one koji su tradicionalno bili naklonjeniji drugim strankama – pre svega PDK, kao i LDK, i AAK. Ovakva situacija koincidira upravo sa promenom vlasti u Prištini. Dvadeset pet godina nakon konflikta, do pomirenja srpskog i albanskog naroda nije došlo, ali se život tokom godina normalizovao do nivoa izgrađene konstruktivne komunikacije, dijaloga i saradnje – bilo na pojedinačnom, ili lokalno-opštinskom nivou; ili čak, epizodno, i između samih pregovaračkih strana. Sa takvom je praksom prekinuto dolaskom Samoopredeljenja na vlast. Kako je za tango potrebno dvoje, zvanični Beograd prenaglašava već očigledne negativne efekte politike Samoopredeljenja po Srbe sa Kosova u meri izjednačavanja ‘kurtizacije’ Severa sa ‘okupacijom’, iako je sam Sever pod međunarodnom vojnom i administrativnom jurisdikcijom još od ‘99-sa čim se Srbija saglasila, kao i postepenim prenošenjem jurisdikcija na kosovske vlasti. Sever je de fakto militarizovan merama Prištine. Citiraću i utisak koji je vidjiv na severu – “ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vreme, izgleda, obezbeđuje alibi za postupke koje jedino iskreno ne odobravaju Srbi sa Kosova, ali i čija se volja ni za jednu stranu istinski ne računa.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

MONITOR: Vlasti se za sada hvale izborom upražnjenih pozicija u vrhu pravosuđa. Koliko je dobro obavljen taj zadatak?

MINIĆ: Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s Vladama i nakon promjene vlasti.

Sa iskustvom neposrednog očevica protivustavnog dijeljenja pravde i zastupanja imovinskopravnih interesa Crne Gore od strane dviju izabranih sutkinja Ustavnog suda Crne Gore kažem da je forma zadovoljena a suština, nažalost, nepromijenjena i opredijeljena dominacijom neodgovrne partitokratije.

MONITOR: Ministar pravde najavio je brojne izmjene zakona koje se tiču pravosuđa, od kojih su neke osporavane, kao i novi specijalni sud. Kako komentarišete te najave?

MINIĆ: Kao sve zbrzavane aktivnosti o stvarima za koje je neophodno najšire uključenje, inače našeg preskromnog potencijala, kompetentnih ljudi. Te izmjene se  kvalitetno mogu donijeti nakon svestranog stručnog sagledavanja stanja i mjera u skladu sa sveobuhvatno utvrđenim potrebama.

MONITOR: Doskorašnja zastupnica u Strazburu Valentina Pavličić podnijela je tužbu protiv Vlade zbog razrešenja. Kako komentarišete oluku Vlade da razriješi zastupnicu Pavličić prije odluke Ustavnog suda?

MINIĆ: Karakterističan volunatrizam od strane ove kao i prethodnih Vlada nakon “osvježenja”. Uz  ignorantski odnos prema neophodnim procedurama, i bez temeljinog  pristupa u oblasti razrješenja i imenovanja.

MONITOR: Ove sedmice uhapšen je jedan od suvlasnika kompanije Bemax i više drugih osoba zbog šverca cigareta. Kako vidite tu akciju SDT –a?

MINIĆ: Kao jedan u nizu primjera odlučnosti odgovornog nosioca pravosudne funkcije na čelu SDT-a  da radi svoj posao, uprkos odsustvu neophodnih kadrovskih, prostornih i ostalih uslova. To pokazuje  suštinsku razliku koja se postiže pravilnim izborom/smjenom GST-a.

Nadam se sličnoj promjeni i izborom VDT-a. No, moje strepnje su brojne i, bojim se, vrlo realne u pogledu mnogih  neophodnih faktora za uspješan ishod rada posvećenih nosilaca složenih, izazovnih i višestruko opasnih pravosudnih funkcija u ambijentu (kakav je crnogorski) decenijama kontaminirane države i društva.

MONITOR: Mnoge optužnice vezane za visoke funkcionere i organizovani kriminal još čekaju epilog. Koliko je pravosuđe u stanju da ih iznese?

MINIĆ: Nepoznat mi je kvalitet tih optužnih akata. Međutim, poznavajući sudski sistem plašim se da nije u pitanju moj pesimizam već realan strah za ishod i najkvalitetnijih optužnica pred netaknutim ostatkom sudstva koncipiranog od strane “ostvarenih” mafiokratskih struktura u svim trima granama vlasti. Nažalost, poznati su ponižavajući prostorni i ostali uslovi prvenstveno  za rad tužilaštva, ali i neodgovarajući kapaciteti i kriterijumi prijema i napredovanja u sudskoj vlasti. U  kontinitetu. Sve uz apsolutnu nedoraslost vladajuće i opozicione “političke elite” izazovima prijeko potrebne temeljite reforme sudstva i  uopšte  pravosuđa.

Zbog brojnih limitirajućih činjenica pesimista sam u pogledu skorije transformacije pravosuđa. Kontinuirane su  barijere promjenama u vidu nepromijenjene neodgovornosti svih vlasti tokom proteklih godina i decenija.

MONITOR: Uprkos obećanjima, SDT  još čeka podršku vezanu za prostorne i druge kapacitete. Šta to govori? 

MINIĆ: To svjedoči o nezrelom društvu. Nerealna su očekivanja laičke javnosti od pravosuđa u postojećim ljudskim i svim ostalim kapacitetima, tačnije ograničenjima. Zbog donosioca odluka koji su  nedorasli situaciji, odluke izostaju a nerijetko je bolje da se takve ne donose.  Partitokrate su jednako siromašnih stručnih kapaciteta,  a  njihove odluke su  vođene ličnim i partikularnim interesima, sa enormno naraslim kvazipopulizmom nakon “osvježenja” od 30.08.2020. godine. U odsustvu neophodne građanske svijesti u crnogorskom društvu,  oni se samo pod pritiskom spoljnih činilaca,  u vezi sa ispunjenjem uslova za pristupanje Evropskoj uniji , bave pravosuđem. I to u mjeri koja nije nastavak zastoja u tom procesu koji su svjesno napravile mafiokrate,  a  nakon njihove smjene nastavile partitokratske strukture zarobljene prizemnim ličnim i međupartijskim (i unutarpartijskim) obračunima.

Suvišno je ponavljati odsustvo neophodnog uticaja stručne javnosti u pravcu suštinskih promjena u pravosuđu i u državi i društvu u cjelini.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo