Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR DUŠKO LOPANDIĆ, POTPREDSJEDNIK EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI I POTPREDSJEDNIK POKRETA SRBIJA CENTAR: Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao vitalno pitanje za Rusiju

Objavljeno prije

na

Pošto je Briselski sporazum podrazumijevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtjev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova

 

MONITOR: Albin Kurti je prije izvjesnog vremena uputio svoje zahtjeve EU. Među njima je i zahtjev da pet država EU koje još nisu priznale Kosovo, to učine. Kako tumačite uslove koje je Kurti postavio, s obzirom da je u Briselu u ponedjeljak izjavio da je on htio da potpiše Sporazum, ali da je Vučić to odbio?

LOPANDIĆ: Da se pita isključivo Albin Kurti, onda bismo teško izbegli neku ozbiljniju krizu odnosno novu dramu u srpsko-albanskim odnosima čemu smo već bili delimično svedoci tokom prošle godine. Kurti ne mora nikome da dokazuje svoju reputaciju tvrdog nacionaliste i prilično neodgovornog političara. Ipak, čini se da je u poslednje vreme i Kurti bar delimično postao nešto fleksibilniji, bar kada su u pitanju „saveti“ odnosno pritisci iz Vašingtona. I pored pomaka koji je učinjen tokom ove nedelje, rano je da dajemo sasvim optimističke prognoze. Iako je visoki predstavnik za spoljnu politiku Borelj govorio da postoji saglasnost dve strane kada je u pitanju francusko-nemački predlog sporazuma, činjenica je da osnovni tekst nije ni parafiran, a tek ostaje da se vidi kako će teći implementacija sporazuma. Đavo je često u detaljima. Usled Kurtijeve uporne taktike neprihvatanja već ranije dogovorenog, Srbija je na neki način sada prisiljena da iznova dogovara aranžman o Zajednici srpskih opština, što je bilo deo onog prvog paketa – tj. Briselskog sporazuma iz 2013. godine. Posmatrano iz Beograda, nisam siguran da srpska pregovaračka strana može da likuje nad činjenicom da iznova pregovara ista pitanja kako bi obezbedila odgovarajuću autonomiju i zaštitu za srpsku zajednicu. Pošto je Briselski sporazum podrazumevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova.

MONITOR: Prije agresije Rusije na Ukrajinu, za ambasadore u Beogradu iz Rusije i SAD, postavljeni su iskusni pregovarači – Aleksandar Bocan Harčenko i Kristofer Hil. Da li je to slučajnost ili diplomatska postavka za „odmjeravanje snaga“?

LOPANDIĆ: Stanje na Zapadnom Balkanu već dugo nije bilo u fokusu nijedne od dve pomenute sila, kao ni EU, što možemo konstatovati iz prilično depresivnog stanja u procesu pristupanja Uniji. Ove godine ćemo  obeležiti dve decenije od Solunskog samita na kome je članstvo u EU bilo zacrtano kao strateški cilj i Unije i država Zapadnog Balkana. U međuvremenu, tokom prošle decenije proces pregovora o ulasku u EU se, uz izuzetak Hrvatske, pretvorio u neku vrstu birokratske fatamorgane. Istovremeno, tzv. „zamor od proširenja“ u EU se transformisao u „zamor od pristupanja“ – bar kada je reč o Srbiji, koja se odavno pretvorila u autoritarnu stabilokratiju čiji režim bi verovatno najradije pristao na status koji ima večiti  pregovarač – Erdoganova Turska – zemlja koja već odavno ni formalno ne prihvata evropske vrednosti. Sa porastom geopolitičkih tenzija, Zapadni Balkan bi mogao da postane poprište za diplomatsko odmeravanje snaga u onoj meri u kojoj će to dozvoliti same države našeg regiona. Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao neko vitalno pitanje za Rusiju. Kada su u pitanju SAD, one imaju interes da u uslovima rata i destabilizacije na istoku kontinenta podrže i promovišu stabilnost u ostatku Evrope.

MONITOR: Na godišnjicu rata u Ukrajini, zapadni lideri su dali nova obećanja njenom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, da je njihova podrška Ukrajini bezuslovna. Kako razumijete Makronovu poruku da Rusija mora biti poražena, ali ne i uništena?

LOPANDIĆ: Ušli smo skoro  neočekivano u najozbiljniji sukob u Evropi nakon Drugog svetskog rata, koji već sada predstavlja pravi geopolitički i humanitarni košmar. Mnogi koji su odavno upozoravali na opasnost ruskog geopolitičkog revizionizma i koji su označavani kao antiruski jastrebovi, sada su nažalost dobili potvrdu svojih upozorenja. Naravno, Rusija kao i svaka druga država, a posebno velika sila, imala je razloga da izražava zabrinutost zbog percepcije o ugrožavanju njenih vitalnih interesa. Ipak, to, po mom mišljenju, nije ni blizu bilo dovoljno da se pokrene ovako krvav i rušilački rat. Casus belli za ovaj rat nije postojao, osim u glavama vođa u Kremlju. Rusija je danas objektivno u mnogo težoj situaciji i daleko više ugrožena nego što je to bila pre 24. 2. 2022. godine: ukrajinska vojska je pokazala da zna da se bori i da joj je moral vrlo visok, NATO je faktički sasvim ujedinjen oko SAD, a uskoro će biti i proširen na Finsku i Švedsku, reputacija Rusije koja se pretvorila u međunarodnog pariju i siledžiju teško i dugoročno je narušena. Teško je predvideti kako će sukob dalje teći. Svaki rat je uvek neizvesan, ali na kraju će odlučiti količina resursa – ljudskih, vojnih i ekonomskih. Nadajmo se da ipak neće doći do šire eskalacije i da će se dve strane u jednom momentu „zamoriti“ i zastati sa ratovanjem. Pre verujem u neku vrstu produženog primirja i zamrznutog konflikta koji može da traje generacijama (kao npr. onaj u Koreji) nego u definitivnu pobedu jedne ili druge strane.

MONITOR: Ruski mediji su, pred Vučić-Kurti sastanak u Briselu, objavili da Srbija prodaje oružje Ukrajini – što je iz Srbije demantovano. O strahovima da će se teško kontrolisati naoružavanje u ovom sukobu, govori i zaključak direktora CIA-e Vilijama Bernsa, da se u Kini razgovara o vojnoj pomoći Rusiji koja je, ovih dana, suspendovala učešće u Novom START-u. Čini li to ovaj sukob još neizvjesnijim, a „mir u svijetu“ samo željom pacifista?

LOPANDIĆ: Kao u svakom ratu, i u ovom postoje ratni profiteri. Poznat je slučaj knjaza Miloša koji je tokom jednog od rusko-turskih ratova uspeo da postane vojni liferant soli za obe zaraćene strane. Ovaj rat je pokrenuo novu trku u naoružanju koja sigurno neće biti ograničena samo na Evropu. Akcije kompanija koje proizvode oružje sada dostižu astronomske nivoe. Nemački kancelar je još prošle godine najavio program drastičnog povećanja sredstava za vojsku. Onaj procenat od 2 posto u budžetu koji je Tramp tražio od zemalja članica NATO sada je umesto maksimuma postao minimum. Putin se u ovom smislu pokazao mnogo efikasniji od Trampa. Proces otkazivanja od sporazuma o razoružanju otpočeo je već pre više od decenije, ali suspenzija Novog STARTA je naravno najozbiljniji korak u pravcu dalje eskalacije u trci za proizvodnju još razornijeg i sofisticiranijeg nuklearnog oružja. Osim toga ugroženo je i međusobno poverenje, što je preduslov za nuklearnu bezbednost. Pitanje je da li stalno pominjanje mogućnosti korišćenja nuklearnog oružja od strane ruskih vođa predstavlja dokaz snage ili možda ruske slabosti. Evropa, pa i celi svet, postali su taoci jedne politike sile koja je izgleda, precenila svoju spretnost i svoje snage. Ali ona i dalje podiže ulog u ovoj igri geopolitičkog pokera u kojoj su ulozi hiljade ljudskih života, a možda i budućnost civilizacije.

MONITOR: Šta Kina a šta svijet dobijaju a šta gube, u slučaju da se Kina u ovom sukobu jasno opredijeli za Rusiju?

LOPANDIĆ: Za razliku od Rusije, Kina je na mnogo spretniji i mudriji način iskoristila poslednjih nekoliko decenija da se integriše u svetsku privredu i pretvori u ekonomski i tehnološki naprednu državu, pravog džina koji je postao izazov i za najrazvijenije zemlje. U tom smislu, urušavanje međunarodnog bezbednosnog i institucionalnog poretka, koji se najviše ogleda u ratu u Ukrajini, suštinski ne odgovara Kini – posebno ako bi došlo do dalje eskalacije sukoba. S druge strane, jasno je da će najveće posledice rata trpeti, redom, Ukrajina, pa Rusija, pa Evropa, a da će, s druge strane, profitirati, u jednoj meri SAD, ali najviše Kina.

 

Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt oko Kosova

MONITOR: Nastavljaju se razgovori u Briselu u vezi sa Francusko-njemačkim prijedlogom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova. Da li je ovo momentum za dogovor ili će biti tek jedan u nizu međunarodno posredovanih pregovora o odnosima Srbije i Kosova kao država?

LOPANDIĆ: Čini mi se da ovo zaista predstavlja važan momenat u već vrlo dugim pregovorima, odnosno tzv. dijalogu Beograda i Prištine koji traje već celu deceniju. Pri tome, tokom poslednjih godina dijalog je suštinski zastao a slučajevi raznih oblika konfrontacije i manjih ili većih kriza na Kosovu i oko Kosova bili su sve češći. Slažem se sa onima koji smatraju da Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt i da smo izgubili veoma mnogo vremena u (ne)rešavanju kosovskog pitanja. Ovaj problem ozbiljno opterećuje i deformiše, kako internu politiku u Srbiji, tako i njenu spoljnopolitičku orijentaciju, koja bi prirodno trebalo da bude jasno usmerena ka integraciji u EU. Na unutrašnjem planu, tema Kosova služi kao alibi vladajućoj vrhuški u Beogradu da skreće pažnju javnost sa ogromnih problema sa kojima se susreće Srbija – zarobljena država opterećena kleptokratsko-korupcionaškim-partokratskim režimom. Međutim, dramatičan geopolitički preokret koji je izazvala agresija Rusije na Ukrajinu, a posledično i na mir u celoj Evropi, suzio je manevarski prostor režima u Beogradu i u Prištini da izazivanjem lokalnih ili regionalnih kriza i stalnim podizanjem tenzija prikrivaju svoja domaća nepočinstva. Pritisak od strane SAD i EU je znatno povećan ne bi li došlo do bitnijeg pomaka u dijalogu, ali kakvi će biti konačni rezultati ovog procesa, još ostaje da se vidi.

 

Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD i EU

MONITOR: Na sastanku G-20 u Indiji nije bilo konsenzusa oko teksta završnog dokumenta zbog toga što se Rusija i Kina nisu složile sa  formulacijom kojom se kvalifikuje rat u Ukrajini. Da li je to još jedan znak da se Kina ne samo stavlja na stranu Rusije već i da je zainteresovana da radikalizuje već nagoviještenu novo-staru podjelu svijeta?

LOPANDIĆ: Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD, a još manje sa Evropom. Dakle, može se očekivati da će Kina voditi opreznu politiku koja će joj u prvom redu obezbediti dugoročniju saradnju pa i dominaciju nad ekonomski i međunarodno oslabljenom Rusijom (koja će se zbog zapadnih sankcija nužno i dugoročno okretati ka Kini). Kina će, naravno, ekonomski i politički nastaviti da podržava Rusiju vodeći računa da ova ne dođe u ekonomsku situaciju da bude poražena u ratu. Istovremeno, Kina će izbegavati da postane direktni učesnik u sukobu – nego će nastojati da deluje u pravcu postizanja određene ravnoteže kako rat ne bi eskalirao do mere da širi i dugoročni interesi Kine (u koje spada i saradnja sa SAD i Evropom) ne budu ugroženi.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo