Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR DUŠKO LOPANDIĆ, POTPREDSJEDNIK EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI I POTPREDSJEDNIK POKRETA SRBIJA CENTAR: Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao vitalno pitanje za Rusiju

Objavljeno prije

3 sedmice

na

Pošto je Briselski sporazum podrazumijevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtjev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova

 

MONITOR: Albin Kurti je prije izvjesnog vremena uputio svoje zahtjeve EU. Među njima je i zahtjev da pet država EU koje još nisu priznale Kosovo, to učine. Kako tumačite uslove koje je Kurti postavio, s obzirom da je u Briselu u ponedjeljak izjavio da je on htio da potpiše Sporazum, ali da je Vučić to odbio?

LOPANDIĆ: Da se pita isključivo Albin Kurti, onda bismo teško izbegli neku ozbiljniju krizu odnosno novu dramu u srpsko-albanskim odnosima čemu smo već bili delimično svedoci tokom prošle godine. Kurti ne mora nikome da dokazuje svoju reputaciju tvrdog nacionaliste i prilično neodgovornog političara. Ipak, čini se da je u poslednje vreme i Kurti bar delimično postao nešto fleksibilniji, bar kada su u pitanju „saveti“ odnosno pritisci iz Vašingtona. I pored pomaka koji je učinjen tokom ove nedelje, rano je da dajemo sasvim optimističke prognoze. Iako je visoki predstavnik za spoljnu politiku Borelj govorio da postoji saglasnost dve strane kada je u pitanju francusko-nemački predlog sporazuma, činjenica je da osnovni tekst nije ni parafiran, a tek ostaje da se vidi kako će teći implementacija sporazuma. Đavo je često u detaljima. Usled Kurtijeve uporne taktike neprihvatanja već ranije dogovorenog, Srbija je na neki način sada prisiljena da iznova dogovara aranžman o Zajednici srpskih opština, što je bilo deo onog prvog paketa – tj. Briselskog sporazuma iz 2013. godine. Posmatrano iz Beograda, nisam siguran da srpska pregovaračka strana može da likuje nad činjenicom da iznova pregovara ista pitanja kako bi obezbedila odgovarajuću autonomiju i zaštitu za srpsku zajednicu. Pošto je Briselski sporazum podrazumevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova.

MONITOR: Prije agresije Rusije na Ukrajinu, za ambasadore u Beogradu iz Rusije i SAD, postavljeni su iskusni pregovarači – Aleksandar Bocan Harčenko i Kristofer Hil. Da li je to slučajnost ili diplomatska postavka za „odmjeravanje snaga“?

LOPANDIĆ: Stanje na Zapadnom Balkanu već dugo nije bilo u fokusu nijedne od dve pomenute sila, kao ni EU, što možemo konstatovati iz prilično depresivnog stanja u procesu pristupanja Uniji. Ove godine ćemo  obeležiti dve decenije od Solunskog samita na kome je članstvo u EU bilo zacrtano kao strateški cilj i Unije i država Zapadnog Balkana. U međuvremenu, tokom prošle decenije proces pregovora o ulasku u EU se, uz izuzetak Hrvatske, pretvorio u neku vrstu birokratske fatamorgane. Istovremeno, tzv. „zamor od proširenja“ u EU se transformisao u „zamor od pristupanja“ – bar kada je reč o Srbiji, koja se odavno pretvorila u autoritarnu stabilokratiju čiji režim bi verovatno najradije pristao na status koji ima večiti  pregovarač – Erdoganova Turska – zemlja koja već odavno ni formalno ne prihvata evropske vrednosti. Sa porastom geopolitičkih tenzija, Zapadni Balkan bi mogao da postane poprište za diplomatsko odmeravanje snaga u onoj meri u kojoj će to dozvoliti same države našeg regiona. Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao neko vitalno pitanje za Rusiju. Kada su u pitanju SAD, one imaju interes da u uslovima rata i destabilizacije na istoku kontinenta podrže i promovišu stabilnost u ostatku Evrope.

MONITOR: Na godišnjicu rata u Ukrajini, zapadni lideri su dali nova obećanja njenom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, da je njihova podrška Ukrajini bezuslovna. Kako razumijete Makronovu poruku da Rusija mora biti poražena, ali ne i uništena?

LOPANDIĆ: Ušli smo skoro  neočekivano u najozbiljniji sukob u Evropi nakon Drugog svetskog rata, koji već sada predstavlja pravi geopolitički i humanitarni košmar. Mnogi koji su odavno upozoravali na opasnost ruskog geopolitičkog revizionizma i koji su označavani kao antiruski jastrebovi, sada su nažalost dobili potvrdu svojih upozorenja. Naravno, Rusija kao i svaka druga država, a posebno velika sila, imala je razloga da izražava zabrinutost zbog percepcije o ugrožavanju njenih vitalnih interesa. Ipak, to, po mom mišljenju, nije ni blizu bilo dovoljno da se pokrene ovako krvav i rušilački rat. Casus belli za ovaj rat nije postojao, osim u glavama vođa u Kremlju. Rusija je danas objektivno u mnogo težoj situaciji i daleko više ugrožena nego što je to bila pre 24. 2. 2022. godine: ukrajinska vojska je pokazala da zna da se bori i da joj je moral vrlo visok, NATO je faktički sasvim ujedinjen oko SAD, a uskoro će biti i proširen na Finsku i Švedsku, reputacija Rusije koja se pretvorila u međunarodnog pariju i siledžiju teško i dugoročno je narušena. Teško je predvideti kako će sukob dalje teći. Svaki rat je uvek neizvesan, ali na kraju će odlučiti količina resursa – ljudskih, vojnih i ekonomskih. Nadajmo se da ipak neće doći do šire eskalacije i da će se dve strane u jednom momentu „zamoriti“ i zastati sa ratovanjem. Pre verujem u neku vrstu produženog primirja i zamrznutog konflikta koji može da traje generacijama (kao npr. onaj u Koreji) nego u definitivnu pobedu jedne ili druge strane.

MONITOR: Ruski mediji su, pred Vučić-Kurti sastanak u Briselu, objavili da Srbija prodaje oružje Ukrajini – što je iz Srbije demantovano. O strahovima da će se teško kontrolisati naoružavanje u ovom sukobu, govori i zaključak direktora CIA-e Vilijama Bernsa, da se u Kini razgovara o vojnoj pomoći Rusiji koja je, ovih dana, suspendovala učešće u Novom START-u. Čini li to ovaj sukob još neizvjesnijim, a „mir u svijetu“ samo željom pacifista?

LOPANDIĆ: Kao u svakom ratu, i u ovom postoje ratni profiteri. Poznat je slučaj knjaza Miloša koji je tokom jednog od rusko-turskih ratova uspeo da postane vojni liferant soli za obe zaraćene strane. Ovaj rat je pokrenuo novu trku u naoružanju koja sigurno neće biti ograničena samo na Evropu. Akcije kompanija koje proizvode oružje sada dostižu astronomske nivoe. Nemački kancelar je još prošle godine najavio program drastičnog povećanja sredstava za vojsku. Onaj procenat od 2 posto u budžetu koji je Tramp tražio od zemalja članica NATO sada je umesto maksimuma postao minimum. Putin se u ovom smislu pokazao mnogo efikasniji od Trampa. Proces otkazivanja od sporazuma o razoružanju otpočeo je već pre više od decenije, ali suspenzija Novog STARTA je naravno najozbiljniji korak u pravcu dalje eskalacije u trci za proizvodnju još razornijeg i sofisticiranijeg nuklearnog oružja. Osim toga ugroženo je i međusobno poverenje, što je preduslov za nuklearnu bezbednost. Pitanje je da li stalno pominjanje mogućnosti korišćenja nuklearnog oružja od strane ruskih vođa predstavlja dokaz snage ili možda ruske slabosti. Evropa, pa i celi svet, postali su taoci jedne politike sile koja je izgleda, precenila svoju spretnost i svoje snage. Ali ona i dalje podiže ulog u ovoj igri geopolitičkog pokera u kojoj su ulozi hiljade ljudskih života, a možda i budućnost civilizacije.

MONITOR: Šta Kina a šta svijet dobijaju a šta gube, u slučaju da se Kina u ovom sukobu jasno opredijeli za Rusiju?

LOPANDIĆ: Za razliku od Rusije, Kina je na mnogo spretniji i mudriji način iskoristila poslednjih nekoliko decenija da se integriše u svetsku privredu i pretvori u ekonomski i tehnološki naprednu državu, pravog džina koji je postao izazov i za najrazvijenije zemlje. U tom smislu, urušavanje međunarodnog bezbednosnog i institucionalnog poretka, koji se najviše ogleda u ratu u Ukrajini, suštinski ne odgovara Kini – posebno ako bi došlo do dalje eskalacije sukoba. S druge strane, jasno je da će najveće posledice rata trpeti, redom, Ukrajina, pa Rusija, pa Evropa, a da će, s druge strane, profitirati, u jednoj meri SAD, ali najviše Kina.

 

Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt oko Kosova

MONITOR: Nastavljaju se razgovori u Briselu u vezi sa Francusko-njemačkim prijedlogom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova. Da li je ovo momentum za dogovor ili će biti tek jedan u nizu međunarodno posredovanih pregovora o odnosima Srbije i Kosova kao država?

LOPANDIĆ: Čini mi se da ovo zaista predstavlja važan momenat u već vrlo dugim pregovorima, odnosno tzv. dijalogu Beograda i Prištine koji traje već celu deceniju. Pri tome, tokom poslednjih godina dijalog je suštinski zastao a slučajevi raznih oblika konfrontacije i manjih ili većih kriza na Kosovu i oko Kosova bili su sve češći. Slažem se sa onima koji smatraju da Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt i da smo izgubili veoma mnogo vremena u (ne)rešavanju kosovskog pitanja. Ovaj problem ozbiljno opterećuje i deformiše, kako internu politiku u Srbiji, tako i njenu spoljnopolitičku orijentaciju, koja bi prirodno trebalo da bude jasno usmerena ka integraciji u EU. Na unutrašnjem planu, tema Kosova služi kao alibi vladajućoj vrhuški u Beogradu da skreće pažnju javnost sa ogromnih problema sa kojima se susreće Srbija – zarobljena država opterećena kleptokratsko-korupcionaškim-partokratskim režimom. Međutim, dramatičan geopolitički preokret koji je izazvala agresija Rusije na Ukrajinu, a posledično i na mir u celoj Evropi, suzio je manevarski prostor režima u Beogradu i u Prištini da izazivanjem lokalnih ili regionalnih kriza i stalnim podizanjem tenzija prikrivaju svoja domaća nepočinstva. Pritisak od strane SAD i EU je znatno povećan ne bi li došlo do bitnijeg pomaka u dijalogu, ali kakvi će biti konačni rezultati ovog procesa, još ostaje da se vidi.

 

Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD i EU

MONITOR: Na sastanku G-20 u Indiji nije bilo konsenzusa oko teksta završnog dokumenta zbog toga što se Rusija i Kina nisu složile sa  formulacijom kojom se kvalifikuje rat u Ukrajini. Da li je to još jedan znak da se Kina ne samo stavlja na stranu Rusije već i da je zainteresovana da radikalizuje već nagoviještenu novo-staru podjelu svijeta?

LOPANDIĆ: Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD, a još manje sa Evropom. Dakle, može se očekivati da će Kina voditi opreznu politiku koja će joj u prvom redu obezbediti dugoročniju saradnju pa i dominaciju nad ekonomski i međunarodno oslabljenom Rusijom (koja će se zbog zapadnih sankcija nužno i dugoročno okretati ka Kini). Kina će, naravno, ekonomski i politički nastaviti da podržava Rusiju vodeći računa da ova ne dođe u ekonomsku situaciju da bude poražena u ratu. Istovremeno, Kina će izbegavati da postane direktni učesnik u sukobu – nego će nastojati da deluje u pravcu postizanja određene ravnoteže kako rat ne bi eskalirao do mere da širi i dugoročni interesi Kine (u koje spada i saradnja sa SAD i Evropom) ne budu ugroženi.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

7 sati

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

7 sati

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo